trogodišnjak jako privržen majci

dobar dan drage mame.nisam se predstavila na posebnoj temi pa ću ukratko ovdje.mama sam, imam dvije male ljubavi, sina od tri i pol godine i kčer od dvije godine.domaćica sam, tako da mi djeca nejdu u vrtić.
i imam pitanje...sin mi je u poslijednje vrijeme jako/previše vezan uz mene.npr.nekad neće ići sam ni na wc jer kao boji se i odi mama ti sa mnom.cijelo vrijeme me ima u vidokrugu, ne smijem otići u drugu sobu već zove gdje sam, van po drva na doslovno 15sekundi ne smijem, baciti smeće...dok čuje da se vrata otvaraju ulovi ga histerija i viče mamaaa mama!ni sa mužem neće ostati dok ja idem u dućan na 15minuta.ni s bakom-to je opća histerija.
prije spavanja hoće da ga grlim, dragam po rukici-u slučaju da spava na mom krevetu, ako spava na svom koji je spojen s mojim mora me držati za ruku dok ne zaspi.meni se to sve čini previše i neznam koji je razlog i što učiniti?dati mu se to sve što traži npr.to s wc-om, s držanjem za ruku ili ne?

Meni to nekak zvuči kao da je neki šok rroživel,nešto čemu mi nebi previše pažnje pridali aa njemu jfe zvučalo strašno. Jel stalno tako? Dal možeš skužiti od kad je takav ,šta se događalo tih dana od kad se tako boji.ja ga nikak nebi ignorirala već tražila uzroke

ne, stvarno ne mogu doći do toga što bi moglo biti uzrok.da, kad se probudi popodne ili ujutro obavezno viče mama i moram doći po njega i donijeti ga u dnevni, nema šanse da dođe sam ako mu kažem "dođi, tu sam" počne plakati...i ima toga dosta što se ne mogu sjetiti.
sve to bi se dalo pripisati razlici od 16mjeseci između njega i seke, mislim da je tada doživio šok odvajanja od mene dok sam išla roditi.i sa 20 mjeseci je bio sam u bolnici tri noći dok nismo iskopali vezu za apartman.ali koliko dugo to može trajati??
na proljeće je išao u igraonicu u vrtić, jednom tjedno, plakao je prvih 3 puta i to dosta.možda to?poslije je bilo ok.igraonica je počela, opet jučer smo bili prvi put, opet plače i neznam da li da ga uopće vodim ili ne?neznam dali da mu oštro dotumačim da za puno toga što radi nema potrebe ili da mu dam još više i više bliskosti i maženja nego što traži?

Da li si ga nekad morala ostavit negdje npr. u bolnici?
Ne znam..neke situacije su mi normalne, neke ne..kao ova da ne zeli ostati s tatom ni 15 minuta
U svakom slučaju, mislim da ga nebi trebala nasilno odvajati od sebe iz plač i histeriju, nego njezno i postupno. Jel se igra s tatom dok si ti doma u drugoj sobi?

poslala sam post, neznam zašto ga nema.da, s tatom je inače odnos super, igraju se, zezaju, ma tata je zakon.bio je u bolnici kad je imao 20mjeseci tri noći sam bez nas.

Tvoje dijete je sasvim normalan uplašen malen trogodišnjak. Definitivno nosi traume od trodnevnog odvajanja u bolnici o tome uopće nema govora.
Igraonica bi trebala imati period prilagodbe sa roditeljem, zatim mic po mic ostavljati na kratke periode dijete koji se sa vremenom produlje.
važno ne da dijete ZNA i da je sigurno da će se mama vratiti i da ga neće osataviti što je očigledno problem tvog dječaka, a i masu ostalih njegove dobi.

Sve je to sasvim normalno i sve su to tereti roditeljstva koje smo svi odradili više ili manje uspješno ovisno o djetetu i okolini.
Nisu svi sreće da vrtići imaju odličnu adaptaciju, većina vrtića i igraonica želi da se djete odmah ostavi i da mama ode, a to je velik problem za našu malenu dječicu i to opravdano jer sa strane psihologa koji obično fale po vrtićima to je totalno neprihvatljiv način adaptacije!!
Naravno ima djece koja su drugačija i mogu to po školski odraditi, a isto tako ima djece koja to ne mogu i to je jednostavno tako.

Moja cura se malo po malo odvajala od mene tek sa 4 godine sa dobrom adaptacijom kroz igraonicu, ali zbog čestih boleština nismo se odvojile do kraja, ali je zato tek sa pet smogla hrabrosti odtrčati od mene na teren na trening i od onda je super, a da ne pričam da su za nju prognozirali 'ma kako će ona, previše je vezana za tebe itd.i da, bila je nesnosno vezana za mene i dobila mlađeg brata i svima nam je bilo strašno teško.....'
Eto je sad, mala lukavica čim čim dalje od mame tim ti bolje :mrgreen:, a i ima sedam i po godina.

Nema pravila, važno je da dijete kroz te malene godine bude na sigurnom, ako je to uz mamu, neka je, i samo tako će jednog dana sigurno odlepršati od mame, ali tek kad će on biti za to spreman.
Ponašanje tvog dijeteta je normalan proces odrastanja malog djeteta, suočavanja sa svijetom i ti moraš biti uz njega kao potpora kako bi on stekao sigurnost.
Neko vrijeme se nemojte odvajati da on malo zaboravi na to i onda ponovno minutu po minutu uz puno razgovora o tome da je mama tu i da on uvjek zna gdje je mama i da mama nikad neće otići od njega bez da mu da pusu i pozdrav (važno pravilo).....itd itd :mrgreen: :heart:

I znam da je to stalno vezanje za mamu jako veliko opterećenje za tebe pogotovo kad imate i drugo manje dijete, jako je teško, ali vjeruj mi, proći će i to.
Ne brzo, ali će proći.

Moji su bili kud ja okom tud oni skokom, ma koji Wc bez njih, nema šanse....

nikada stvarno nisam negdje otišla, a da mu nisam rekla kuda idem i da ću doći.jako loše postupam prema njemu u zadnje vrijeme što se toga tiče.sad sam evo budna jer je išao na wc i htio nakon toga leći na moj krevet.nisam mu dala, opravdanje mi je jedan sat minimalno uspavljivanje po danu i jedan sat navečer, i sad smo trebali imati još jedno uspavljivanje noćno, jednostavno ne mogu psihički.plakao je i zaspao, to je jedan put od maksimalno tri puta da je ikada zaspao plačući jer to nikad nisam dopuštala, ali izluđuje me.baš sam tužna jer se ne snalazim u ovome.

Evo malo utjehe.... tangerine, Ja ne bih pridavala previše pažnje tom razdvajanju u dobi od 20 mjeseci - moralo se, prošlo je i gotovo. Nemoj razbijati glavu time.

Probaj razmisliti o ovome - dijete od 3 i pol godine definitivno razumije svakim danom sve više. Ako ima bujnu maštu, zamislit će štajaznam čudovišta ispod kreveta i uopće ne mora biti da je doživio nekakav stres.

Ja bih pripazila što gleda na televiziji (i to smanjila na minimum) jer loše utječe na djecu koja još ne razumiju sve što vide. Ovo se naročito odnosi na nasilne crtiće. Kad gledaju televiziju, to treba biti pod nadzorom tj. netko od odraslih treba biti s klincima i objašnjavati stvari koje se gledaju. Ako primijetiš da se nečega boji, odmah ugasi i prekini s tim.

hvala vam na odgovorima! :-) evo u međuvremnu sam po intuiciji primijenila nešto novo.dok odem iz prostorije u kojoj jesmo u neku drugu prostoriju on za dvije sekunde zove maaamaa, odlučila sam ne odgovarati mu više na to.zove me dva, tri puta pa me potraži i dok me nađe nasmijem mu se i kažem da sam tu i da ga nisam čula.i lijepo sam mu objasnila da je on veliki dečko i dok se probudi nek sam dođe u dnevnu sobu da nema potrebe da idem po njega.tri puta do sad je sam došao.
možda sam djelomično i sama kriva jer sam mu udovoljavala i više nego što sam trebala, sve zbog grižnje savjesti što je tako mali dobio seku koja je bila planirana, a to mu jako teško palo.pa je on lijepo osjetio i moju grižnju savjesti i strah i sve.i eto sad.

Imam i ja jednog takvog. Sa 3 g je krenuo u vrtić i to je bila katastrofa, imao je podočnjake od plakanja i nije se htio igrati (inače je jako društven, ima puno prijatelja ali je bilo glavnoda sam ja u blizini.) Nakon godinu dana sam ostala bez posla pa smo ga ispisali. Postalo je lakše negdje sa 5 g. Sada ima 6 i ide bez problema u igraonicu i malu školu, ali na vc po mraku moram iči sa njim. Isto sam bila u nedoumici da li mu udovoljavati ili ne, ali nisam imala srca gledati ga kako se boji .
I da, bio je sa 2 g u bolnici 2 noći bez nas, ne znam da li je to zbog toga.

Moj mladji sin 3 godine jos uvijek spava sa mnom u krevetu iako ima svoj i svugdje gdje ja idem mora i on (osim posla:) inace se dere ko lud) sa starijim sinom je bilo isto tako, sad ima 10 godina i ono: "Kuzis mama nemoj me ljubakati..." Ne bi se pomazio ni za zivu glavu, to su sve faze odrastanja ...

Citiraj:

---

Eci prvotno napisa

Imam i ja jednog takvog. Sa 3 g je krenuo u vrtić i to je bila katastrofa, imao je podočnjake od plakanja i nije se htio igrati (inače je jako društven, ima puno prijatelja ali je bilo glavnoda sam ja u blizini.) Nakon godinu dana sam ostala bez posla pa smo ga ispisali. Postalo je lakše negdje sa 5 g. Sada ima 6 i ide bez problema u igraonicu i malu školu, ali na vc po mraku moram iči sa njim. Isto sam bila u nedoumici da li mu udovoljavati ili ne, ali nisam imala srca gledati ga kako se boji .
I da, bio je sa 2 g u bolnici 2 noći bez nas, ne znam da li je to zbog toga.

---

Eci, vezano za wc i mrak. Moj je do nedavno obožavao mrak i onda je počeo nešto kao da se boji.
Od tad mu ostavimo malu bateriju na dohvat ruke i kad se po noći probudi upali bateriju i ide na wc.