Kako je na svijet došao moj mali Čupavac
Kroz cijelu trudnoću bilo je dosta razmišljanja o porodu. S jedne strane strah, s druge strane ogromna želja da što prije dođe i da ugledam to malo biće koje raste u meni.
Znala sam da mora izaći van, nema više ja nebi, al strah me bilo jer ne znam što me čeka, svaka žena ima svoju priču, al opet, bila sam sigurna u sebe i rekla sam si da ću si zamisliti najljepši mogući porod čisto da si olakšam nešto što će se sigurno desiti i na čiji tijek ne mogu utjecati.
Sve je krenulo 27.11 oko 22h… sjedim na trosjedu u svojoj omiljenoj pozi i tipkam po forumu. Jedna forumašica čiji je termin isti kad i moj, mi se žali na menstrualne bolove a ja joj odgovaram da ih i ja trenutno imam, al imala sam ih i prije pa su prošli, tak da odoh spavati.
No, ovaj put ti bolovi ne prestaju, javljaju se sve češće i češće… mislim si dali je to to… boli, al ništa strašno. Ok, uzimam mobitel i počinjem zapisivati kad se javljaju… dosta su nepravilni, ali sve nešto unutar 10min. Mislim si dali da se ustanem i otuširam i operem kosu ili ne. Na kraju ipak oko 4h probudim dragog i kažem mu da mislim da imam trudove i idem u kadu, a njemu savjetujem da nastavi spavati, mislim si nek se naspava da mi na porodu ne bude pospan.
Tuširanje gotovo, ide feniranje… lijepo okrugla četka u ruku, pramen po pramen, kao u salonu, ravnam kosu kao da idem na modnu pistu. Nakon toga se vračam u krevet i javljam curama na forum svoje stanje i javljam se doktoru i tražim savjet. On mi savjetuje da odem u rodilište, pa čak i ako su lažni čisto da me netko pregleda. Još se dvoumim, jer nekako mi to nije to. Boli, ali nije to baš ono kak su mi svi opisivali da padaš u nesvijest od bolova i sl. prošlo sat vremena od mog premišljanja i dragi mi govori kak ide na posao ako ja ne mislim u rodilište. Nije mi to baš sjelo, jer što ako nešto bude hitno. Ipak odlučujem ići. Oblačim se i govorim sama sebi da sam luda i da će mi se smijati kad dođem.
Vozimo se, svi idu na posao, a ja u nekom drugom filmu. Mislim si, možda danas postanem mama i ne vjerujem u svoje misli. Trudove više niti ne osjetim i na vrh jezika mi je da kažem da ipak idemo doma i da je bila lažna uzbuna, al mislim si… ma idem, pa nek mi se smiju.
Dolazimo u rodilište, otvara sestra i veli: izvolite. Mislim si ja kaj izvolite, pa vidi mi trbuh i torbu, zna se zašto sam tu, al joj odgovaram: „mislim da je danas moj dan“. Ona se nasmije i pita zašto tako mislim, a ja joj odgovaram da cijelu noć imam trudove. Ona se još više nasmije i zaključi da sam prvorotka. Ulazim u čekaonu i sve žene me odmjere, nude mi sjesti, jer eto imam trudove, al meni je super stajati pa im velim da samo nek one sjede. Malo me čudno gledaju, al ok. Ulazim u ambulantu i dočeka me mladi doktor i pita me koji je razlog mog dolaska. Ja mu odgovaram da imam trudove cijelu noć i da su u razmaku do 10min. S nevjericom me gleda i kaže: dobro, ajde da vas pogledamo prvo vaginalno pa onda na ctg da vidimo te trudove. Nije mi jasno zašto mi nitko ne vjeruje, al ok. Sjedim na onom stolu i čekam, doktor nešto pipa unutra i nasmije se i kaže: opa, 4cm…. To je to. Ajmo na ctg i uzv. Ctg očitava trudove, na uzv procjena ploda između 3600gr i 3700gr. Komentira doktor da će ovo biti brz porod. ja okrenem očima i kažem da to sigurno svima govori. Kaže on: a, ne ne…. Žene dolaze sa luđačkim trudovima da ne mogu ni govoriti a nisu otvorene ni jedan cm, a ti si 4cm, smiješ se i pričaš sa mnom, sve je dole mekano i to će ići brzo. pitam za epiduralnu, doktor mi s obzirom na stanje ne savjetuje, ali ako želim da će mi dati. dogovaramo se da mi izvade krv za potrebne pretrage pa budemo naknadno odlučili.
Dragog šalju da me upiše na prijemu, a mene na klistir. Odlazim na wc, klistir radi svoje, a ja na mobitel svima javljam da ću danas roditi. Mislim da sam sat vremena bila na wc-u, nisam htjela nikad izaći iz njega, al ipak moram. U 13:00 odlazim do ulaza u odjel sa rađaonama i sestra me vodi do mog boksa, boks br. 4.
Legnem i gledam kroz prozor, sunčan dan, vidi se Cibonon toranj, poslovne zgrade u Vukovarskoj… totalno uzbuđena i prestravljena čekam da ugledam lice svog dragog. Došao je i on za par minuta, sav smiješan u bolničkoj oblekici. Pričamo o glupostima. Oko 14h dolazi sestra do mene i zaključuje da mi još nitko nije prokinuo vodenjak, ja joj odgovaram da od kad sam ušla u boks nitko nije došao, i sa smijehom velim neka niti ne dođe. Ona se nasmije i kaže onda ok. Bit će kako želite.
Ipak oko 14:30 dolaze mi prokinuti vodenjak, ništa strašno, otvorena 5 cm, i pitaju me dali mi mogu dati drip s obzirom da su moji trudovi dosta slabi a ide i epidrualna pa da malo ubrzamo sve. Odgovaram da može i tako i bi. Trudovi su se malo pojačali, al i dalje pričam i zezam se dragim kak je nevjerojatno da nakon svega smo ipak tu i zajedno čekamo da rodim naše dijete. Oko 15h dolazi babica, doktorica i anesteziolog za epiduralnu. Rade mi prvo vaginalni pregled i doktorica kaže da sam otvorena 8cm. Šok! Već 8cm… odmah odgovaram da ne želim epiduralnu i doktorica se slaže s tim jer je već kasno za istu. nakon 15-ak minuta trudovi se pojačavaju, pokušavam ih prodisati onako kako mi je babica objasnila, ali mi ne paše, boli me još više. Tada dolazi sestra i pita me dali želim nešto da mi malo umanji bolove, pitam ju dali je to Dolantin i onda odgovara da je. Slažem se s tim da mi ga da i tu sekundu kad ga je pustila u braunilu padam u trans. Cijela rađaona mi se vrtila u krug, dragom velim da se osjećam kao na drogama. Mislim da su mi tada pojačali drip, ne sjećam se ničega iz tog perioda. Dragi mi je rekao da kako je išao trud da sam se tresla i da on to nije mogao gledati te je otišao van i došao za pola sata. Nemam pojma što se oko mene dešavalo, slijedeće čega se sjećam je da je došla babica i usred truda me htjela okrenuti na leđa da mi objasni kako se tiska. Ja joj nedam i govorim joj da pričeka dok prođe trud pa ću se onda okrenuti. Međutim babica odlazi i odgovara mi da kad neću ide ona drugoj ženi. Mislim si odi u onu stvar i govorim dragom da je babica kokoš. Ostavila me valjda da malo osjetim te prave trudove, jer tad je Dolantin već polako prestajao djelovati. Nakon tri luđačka truda evo i nje. Svanulo mi je. legnem na leđa i ona mi objasni kako da uhvatim noge pa da vježbamo tiskanje. Tak sam ja skužila. I evo ga… ide trud, viče ona: tiskaj, tiskaj kao da ideš kakati, međutim toliki snažni nagon na tiskanje sam imala da mi uopće nije morala objašnjavati na koji način da tiskam. Govori mi kako da dišem, kad da udahnem i tako smo odradili dva truda. Babica me hvali i veli da mi super ide i oduševljena je sva jer sam prvorotka a odlično tiskam. Ja malo u šoku jer nisam znala da ja na izgonu moram svoje noge držati. Mislila sam da budu na onim držačima za noge. Ide slijedeći trud i viče ona: ajmo sad, glavica je tu, dragi sve gleda i kaže vidim mu kosu, a ja si mislim koju kosu pa ovo je vježba. Između tog i slijedećeg truda pitam babicu, kakvu glavicu vidite, pa mi vježbamo. Ona se nasmije odgovara, kakva vježba u slijedećem trudu glavica je vani. Ja u euforiji čekam slijedeći i govorim: evo ga, ide, ide i krečem sa tiskanjem. Tu su me malo recnuli i osjetila sam i viknula usred truda: ne, ne, zašto me režete (babica je masirala sa uljem, al i sama sam osjetila da je međica napeta i tvrda i znala sam još i prije da će morati rezati, al eto, bilo mi se teško pomiriti u toj milisekundi da su me zaista i capnuli) viče ona, samo malo sam, ajmo…. I evo ga, glavica…. Idemo slijedeći trud ramena… uh, to je zaboljelo i tu sam povikala: jao jao boli me, al to je bilo već to, mali je bio vani i pokazali su mi ga. Zabilježili su da je rođen u 16:48h. Počela sam se smijati, mislila sam uvijek da ću plakati, ali iskreno nisam ni suzu pustila, nije bilo tih emocija. Doktorica mu je sa slamčicama izvadila plodnu vodu iz usta i stavila ga meni na prsa umotanog u plahtu i dekicu. Dragi i ja ga gledamo i smijemo se. On me slika, a ja mu govorim da prestane jer mi se cike vide …
Slijedi porod posteljice, veli babica pukla je pupčana, posteljica neće van. Tiskaju mi trbuh i daju mi nešto za opuštanje maternice ili posteljice, ne znam ni sama više, ali posteljica neće van. Mislim da je oko desetak minuta trajao porod posteljice i baš mi je bio tlaka. Užasan neki neprirodni pritisak u trbuhu. Nakon što je posteljica izašla slijedi šivanje. Nije baš bilo ugodno ni pod lokalnom anetezijom, al ok, nije ni strašno…. Odbrojavam s doktoricom kraj šivanja jer želim napokon da nas troje ostanemo sami i divimo se našem malom čudu.
Odlaze svi, smanje nam svjetlo i dragi i ja provodim dva sata u gledanu bebe. Namještam ga na cicu, kao nešto on povlači, ne povlači… uglavnom plaće, pa se smiri i tako cijelo vrijeme.
Odlazi dragi oko 19h, oko 19:30 odnose i bebu, a meni dolazi babica i pita me kako sam. Odgovaram da sam žedna i gladna. Veli mi ona da me čeka večera. I za deset minuta donose mi čaj i večeru u rađaonu. Nakon toga me odvoze na odjel. Sestra mi hoće pomoći otuširati se, ali nakon što sam se ustala sa stola osjetim da ću pasti u nesvijest pa odlučujemo da malo legnem i da ju zovnem kad mi bude bolje. Za sat vremena odlučim da ne mogu više biti znojna i krvava pa zvonem sestru da mi pomogne. Totalni preprod nakon tuširanja. Malo odspavam i negdje oko ponoći dolazi sestra i pita me dali želim da mi donesu sad bebu ili ujutro. Naravno da želim sad i ona mi ga donosi. obučen u bijeli bodi i bijelu benkicu u bijelom jastuku sa svojom gustom crnom kosom kao anđeo mi izgleda. Miriši kao nešto najdivnije na svijetu, gledam ga očiju punih suza a on spava i polako se uvlači u moje srce iz kojeg nikad neće izaći.
