Vratite mi moju Miu!!

Našla sam dosta sličnih tema , ali ne i istih pa evo otvaram.
Imam petogodišnju djevojčicu Miu koja je vrlo bistro dijete (ne kažem to samo što sam joj majka :), inače sam vrlo kritičan roditelj i realan), koja je u svoji 5 gpdona prošla korz razne faze odrastanja. Kao beba je bila vrlo mirna i staložena zapravo sve tamo do svoje 3 godine, uvijek je izgledala zamišljeno i kao da ej sve analizirala, sve si joj mogao objasniti a ona je odmah to prihvaćala bez puno natezanja i dodatnih objašnjena. Jednostavno je razumjela što se od nje traži i to je ispunjavala. Prva promjena u ponašanju je počela kada je krenila u vrtić sa 3,5 godine . Naravno neka ponašanja su se kopirala iz vritća u kući, a negdje s kretanjem u vrtić smo se i preselili i MIa se počela družit s vršnjacima u ulici koji su bili ajmo to blago nazvati "drugačije odgojeni" ( nije problem udariti drugo dijete ako želiš nešto dobiti i da psovke svih mogućih kombinacija niti ne spominjem). Mia je postala pomalo buntovno dijete ali i dalje sluša upute, molbe , ali već polako počinje rasprava i objašnjavanja. Mia je sada dobila seku koja ima 1,5 mjeseci. Iako pripremljenja i iako je u teoriji to sve funkcioniralo....RASPAD SUSTAVA kada je seka stigla kući . Iako smo se truditi stvarno poromjene ne budu velike Mia se izgubila. Prema seki je divna...čak i previše gnjavi, ljubi , mazi, sve što treba donjeti, odnjeti sve, sve ...ali Mia je postala užasno inatna i apsolutno ignorira bilo kave upute...pokušamo oj lijepo pričati , objasniti ona gleda u nas nasmijese okrene i ajmo dalje...

Užasno smi nedostaje moja MIa koja je sve shvaćala i prihvaćala, i totalno mi je teško sada se boriti s njom jer stvarno nema više snage , a vjerujte pokušali smo na sve moguće načine i sa svim mogućim odgojnim metodama....MIa ima uključen ignor i ništa ju ne dira. i ne dopire do nje!!

pomoć, ima ko kavih ideja...sooory zbog dugog posta ali jednostavno sma morala ispričati priču od početka.

To je potpuno normalno i ocekivano da reagira na promjenu tako. Sve je po knjigama , cak i vrijeme kada je kriza nastupila. Bez brige, vratiti ce se tvoja Mia. Samo strpljenja i ljubavi treba da se snade u novoj situaciji.

nemam iskustva ni savjet
ali čini mi se da je forumašica ana.m otvorila sličnu temu, sa skoro istim naslovom, kada je rodila drugu kćer

i meni se čini da se mia ponaša normalno i uobičajeno za svoju dob. možda su preseljenje i seka malo pojačali inatljivost ali sve je to ok.
ružne riječi?
sva se djeca u nekoj dobi susretnu s njima. to je svijet u kojem živimo. malo će isprobavati, a kad vidi da vas to ne dira previše prestat će .( moji su tako)
udaranje?
osobno mi je to udaranje teško prhvatiti kao dio odrastanja, al zamisli da se s nekim oblikom nasilja sretne tek u odrasloj dobi. ne bi razvila nikakvu obranu.
moj sin se preko noći promijenio kad se rodila seka.
danas, s nekoliko godina odmaka mogu reći:HVALA TI SINE!
tek kad je on počeo vrištati počelo vrlo korisno propitivanje u našoj obitelji.
što nam je važno a što ne, što je moja odgovornost a što njegova....
proces je to koji traje ali slobodno mogu reći da smo danas puno bolji roditelji našoj djeci i puno boli partneri jedno drugom.
kad sam bila dijete ja sam bila 'jako poslušna'. svojoj djeci ne želim da budu poslušna već odgovorna prema sebi i drugima.

ajme ovo je kao da opisuješ mojeg Luku... samo što on ima 3,5 godine...
on je pak od početka bio odgojni izazov... dijete koje ne prihvaća autoritete, propitkuje granice i gura ih svakodnevno, neke čak po nekoliko stotina puta, uči isključivo na svojim pogreškama tako da smo oko nekih jako opasnih stvari stvarno imali dosta problema (ne mogu mu recimo dati da na vlastitom iskustvu nauči da je cesta opasna...)... ali smo se mučili i borili i Luka je konačno sa negdje 3 godine postao ajmo reći dijete s kojim se može dogovoriti... neke stvari smo riješili, neke je on popustio a neke mi i tako smo se uskladili...
a onda je došao Teo... i upravo to - KAOS! prema njemu divan, krasan, voli ga beskrajno, nosao bi ga, mazi, pomaže, ma sve super... ali postao dijete vampir...
bez ikakvog kompasa, bezobrazan, divlji (još ga ulovila ta muška faza iz vrtića pa je on veliki ninja, bori se stalno s nekim), udara nas kad se inati, viče, ne prihvaća ništa... kao da se opet otvorila pandorina kutija i svo zlo koje smo pospremili nas je opet zadesilo...
još je dodatno to što on već skoro godinu dana ne spava doma popodne... i onda je i inače predvečer užasno nervozan i umoran pa to bude okidač za cirkus...
borimo se opet rukama i nogama...
uglavnom nemam ti ništa pametnog za savjetovat nego samo eto da znaš da nisi jedina...
i ja sebe isto ulovim da tugujem za svojim Lukom :-(

da..teško je to ..taman kad misliš da si usadio djetetu neke navike i navikao ga na određenu vrstu ponašanja...bummm evo ti nek promjena u životu i poremeti sav trud...al znam da će biti još puno takvih izazova u životu i da nas čeka punnnnooo posla, živaca, brige... al lijepo je znati da nisam jedina koja se tako osjeca...a možda i pretjerujem , možda sam stvarno kontrol frik a i sada možda previše umorna , pa mi smetaju stvari koje me možda ne bi smetale inače....joj...sam se nadam da će se to s vremeno sve stabilizirati...znam da je ona sad jako zbunjena i mogu reći kakvih slučajeva ima ...stojički je to i podnjela...i stvarno mi nekad bude žao jer nemam vremena , a nekada niti snage da odvojim vrijeme samo za nju i mene i nekad idem s takvim osjčajem krivnje u krevet što je prošao još jedan dan...a ja i ona....samo svađa i natezanje, kazne i objašnjavanje..ufff :(

Slazem se s vama..u nas slicno kao kod lukab.
S tim da moj dnevno promjeni po 5-6 licnosti. U jednoj minuti me zeli udariti, u drugoj minuti "mama ja te volim, hoces mi dati vode"... al tezak mi je uvijek bio...kad je imao dvi, dvi ipo bio je ok....sad je ili tezak ili tezi... al barem me malo manje strah da ce seki stisnuti rukicu (to je ispocetka htio radit).

Sent from my GT-I9195 using Tapatalk

joj ta grižnja savjesti me izluđuje... imam osjećaj da se s njim samo natežem, svađam, kažnjavam, objašnjavam, pregovaram... i upravo to - prođe još jedan dan u prepiranju...
sve je borba - od sjedenja za stolom za vrijeme jela do hodanja po cesti...
a sve je veći a mi vrijeme gubimo na gluposti... a opet nije mi baš hodanje po rubu ceste glupost... i tak se vrtim u krug... ma...

ja mislim da se to zove odrastanje :)

Citiraj:

---

lukab prvotno napisa

ajme ovo je kao da opisuješ mojeg Luku... samo što on ima 3,5 godine...
on je pak od početka bio odgojni izazov... dijete koje ne prihvaća autoritete, propitkuje granice i gura ih svakodnevno, neke čak po nekoliko stotina puta, uči isključivo na svojim pogreškama tako da smo oko nekih jako opasnih stvari stvarno imali dosta problema (ne mogu mu recimo dati da na vlastitom iskustvu nauči da je cesta opasna...)... ali smo se mučili i borili i Luka je konačno sa negdje 3 godine postao ajmo reći dijete s kojim se može dogovoriti... neke stvari smo riješili, neke je on popustio a neke mi i tako smo se uskladili...
a onda je došao Teo... i upravo to - KAOS! prema njemu divan, krasan, voli ga beskrajno, nosao bi ga, mazi, pomaže, ma sve super... ali postao dijete vampir...
bez ikakvog kompasa, bezobrazan, divlji (još ga ulovila ta muška faza iz vrtića pa je on veliki ninja, bori se stalno s nekim), udara nas kad se inati, viče, ne prihvaća ništa... kao da se opet otvorila pandorina kutija i svo zlo koje smo pospremili nas je opet zadesilo...
još je dodatno to što on već skoro godinu dana ne spava doma popodne... i onda je i inače predvečer užasno nervozan i umoran pa to bude okidač za cirkus...
borimo se opet rukama i nogama...
uglavnom nemam ti ništa pametnog za savjetovat nego samo eto da znaš da nisi jedina...
i ja sebe isto ulovim da tugujem za svojim Lukom :-(

---

isto sve samo što mi još nismo u vrtiću

Citiraj:

---

lukab prvotno napisa

joj ta grižnja savjesti me izluđuje... imam osjećaj da se s njim samo natežem, svađam, kažnjavam, objašnjavam, pregovaram... i upravo to - prođe još jedan dan u prepiranju...
sve je borba - od sjedenja za stolom za vrijeme jela do hodanja po cesti...
a sve je veći a mi vrijeme gubimo na gluposti... a opet nije mi baš hodanje po rubu ceste glupost... i tak se vrtim u krug... ma...

---

opet te moram potpisati od a do ž

i meni nedostaje moja, ali bas kao sto mi nedostaje dok je bila beba, vise u stilu, kad je prije narasla. njeno ponasanje me svako malo osamari rukavicom realnosti.
no s druge strane sam ponosna na nju. pa cak i kad mi odgovori na neki odresit i bahat nacin. x puta joj se "suprotstavim" imamo razgovor o ponasanju, a onda kad ode nabacim osmijeh na lice.
sve je to zagrijavanje za pubertet. :mrgreen:

Mm kaze da je nas vec u pubertetu.

Potpisujem potpisujem potpisujem...

Dan prodje na te gluposti... imam osjecaj da dan ne posvetim ni starijem ni bebi koliko bi trebala. Samo se natezem s njim..a ne mogu mu pustit da mi skace po glavi.

Sent from my GT-I9195 using Tapatalk

i ja sam uvjerena da je moja usla u preuranjeni, a onda me cure cije curke vec jesu u pubertetu "tjese" da je to samo predpubertet, priprema za ono sto dolazi.

inace, i ona je dobila seku prije godinu i pol.

bit će nam veselo :lol: ako nam je već sad toliko zabavno što nas tek onda čeka u pubertetu...uvijek sam okretala očima na onu "mala djeca male brige, velika djeca velike brige" a sad mi je tek jasno što to znači...a još nisam ni zagazila u velike brige....omg!!

Citiraj:

---

lukab prvotno napisa

joj ta grižnja savjesti me izluđuje... imam osjećaj da se s njim samo natežem, svađam, kažnjavam, objašnjavam, pregovaram... i upravo to - prođe još jedan dan u prepiranju...
sve je borba - od sjedenja za stolom za vrijeme jela do hodanja po cesti...
a sve je veći a mi vrijeme gubimo na gluposti... a opet nije mi baš hodanje po rubu ceste glupost... i tak se vrtim u krug... ma...

---

potpis na ovo...baš se grizem zbog tog

I kod nas takva situacija. Kcer 5,5g a mali 9,5mjeseci. Tvrdoglava je, inatna, raspravljala bi se do besvjesti, uvijek postoji ali, uvijek moli za jos jedan crtic iako je dogovor da je to zadnji, svaki dan ce probati iz pocetka provesti svoju volju...Mislim da je to dio odrastanja i da nije vezano samo uz raspad njezinog "jedinica stila" zivota vec uz tu dob 5-6 god kada su vec i veliki i mali. Svasta kuze, prisutna je velika samostalnost ali opet su u nekim stvarima jos velike bebe...Meni su zivci isto jako stanjeni ali trudim se misliti da je to dobro za nju, da iskusava granice, da uci kako se raspravljati, da se nosi s frustracijama kada ne dobije sto zeli...Ali da je naporno, je.

Sta nas tek ceka u pubertetu...:-)

I kod nas je bilo slično, super teško, iscrpljujuće i neizmjerno naporno i još vise od toga. I ja sam otvorila temu o sizama, grubostima itd....
Sta reci, nego proći ce, meni je izgledalo da neće nikada, pa je bilo malo bolj, onda opet uzas , ali mislim da sada pravom mogu reci da se sav trud isplatio i moja Ela je unazad mjesec dana, možda i vise prihvatila selu, sada cak mogu na kratko ih ostaviti sam, pričuva ju!!!!a mislila sam da se to neće dogoditi nikada....tako da naši dani su sada vise manje naporni, ali iako sam jako cesto sama s njima divni i sve tri uživamo. Eto, možda malo utjehe vama kod kojih je stanje kritično.
Drzite se i pokušajte smanjiti svadje i stalna natezanja i opominjanja, znam da je teško jer razlozi samo dolaze, ali kod nas je to bio jedini put prema boljem stanju.

Kod mene je ista situacija kao kod sunčice i sonate, i hvala bogu da sam naišla na ovu temu, jer sam već pomislila da nešto sa mojom kćeri nije u redu.
Preko noći se iz pristojne i lakoodgojive curice pretvorila u malo čudovište, a ja jednostavno ne znam pronaći tome razlog, da li je boravak u vrtiću , rođenje malog brata ili nešto treće. Voljela bih znati koliko dugo će ta faza trajati.

i kod nas isto slično. ponekad mislim da ću izluditi s njim ali ipak posložit će se sve to.
Ja sam bila na jednom predavanju pa je taj gospodin između ostalog reko, u vezi dolaska brata/sestre u obitelj " zamislite da vam muž dovede ljubavnicu doma i kaže, od sada nisi više ti bitna nego ona, ja volim nju!". tako te male glavice se osjećaju, prvo su bili centar našeg svijeta a sada moraju nas dijeliti sa bratom/sestrom. i nisu oni ljuti na braću već revoltirani su na nas, pa otud i taj neposluh. a oni su ipak mali i ne mogu sve si racionalno objasniti.

Cocolina, posve si u pravu. Nije se starije dijete promijenilo, promijenili su se roditelji, prvenstveno mama. A dijete se našlo u novom, nepoznatom svijetu, gdje ono više nije svojoj mami jedino.
Treba gledati njihovim očima i pomoći im da se priviknu i shvate da nije propast svijeta. I da će biti dobro i ovako, sa bratom ili sestrom. Nikad više dobro kao prije, nego na neki drugi način. Ali, ne vikati na njih. Razumjeti ih.

To vam je najnormalnije odrastanje. Moja srednja curka za manje od mj. dana puni 5 god. i razlika između nje i mlađe seke je samo 17 mjeseci, dakle nije bunt niti ljubomora radi mlađeg člana obitelji, ponašanje je gotovo identično kao što je opisano Miino ponašenje u uvodnom postu. Kod nas to buntovništvo i neposluh budu i zabavni, posebno kad je mlađa seka od 3.5 g. opominje i posprema za njom... haha... Isto je bila mirno dijete, lako odgojivo, lako smo se sve dogovorile, lako smo joj objasnili, ono - da je bilo bolje nebi valjalo... Eto, samo je razlika što sam ja zapravo nekako oprezno iočekivala nekakvu buntovnu eksploziju (meni nije normalno da je netko tako stalno lagan :) ), pa me ovo nije negativno iznenadilo.

Ovako je vapila i moja mama kad sam ja ušla u pubertet :mrgreen:

I moje mirno, dobro, poslušno dijete se pretvorilo u vrištavca, inatliju, urlatora, svađalicu...kad mu se rodio brat. I samo premi meni je usmjeravao bijes. Bio je, blago rečeno, nemoguč! Malo sam popuštala, znala sam da je i njemu to sve veliki šok i da mu treba vremena da se prilagodi. Bila sam maksimalno strpljiva, stvarno sam ulagala 200% sebe ali kad je pljunuo na mene i kad sam tražila da se ispriča a on je opet pljunuo, tu je bio kraj. Išao je u mirni kut i bio u njemu preko 20 minuta. Inače to nisam prakticirala da bude tako dugo niti je on često posječivao mirni kutak. Al on je urlao, prijetio vikao...i ja nisam dala da izađe dok se ne smiri. Kad se smirio zagrlila sam ga, rekla da ga volim najviše na svijetu ali da takvo ponašanje neću trpiti i da nema smisla da se svađamo kad nam može bit lijepo. U njegovoj glavi se tad dogodio klik. Vidio je da je došao do krajnje granice i da ja više popuštat neću. Odonda sve ok... Naravno, promjenio se otkad ima brata ali se sredio, nema više potrebu testirati moje granice jer sam mu ih jasno pokazala. E da, imao je 4 god.

sunčice, probaj kako god znaš malo vremena s njom 1 na 1, pa makar to bilo 15 min al da si samo njoj posvećena.

Auuuu di me nadje :mrgreen:
I mi prolazimo isto sa najstarijom
Pocelo je nesto prije petog rodjendana i nema veza sa dolaskom najmanje seke
Kad je pocelo, ja sam bila, blago receno, u soku
Mislila sam da su izolirani incidenti, a onda sam shvatlia da to traje vec jedno vrijeme
I sad se tjesim da je faza
I da ce proci
I isto mi fali moje razumno malo bice, kojem se uvijek sve moglo objasniti i s kojim se sve moglo dogovoriti
Prodje to nakon nekog vremena, zar ne? (pls, recite da prodje)

Nama se najstariji smirio, prema onom kakav je bio bio je med i mlijeko. Al cini mi se da je opet "puk'o ko kokica" kad je doznao da cemo dobiti jos jednu bebu. A taman mi se cinilo da postaje pravi mali razuman decko kom se sve da objasniti. Sad, je li to neka faza sa 5 godina ili sta, ne znam, ali meni se cini da je s njime bilo lakse kad je imao 2,5 godine nego sada. Nekad mi se cini da od muhe pravi ne slona nego brdo, to su takve drame i tantrumi, vristanje, bezobrazan je, odbrusi. Iz vrtica mi se svaki dan vraca bas ljut i nadrndan, sve mu smeta. Puno tih stvari bi se dalo izbjeci da bar hoce nes poslusati, al ne mogu mu nista dokazati, kad si zacrta nesto to mora biti tako i gotovo, bio u pravu ili ne. Pravi je mrgud.
U biti sve manje me podsjeca na mog sina.
Valjda je faza. Trudim se ignorirati sto vise mogu. Objasniti kad je smiren u nadi da ce nesto ostati izmedju usiju. Jednostavno ne kuzim da nakon svih ovih godina i dalje ne zeli prihvatiti da i roditelji imaju svoje granice i da se one nece promijeniti pa i da ih testira 1000 puta.

I meni nije jasno da nakon toliko godina provedenih s nama jos uvijek pokusava dobiti nesto sto zna da nece. Al svejedno cemo se zakacit oko istih stvari ako treba svaki dan....Al evo, da ju pohvalim, vec je 2 dana dobra, suradljiva i sve si mislim...ma bas je jedno divno dijete :-)

Slažem se u potpunosti s tim da se s dolaskom novog djeteta starijem djetetu sve mijenja I da se ono nije u stanju samo s tim nositi. Okrivljuje roditelje za te promjene. Treba mu pomoći I pokušati ga razumjeti.
Premda, znam da je jako teško nositi se s malom bebom koja ima svoje velike zahtjeve I ispadima bijesa I neprihvatljivog ponašanja kod starijeg djeteta.
Mislim Sunčice da će ti biti puno lakše kad bebica malo poraste I bude mogla zabavljati stariju seku I igrati se s njom. Onda će shvatiti da nije tako lose imati sestru. Samo, treba to doživjeti... :)

jojjj...ima osjećaj da je svaki dan sve gore....a da stvar bude još gora imamo puno prijatelj koji imaju mlađu djecu od moje Mie i onda naravno očekuju da se moja Mia ponaša prema njima kao čovijek od 25 godina, da im u svemu popušta, da ih zabavlja da ima daje sve svoje stvari (pod tim mislim one najsvetije jednom djeteu) a ako to nije tako, Mia ispada baba roga. evo baš sam jučer imala situaciju...curica od 3 godine i dječak od 3 godine i moja mia od 5. trče oko šanka nitko nikoga ne dira samo trče u krug...i baka od djevojčice koja je meni u rodu vičle svojoj unuci da prestane trčati a mala ju ne doživljava i onda kada nije mogla smiriti nju onda je mojoj mii počela govoriti da prestane trčati a mia ju naravno niju niti pogledala tako da je ova na kraju počela urlati skoro na miu da prestane trčati kako bi njena unuka isto prestala trčati ???? ok ko je tu normalan ili sam ja luda...znači ne možeš smiriti svoje dijete pa ti je onda moje krivo??? ajme ne znam, pomalo ludim od svih ti odnosa,, moje dijete tvoje dijete..al to je neka druga tema i vjerujte imala bi ja tu šta za napisati :).možda ju i otvorim!!

Kao prvo da vas sve lijepo pozdravim jer sam nova na vašem forumu.
Pročitala sam sve redom postove i dođe mi da sama sebe opalim jer sam cijelo vrijeme mislila da je moja princeza od 5 godina pala sa marsa i da nitko nema takvo dijete.
Razlika je u tome što ona nije nikada bila lako odgojivo dijete i uvijek smo se s njom natezali i oko najmanje sitnice..od kad je bila beba..ali ovo sada je za ne izdržati. Od jutra,od kad otvori oči do navečer dok ne zaspe,ne zatvara usta..samo nešto bronda,stalno je ljuta,nezadovoljna,nesretna..onda je uhvati val sreće,ljubavi..pleše,skače,sve nas voli i dovoljna je mala sitnica i sekunda vremena da se opet razbjesni i razljuti..
Toliko se trudimo i suprug i ja da joj dan ispunimo zanimljivim stvarima,ali uvijek je to malo i kad čujem pitanje A ŠTA ĆEMO SAD RADITI..dođe mi da vrisnem. Na svaku našu riječ ona ima komentar,mogla bi se svađati 6 dana..sve u svemu-pubertet u blažem obliku.
Sunčice..ama baš isto kao i kod nas-moje dijete je poznato u društvu kao -zločesto- i uvijek se ona opominje..NEMOJ SE PENJATI PO TOME JER ĆE I MOJA VIDJETI OD TEBE PA ĆE SE I ONA PENJATI..,A MOLIM TE VIDI MOJU ŠTO KOPIRA SVE TVOJU..-ja stvarno ne znam odakle pravo drugim roditeljima govoriti tuđem dijetetu šta smije,a što ne smije..
Uglavnom da li ste isprobali kakve metode koje su pomogle da preživite ovo burno razdoblje naših petogodišnjaka...-nama zna pomoći kad ju pošaljemo na hlađenje..-par minuta da sjedne na stolicu ili u svoju sobu.

Mene spašava vrtić, bez njega mislim da bi pošizila. U vrtiću se ipak dobro izigra, imaju svoju dnevnu rutinu, obavezez oko nekih malih životinjica i cvijeća u vrtu, ima već svoje male prijatelje koje srećemo i u lokalnom parku, i koju mamu iz grupe pa se nađemo zajedno. To preko tjedna. A vikendima i praznicim uvijek idemo negdje van, samo da je van, zološki, bazen otvoreni ili zatvoreni kad je loše vrijeme, na ranč jahati ponije, u šumu, uglavnom uvijek nešto čim mlađi odspava svoje, jer doma je stvarno trenutno neizdrživo, pogotovo sa njih dvoje. Jednom tjedno je vodim i na muzički, jer mojoj defintivno već sad treba puno vipe sadržaja, nego nekoj drugoj djeci.

Kod puno djece su to te neke faze, prvo tamo oko 2 godine, pa oko 4 i 5 godine, pa onda 10 godina valjda itd..uvijek neke faze, ali evo ako je za utjehu, stvarno puno puno djece je takvo u toj dobi, prilično neizdrživo. Ja se trenutno osjećam kao da sam svaki dan s njom u ringu na hrvanju. Iscrpljujuće je stvarno, ali i to će proći.

Ovo što ti kažu neki roditelji, to stavi prst u uho, to je totalno bezveze i da je dijete zločesto zato što je temepramtno i toliko živo je isto bezveze. da, znam da oni koji imaju mirniju djecu to ne mogu shvatiti, ali to je njihov problem. Prst u uho i gotovo. I najbolje bi bilo naći nekoga njene dobi, a da se nekako već znaju od prije, dečka ili curicu pa da se igraju zajedno, ali isto uglavnom negdje vani, jer isporbali smo i mi doma, pa zna biti katastrofa sa tako živom djecom, puno se više svađaju, nego kada su negdje vani u parku ili na bazenu itd..Uvijek ima i druge djece, pa se onda njih dvoje, ili troje drže više skupa, itd..

A što se tiće kafića ili restorana, što gore spominje sunčica, tu niti nejdemo, jednom probali i odustali, nema smila, nemoguće je sa tako malom i živom djecom, puno bolja je opcija, kava u termosici i park.

http://forum.roda.hr/threads/59821-q...vu-natrag-quot-!

Heh, podsjetila si me na moju staaaaru temu :-)