Brza i žestoka priča

Ovo je bila moja druga trudnoća. Prvi porod je prošao brzo (nekih 6 sati od prvog truda pa do izgona) i podnošljivo bolno, bez ijednog vriska ili ičega sličnog. Budući da većina uvijek govori kako drugi porod bude lakši, nisam imala nikakvog straha od ovog poroda.

Samu trudnoću podnijela sam dosta teže, teže mi je padalo kretanje iako sam se na kretanje tjerala, znala sam osjetiti grčenja pri hodanju, a i stomak je bio veći. Po procjeni ginekologa i beba će biti veća.

Tog dana prijepodne sam šetala gradom obavljajući neke poslove i doslovce se vukla. Sve je zapravo počelo oko 18:30. Sama sam kod kuće, a starije dijete kod moje mame. Sjedeći za računalom osjetila sam da mi je pukao vodenjak. Iako u prvoj trudnoći vodenjak nije pukao do pred kraj pa nisam zapravo znala kako to izgleda, tolika količina vode nije mogle biti ništa drugo. Termin je trebao biti tek za 23 dana, ali se ne zabrinjavam previše jer je i u prvoj trudnoći bilo tako i sve je prošlo u redu. Sjedila sam na stolici ne znajući kuda i kako da se pomaknem jer to curi i curi. Trudova nemam nikakvih, ni "t". Srećom tu je telefon i nazovem ginekologa koji je baš tada radio. Objasnim da mi je pukao vodenjak, ali me ništa ne boli i pitam što da radim. Kaže da dođem u ordinaciju. Zovem muža da dođe kući i da vjerojatno idemo u bolnicu. Pokušavam se otuširati, stavljam 2 uloška i oblačim čistu odjeću. U auto stavljam i ručnik na sjedalo i krećemo ginekologu. Ulošci ne vrijede ništa, vrlo brzo je sve bilo potopljeno.

Stižemo kod ginekologa. Nakon pregleda i potopa ordinacije kaže 5 cm otvorena i šalje nas u bolnicu. I dalje ne osjećam nikakve trudove i lagano se pribojavam da bi me mogli u bolnici staviti na drip i da ovo neće biti još jedan idealan porod. Ali ginekolog kaže u bolnicu pa idemo. U vožnji pričam s mužem i smijemo se. Prisjećam se kako sam u prvoj trudnoći cijelim putem prodisavala trudove bez riječi i htjela da i on šuti.

U bolnicu stižemo oko 20 sati. U trudničkoj ambulanti čekam na pregled s još nekoliko trudnica. Osjetim lagano grčenje, ali nimalo bolno, i dalje pričam i šalim se s mužem. On samo želi da što prije dođem na red, a ja da dođem što kasnije jer i dalje me ne boli. Kad sam napokon došla na red spajaju me na ctg. Kaže sestra da su trudovi baš simetrični školski, a ja se čudim. :zbunj: Ma koji trudovi? No dobro. Slijedi opet ginekološki pregled i opet potop ordinacije. I doktorica se čudi koliko vode. A da zna koliko je već vode isteklo... Otvorena sam 8 cm. Kaže ne zna bi li me klistirali ili ne i šalje me u rađaonu u 21:30.

Putem do rađaone osjetim malo jači trud. Moram stati i prodisati ga. Sestra koja me vodi do rađaone kaže:"Nema sad stajanja. Da ne biste tu rodili."

Stižemo u rađaonu (sestra i ja, muža su poslali da se preobuče pa će doći) i opet kratka rasprava o mom klistiranju. Na kraju ipak zaključuju da sam preotvorena, a i drugi je porod pa bi moglo ići brzo. Ništa od klistira, hvala Bogu. Stavljaju me na leđa i spajaju na ctg, u ruku uvode braunilu kažu za svaki slučaj. Prvi pokušaj uvođenja braunile pod žestokim trudom, ali kaže sestra krv ne ide. Mrcvari mi ruku i ne može zabosti. Drugi pokušaj, opet u pol truda, zabija mi tu braunilu negdje u blizini zgloba, ali hajde bar ju je zabila i ostavila me na miru s tim. Ona izlazi, dolazi druga sestra s hrpom pitanja o datumu vjenčanja, kućnoj adresi i čemu sve ne. Od trudova na neka pitanja uopće ne znam odgovor. Morala sam razmišljati i o datumu vjenčanja. Napokon odlazi i ona i sad sam sama. Muža još nema. Iz drugih bokseva dopiru razni vriskovi, a ja se trudim prodisati trudove. Kad je sestra opet na trenutak došla pitam ju mogu li se okrenuti na bok. Kaže ne može zbog ctg-a. Moram priznati da to ne razumijem uopće, jer sam u prvom porodu bila isto prikopčana na ctg, a ležala sam na boku i bilo mi je puno lakše prodisavati trudove. Bar ja vjerujem da je to bilo zbog položaja u kojem sam bila i koji mi je više odgovarao. Dobro. Šutim i ostajem na leđima. Pitam za muža, kaže evo sad će on i odlazi. Opet sam sama, a trudovi grooozno jaki. Zadnji trud sam toliko brzo disala da brže nisam mogla i kad je napokon prošao pomislila sam da ja to više neću moći, kad dođe sljedeći trud morat ću vrištati. Srećom prije toga hodnikom prolazi neka sestra i ja ju zovem da dođe jer više ne mogu. Njen komentar: "A šta, vi bi zadnji došli, a prvi otišli?!" Ali ipak dolazi i ostatak ekipe, doktorica i još dvije sestre i zaključuju da ću roditi. Negdje u međuvremenu je došao i moj muž tako da je bio tamo na samom izgonu. Čim je došao znam da sam mu grčevito stisnula ruku.

Govore mi da se uhvatim za ručke sa strane i kad bude idući trud da povlačim prema sebi, bradu na prsa i tiskam. Vičem mužu: "Neću ručke, hoću tebe držat za ruku!" Otrgnuli su mi ruku iz njegove. Jedva sam dohvatila ručke jer su mi bile predaleko i klizale se od znoja, ali sam u idućem trudu napravila sve po uputama i tako valjda 2 puta, ali s nedovoljno snage. Onda su me rezali. Na moje iznenađenje i to me boljelo. Iznenađenje jer u prvom porodu rezanje nisam ni osjetila. Opet tiskam za vrijeme truda, ali nije dobro. Na kraju mi babica naliježe laktom na stomak. Kaže zadržite dah i tiskajte bez glasa. Dah koji želi da zadržim izbija mi svojim laktom, a boliiiii. Na kraju sam vrištala u svakom od ta čini mi se tri truda i beba je napokon bila vani. Suprug je nakon malo nagovaranja od strane doktorice i sestara prerezao pupčanu vrpcu i beba je zaplakala u 22:10. 2450 g i 47 cm. Otprilike kao i prva beba. Stavljaju mi ju na prsa i dojim ju.

Nakon nekog vremena bebu odnose, suprug odlazi, slijedi šivanje koje isto za razliku od prvi put, ovaj put boli pa se žale da što se borim s njima i ne opustim se.

Da, porod je bio stvarno brz, ali puuuuno bolnijii nego prvi. Od trenutka kad sam legla o boks pa dok nije došlo vrijeme za izgon bilo je svega pet trudova. Možda bi ta brzina kojom se sve odvilo i bila dobra stvar da nakon dan u rodilištu bebu nisu morali prebaciti na pedijatriju jer je plavila i imala problema s disanjem. Uslijedilo je 11 dana u bolnici, ona na pedijatriji, ja u rodilištu, odlaženje na pedijatriju svaka 3 sata na dojenje, a između plakanje u jastuk jer oko mene sve žene leže s bebama, a moja nije sa mnom. Beba jest ranije rođena, ali koji sat nas je dijelio od ulaska u 37. tj., a i pedijatar je kasnije komentirao da problem s disanjem može biti i posljedica prenaglog i prebrzog poroda. Ne mogu tvrditi, naravno, jer ipak nisam stručnjak, ali često pomislim da me nisu stavili na leđa i da mi nisu nalijegali na stomak da bi priča bila drukčija. Koliko god sam nakon prvog poroda imala lijepe uspomene i gotovo da sam jedva čekala to ponoviti, na žalost, ovaj put to je bilo daleko od lijepog. Od samog poroda do boravka u bolnici, jedan veliki šok i trauma.

Evo da te utjesim I Kod mene je bilo slicno na drugom porodu, par pravih zestokih trudova I to je to. Epi Naravno jer je sve islo prebrzo, a oporavak.... Beba u intenzivi zbog infekcije, ja sa uzasnom ranom od epi isto ju dojila svaka tri sata u intenzivi :(. No treci put bude sigurno lakse jel da????!!!!!

Ma nažalost da, ima dosta takvih slučajeva. A ja se iskreno nadam, ako se jednom odvažimo na treće, da će biti lakše. Ipak, bitno je da su nam bebe na kraju dobro. :-)

autumn:love2:

:love:

islo je brzo samo po sebi, cemu jos to pozurivanje :-(

Ginger, to se i ja pitam. Nemam odgovor, ali da pomislim da bi moja beba bila sa mnom u rodilištu da nisu požurivali, pomislim i to često.

Bome brzo i žestoko...a požurivanje valjda u svrhu obaranja nekog rekorda :roll:
autumn :love2:
čestitam!

A bit će da je tako, da. :-/

Hvala. :-)