Evo i mojje price,točno 2 tjedna nakon poroda,dok malena spava..nadam se da ću stić završiti
Sve je zapravo počelo puno prije. Inače sam tip osobe koji se zna izboriti za sebe i cijela trudnoća mi je prošla u planovima i planićima što odbijam na porodu jer imam na to prava, a što mi smiju raditi. Eh, sad sam se još jednom uvjerila da ne treba planirati ništa, a pogotovo ne tako nešto kao što je porod. No hajmo ispočetka.
3.mjesec je i subota je. Ja i sadašnji mm se useljavamo skupa u stančić. Kao, probno, pošto tada nismo bili u braku, da vidimo kako ćemo funkcionirati živeći skupa. Ja se već danima čudije osjećam, a kad mi je u nedjelju i pozlilo od mirisa u autu, počinjem sumnjat na trudnoću pošto mi stvari kasne… kupujem testić, i sva uzbuđena čekam u ponedjeljak ujutro da mm ode raditi, da na miru napravim sama, i ako je slučajno pozitivan, uživam u novosti sama bar jedan dan. Napokon gospodin odlazi, jer moj mjehur već satima trpi,a želim baš taj prvi mlaz :P kad ono, dvije crtice bila sam presretna.
Trudnoća je uredna iako mi je ginekologica živi užas. Nisam joj vjerovala niti jedan pregled, jer je žena koja je već trebala u penziju toliko senilna bila da sam ju sama morala podsjećat koje pretrage bismo trebali radit. Npr.vadit krv, i slično, i uvijek sam kasnila za drugim trudnicama s time bar koji tjedan. Da napomenem da mi bakteriološki nije napravila sve do 39.tt kada sam inzistirala jer sam htjela imati kadicu kao opciju za roditi, i otkrivene su mi clamidija i ureaplasma pa sam se na kraju morala kljukat antibioticima i grist od brige hoće sad sve proć ok za bebu :S
Bila sam aktivna cijelu trudnoću, i šetala, i skakutala okolo,, nisam bila uopće kod kuće u krevetu ni mirovala, osjećala sam se super, vozila se sama do zadnjeg dana… i svo to vrijeme planirala svoj idealni porod. Bila sam uvjerena da ću ga i dobiti, jer nisam od onih koje leže i ništa ne rade, pa su svi govorili da ću se zato lakše poroditi. Prema maminim pričama, ako ima veze s genima, stvarno ću to ekspresno obaviti. Bila sasm uvjerena da će tako biti. I već negdje u 6.mjesecu trudnoće sastavila svoj plan porođaja, koji je uključivao samo prirodni porođaj. Htjela sam sve prirodno,da krene prirodno,da ga nitko ne izazvia, jer bebica može sama odlučiti kada će van, nisam htjela nikakvo probijanje vodenjaka, kamo li drip, pa makar trajalo duplo duže sa mojim trudovima, htjela sam da sve ide svojim putem. Naravno, da me se ne reže kao što to rutinski rade prvorotkama , da me ne kače na nikave lijekove kroz infuziju, bez potrebe, da me se o svemu obavijesti, da mm bude samnom i da rodim na stolčiću. Bože, kako sam taj stolčić htjela. Naravno, sve dok je sve ok samnom i bebom. Svi su mi se smijali da to ne ide tako,al ja sam čitala priča i priča s foruma, i znala da u rijeci poštuju plan poroda i stvarno se trude omogućiti ženi sve što želi ukoliko je sve ok. A zašto meni ne bi bilo sve ok?
I tako, došao je lisstopad, a meni termin 13.11. bila sam uvjerena da ću roditi ranije… i čekala cijeli taj 10.mj da see nešto pokrene..tada su počeli bolovi dolje,pritisak bebe koja se dosta spustila, pišanje staaaaaaaaaalno, bolni mjehur…al sve to me veselilo jer je taj trenutak bio sve bližiii… kada je prošao i 31.10.za koji sam mislila da je THE DATUM, dani su mi počeli prolaziti presporo. -_- svaki dan kao tjeedan. Svima sam dosađivala svaki dan da je baš taj dan sigurno taj. Već sam počela misliti da ću zauvijek ostat trudna. Čak su se svi i kladili na datume.
Bila je nedjelja, 10.11. cijeli dan sam opet skakutala okolo naokolo, šetala se, večer provela u casinu zbog nagradne igre u kojoj sam sudjelovala :PPP, i tako,došli doma, meni se ne spava, nekako sam nervozna, selim se iz kreveta na laptop, šećem po kuhinji, baš me pralo nešto. Odem ja napokon spavat, kad oko 1 i pol, ooooooooooop,nekakva bol… nije krenula iz križa, (na kraju nijednom tamo bol nisam ni osjetila) nego kao kad dobijem stvari. Al sa vrhuncem. Al mislim si, nije to to.lažni su… kad malo po malo, osjetim ja to često… pa krenem pratit..8 min…6 min..7…5….6…4…5…3… nepravilno al boli to mene…sva sretna, skočim iz kreveta…odem pakirat stvari, i pod tuš.. stolicu sam imala da napomenem 5 puta kroz noć, mislim si mora nešto bit od toga..budi se mm, gleda me u čudu šta mi je,šta sam tako hiperaktivna, ja govorim da imam trudove al nek odspava još. Jer i tako ne idem ja u bolnicu dok ne budu na 3 min, bar sat vremena. Jer bolnica mi je 5 min od kuće..al diže se i on, brojimo, i dalje nepravilni… nekih sat vremena držali se na 5 min, pa opet počeli skakutat… odem na wc,vidim i čep odlazi . sreci nema kraja. Al došlo je 6 i pol ujutro, meni još to nepravilno govorim ja mm da ide raditi, ako treba zovnem ga pa lako dođe po mene… da sam još ok i da to još nije to.uvjerim ga da ode… a vani…………isse.nisam ni vidjela. Čuveni teodor. Najgore vrijeme valjda cijelu ovu godinu u rijeci je bilo baš taj dan… samo to sam sve saznala tek kasnije.
Ode on, al evo svekrve dolje kod mene, da će ona ostat doma i vozit me kad počne, jer je nevrijeme i nikad neznaš. Hvala bogu na njenom razumu kad mog nije bilo mama me zove neka krenem jer je vani kaos, da se neš ne iskomplicira.al ne, meni to još nije to. Dolazi svekrva, i potjera me spremit se da me vodi pa nek oni bar pogledaju. Joj dobro,ajmo… pa će svi vidjet da nije još to to…
11.11.,imendan mi je, i lijep datum,al nije još krenulo kako treba. Krećemo mi, i na kraju tih 5 min do bolnice se odužilo.vani je stvarno počelo ozbiljno puhat…i odvratno je. Evo nas u bonici oko 7 i pol, mene odmah na ctg… da se vratim dva dana unazaed, bila sam već u bolnici,jer nisam bebu osjećala cijeli dan. I stvano imala loš osjećaj..navečer otišla u rodilište, jedva ju probudili,pregledali me i poslali doma. Nisu me nekako utješili jer je beba divljak svo vrijeme, i odjednom se baš umirila. Znam da je normalno pred porod da su mirniji,al stvano nisam imala dobar osjećaj.al valjda oni znaju…
Evo nas opet na ctg-u.opet nema pokreta. Loš kardio… al nema panike. Zove babica( hvala bogu na njoj,divna je bila svo vrijeme) doktora, odlazimn a pregled. Na uzv gleda, dok babica čita moj plan poroda. Doktor mi odmah kaže zaboravite stolčić. Ja si mislim,dobro, kasnije ću ja to sa babicama sve dog, ko ga šiša. Idemo na pregled, jako ugodan -.- . sve zvijezdice sam vidjela, otvorena 2 i pol cm, voda zelena. Kaže doktor beba je ugrožena,morate surađivat,nikakav stolčić slušajte sestre. Nisam to shvatila toliko ozbiljno zbog plodne vode. Pa većinom je zelena,kakve veze ima… al ok.
Usput mi je uvalio gela za otvaranje,koji je kod mene super djelovao. Klistir neporeban, gospođicu sam sredila sama, i vode me direkt u rađaonu. Meni čudno, nema perdrađaone, a meni trudovi i dalje nepravilni…češći al nepravilni. Pitam ja sestru jel to to, i kad mi je rekla „danas je vaš dan“ rasplakala sam se od sreće. I plakala još dugo. Nisam mogla vjerovat da ću napokon ugledat danas to malo čudo koje me tuče 9 mjeseci u buši <3
Eto nas u rađaoni, kako moram surađivat, pristajem na sve šta mi rade. Vadi mi sestra krv, uvodi braunilu, svi pričaju o nevremenu,ja ne doživljavam uopće. Do rađaone 5 cm otvorena.. opa miki.moglo bi brzo to, tako mi i pričaju. Spajaju me na drip,trudovi jaaaaaaaaaaaaako česti i jaki, dolazi doktorica ne tako draga, i gleda kardio, loš. Beba nema pokreta baš, srce isto slabi… i kaže da moraju vaditi ph. Ja pojma nisam imala šta to znači. I dolazimo do najneugodnijeg iskustva u mom životu. Bolilo je ko niš… najprije me širila šakama, onda uvela nešto veliko okruglo i morala time do bebine glavice, a beba se digla,nije u ušću, to je trajalo 15 min samo dok je došla do nje… ja u najjačim trudovima,moram bit mirna, nesmijem pustit glas, ajme… a boli da ne pričam. Nađe bebinu glavicu,pa se to nešto raširilo oko nje da ju ulovi i izvadi joj krv ogromnom igletinom… da napomenem da sam prije toga morala dobit kateterić, koji su mi dva put uvodili id a je to jedni moment kad sam vrisnula :SS. I da je u mom boxu bilo 10 ljudi valjda,jer su studenti uzbuđeno gledali kako se ph vadi na mom primjeru. Niko mi niš ne objašnjava..osjećam samo kako mi se krv slijeva od dolje, a u jednom trenu na prokletoj lampi i vidim taj prizor.slabo mi je… pregled,otvorena 8 cm. Jako ću brzo… zovu mm, panika je,ne javlja se, na kraju zovu mamu da ga dobije, ja živčana di je, a kad je došao mi je rekao da je vani smak svijeta, nema psa od bure, na cesti zastoji, da je ostavio auto parkiran na cesti i dobrih 2 km trčao sam po tom nevremenu do bolnice. Srce moje..puno mi je značilo šta je tamo. Pomagao mi je disat i samo to šta je tamo bilo mi je lakše… al to nije potrajalo. Odjednom opet gužvica oko mene, došli valjda svi doktori, njega tjeraju van, ponovno vadimo ph. Meni muka… ovaj put je bilo još bolnije,trudovi na minutu,prodišem jedan drugi je tu, ako se pomaknem možemo ozlijedit bebu.. ma užas. bilo je 11.30 ja skroz otvorena, al beba se ne spušta u kanal. Nakon tog ph su mi rekli da sad moram ili roditi ili na carski. MOLIM?o carskom nisam ovih 9 mj ni pročitala ništa koliko ga nisam u planu imala. Još znam da u ri ne rade carski gotovo nikad ako nije hitno hitno… došli nalazi, hitan carski,ajmo. Ja izmučena, neznam ni kako ni zašto, dolazi mm koji je samnom bio svega 20 min, pita me preplašeno jesam ja ok s tim da idem na carski? Ja se nasmijem-a šta mogu… tješi me šta će za 10 min moje sunce bit tu
Al ne. Nema vremena za spinalnu uvodit, opća anestezija. Srušio mi se svijet. Od svih verzija,ova mi nije bila ni na kraj pameti, neću vidjet malenu kad se rodi? Molim ih za spinalnu,ne može,ugrožena je beba,što hitnije moramo operirat. Do sale dok me pripremaju ja preživljavam još bar 10 trudova i mislim si kaako ih mrzim, sva ova muka da bi na kraju na carskom završila, i nek me uspavaju više onda da ne trpim proklete trudove… stavaljaju mi maskicu,zadnje šta sam rekla je čuvajte nas.
Buđenje. Zbunjena. Vidim narukvicu s brojem na ruci i kužim šta se desilo. Prvo pitam di je beba…kažu da je dobro. Sama se moram preselit s kreveta na pokretni. S otvorenom ranom. Od boli nemogu razmišljat o ničem. Vode me u šok sobu. Opet se moram sama prebacit na krevet. Tamo sestre prva liga, pomogle su mi i utješile me. Čim sam legla,infuzija, protiv bolova neš, i kreće..suza na suzu. Di je moja beba, neznam ni kad sam je rodila, ni kolko je duga ni teška, ni dal je cura na kraju, da mi donesu dvije svoju ne bi prepoznala..ajme osjećaj grozan…osjećala sam se kod a nimsa rodila..nema trbuha al nema ni mog trenutka.sve su mi uzeli…cijeli dan sam provela u toj šok sobi. Na aparatima… plakala. U 4 posjete, dolazi mm, i pokazuje mi anđela mog na slici. Grozan osjećaj.. da sam ju na slici vidjela prije nego uživo..i da su je svi al baš svi vidjeli prije mene..govori kako je divna,kako će bit manekenka, 51cm i 3100g, da se u 12.32 rodila a ja samo plačem jer ništa od toga nije u mom sjećanju..ukrali su mi porod. Plačem da mi ju donesu,da je hoću vidjet… tek u 17 i pol mi je nose nas ekundu i daju da je poljubim,više od toga ni nemogu,,nemogu se pomaknut..i odnose je. A meni nema osjećaja, nismo se još povezale i to me užasno rastužuje… u 22 su me pustili u sobu. Nakon mukotrpnih napora da se pomokrim jer bez toga ne mogu. I u 22 30 mi je nose. <3 odmah počinje cicat, bol odmah nestaje, ljubaav je tu, beskonačna ljubav, sve je prošlo, ona je tu i to je najvažnije ostale smo duže u bolnici zbog carskog,uživale jedna u drugoj, a ja sam na otpusnom pismu tek saznala čitajući opis zahvata da joj je pupkovina bila omotana 4 puta oko vrata. I da su riskirali svo vrijeme puštajući je da se spusti,jer da se spustila tko zna kako bi završilo…
I tako unatoč svemu, i teodoru, i oluji i odvratnom danu, meni je svanulo sunce. <3:heart:
