Stres kod dojenčadi

Stres kod dojenčadi: Kako roditelji održavaju djecu mirnom, sretnom i emocionalno zdravom
© 2013 Gwen Dewar, Ph.D., sva prava pridržana


Stres kod voljene i dobro zbrinute djece

Već znate da užasni izvori stresa - zlostavljanje i zanemarivanje - mogu izmijeniti razvoj i izazvati štetne posljedice na mozgu dojenčeta. Možda ste čuli i da roditelji koji daju podršku njihovim osjećajima mogu zaštititi djecu od vrlo stresnog okruženja.

Na primjer, odrastanje u siromaštvu je snažan faktor rizika za različite bolesti povezane sa stresom. Takva djeca imaju veći rizik za ubrzano starenje kromosoma, a pokazala se i veza s manjim volumenom mozga (Asok et al 2013; Luby et al 2013). Ipak studije pokazuju da osjećajni, reagirajući roditelji mogu umanjiti - u nekim slučajevima možda i poništiti - ove rizike.

Ali što je sa situacijama koje nisu tako ekstremne? Što je sa stresom kod dojenčadi koja živi u sigurnim, udobnim četvrtima, s roditeljima koji ih vole? Da li je doista bitno što roditelji čine, sve dok su sposobni i brižni? Da li dojenčad uopće primjećuje fine razlike u roditeljskoj skrbi?

Donekle je bitna starost dojenčeta. Pokusi pokazuju da se starija dojenčad, no ne i novorođenčad, brže oporavlja od blagog stresa kad im skrbnici iskazuju više osjetljivosti i razumijevanja za nelagodu koju osjećaju (Jansen et al 2010). Starija dojenčad će se također prije uzrujati kad vidi da im majke poprimaju nepomičan izraz lica (Mesman et al 2009).

No čak i novorođenčad pokazuje znakove tjeskobe suočena s bezizražajnim, nereagirajućim licima (Nagy 2008). Kako navodim kasnije, također je jasno da novorođenčad smiruje određena vrsta privrženog fizičkog dodira. Istraživanja isto tako pokazuju da dojenčad pokazuje različite fiziološke reakcije na stres ovisno o ponašanju roditelja.

U jednoj studiji, čini se da je dojenčad rođena s faktorima rizika za razvoj simptoma vezanih uz stres izbjegla te probleme ako je dobivala mnogo privrženog milovanja tokom ranog djetinjstva (Sharp et al 2012). U drugoj studiji, dojenčad s niskom osnovnom razinom hormona stresa - i zdravijim mehanizmima reakcije na stres - imala je osjetljivije majke (Blair et al 2006).

Prema tome, iako mala dojenčad ne može razumjeti sve naše društvene znakove, ipak im možemo pomoći da se nose sa stresom. To privrženo milovanje bi moglo usmjeravati rizičnu dojenčad dalje od života punog emocionalnih problema, a za neku djecu, osjećajno roditeljstvo može činiti razliku između uspjeha i neuspjeha u školi.

Kad su istraživači pratili kroz godine skupinu "teške" dojenčadi koja se lako uzruja, otkrili su da su ta djeca osobito podložna utjecaju roditeljstva. Dojenčad s relativno hladnim, neosjetljivim roditeljima završila je s najgorim problemima u ponašanju. Ali dojenčad s najosjetljivijim, najviše emotivno reagirajućim roditeljima imala je tendenciju da postane bolje prilagođena i da više postiže čak i od one djece koja su život započela smirena i opuštena (Stright et al 2008; Pluess and Belsky 2010).

Naravno, dojenčadi u ovoj dugogodišnjoj studiji nije nasumice dodijeljeno osjetljivo ili neosjetljivo roditeljstvo. To nije moguće iz etičkih razloga. Ali nasumični pokusi na miševima podržavaju ideju da rana njega ima dugotrajan učinak. Studije također ukazuju da djeca doživljavaju znatno različite ishode ovisno o emotivnoj podrški koju primaju od učitelja. Takvi rezultati istraživanja, kao i svakodnevno iskustvo pokazuju da dojenčad ima najveću korist kad im skrbnici iskazuju visoku razinu osjetljivosti i emocionalne potpore.

Što, konkretno, rade osjetljivi, reagirajući roditelji što ima učinka?

Kako osjetljiva briga utječe na zdravlje i blagostanje dojenčeta

Na kemijskoj razini, privrženi dodiri i druga njegujuća ponašanja izgleda izazivaju otpuštanje neurotransmitera poput oksitocina i endogenih opioida (Kojima et al 2012; Weller and Feldman 2003). Oni imaju direktan umirujući učinak, i ujedno potiskuju stvaranje hormona stresa kortizola (e.g., Albers et al 2008; Quirin et al 2011). Takve promjene potiču brz oporavak od stresnih događaja, što umanjuje "trošenje" koje hormoni stresa izazivaju na mozgu i tijelu. Oni također kod dojenčadi potiču dobro raspoloženje, što olakšava učenje i razvoj pozitivnih društvenih odnosa.

Ali čak i bez kemije "dobrih osjećaja" u mozgu, roditelji imaju učinka i na druge načine. Pothlađivanje, slušanje ljutitih ili prestrašenih glasova, napuštenost u uzrujanom stanju - sve te situacije mogu izazvati otpuštanje kortizola. Tako možemo zaključiti da možemo pomoći dojenčadi sprječavanjem stresnih situacija.

A to vjerojatno nije mala korist. Kad dojenčad djeluje uzrujano, to nije samo znak da se nalaze pod fiziološkim stresom. To je i okidač stresa kod skrbnika, što može stvoriti napetost u odnosu roditelj-dijete.

Dojenče u kadi

Da pojasnim, uzmimo za primjer jednostavnu pogrešku u njezi koju su Amie Hane i Lauren Philbrook (2012) primijetile kod roditelja: razodijevanje dojenčeta prije pripremanja kupke.

Teško da je to golema pogreška u roditeljstvu, primjećuju istraživačice. To nije zlostavljanje niti zanemarivanje. Ali uzmite u obzir što se događa dalje. Roditelj drži golo dojenče u jednoj ruci dok priprema kupku. Dojenčetu je hladno, meškolji se i plače, te ga je teže držati. Roditeljev nespretni hvat postaje još neudobniji, i, naglije nego što je namjeravala, majka uranja dojenče u vodu, koja se čini osobito vruća na hladnoj koži dojenčeta. Dojenčetu je hladno, meškolji se i plače, te ga je teže držati.

Sad imamo razljućeno, vrišteće dojenče i roditelja koji se osjeća pod stresom, nesposobno i frustrirano. Njen sin se čini vrlo osjetljiv i netolerantan na promjene i, sa svoje strane, roditelj odgovara tako što postaje odrješitiji: želi se toga što prije riješiti. To je recept za začarani krug, koji će pretvoriti brigu o djetetu u niz stresnih obračuna. No čitav sukob mogao se izbjeći jednostavnim savjetom. "Razodijenite dijete neposredno prije stavljanja u kadu."

Možda, dakle, roditelji mogu izbjeći čitav slijed negativnih učinaka unaprijed predviđajući probleme i poduzimajući mjere da ih izbjegnu. Osjetljivost i uzimanje perspektive djeteta mogu pritom pomoći, a pomoći mogu i istraživanja.

Pogledajmo što znanstvene studije govore o načinu na koji dojenčad reagira na dodir, izraze lica, glasovnu komunikaciju, govor tijela, nošenje, mijenjanje pelena, hranjenje i raspored kod spavanja.

1. Stres kod dojenčadi i složena priroda dodira

Kao što je gore napomenuto, istraživanja potvrđuju biokemijske učinke dodira. Studije na miševima pokazuju da njegujući dodir izaziva otpuštanje endogenih opioida, prirodnih umanjivača boli i sedativa, kao i oksitocina, hormona koji poništava učinke stresa (Roth and Sullivan 2006; Stock and Uvnas-Moberg 1988).

Koji su učinci na ljudsku dojenčad? Kad je novorođenčad podvrgnuta bolnoj medicinskoh proceduri - ubodu u petu - pokazivala je manje znakova uzrujanosti ako ih je majka privinula uz golu kožu (Gray et al 2000). Druga istraživanja ukazuju da dojenačka masaža može sniziti razinu hormona stresa (Underdown et al 2006).

I kao što sam spomenula gore, nedavna studija sugerira da česti, privrženi dodiri mogu zaštititi rizičnu dojenčad od razvijanja pretjerano reaktivih sistema odgovara na stres. U skladu s tom idejom, dugotrajna studija koja je pratila 73 prerano rođena dojenčeta koja su primala "klokansku njegu" (svakodnevni kontakt kožom na kožu) pronašla je niz zdravstvenih koristi 10 godina kasnije, uključujući ublaženu reakciju na stres i napredniji misaoni razvoj (Feldman et al 2013).

Uzmite u obzir, međutim, da dodir nije uvijek ugodan ili koristan. Evo nekoliko uvida u okolnosti koje čine dodir učinkovitijim unistavačem sresa,zasnovanih na istraživanjima:

Lagana milovanja, koja se nama čine tako ugodna, možda ne pašu mlađoj dojenčadi.

Sustav koji prenosi informacije o dodiru od kože do mozga još se razvija u dojenačkoj dobi, i moguće je da lagano milovanje ili škakljanje dojenčad doživljava drugačije. U nedavnoj studiji skeniranja mozga, istraživači su nježno prelazili komadom baršuna po dlanu dojenčadi (Kida and Shinohara 2013). Dojenčad stara 10 mjeseci pokazala je aktivnost u anteriornom prefrontalnom dijelu kore mozga, koji je zadužen za ugodne podražaje. Mlađa dojenčad (2 i 6 mjeseci) nije. Dokaz da lagano milovanje nije ugodno dojenčadi? Možda. U svakom slučaju, iskusni "šaptači bebama" to već znaju, i daju dobar savjet: ako se čini da vaše dojenče izbjegava nježan dodir, ili pokazuje druge znakove nelagode, pokušajte ga dodirivati čvršće.

Ponekad dojenčad ne želi uopće da ih se dodiruje, i ako ignoriramo njihove znakove vjerojatno ćemo biti izvor stresa, a ne utjehe.

Dojenčad obično izbjegava vaš pogled kad se osjeća pretjerano stimulirano, i ljudi koji su iskusni u ophođenju s dojenčadi kažu da je bitno poštovati želje dojenčeta za “time out”-om. U jednoj studiji, istraživači su promatrali majke i dojenčad kako se igraju, i bilježili da li su majke slušale signale dojenčad o dodiru. Dojenčad koja je primila neželjenu stimulaciju dodirom imala je više razine kortizola (Feldman et al 2010).

Nježan, polagan, umjereno jak pritisak mogao bi biti ključ učinkovite dojenačke masaže.

Godinama postoje kontroverze oko dojenačke masaže. Dok nekoliko studija pokazuje da masaža odobrena od strane liječnika može biti korisna za neku prerano rođenu dojenčad, razvojna korist za niskorizičnu dojenčad rođenu u terminu tek treba dokazati. (Bennett et al 2013). Istrazivači koji zagovaraju terapiju masažom misle da bi umjeren pritisak mogao biti ključan. Kad su pregledali objavljene dokaze, pronašli su da je umjeren pritisak, ali ne i lagan pritisak, povezan s koristima (Field et al 2010). Zaključak za doma: ako ste zainteresirani za dojenačku masažu, idite polagano, budite nježni i koristite umjeren pritisak.

Dodir će prije djelovati umirujuće ako ga prate drugi oblici privrženog kontakta.

Možete zamisliti da bi bio čudan osjećaj, možda čak i stresan, kad bi vas netko počeo gladiti po ruci bez da vas pogleda ili napravi neki drugi pokuša komunikacije. Vjerojatno je da se dojenčad osjeća jednako. U jednom pokusu istraživači su dodijelili novorođenčadi da prime jedan od tri tretmana:

• 15 minuta stimulacije samo dodirom (pri kojoj je dojenče glađeno u tišini, bez da ga se ljulja ili gleda)

• 15 minuta stimulacije više osjetila (pri kojoj je dojenče dodirivano, ljuljalo ga se, gledali ga se i pričalo mu se) ili

• bez stimulacije (kontrolna skupina)

Istraživači su mjerili razine kortizola kod dojenčadi prije i poslije intervencije. Rezultati? Dok su razine kortizola pale kod dojenčadi koja je primala stimulaciju više osjetila, dojenčad u ostalim skupinama je čak iskusila porast razine kortizola, a najoštriji porast je bio vezan uz skupinu koja primila samo dodir (White-Traut et al 2009).

2. Važnost izraza lica, tona glasa i govora tijela

Dojenčad obraća pažnju na lica odmah po rođenju, i, kao što je gore napomenuto, osjetljiva je na vaš izraz lica. Velik broj istraživanja ukazuje na to da dojenčad radije gleda vesela lica, te da ih uzrujava iskazivanje negativnih emocija (Moore et al 2009). Osjećaju nelagodu kad njihovi skrbnici poprime drven, nereagirajuć izraz lica, osobito ako su i sami skloni napetosti ili imaju negativne temperamente (Yoo and Reeb-Sutherland 2013). Nedavno istraživanje također ukazuje da 6-mjesečna dojenčad može razlikovati sretan i ljut govor tijela (Zeiber et al 2013), te da dojenčad izložena ljutitim prepirkama odraslih kod kuće ima veći rizik da razvije abnormalne sisteme reakcije na stres (Towe-Goodman et al 2012; Graham et al 2013).

3. Stres kod dojenčadi i umirujući učinak kretanja

Dojenčad voli da ih se nosa, i čini se da ih to više umiruje nego kad ih drži osoba koja se ne kreće. U nizu pokusa, istraživači su otkrili da je dojenčad imala sporije otkucaje srca, smanjene kretnje tijela i smanjeno plakanje kad ih je držala osoba koja se kretala s jednog mjesta na drugo (Esposito et al 2013). Ljuljanje bi moglo imati sličan učinak.

4. Održavanje čistoće

Već sam spomenula kako kupanje može biti stresno za dojenčad, i zbilja dojenčad obično pokazuje povišene razine kortizola kao reakciju na kupanje (Jansen et al 2010). Mijenjanje pelena može isto biti nelagodno i oneraspoložiti dojenčad (Mörelius et al 2006), što pred roditelje stavlja dilemu. Ako vaše dojenče pada u san s mokrom pelenom, da li ga presvući? Ne želite ga uzrujati, no s druge strane mokra pelena će ga možda ionako probuditi. Srećom, neki istraživači pozabavili su se ovim pitanjem tako što su uštrcavali vodu u pelene usnule dojenčadi. Dojenčad se nije probudila (Zotter et al 2007). Zaključak: osim ako vaše dojenče ima upalu kože, možete baš i preskočiti stresnu promjenu pelene i pustiti ga da spava.

5. Hranjenje

Ima li dojenje posebne učinke koji umanjuju stres?

Eksperimentalna istraživanja dojenčadi za vrijeme primanja cjepiva zabilježila su da je dojenčad pokazivala manje tjeskobe ako su cjepivo primili tokom dojenja. Ali isto vrijedi i za dojenčad koja je cjepivo primila za vrijeme hranjenja bočicom (Shah et al 2012), te nije jasno da li sam čin dojenja ima kakvih posebnih umirujućih učinaka osim onih koje nose držanje, hranjenje i kontakt kožom na kožu. S druge strane, postoje naznake da dojenčad s povijesti dojenja razvija veću otpornost u odgovoru na stres. U nedavnoj studiji, veći broj tjedana dojenja predviđao je kraće vrijeme oporavka od stresa za 12-mjesečnu dojenčad (Beijers et al 2013).

Potrebno je više istraživanja da bi se potvrdili ovi rezultati. U međuvremenu, čini se mogućim da dojenje utječe na razinu stresa dojenčadi tako što pomaže majkama da se odnose prema svojoj dojenčadi opuštenije i pozitivnije. Dojenje potiče kemijske promjene u mozgu majke koje joj popravljaju raspoloženje i vlastite reakcije na stres, posebno kod žena koje su dojile više od jednog djeteta (Mezzacappa and Katlin 2002; Mezzacappa et al 2005; Tu et al 2006).

6. Mjesto spavanja

Jasno je da se kod dojenčadi može javiti stres ako ih se ostavi noću same. Vanjski znakovi su očiti. Dojenčad plače. Ali istraživanja također ukazuju da dojenčad koja je "naučena" da prihvaća svoju samoću i dalje pokazuje povišene razine kortizola, unatoč tome što su relativno tiho (Middlemiss et al 2011).

Dakle, mjesto spavanja ima neposredan, kratkotrajan učinak na stres kod dojenčadi. Ima li kakvih drugih, dugotrajnijih učinaka? Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) preporuča da dojenčad mlađa od 6 mjeseci spava u istoj sobi s roditeljima. Ovo zajedničko spavanje pomaže osigurati da će skrbnici biti blizu ako je dojenče tjeskobno ili dođe do događaja opasnog za život, a možda ima i drugih koristi.

Kad su istraživači podvrgnuli 12-mjesečnu dojenčad društvenom stresoru - takozvanoj "stranoj situaciji" - otkrili su da je dojenčad koja je provela više tjedana u zajedničkom spavanju pokazivala smanjenu reakciju kortizola, čak i nakon izbacivanja drugih čimbenika, kao što je osjetljivost roditelja i sigurnost povezivanja (Beijers et al 2013). Druga studija iznosi da je 5-tjedna dojenčad s povijesti zajedničkog spavanja pokazivala neke dokaze veće smirenosti. Dok zajedničko spavanje nije imalo očitog učinka na reakciju dojenčadi na bolno cjepivo, bilo je povezano sa smanjenom reakcijom kortizola tokom kupanja (Tollenaar et al 2012). Istrazivači špekuliraju da blizina roditelja tokom noći pomaže dojenčadi da regulira reakciju na stres tokom dana.


Izvorni članak i reference na http://www.parentingscience.com/stress-in-babies.html

Hvala na trudu, evo baš pročitah sa zanimanjem!

A ja se bila iznenadila kad mi se malac rodio kako ispočetka uopće nije baš volio da ga se mazi : )

A recimo spavanje - prije nego se rodio bili smo sigurni da mu je mjesto u krevetiću. Kad smo ga donijeli doma, vrlo brzo smo skužili da mu je mjesto u našem krevetu, ispočetka uz mene (danas, s 5 mjeseci, nekad hoće biti isto uz mene a nekad se ugodno emancipirano raširi po sredini našeg kreveta : ). Nedvojbeno se vidjela razlika u disanju, u krevetiću je bilo uznemireno + neki čudan rad rukicama i nogicama (iako je spavao), a kad se šćućurio uz mene bio je opušten i lijepo je disao.

Da, ja sam očekivala da će novorođenče biti maznije biće! Al sam shvatila da je za nju sad najveće maženje nošenje i sisanje.

Meni puno znači znanstvena potvrda da je nosanje i obraćanje puno pažnje na njen plač zbilja važan ulog za njenu budućnost. Dosta sam čula "previše je nosaš", "naviknula si ju na ruke", "beba mora plakati", "napraviti ćeš slabića od nje" itd. Malo me to znalo bedirati, ali sad sam totalno sigurna jer znam da radim najbolje za svoje dijete kad slijedim svoj instinkt da je puno držim blizu i nastojim da što manje plače.

Sent from my GT-I8190 using Tapatalk

Zajedničko spavanje- po meni najnormalnija stvar na svijetu i najugodnija za mamu i bebu. Okolina me zbog toga osuđuje, kao zgnjecit ću je, ljepše joj je u njenom krevet...dvoje djece je isto tako sa mnom spavalo i nemaju nikakvih problema, dapače spavaju cijelu noć u svojim sobama...

Ne mogu si zamisliti ostaviti bebu od ni mjesec dana u drugoj sobi. Tko to radi?