Naravno, kao i većina vas tu, tijekom trudnoće sam se nagutala priča s poroda, i svih živih i mogućih informacija i tako naoružana znanjem i odlučna da želim najprirodniji porod i to u vodi, čekala naš veliki dan.
I nekako je krenulo 24.01.06 u 4.30 ujutro nekakvo sumnjivo stezanje trbuha, zaključila sam da su to te kontrakcije i ulovila me panika da moram završiti neki poslić prije nego što se zahukta.. I tako sjedam za komp i ubrzanim ritmom dovršavam prijevod knjige i u međuvremenu se čudim kako su mi ti trudovi već dosta blizu jedan drugome, ali nekako mi djeluju nepravilno. Oko 8 se diže i moj dragi, smijuljimo se i pitamo da li je to to, da li ću roditi danas, sve nam djeluje nekako nestvarno. Vrijeme prolazi, skakutanje na lopti, šetnjica, ručak, odmaranje, polako pada noć. Negdje oko 21 zaključujemo da je vrijeme da se krene u rodilište jer kontrakcije su na 5 minuta. Stižemo u Riječko rodilište, pregledava me neka doktorica i kaže oh pa vi ste otvoreni tek centimetar i pol, nećete vi do jutra roditi sigurno. Ja na to odgovaram da u tom slučaju idem doma. I tu nastaje frka. E kao ne mogu ja doma, sad sam došla i porod je započeo i da moram ostati.. Budući da se ja baš i ne znam razgovarati sa doktorima i suprostaviti se i izboriti, izlazim van gdje me čeka moj dragi i sve mu ispričam i uzdam se u njega, jer tako smo se i dogovorili, zajedno ćemo kroz sve to proći, on će biti moja snaga... Dakle, on zove doktoricu van i objašnjava joj da ne želimo provesti noć u bolnici ako porod još nije blizu, te uz opće čuđenje odlazimo na vlastitu odgovornost (tako piše u papirima).
Doma se trudovi nastavljaju i nema spavanja, ali barem sam doma, mogu se slobodno kretati i sretna sam zbog toga. Ujutro uzimamo stvari i nazad u rodilište. Dočekuju nas komentari tipa to su oni što su otišli na vlastitu odgovornost, mi se ne obaziremo. Nakon pregleda, doktor kaže otvorena 4 cm i neka me smjeste u predrađaonu. Izlazim van, sestra daje papire mom dragom, da me prijavi na porti i da onda on može doma pa će ga zvati kad budem za rađaonu.. I tu smo opet poludili i ne razumijemo zašto on nebi mogao ostati i čekati. Opet razgovor sa doktorom i tek nakon što smo ih sve tamo uvjerili da nemamo namjeru se razdvajati on odlazi prijaviti me, a mene vode na klizmu i nakon toga na ctg u predrađaonu. Provodim vrijeme na lopti, na ctg-u i u šetnji hodnikom sa MD. Oko 5 popodne kažu da sam otvorena 6 cm i da je vrijeme da me prebace u rađaonu. Dok dragog vode da se presvuće mene stavljaju na stol i odjednom mi govore sad ćemo vam prokinuti vodenjak.. Naravno nisam se uspjela suprostaviti. Nakon toga odlazimo u sobu s kadom i napokon malo mirnija i ljepša atmosfera. Uz mene divna primalja, prvo malo na ctg, zatim na loptu te nakon nekih pola sata napokon u vodu. Napokon napokon. Jer već sam totalno umorna i iscrpljena, trudovi već dva dana, nisam spavala, nisam jela... Voda me opušta, bol je i dalje jaka, ali nekako lakše to podnosim jer se okrećem i premještam po želji i lagana sam si i toplo mi je. Boli sve jače i jače i jače a ništa se ne događa. Prolaze dva sata i kažu da moram na pola sata van iz kade (ne smije se biti duže od 2 sata u komadu). Doktor me pregledava, otvorena 9 cm. Žele mi dati nekakav spasmex, injekciju. Prvo se raspitujemo šta je to i zašto mi treba i navodno da opušta mišiće pa da ću se lakše otvoriti taj zadnji centimetar. Ja se već pomalo gubim od bolova i rado bih nešto da mi pomogne pa i pristajem. Ali nakon te injekcije u guzu, situacija se pogoršala, bar se nama tako činilo. Bolovi užasni, trudovi nekako nepravilni i kao da su se prorijedili tj dolaze jedan jači jedan slabiji...nekako sve nepravilno. Opet na loptu, ali nemogu dugo, sve mi smeta, vraćaju me u kadu, voda mi je hladna pa mi ju griju, govore mi kako da dišem, kako da tiskam, ja se trudim i pokušavam.. U deset dolazi ponovo doktor i pregledava me. Otvorena skroz ali čini mu se da je bebica okrenuta nekako nepovoljno, licem prema stidnoj kosti, govori da ćemo morati na stol. Da neću moći roditi u vodi jer da je to kao neka kompliciranija varijanta, teži porod i blabla, nisam uspjela baš niti pratiti sve te riječi. Vraćaju me u rađaonu, i počinje horor film.. Rovarenje po meni, pokušaji okretanja bebice rukama pa me vode u drugu salu, pa napokon dovode mog dragog u tu salu, pa opet kopanje i užasni užasni bolovi kojima nema kraja. Zatim drip, zatim epiziotomija (nekoliko dana kasnije m je dragi ispričao da ga je bio zvao doktor na stranu i rekao mu da će morat probati sa dripom i rezanjem i ako ne uspije da ću morati na carski rez). Urlam luđački, onako kako sam mislila da nikad ne bih, urlam i izgovaram brdo gluposti, čak sam ih molila da me ubiju, da mi daju bilo šta, ma totalni užas. Kad su me prerezali sa slijedećim trudom je doktor legao na moj trbuh i mislim da jednostavno drugačije ja nebih uspjela jer sam stvarno bila na izmaku snage.
Onda sam ugledala bebicu pa je sve ostalo postalo nebitno...
Eto bilo je to jako jako teško i bolno iskustvo, jako daleko od onoga što sam zamišljala, ali imam sretnu bebu pored sebe pa je ta bol dobila smisao...
