Prvacic je nepristojan prema uciteljici

Znaci, upomoc! Danas kad sam dosla po svog sina u skolu (prvi je razred) uciteljica mi je rekla da joj je opsovao nesto jer se naljutio nakon sto mu nije pohvalila rad. Suprug i ja smo se jako naljutili, on je bio toliko ljut i postidjen da mu je zaprijetio batinama, ali se to naravno nije dogodilo. E sad, razgovarali smo s njim, malo ga i naribali ljutito, pomijesali svega :). Kako da ga kaznim, sta da radim? Nije mi tolliki problem zabraniti mu crtice i omiljene igracke za vikend, trazicu da se pred svima izvini uciteljici, ali kako da ga navedem da shvati sustinu - da je to bilo uzasno, nepristojno, i da to u biti ne valja, da ne moze, ne smije tako razgovarati s ljudima a posebno ne tako se ophoditi prema uciteljici ili bilo kome? Voljela bih da on shvati zasto je to pogresno. Mislite li da je razgovor dovoljan?

Razgovor bi trebao biti dovoljan za sada. Vrlo ozbiljan razgovor u kojem moraš biti sigurna da je shvatio da se NIKOME ne smije opsovati.
A nakon toga morate paziti da ni vi roditelji, a ni bake, djedovi i svi veliki i mali s kojima je u svakodnevnom dodiru, ne opsuju nikome nikad. Što je puno teže.
Ako se psovka provuče u razgovoru ili poslu, može se zanemariti, ( ustvari bolje se ispričati, ako ju dijete čuje), ali ako vidi da se ljudi ili djeca međusobno časte psovkama, teško da će shvatiti da to nije pristojno. I da se ne smije upotrebljavati u svakodnevnoj komunikaciji.

Citiraj:

---

biserko prvotno napisa

Znaci, upomoc! Danas kad sam dosla po svog sina u skolu (prvi je razred) uciteljica mi je rekla da joj je opsovao nesto jer se naljutio nakon sto mu nije pohvalila rad. Suprug i ja smo se jako naljutili, on je bio toliko ljut i postidjen da mu je zaprijetio batinama, ali se to naravno nije dogodilo. E sad, razgovarali smo s njim, malo ga i naribali ljutito, pomijesali svega :). Kako da ga kaznim, sta da radim? Nije mi tolliki problem zabraniti mu crtice i omiljene igracke za vikend, trazicu da se pred svima izvini uciteljici, ali kako da ga navedem da shvati sustinu - da je to bilo uzasno, nepristojno, i da to u biti ne valja, da ne moze, ne smije tako razgovarati s ljudima a posebno ne tako se ophoditi prema uciteljici ili bilo kome? Voljela bih da on shvati zasto je to pogresno. Mislite li da je razgovor dovoljan?

---

Razgovor s djetetom je dovoljan.

Razgovarajte BEZ djeteta o tome tko u njegovoj okolini psuje, gdje je to mogao čuti i tu osobu upozorite da to ne čini. Dijete oponaša ljude oko sebe, pogotovo ako netko u obitelji povremeno psuje, teško će dijete shvatiti da to ne smije činiti. Dakle, prvo pronaći uzrok pa ga otkloniti. Vjerujte, djeluje! Provjerila sam na vlastitoj koži i jako puno puta su mi vlastita djeca bila "korektivni faktor" jer mi se nije sviđalo kad sam neke svoje riječi čula iz njihovih usta :oops:.

I ja potvrđujem da djeluje. Davno je on izašao iz dobne skupine koja "istražuje" psovanje, pretpostavljam da mu se polako uvlači u rječnik.

Čini mi se da je razgovor dovoljan, ali vrlo ozbiljan razgovor. U zabranu crtića se ne bi zaklela, moje to ne dira ni najmanje.

Uz sve što su cure navele, ja bih obavezno porazgovarala s djetetom o tome što ga je toliko uzrujalo da opsuje učiteljicu?
Neka pojasni.
Svakako bih mu objasnila da ima pravo biti ljut na nju iz razloga koje je on več naveo, ali da postoje drugi prihvatljiviji načini izražavanja ljutnje. Naravno, treba mu objasniti koji i kako.

Ne mogu navesti sad primjere, ovise o tome što ga je točno razljutilo (nepravda, da li je njegov rad stvarno bio za pohvalu ili nije,... ako nije obavezno djetetu objasniti da ne može uvijek u životu biti najbolji, da i kad mu nešto ide lošije, trudom to može popraviti,... bla, bla, bla,...).

Poanta je da se ne bih samo usredotočila na lošu posljedicu, nego prvenstveno na uzrok.
(Da me se krivo ne shvati, psovanje učiteljice je jako loše i to treba objasniti i sankcionirati, ali vjerujem da je u toj dobi to poteklo od nečeg drugog - djetetovog velikog nezadovoljstva, ljutnje,...).
Treba se koncentrirati na to da se dijete nauči nositi s ljutnjom i povremenim neuspjehom.

Da, razmisljala sam upravo o svemu sto pisete - kako ga nauciti da se kontrolise, sta ga je izbacilo iz takta... danas sam se malo smirila pa racionalnije gledam na stvar. Priznajem da mi se desilo nekoliko puta pred njim da opsujem i to je upravo ono sto je Peterlin napisala - kad svoje rijeci cujes iz njihovih usta tek tada shvatis kako uzasno zvuce. Pokusala sam koliko-toliko ispraviti stvar i rekla mu da mi je zao ako je od mene cuo ruznu rijec, da cu se potuditi da se to vise ne ponovi, ali i i pokusala da mu objasnim da ta psovka s moje strane nikada, ali zaista nikada nije bila usmjerena na neku osobu kao nacin razgovora, ljutnje i sl... vise je to ono u trenu kad se uplasim u voznji, kad se oprzim i sl... pa ono neodredjeno opsujem. Mislim da je shvatio, a uciteljica je posebna prica, sacekat cu jos koju sedmicu ako ne bude promjena misloim da cu cak traziti da ga premjeste iz razreda, neprestano mu upucuje neke kritike, a iako nisu pocele ocjene jer ih kod nas u prvom razredu nema ona ocekuje od njega da pise, cita... itd. No to je neka druga tema, hvala vam puno na pomoci, nekako nisam bila sigurna u svoju moc rasudjivanja :)

pa ono što su učili to mora znati bez obzira na ocjene. ne treba valjda sva već slova znat i sve čitati

biserko, ne znam od kud ste, ali i kod nas je situacija da se razred nekako "formira prema večini". Ako večina zna npr. slova, onda obrađuju slova brzinom munje i samo idu dalje.

Mene je u tvojem prvom postu ubolo u oko reakcija TM:

Citiraj:

---

Suprug i ja smo se jako naljutili, on je bio toliko ljut i postidjen da mu je zaprijetio batinama, ali se to naravno nije dogodilo.

---

Možda zvuči glupo, ali ako ti je dijete sklonije kopiranju ponašanja i ova izjava ga može nagnati da nekoga istuče, jer je baš ljut.

Smatram da je stvarno ključno naučiti dijete kako da se nosi s frustracijom.

E da, i nemoj odmah pomišljati na promjenu razreda, nekako mi je tek tada stavljen naglasak na dijete, kao da je on kriv, pa ide u slijedeći razred.
Radije otvoreno razgovaraj s učiteljicom da vidiš u čemu je problem. I ona slobodno zna da ga kritika jako pogađa.
Vjerujem da postoji nekakva sredina, a ne odmah slijedeći razred.

Citiraj:

---

Anemona prvotno napisa

E da, i nemoj odmah pomišljati na promjenu razreda, nekako mi je tek tada stavljen naglasak na dijete, kao da je on kriv, pa ide u slijedeći razred.
Radije otvoreno razgovaraj s učiteljicom da vidiš u čemu je problem. I ona slobodno zna da ga kritika jako pogađa.
Vjerujem da postoji nekakva sredina, a ne odmah slijedeći razred.

---

X

Biserko, nema nikakve garancije da će u drugoj sredini biti bolje, a tvoje će dijete biti došljak, onaj koji je stigao naknadno... Pitanje je i kako će ga djeca prihvatiti, baš kao što je Anemona rekla - i djeca i roditelji će misliti da je dijete i njegovo ponašanje razlog zašto ga se seli, pogotovo ako je već prozvan kao psovač i dijete neprihvatljvog ponašanja. Bolje je graditi na onome što valja u sredini u kojoj se već nalazi.

Inače, bitno je redovno svaki tjedan ili najmanje svaki drugi tjedan ići na informacije, puhati učiteljici za ovratnik - uvažiti ono što govori, ali i zalagati se za svoje dijete, da se ono ne osjeti napušteno od roditelja. Na informacije treba ići BEZ djeteta, da možeš otvoreno razgovarati s učiteljicom. Pitaj je na čemu doma treba raditi s djetetom, a s djetetom treba razgovarati redovno, svaki dan, pomoći mu da savlada gradivo.

Ne kaže se bez razloga da je adaptacija u prvom razredu do kraja prvog polugodišta, a za mnoge još i dulje. Ja bih dobro dooobro razmislila o ideji seljenja djeteta. Imali smo sličnih problema (s tim da su mom mlađem kasnije ustanovljene smetnje čitanja, zbog čega je njegov uspjeh bio slabiji od očekivanja) ali to smo riješili. Ne bih širila temu, ali treba uzeti u obzir i to da možda dijete stvarno ima neki problem (disleksija, hiperaktivnost) koje od učitelja također traže poseban pristup. Sretnp!

Vodili smo racuna kako se ponasamo i sta govorimo pred njim i posto je ovo prva ovakva situacija nismo bili svjesni da mozda ipak radimo i stvari koje ne treba, tako da nam je sad ovo ipak jako dobra skola, shvatili smo gdje je nasa greska. Nije bilo batina, i nema ih kod nas, to je bila prijetnja u prvi tren jer smo zeljeli nekako da shvati da je lose to sto je napravio, za sto naravno batine nisu nikakav nacin. Oboje smo svjesni da je to bila greska. No to je stvarno bilo samo u prvi tren, kad smo dosli kuci razgovarali smo s njim i mislim da je shvatio. Anemona, i po meni je kljucno nauciti ga kako da prihvati neuspjeh i podnese kritiku ali jos uvijek ucim kako, bas je tesko :).
O promjerni razreda razmisljam jer on nema problema u ucenju, dapace, on zna sva slova, prilicno dobro i cita, kad trebaju nauciti neku pjesmicu vrlo dobro mu to ide, ali vrlo rijetko kuci donese pohvalu a vrlo cesto "ljutka" ili kritiku. Suprug je par puta isao da razgovara sa uciteljicom i on je rekla kako to nije nista strasno, kako je on dobar djak ali eto nemiran je, zna pricati na casu i sl, te su opomene zbog toga. Ovo je stvarno prvi incident ove vrste. Ja sam zakljucila da njemu sada opada samopouzdanje zbog njenih konstantnih kritika jer me sada stalno pita - mama, a kakvo mi je ovo, kakvo mi je ono, da li bi mi dala smjeska... i sl. I zato jos uvijek cekam jer bih s jedne strane voljela da mu pokazem da ne smije odustati nakon prve prepreke, ali s druge strane - to je dijete koje je s takvom radoscu krenulo u skolu da jednostavno ne zelim da uciteljicu dozivljava negativno u bilo kom smislu. Bojim se da ga ne demoralise takvim stavom.
Evo jedan primjer - suprug je razgovarao sa njom i rekao joj - mi shvatamo da vi imate pravo i na opomenu ali to je ucestalo i bojim se da ce se on demoralisati, a ona je rekla kako to ne treba tako strasno dozivljavati. Sutra su nesto crtali u skoli i maleni je nacrtao na svoj nacin, ne bas sjajno ali ni katastrofalno. Ona mu je rekla - ovo ti je bilo za ljutka!
Znaci da kod nje do sada razgovorom nismo mnogo postigli, sacekacemo jos malo, pokusavamo sto vise raditi i razgovarati s njim, citamo zajedno gradivo koje su radili u skoli svaki dan... pa vidjet cemo. A sve to nekako utice i na moje samopouzdanje jer se pitam kako da znam postupam li dobro. Ma eto, ustvari to nije tako strasno, hvala bogu nemamo vecih problema, ali kad su tako maleni uvijek zelimo da im je sve savrseno :)

Biserko, pročitaj temu o darovitoj djeci. Ne mora dijete nužno biti darovito, često je dovoljno da je samo bistrije od ostalih, pa da mu bude dosadno i onda to i pokazuje na neprimjeren način.

Hvala vam puno na podrsci, vasi komentari su mi pomogli da tacno definisem nekoliko stvari na kojima moramo raditi. Pratimo razvoj situacije, poz :)