Kako je Kaleb "sošao" na ovaj svijet - extradugača
Prvo da vas upozorim - ovo je priča od 8 strana u Wordu, dakle jaaaako duga priča, kome se ne da čitati evo sms sadržaja: Kaleb je rođen u 19:15 24.3.2006., u predrađaoni sam bila od jutra prije, sve je prošlo ok. Hvala na pažnji i doviđenja.
Za one malo strpljivije...evo priče.
Kad sam tog jutra, 23.3.2006., otišla u bolnicu radi visokog tlaka, nije mi bilo ni na kraj pameti da ću samo dan kasnije, u večernjim satima, postati majkom dječačića koji mi otežava pisanje ove priče jer je prikopčan na lijevu cicu.:)
Dakle, nakon poluprospavane noći popraćene tlakom 150/100 koji ni nakon Lexaurina nije pao, shvatila sam da nije baš pametno da se zezam s poludjelim tlakom i da mi je bolje da se javim na SD. Dragi je uzeo slobodan dan na poslu i oveo me u bolnicu. U 9 sati sam primljena... ni više ni manje nego u predrađaonu! Tlak mi je i kod njih bio isti, CTG uredan, izvadili su mi krv, postavili mi stotinjak pitanja (što mi je bilo baš zabavno - ja sam inače tip koji obožava riješavati testove, popunjavati formulare i sl, a u osnovnjaku sam bila kraljica leksikona)...i odlučili me zadržati da bi mi pratili tlak. No, kako ni na jednom odjelu nije bilo mjesta (prošlo ljetno je bilo kišno i na moru nisi mogao ništa drugo raditi nego....jel'te:-D), staviše me u predrađaonu. Prije toga me pregledao doktor koji je zaključio da sam prst otvorena, ali mi cerviks nije omekšan niti skraćen. Sestra koja mi je vadila krv stavila mi je kanilu u ruku - uspjelo joj je iz četvrtog pokušaja i to u pregib kod lakta, ajoj... Nisam se usudila savinuti ruku. U predrađaoni su mi spičili injekciju Normabella u guzu (au, to peče!) i dali mi krevet.
Prvih par sati sam se dosađivala. Dragoga sam na neku foru uspjela uvjeriti da slobodno može otići doma (da se njega pitalo, on bi dežurao pred predrađaonom, što nije imalo smisla, jer unutra nije smio - a ni mene baš nisu puštali van, no to me nije spriječilo da dođem svaki put kad bi me posjetio), a zaboravila sam mu reći da mi kupi neku štampu...Gledala sam žene oko sebe koje su se brzo izmjenjivale i jedna za drugom završavale u boksevima - u tom trenutku sve to mi je još bilo jako strano i mislila sam kako još imam puuuuno vremena, hej, pa tek sam na 37+1...Jedna za drugom cendrale su za epiduralnom i sve su je redom dobile. Tad sam još mogla imati kritički odmak, pa sam na to gledala s laganim prijezirom - little did I know...Sms-ala sam se s dragim, Nikom, Romy...i vrijeme je nekako brzo prolazilo. U rađaoni su žene rađale u tišini (naravno, sve redom na epiduralnoj), a ja sam se pitala gdje su oni slavni krici koji lede krv u žilama o kojima sam se toliko naslušala. Svako malo su mi provjeravali tlak koji je i dalje uporno stajao na 150/100, a oko 13 h došao je doktor H. i izjavio da me želi poslati na carski. Znam da sam u totalnom šoku govorila kako je to zabuna, da ja nisam došla na porod, pogotovo ne na carski, da samo želim da mi prate tlak i da ću roditi za 3 tjedna, prirodno...Kroz maglu sam čula njegove riječi - "Preopasno je čekati...Dijete ima dobru težinu za porod i posve je spremno...Tlak vam divlja"....a zatim je otišao. U tom trenu mrzila sam i njega i sebe što sam mu vjerovala (do tog trena smatrala sam ga divnim doktorom), bila sam razočarana i povrijeđena, osjećala sam se kao kad te dečko napuca a ti si mislila kako je veza savršena...U glavi mi je bio kaos - ne mogu na carski! Ne želim na carski! Kalebu još nije vrijeme da se rodi! Upravo u tom trenutku sestra mi je došla izmjeriti tlak - bilo je i za očekivati da će mi skočiti - 170/120! Dižu frku-strku, ja očajnički šaljem smsove i kopam vezu da me neki drugi doktor dođe spasiti, sva sam jadna i u panici...Dragi javlja da stiže, frendice me tješe...Ajme, što sam bila jadna.
No, stvari se ubrzo vraćaju u normalu - doktor H. se vraća i nalazi me uplakanu, sjeda na moj krevet i počinje sa mnom normalno i ljudski razgovarati, kao što je napravio i kad sam prvi put došla na pregled kod njega i zbog čega me se toliko dojmio. Vidim da je malo ljut, pita me zašto sam ikad dolazila kod njega ako nemam povjerenja u njega. Objašnjava mi da bi on najviše volio kad bih mogla imati svoj prirodan porod, ali da mi tlak opasno divlja i da moram misliti na bebu. Ja mu govorim kako nije problem, da ću ostati u bolnici koliko treba, da mogu imati tlak i Kaleba pod nadzorom, i da zašto mi ne skidaju tlak, na što mi on objašnjava da tlak u ovom stadiju trudnoće nije uzrok, već posljedica i da njegovo skidanje nema nikakvog smisla kad se ne zna uzrok divljanja. Nakon polusatnog razgovora uspjevamo naći zajednički jezik - ja mu obećajem da ću imati više povjerenja u njega, a on meni obećaje da nećemo ići na carski osim ako moj ili Kalebov život ne budu ugroženi. Sad shvaćam zašto sam u tom trenu toliko pukla - jednostavno nisam u glavi bila spremna za porod. Ubrijala sam si da dolazim kontrolirati tlak i ni na kraj pameti mi nije bilo da bi mogla roditi na ijedan drugi način osim onog planiranog, savršenog poroda - trudovi počinju doma kad je Kaleb spreman, MD i ja se zezamo, gledamo neki film, skačem po lopti, on me brije i ne krećemo dok trudovi nisu barem na 3-4 minute...Kakva sad indukcija? Trebalo mi je da u glavi prožvačem da ipak idem na indukciju i da je krajnja opcija, ako tlak dalje podivlja, čak i carski (iako se, iskreno, nikad nisam saživila s tom idejom o carskom - jednostavno sam ZNALA da neću završiti na njemu). Mantrala sam - ok, indukcija je, a budući da mi je doktor obećao da ništa neće raditi bez moje suglasnosti i bez da me informira, opet sam se osjećala kao da držim konce u svojim rukama. Nije prirodno, ali... Nisam postala pasivni objekt u svom porodu, a tog sam se najviše bojala. Dobro je.
Iza 14 h došao je moj dragi, izbezumljen od mojih luđačkih smsova, pa sam na kraju ja njega morala smirivati - da ipak neću na carski, da sam ipak uspjela ljudski porazgovarati s doktorom, da nije bed...Sjedili smo u hodniku ispred predrađaone i pričali, donio mi je časopise, vodu, hranu...Opet je sve bilo pod kontrolom. Kad sam se nakon sat vremena vratila u predrađaonu (sestra me mrko pogledala, kasnije sam saznala da se predrađaona ne smije napuštati...Eh.), dočeo me prizor velikog finala poroda - mjesta u boksu nije bilo i jedna je žena svoju curicu rodila u predrađaoni. Ljepota tog prizora me osupnula - bilo je magično, u tomu nije bilo ničeg zastrašujućeg...U tom trenu sam shvatila da me ubrzo čeka isto iskustvo i pomisao na to ispunila me okusom slatkog iščekivanja. Spremna sam!
U 16 h doktor H. došao je s doktorom K. i rekao da će, poštujući moje želje za prirodnim porodom, krenuti s indukcijom koja je najsličnija prirodnom tijeku poroda - gelom, i to najmanjom dozom. Obojica su me informirali da, s obzirom da sam tek 37+1, takav oblik indukcije može trajati danima, jer da se mora odviti sve ono što bi se inače događalo u ova tri tjedna - smekšavanje i skraćivanje cerviksa, a tek onda otvaranje...Ja sam sa smješkom rekla da nema frke (iako nisam baš imala predodžbu što me točno čeka) i ljubazno im zahvalila što poštuju moje želje. Obojica su bili divni - dr. H. je doista ozbiljno shvatio moju želju za što prirodnijim porodom i informirao o tome sve ostale doktore, a dr. K. je bio vrlo nježan i ljubazan. Iako sam bila opuštena i skroz mirna i svu energiju usmjerila u nadolazeći porod, tlak nije padao - gornji bi se još i udostojio sići na 140, ali donji nikako da siđe ispod 100. Obojica doktora rekla su da to nije alarmantno, samo dok ne divlja gore-dolje. Dakle, nešto iza 16 h primila sam prvu dozu gela. Prikopčali su me na CTG da vide kako će malac reagirati, sve je bilo uredno. Doza je očito bila vrlo slaba, jer gel uopće nije djelovao, ja sam i dalje dočekivala i ispraćala trudnice, s nekima se zezala, neke baš i nisu bile raspoložene...Navečer je u smjenu došla neka vrlo karizmatična ženska osoba za koju sam pretpostavila da je sestra i izmjerila mi tlak. Odmah smo započele razgovor, saznala sam da nije sestra već primalja, počela sam joj pričati kako želim prirodan porod i pitala je mogu li je zamoliti da me ne reže ako mi ona bude na porodu...Ona me pogledala sa smješkom i pitala imam li neke veze s Rodama i znam li Maju. Naime, ona je Maji bila na porodu i rekla mi je da su se još neko vrijeme mailale i da joj je Maja ostala u lijepom sjećanju kao vrlo simpatična rodilja sa zahtjevima vrlo sličnim mojima. Kako sam se dobro osjećala, netko tko me razumije i simpatizira! Primalja je rekla da ide na ćevape, a ja sam se na odlasku pitala za ime..."Naska", rekla je, a meni su se upalile lampice - pa o njoj mi je Mara pričala!!! Kakva žena, zaljubila sam se. Pitala sam je do kad joj traje smjena. "Do 8 ujutro", rekla mi je. Već je skoro bila ponoć, a ja trudove nisam imala. Znala sam da nema šanse da se porodim do jutra dok je ona u smjeni. Bila sam jako razočarana, jer sam u njoj osjetila nevjerojatnu toplinu, dok joj je pristup bio vrlo nekonvencionalan i zafrkantski. Uh, kad bi mi ona mogla biti na porodu...
Zadrijemala sam. Oko ponoći je opet došao doktor K. i pregledao me. Nema pomaka, gel ne djeluje. Upitao me slažem li se da mi da duplu dozu. Može. Nakon što mi je, opet supernježno, aplicirao gel, rekao mi je da se odmorim dok mogu. Pokušavala sam zaspati, uz mene su u predrađaoni bile još dvije rodilje koje su isto još imale vremena - jedna je čekala jutro i carski, a druga je došla u slabim trudovima, 3 prsta otvorena. Dakle, čekala nas je mirna noć, no ja sam bila preuzbuđena da bih zaspala, a i smetali su me zvukovi CTG-a. Naska je svako malo dolazila izmjeriti mi tlak ili provjeriti me, čak mi je stišala CTG. Uspjela sam malo otkljucati, no oko 3-4 počeli su neki čudni bolovi, nešto kao menstrualni grčevi u donjem dijelu trbuha. Nisu bili previše bolni, no bili su dovoljno neugodni da mi ometaju san. U 4 sam se počela smsati s dragim koji nije uspio sklopiti oči do tad, nego je sumanuto surfao Rodama:))) Uvjeravala sam ga kako i njemu treba odmora, jer kad Kaleb stigne, nema više sna, no on mi je odgovorio kako je on svoje otspavao i da želi biti uz nas. Malo smo cvilili kako si nedostajemo, a ja sam mu se žalila na bolove. Njegovi smsovi bili su nježni i predivni i dali su mi snagu koja mi je u tom trenutku bila potrebna. S vremenom su se bolovi pojačavali, a ja sam bila u čudu - Nika mi je pričala kako trudovi mogu biti bolni, ali da između trudova nema niti najmanje boli - a što je onda ovo? Boli kao grčevi i ne prestaje ni na sekundu! Oko 8 ujutro Naska se došla pozdraviti jer joj je završavala smjena - pitala sam je kad joj je ponovo smjena, rekla mi je "U 7 navečer". Ohoho! Pa to mogu dočekati! "Vidimo se navečer, vi ćete me porađati", rekla sam joj, na što se ona nasmijala i rekla da ima da rodim do podneva, kakva večer! Nakon toga je došla vizita, dr.B. - pregledava me i kaže kako sam otvorena još uvijek samo prst!! Ha?! A ovi bolovi, nula bodova? Kaže da je cerviks skroz smekšan i da je skroz nestao, te da će otvaranje tek početi. Nakon što je usnimio očaj na mom licu, milostivo mi laže kako sam otvorena čak prst i pol, da je to skoro dva prsta! Jako je drag i ljubazan, totalno sam ga krivo procjenila kad me dan ranije na prijemu pregledao, no lagano tonem u bed - bolovi su sve gori, jedva stojim kako me frče, a tek sam na prst i pol?! Mislila sam da sam barem na 4...
Opet se smsam s Nikom, Romy i dragim i jamram kako je indukcija totalni bed i blabla...Po glavi mi se mota kako bi rado nešto protiv bolova, no to se kosi sa svim za što sam se zalagala i tvrdila...Uh. Misli na Kaleba, misli na Kaleba. Zaboravi na analgetike. Izgleda da opet zvučim dosta jadno, jer se dragi već u 9 počeo muvati oko bolnice. Čujemo se, govorim mu kako vjerojatno neću moći izaći, no on kaže da će čekati u hodniku pa ako uspijem šmugnuti...Divan je. Oko 10 uspijem zbrisati, vjerojatno sam izgledala stravično jer se dragi smrznuo kad me vidio. Par minuta sam s njim na hodniku, ali ubrzo se vraćam, on mi javlja da je i dalje u hodniku i da me čeka ako još koji put uspijem izaći. Još oko 11 sam zbrisala malo van i uvjerila ga da ode doma, da ništa prije večeri...U to vrijeme čudni bolovi na neku foru nestaju i počinju moji prirodni trudovi, na nekih 15 minuta. Wow, koje osvježenje!! I više su nego podnošljivi, nitko me ne gnjavi CTG-om (počeli su slušati Kaleba fetoskopom tu i tamo), obećavaju mi traženu loptu kad dođem na 4 cm...Pa ovo sve više počinje nalikovati mom željenom porodu!! Ne mogu se načuditi koliko su svi susretljivi.
Šalju me na "obradu" gdje me dočekuje neka vrlo neljubazna sestra, govorim joj kako za klistirom nema potrebe, jer sam se prirodno više puta očistila tijekom noći, ali ona se ne da. Ok, ionako nisam imala ništa protiv klistira, koji se, prema očekivanjima, pokazao nepotrebnim - voda unutra, voda van. Brijanje je druga priča - obrijala sam se doma, ona želi "popraviti za epiziotomiju", ja joj govorim kako ja neću imati epiziotomiju, na što se ona posprdno nasmije i govori mi "95 % prvorotkinja ima epiziotomiju", na što joj ja odgovaram kako ću onda ući u ovih 5 % i silazim sa stola "nepopravljena". Gleda me s mržnjom. Vraćam se u predrađaonu. Pih, koji minoran lik...
U međuvremenu mi se u predrađaoni pridružuje Mara. Pričamo, zezamo se, cure okolo s nevjericom pitaju imam li ja trudove, jedna koja je naručena na carski me po 10. put pita da zašto ja inzistiram na "mučenju" i zašto nisam pristala na carski, carski je super...Uh. Kako da joj objasnim? Ni ne pokušavam. Vrijeme uz Maru brzo prolazi i na red opet dolazi pregled, nešto prije 15 h. I dalje prst i pol. Doktor B. me sažaljivo gleda i objašnjava kako moji trudovi (koji su na 15-10 min. i prava pjesma nakon onih groznih grčeva od ujutro) nisu baš učinkoviti. Pita me što želim i daje mi da biram između nastavka bez intervencija, dripa i prokidanja vodenjaka. Drip odmah odbijam, a ni prirodni nastavak mi se ne čini najboljim rješenjem - svjesna sam da Kaleb nije spreman i da to može trajati danima...A i rođendan je tatinog pokojnog brata kojeg sam obožavala i nekako si mislim kako bi bilo lijepo da rodim do ponoći..."Možete mi prokinuti vodenjak, ali samo ako je beba dovoljno nisko, da se ne nabije na zdjelicu". Pregledava me, Kaleb je toliko nisko da mu bez problema pipa glavicu, pristajem na prokidanje. Dr. B. to čini vrlo nježno, ništa ne osjećam, osim tople tekućine koja mi se počinje slijevati niz noge. Iznenađena sam, nisam očekivala da je plodna voda toliko topla. Već je mliječna, možda sam ipak bila nešto duže trudna...
Odjednom, obrat u priči! U sljedećih par minuta trudovi mi s 15-10 min. postaju regularni na svake 4 minute, a ubrzo i na 2!!! Tražim loptu, donose mi je, počinjem bjesomučno hopsati. Dobro je, podnošljivo je...Boli, ali podnošljivo je. Taj prijelaz me malo stiltao i tu vidim još jednu manu intervencija - tijelo nije imalo prilike postupno odraditi prijelaz između trudova, nego je prokidanje vodenjaka prebacilo trudove s podnošljivih 15 na ludih 4, a onda i na luđačke 2 minute! Jedva se snalazim, a u glavi mi je "diši, diši, diši" - tehnike se ne sjećam ni okvirno, pa dišem prema instinktu - ne umanjuje bol, ali pomaže pri koncentraciji koja je nužna da me ne uhvati panika i/ili očaj. Između trudova doista nema ni najmanje boli - pišem smsove, pričam s Marom...A onda osjetim da počinje trud i opet hopšem, hopšem, hopšem i dišem, dišem, dišem...Svako malo si močim ručnik i stavljam ga na glavu, paše mi hladna voda...E, da, uredno pijem vodu na hektolitre, a bogme sam do 15 h i jela...Trebalo mi je energije. Nitko mi ništa nije prigovorio, vide da sam luda.
Odjednom cure iz predrađaone počinju munjevito odlaziti u boks jedna za drugom, jedna ne uspijeva pa je porađaju u predrađaoni...Žena se munjevito otvorila. Već je 17:30, trudovi su mi na minutu i pol-dvije, dolazi doktor B. da me pregleda - auuuuuuuuuuuuuuuu, trud na krevetu je GROZAN!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! Žele me prikopčati na CTG, ali kažem im da to neću moći izdržati i preklinjem ih da to ne učine - i doista, provjeravaju mi tlak (i dalje je isti, što je ok) i Kaleba slušaju fetoskopom - sve je ok. Otvorena sam 5 prstiju!!! Doktor veli da je to super, jer je od prokidanja prošlo manje od 3 sata, te da ću roditi prije ponoći... Uh, prije ponoći?!Ljudi, pa trudovi su mi svako malo!!
Oko 17:40 iskradam se u predrađaonu i u pola minute, koliko imam fore do sljedećeg truda, izverglam MD-u kako ću uskoro u boks i da će ga zvati. Inače, ja se tog dijela UOPĆE ne sjećam (otkud mi uopće suluda ideja da s trudovima na minutu izlazim van?), ali MD mi je rekao da sam doista izašla. Vraćam se taman na vrijeme da sjednem na loptu i nastavim hopsati. Trudovi su sve bjesomučniji, osjećaj je kao da će mi cjelokupna utroba ispasti kroz zdjelicu koja kao da se rasteže na nekom srednjovjekovnom stroju za mučenje. Gledam na sat, pet minuta do 6. U glavi su mi doktorove riječi, da ću roditi do ponoći. Gdje je ponoć, ja ne mogu više niti sekunde... Ozbiljno počinjem razmišljati o epiduralnoj ili barem nečemu protiv bolova. S takvim mislima i dalje hopšem i dišem, no pauza između trudova više gotovo i da nema... U 18: 51 šaljem MD-u poruku kako želim epiduralnu, ali da me nitko ne šljivi i da je ovo neizdrživo - kasnije mi je on tu poruku pokazao, nevjerojatno, 24 minute prije poroda ja sam mu poslala poruku bez ijedne gramatičke greške! :D Nije toliko stvar u boli, no par minuta prije na lopti sam izgubila svijest i u tom trenutku sam shvatila da, ako to potraje, neću imati snage za izgon. U glavi mi je klackalica - epiduralna ili carski - čini mi se kao da treće solucije nemam. Odlazim u boks žicati doktora epiduralnu, no tjeraju me van i govore mi da ne smijem napuštati predrađaonu. Znam da sam se čak trudila i nasmješiti, kao da ostavim bolji dojam, u trudu, lolčina!!
Vraćam se u predrađaonu, odrađujem još jedan trud na lopti, opet gubim svijest i bacam se na krevet - nemam više snage za hopsanje i odlučujem mirno umrijeti. Trud na krevetu je nesnosan i tu ispuštam svoj prvi jauk (do tad sam samo bjesomučno disala) - odjednom shvaćam da imam nepodnošljiv nagon za tiskanjem i vičem Mari da zove sestru! Sestra dolazi s noge na nogu (zna da sam prije sat i pol bila otvorena samo 5 prstiju i da sam prvorotka) i ležerno baca pogled među moje noge - odjednom, oči joj se raširiše i poviče: "10 prstiju!!!!!!BOKS!!!!!!!!" 10 prstiju? Ja?! WOW!!! To mi daje takvu nevjerojatnu snagu da odlazim trčeći u boks i usput vičem - zovite mi dragog!! Ulazim u boks, skužim da su svi stolci zauzeti - shiiiiiiiiiiit!!!! Slobodan je samo onaj grozan stol na kojem se leži i koji ima ručke - neeeeeeeeeeeeee, ja moram izbjeći epiziotomiju...Hvata me panika, dragog nema - što ako ga nisu pozvali?, krivi stol... I još dolazi neka antipatična primalja koja mi nikako nije sjela, govorim joj kako ni slučajno ne želim epiziotomiju, a ona mi govori "to ćemo mi procjeniti" - neeeeeeeeeeeeeeee!!! Totalno se gubim, u panici sam, grozničavo razmišljam kako ostvariti svoje želje do kraja, pogotovo ovu najveću - i gdje mi je dragi?!! Odjednom, spasonosni sat pokazuje da je prošlo 19 h - "zovite primalju Nasku!!!!", vičem, u tom trenu ulaze Naska i moj dragi:))))))))))))) Uhhh, u zadnji tren. Naska govori ovoj primalji, "Pusti, njoj JA asistiram" - ona zna da nema reckanja:) No, u međuvremenu sam ispala iz štosa s disanjem i kad me Naska počinje masirati i pri početku izgona ispuštam jedan poprilično neartikuliran krik. "Tko je ova glupača koja tako teatralno kriči", prolazi mi kroz glavu, a zatim začujem još jedan krik. "Pa to sam ja!", shvaćam posramljeno. Koji rascjep ličnosti, rađam i u isto vrijeme se s kritičkim odmakom sprdam sama sa sobom:) Mislim da je to negdje uslijedio i treći krik i Kalebova glavica je vani. Woooooooow! Što je najbolje, trudovi su mi bili skroz prestali i UOPĆE nisam imala nagon za tiskanjem, što je ispalo super, jer sam tiskala kontrolirano, baš kako me Naska navodila, a između disala - ili vikala, jel'te. Opčinjeno gledam u glavicu koja je vani, ostatak tijela istiskujem bez poteškoća, samo je kliznulo...i evo Kaleba!!
Prvi plač...Ja sam u šoku (MD mi je kasnije pričao kako sam 2x zarežala na njega da stane uz glavu, jer je stajao dolje i sve gledao, a nije baš bio takav dogovor...), ne mogu povezati moj donedavni trbuh s tek rođenim djetešcem...Bol je u potpunosti nestala. Pitam jesam li popucala, ne znaju, čekaj da izađe posteljica, daju mi Kaleba na prsa, pokušavam ga podojiti, ali on se umiri i zaspe na meni...Predivan je, crna gusta kosica, mali nosić, ustašca...Moj mali Kaleb, ne vjerujem... MD i ja ga mazimo, a onda počinje strka - komad posteljice je ostao u meni, MD mora van, uzimaju Kaleba, dolaze doktori i anesteziolog - moramo vam dati anesteziju. Lokalnu, pitam ja. Ne, totalnu. Sve se odvija munjevito, gdje mi je beba, zašto MD mora van - znam da je anesteziolog imao prodorne, zelene oči i da sam mu kroz suze rekla "moram se probuditi iz anestezije, moja beba me treba". Patetika do ibera, ali eto, rodila sam par minuta prije, neka mi čitatelji oproste. Tonem u san, budim se za petnaestak minuta, iskiretirana sam i dobila sam 2 mala unutarnja šava - nešto sitno sam popucala. Na krevetu me stavljaju ispred rađaone i obećavaju mi da mogu kod MD-a čim mi istekne infuzija - a ona ističe sporo, kap po kap...Svakome tko prođe govorim kako želim 24 satni rooming-in, ubrzo mi prilazi doktorica primarijusica K. i pita me jesam li ja tražila 24 satni rooming in. Jesam. Nema mjesta na babinjačama i mali je malo pothlađen, ali ona mi daje svoju riječ da će mi ga, mimo pravila, u ponoć donijeti na odjel ginekologije gdje ću biti, nakon što ga malo zagriju.
Dok infuzija ističe, ja šaljem smsove i pričam s nekim na telefon - nisam sigurna je li to bila Nika ili moja mama, mislim neka od njih dvije. Infuzija je curila skoro 2 sata i tek oko 21:45 izvoze me na hodnik kod mog nestrpljivog dragog, kojemu je još prije poroda krepala baterija, pa sam zamolila Nasku da izađe van i javi mu da nisam umrla na kiretaži, već da čekamo da mi iscuri infuzija. Sljedećih sat i pol su divni, sami smo i pričamo svoje dojmove, još puni emocija. Osjećam se FANTASTIČNO. Oko 23:15 dolazi medicinski djelatnik odvesti me na odjel - a kad tamo, to je dečko iz mog bivšeg kvarta koji se neko vrijeme prije nekih 10 godina kretao u istom društvu kao i ja! Oduševljeno se pozdravljamo i zahvaljujući njemu, MD uspijeva doći s nama dolje na odjel ginekologije - MD odlazi po neku klopu i piće, frend obećava da će ga pustiti kad se vrati, a ja za to vrijeme odlazim piškiti - wow, ništa ne peče, hodam bez problema, ne vrti mi se...Želim se istuširati, ne daju mi - tek ujutro...Ma dajte, treba mi tuš...Nula bodova. Pokazuju mi moju sobu, ostavljam stvari i iskradam se u "dnevni boravak" tj. prostor za posjete na ginekologiji. Dolazi MD koji skoro pada u nesvijest kad me vidi kako skakućem naokolo, sjedamo na trosjed i bacamo se na klopu i pričamo - koja uživancija! Oko ponoći čujem korake - evo sestre s Kalebom!!!!!!! MD uspijeva baciti pogled s 5 metara, nabrzaka mi daje pusu i ja ulazim u sobu, a on odlazi doma.
I Kaleb je konačno tu, gledam ga, mazim, mirišem, uživam...Drugo jutro završili smo na babinjačama i tu je započeo drugi dio priče...ali o tom boravku i borbi s birokracijom jednom drugom prilikom.
