Možda bih mogla ovu priču započeti negdje u sredini ili se vratiti skroz prije u vrijeme kada smo trudnoću tek sanjali. No, počet ću pri kraju jer smo ga dugo čekali i jer naša curica nije bila cura od dogovora već svoja i tvrdoglava od početka – prava mamina i tatina curica.
Ovo je prije svega priča o i za, ali rado ću je podijeliti sa svima koji su imalo znatiželjni.
Ovo je priča o našoj kolovoškoj zakašnjeloj ljepotici koja je u stvari došla baš u pravo vrijeme. Danas je točno 9 dana nakon što se rodila, vratit ću se u dane prije toga…
SUBOTA, 25.8.2012.
Iščekujemo te svakim danom, svakom kontrakcijom, dubokim udahom, udarcem i pritiskom u trbuhu. Prošao je naš zakazani termin, prošla je i godišnjica tatinog i mog prvog susreta, prošao je i tjedan nakon toga. Vrijeme je promijenilo boje ljeta i jesen je zamirišala na hladni sjeverni vjetar. Znamo da u subotu idemo na pregled i dogovor oko indukcije. Dolazimo u rodilište, mjesto gdje smo već trebali biti i iznijeti te u naručju. Trbuh mi je velik, primalje i doktori se čude koliko te ima, sve je u redu pa nema potrebe za žurbom, kažu bit će ponedjeljak, ako prije ne odlučiš doći. Molim primalju da me pregleda jesam li otvorena i molim da mi pomogne pomicanjem membrana – možda to pomogne. Ne obećava da će imati ikakvog utjecaja, ali pristaje. Kaže da ležiš nisko, imaš veliku glavu i da sam otvorena jedan prst. Vikend ćemo provesti u čekanju kao i do sada.
Vozimo se doma i stajemo na benzinskoj, gledam kroz prozor dok čekam tatu da se vrati i razmišljam kako je ovo definitivno zadnji vikend kada ćemo on i ja biti sami. Pričamo o očekivanjima i onom što slijedi ni sami neznajući koliko smo tek nespremni. Vrijeme se nikada nije činilo duže, a opet bliže tebi. Strah me je, ali veselim se, uzbuđena sam.
Doma utvrđujem da sam početla krvatiti, malo, ali ipak. Primaljine ruke su ipak nešto pomaknule, pogurnule, možda pokrenule – ne usudim se nadati. Tata i ja uživamo, mijesimo pizze, gledamo Modern family, smijemo se i volimo. Baš je onako kako treba biti prije nego nam zakucaš na vrata.
NEDJELJA je ista, opuštena, polagana, samo je dan prije tvog dolaska ili u svakom slučaju pokretanju poroda. Čistimo kuću, spremamo stvari za bolnicu, igramo se s M. Baka T će doći sutra po M da ne bude sama, ovaj dan je još uvijek samo naš.
U tri popodne utvrđujem da mi je otišao sluzni čep i pomalo se smiješim sama sebi zagledana u njega. Ima li nade da si sama krenula. I dalje nepravile kontrakcije. Stišćem zube i zamišljam prave trudove – mogu li ih već osjetiti, opipati u svom tvrdom trbuhu?
Navečer ležimo zajedno u krevetu, zagrljeni, još jednom serije, moji prečesti odlasci na wc pri kojima utvrđujem da krvarim sve jače. Ponoć je, ostajem bez daha, prodisavam nešto novo, jednu sasvim novu vrstu boli –TRUD možda?!
Pričam s tatom, čekamo, nadamo se, ali nas je i strah priznati da bi to moglo biti to. Ubacujemo još jedan red serija, ne pratimo uopće, ne možemo se koncentrirati. Raspravljamo hoćemo li spavati, ali umjesto toga odlučujemo mjeriti kontrakcije i u 3 sata zaključujemo da su ovo konačno trudovi. Krvarenje se pojačava pa tata zove rodilište, ali rano je da idemo, a sutra ionako imamo indukciju. Jedino što i dalje još uvijek možemo je čekati- Pa čekamo i u čekanju padamo u san negdje oko 4 sata s trudovima na 10 minuta razmaka.
PONEDJELJAK je, 27.8.2012. Budi me alarm mobitela, 7.00 h. i ne osjećam nikakve bolove. Dižem se iz kreveta i odlazim pod tuš. Najavljujem tati da zovem rodilište. Oni mi kažu da dođem u 9.00h. Imamo taman vremena da se spremimo, napunimo auto i doručkujemo. Pere me nervoza, ali i uzbuđenje. U rodilištu nas dočekuje primalja S, radimo ctg, provjerava urin i tlak. Tlak mi je povišen, u urinu plus na bjelančevine, dobro je što ću uskoro roditi – kaže. Hoću li?! Dolazi i studentica L i njih dvije će me pratiti cijeli taj dan do negdje 7 h navečer kada im prestaje smjena. Utvrđuju da se ništa nije promijenilo od subote, ali da je s tobom sve u redu. Cijeli porod tvoj srčani ritam neće nagovijestiti da išta izvana utječe na tvoje stanje unutra – stvarno ti se nikamo nije žurilo.
Ne mogu mi probušiti vodenjak, ali mi daju tabletu hormona koja bi me trebala pogurnuti. Odlazimo s dogovorom da se vidimo u 14.00. Na izlasku osjećam lagane trudove, vraćaju se oni moji od prethodne noći. Tata i ja raspravljamo hoće li nas ostaviti u bolnici idući put i zaključujemo da je vrijeme da nazovemo baku oko dogovora što s M. Ona dolazi oko 13.00. Ostat će spavati i povest će M sa sobom. U utorak će odvesti naš auto na servis. Konačno je sve pod kontrolom. Puštam se da me bol odvede korak bliže tebi. Doma se ne mogu namjestiti, koncentrirati na seriju, tata leži u našoj sobi i skuplja energiju dok ja hodam od sobe do dnevnog boravka i prodisavam jedan trud za drugim. Tješim me spoznaja da ću te uskoro upoznati. Zaključujem kako imamo dobar namještaj jer mi odgovara kao potpora kada imam trud. A oni nadolaze sve pravilnije poput valova. Nisu nimalo slični menstrualnoj boli koju svi opisuju, sasvim su specifični, svoji, neopisivi. Tata se ustaje oko 13 i radi nam ručak: dvije šnite kruha s namazom i čaša juice od naranče. Ne mogu više dočekati da krenem u bolnicu, na wc primjećujem sve više krvi i znam da je sada put krenuo u samo jednom smjeru.
Baka napokon dolazi, pakiramo zadnje stvari i zaključujemo kako su trudovi sada na 5 minuta razmaka i kako sigurno ostajemo u bolnici. Dolazimo u 14.00 po dogovoru, ja lagano u znoju, s trudovima koji se pojačavajaju. Pregledavaju me i zaključuju kako sam otvorena 3 cm i kako se cervix u potpunosti povukao. Razmatraju da mi prokidaju vodenjak ili ipak ne, ali ostavljaju me u bolnici. Dogovaramo se kako nakon ctg idemo na odjel za rađanje, kako će naći sobu s kadom i kako ćemo po dolasku obaviti klizmu. I baka je s nama oko zbrke sa servisom auta pa pričamo o svemu. Ja se polako penjem stepenicama na prvi kat, nalazim vrč s vodom na hodniku i poslužujem se. Žedna sam, neopisivo sam žedna i bit ću cijeli porod unatoč neopisivoj količini vode koju ću popiti. Dolazimo u sobu, raspremamo se, ja dobivam klizmu i čekam s odlaskom na wc. Dogovor je da poslije toga idem u kadu. Presvlačim se iz svoje robe u njihovo rublje, ostajem u bijeloj majici, i dalje hodam kroz trudove dok čekam.
Gubim sram pred drugima oko fizioloških potreba, svog golog tijela koje svako malo pregledavaju, gubim osjećaj da me okružuju nepoznati ljudi. Oni su sada dio ove moje priče, naše priče i osjećam kada da ih oduvijek znam. Ne sramim se pustiti da me vode, da me skidaju, drže za ruke dok me preplavljuje bol, da me dragaju i tješe. Volim ih na neki čudan nepoznati način i vjerujem im, puštam se.
U kadi provodim neke od ljepših trenutaka svega, mumljam neku nerazumljivu melodiju dok me trud za trudom odnosi negdje daleko, u centar neki skrivenih pora moga tijela. Fizički je strašno, unutra je utješno, toplo, lijepo i samo meni poznato. Oči su mi zatvorene, tata me drži za jednu ruku dok me polako polijeva toplom vodom po trbuhu, L me drži za drugu ruku i podupire u svakom trudu kroz valove vode koje stvara moje otežalo tijelo. Zamišljam kako se otvaram, kako voda istječe i utječe u mene, kako nadolaziš iz dubine moga tijela. Lijepo mi je, uistinu mi je lijepo iako boli, tako jako i neopisivo boli…L zaključuje kako ću uskoro morati van iz kade kako bi me pregledali. Izlazim dok mi noge klecaju, tresem se od zime, oblačim njihovu spavaćicu i dopuštam da me odvedu do sobe. Čekamo na S, pijem hektolitre vode, tati branim kavu jer me mirisi počinju neopisivo smetati. Vani je još dan, sunčan, topao kasnoljetni dan. Ležim na krevetu s trbuhom na jastucima, odmaram između trudova i iščekujem navalu drugih. Postaju jači, duži, tjeraju me da tiskam, ali ne smijem tiskati pa dišem kratko i ubrzano. Probavamo s plinom protiv bolova, ali ne pali, loše mi je, osjećam mučninu. Silazim s kreveta i sjedam na pilates loptu koja će mi pored kade biti najdraži rekvizit. Njišem se u svom nekom ritmu dok se naizmjenično oslanjam na L, S, i tatu, najviše tatu. On je tu uz mene cijelo vrijeme, pazi, šaputa u moje uho, tješi me, podupire, odlazi i vraća se dok obavlja sitnice koje ga molim. U svoj toj boli i muci zaključujem kako ga od danas još više volim i da mogu to bih mu rekla, ali ostajem bez zraka nakon što trud za trudom ostajem bez pauza. Oko 19.00 sati me pregledavaju i zaključuju kako sam skoro skroz otvorena (9 prstiju) i kako je moja plodna voda vjerojatno iscurila u kadi. Ja osjećam kako pomalo kapa iz mog tijela. I dalje na lopti, bez snage u tijelu, drhtim dok stiščem tatinu ruku i molim da mi daju epiduralnu. Pripremaju me za to: mjere temperaturu, tlak, vode na wc i na kraju zovu anesteziologa. Vrijeme je da se primalje rastanu od mene dok dolazi nova smjena. Tata i ja konačno nakon 5 sati ostajemo sami, tješimo se, iščekujemo. Još malo, još malo…
U sobu uskoro ulazi E dok ja u muci nemam snage ni pozdraviti već i dalje mumljam svoju ritmičnu melodiju u taktu njihanja na lopti. I ona me pregledava i zaključuje kako ću roditi kroz sat vremena. I dalje očekujemo anesteziologa. Baka je otišla prije 4 sata i obečala se vratiti kasnije i dalje je nema.
Dolazi glavni anesteziolog i stavlja mi blokadu u kičmu dok me R podupire i šapće da moram ostati savršeno mirna, hvata me panika jer cijelo moje tijelo drhti – kako da ostanem mirna kada i dalje nemam kontrole.
Epiduralna je stavljena u roku par minuta i uskoro dolazi toliko iščekivano olakšanje. Preplavljuje me pomalo osjećaj mira dok prvi puta liježem na krevet i zatvaram oči. Vidim te kako dolaziš dok sumrak polako pada, u crvenom užarenom suncu vidim i sebe iznutra.
Tri sata u polumraku sobe razgovaramo o svemu i svačemu E, tata i ja. Iščekujemo baku za koju će se pokazati da je više od par sati sjedila ispred sobe bojeći se da ne bi zasmetala. Zajedno s njom uživamo u miru tih trenutaka dok ja i dalje prodisavam pritisak odlozdola. Pokazat će se da je on zbog tvog krivog pložaja i pritiska na moje živce u trtici. R mi donosi vode i grožđani šećer, jedino što ću staviti u usta od onog ručka koji nam je tata složio. Čekamo, ali ništa se ne događa, netko izlazi i ulazi u sobu, ctg očitava tvoje otkucaje srca i moje trudove prikrivene epiduralnom…mirno je. Oko 22 h, E utvrđuje da se ništa nije promijenilo, nisam se otvorila za onaj zadnji centimetar, ti si i dalje visoko, navodno ležiš u položaju da “gledaš u zvijezde”, moji trudovi su preslabi da te pogurnu i isprave. Odlučuju mi dati drip i ako se ništa ne dogodi razmotriti situaciju, obečaju mi da neće boljeti više od boli koju osjećam u tom trenutku jer će epiduralna prikriti ostatak. 10 minuta nakon dripa trudovi se pojačavaju. Pitam zašto ih osjećam tako jako, je li drip već počeo djelovati, kažu da nije da mu treba barem pola sata. No bol se pojačava, počinjem se znojiti, nije ugodno i odjednom ne vidim izlaz iz ovoga iako te silno želim držati u rukama. Moje tijelo počinje zakazivati, grče mi se mišići, tresu mi se udovi, a suze nekontrolirano teku niz obraze. Molim ih da prestanu. U pola 12 E zaključuje da se ništa ne mijenja, da epiduralna iz nekog razloga ne djeluje, konzultira se s glavnom primaljom dok mi u sobi donosimo odluku o carskom rezu. Ja više ne mogu, iscrpljena sam i samo te želim napokon držati u naručju. Trebalo je neko vrijeme uvjeriti dvije primalje i dežurnu liječnicu da odustajem od prirodnog poroda i želim carski rez. Bile su uporne i tvrdoglave, ali naša je odluka bila čvrsta. Nemam snage i iako me neka neobjašnjiva tuga zbog odustajanja od prirodnog poroda preplavljuje iznutra, znam da nemam drugog izlaza. Odjednom je u sobi više ljudi, pripremaju sve za operaciju, ja gorim, imam temperaturu preko 38 stupnjeva, oblače mi čarape, objašnjavaju proceduru, prebacuju na drugi krevet i odvoze put sale. Sama sam odjednom tamo, tata se presvlači, baka ostavljena na hodniku da čeka, E u pripremama i odjednom nebrojeno novih lica: sestra, liječnica, anesteziolozi, primalje…ne pamtim više tko i zašto su tamo. Tata dolazi obučen u zeleno odijelo, govorim mu kako mu dobro stoji i predlažem da kupimo jedno za doma. U sali jaka svjetla, opet pripreme, novi lijekovi, anestezija, kateter i paravan koji pada. Tata sjedi s moje lijeve strane, obje ruke razapete i monitori koji pište. Nije me strah, ne bojim se operacije, samo me neopisivo iritira moje tijelo koje se trese, grči, plače, bol je odavno nestala u nekim tajnim prorezima i porama moga tijela. Polako zaboravljam što znači imati trudove, zaboravljam na sve dok mi anesteziolog šapće da su počeli, da je izišla glava, a onda odjednom čujem dva tiha jecaja iza paravana i u drugom trenutku ti prelijećeš preko moje glave, tata nestaje za njima, anesteziolog mi čestita dok ja od suza više ne vidim ništa. Preplavljuju, obuzimaju i odnose me neke nove emocije, ne čujem kako mi čestitaju, otvaram oči i vidim te u kutu u tatinom naručju savršenu u svom tvojem nesavršenstvu. Blijeda, naborana s grimasom na licu, u mojim si očima najdivnija, a moje oči ne prestaju plakati. Ponovo te odnose dok završavaju operaciju na meni, dobivam koktele lijekova, ispitujem je li s tobom sve u redu, govore da si savršena, ali ja to već odavno znam. Mučno mi je i samo koju minutu prije nego će me izvesti iz sobe molim ih da mi daju nešto gdje mogu povratiti. Povraćam, ali nemam ništa u želucu, boli me, ali i olakšava. Umorna sam, tako sam umorna i samo želim spavati. Nemam snage susresti se s tobom, znam da si već negdje s tatom i bakom, zatvaram oči i tonem u mrak.
Znam da sam u nekoj novoj prostoriji, da su novi ljudi uz moj krevet, da tata nešto priča, da je baka s lijeve strane i drži te u naručju. Nemam snage otvoriti oči, imam oblog na glavi, primam kisik, lijekove, žedna sam, neopisivo žedna, vruće mi je od navale temperature i samo želim prespavati ostatak ove noći. Ne znam koliko je sati, koliko je sve trajalo. Tata se buni jer te nemam snage ni pogledati, plakala bih kada bih i za to imala mrvicu energije, ali ništa, baš ništa ne mogu. Mislim da sam neko vrijeme bila u tom izgubljenom stanju dok pomalo nisam nadošla. Zatražila sam čašu vode koju sam halapljivo ispila i tražila još. Sestra mi je donijela neke nove tablete dok je primalja došla provjeriti kako sam. Stiskali su mi trbuh nekoliko puta kako bi provjerili povlačili se maternica kako treba – e to je tek paklena bol. Mjerili su mi temperaturu i tlak, davali nove analgetike intravenozno i naizmjenično donosili vodu. Kada sam skupila snage držati oči otvorenima, imala sam snage i tražiti da mi te daju. To je bila sreća, gledati ti, mirisati, dodirivati i na koncu primiti te u naručje. Ono što sam čekala svih ovih mjeseci konačno se ostvarilo. Otvorila si jedno plavo oko i gledala me u polutami sobe, tvoja riđa kosica sjajila se u mraku i ništa drugo više nije bilo važno. Ljubav je tako čudna stvar i ima toliko oblika, intenziteta, ali ovaj osjećaj je nešto što se zauvijek urezuje u dubinu duše i tijela i nitko i ništa ga ne može odnijeti ili izmijeniti.
Čekala sam te i došla si, sada samo moram biti strpljiva i dati ti jednako toliko koliko si ti meni dala svojim dolaskom.
Gledam u tatine oči koje se cakle od suza i znam da je sreća odjednom dobila novu dimenziju.
