Dječji doživljaj smrti

Tražila sam sličnu temu ali je nisam našla, pa molim osoblje da je spoji s nekom ako procijeni da treba.

Prije dvije godine imali smo smrtni slučaj u obitelji, jedno od moje djece je reagiralo izrazito agresivno. To je već gotova priča, ali u zadnje vrijeme ga muči kako to da nije osjećao tugu kad je ta osoba umrla.

Ne znam što da mu kažem, a vidim naznake samookrivljavanja u smislu 'trebao bih biti tužan (jer su svi) a nisam, dakle nešto nije u redu sa mnom'. Htjela bih mu olakšati, a zapravo ne znam kako.

Sjećam se da i sama kao dijete nisam imala osjećaj tuge kad bi netko umro, a i danas nisam tužna radi pokojnika nego radi osobnog ili obiteljskog gubitka.

Mislim da tako funkcionira većina ljudi.

Kako to objasniti djetetu? Kako mu reći (i argumentirati) da je u redu da se ne osjeća tužno a oko sebe vidi suprotno?

Probaj reći djetetu da svaka osoba gubitak druge osobe proživljava na svoj način - netko je tužan, netko je ljut, netko agresivan, netko je štajaznam bezvoljan (apatija nije riječ koju dijete razumije)... i da je u redu sve navedeno.

Ako nije tužan odmah, možda će tuga doći kasnije... Ne može se to znati. I odrasli se to često pitaju. To je nešto na što se ne možeš pripremiti, nego trebaš prihvatiti stvari kakve jesu + imati razumijevanja za sebe i za druge koji to proživljavaju drugačije.

Ne znam jesam li ti pomogla... ja se isto sjećam sebe, mi smo kao klinci zbrajali koliko se ljudi sjećamo, a da su umrli (bilo je toga malo...). Sjećam se da mi je bio šok kad je susjedi vršnjakinji umro tata dok smo još bili u osnovnoj školi, pa kolegici mama - to me se dojmilo ako je bio netko mlad... Za starije osobe mi je još kao djetetu to nekako bilo normalno, da život ima kraj. Možda tome doprinosi i to što su mi govorili da su neki tamo naši preci umrli da bi nama napravili mjesta :mrgreen:.

Moja djeca su ostala bez našeg nonića i moje bake iste godine - kad su imali 4 i 5 godina, a budući da su se te smrti očekivala (oboje je doživjelo preko 90) prihvatili smo smrt kao kraj dugog i ispunjenog života i nekako smo to zapravo lagodno prebrodili. Sjećamo ih se kakvi su bili. Rekli smo djeci da će oni biti s nama tako dugo dok ih se budemo sjećali, ali vidim sada da imaju malo vlastitih sjećanja - bolje pamte naše priče nego što imaju uspomene na te ljude.

Ja bih mu baš tako jednostavno rekla, da ne proživljavamo svi gubitak na isti način, netko je tužan, netko agresivan, netko nema volje za ništa, netko,... i svaki od tih načina je jednako prihvatljiv i jednakovrijedan.

Nedavno je bio neki dobar tekst o dječjem žalovanju, ali ne mogu se sjetit na kojoj temi...Jurana, help! :D

To sam u stvari već i napravila, ali sam se stiltala na pitanje "zašto se ja osjećam drugačije?

Odgovor "Svi su ljudi drugačiji" nije ga zadovoljio.
Srećom, ne ispituje više, ali želim biti spremna.

I meni se čini da sam natrčala na temu dječjeg žalovanja, sad je ne mogu pronaći nikako.

http://forum.roda.hr/threads/83727-r...kako-reagirati

ovo je nedavno bila moja tema, ali tu se radilo o smrti bliske osobe

To je ovaj tekst s umiljatine teme.

Hvala Jurana, to je to!

Ali što kad tuge jednostavno-nema?

Sjećam se kad mi je umro djed, nikakvu tugu nisam osjećala (a bili smo jako bliski). Kao prekidač, ima ga-nema ga.

Kod sinka je, bojim se, vrlo slično. Normalno priča o toj osobi samo mu nisu jasna njegova "neosjećanja".
Koji su tu mehanizmi na djelu?
Istina, nije srećom izgubio nikog jako bliskog pa ne mogu znati je li zbilja ne osjeća tugu u tim situacijam ili je to samo moja projekcija.

Mislim da se tu radi o dvije stvari. Prva je prihvaćanje smrti kao takve, a druga reakcija na nečiju smrt.

"Sjećam se da i sama kao dijete nisam imala osjećaj tuge kad bi netko umro, a i danas nisam tužna radi pokojnika nego radi osobnog ili obiteljskog gubitka.

Mislim da tako funkcionira većina ljudi."

Ne bih rekla da tako funkcionira većina ljudi, odnosno, nisu svjesni ovoga što si napisala. Meni se kao djetetu često događalo da ostanem neshvaćena kada bi govorila ljudima da oni ne plaču zato što je netko umro, već zato što im nedostaje. I da je groblje u biti za žive ljude koji "posjećuju" pokojnike, a ne za mrtve. To je ta percepcija koju ti imaš, i on ima.
Meni se čini da je ljutnja, agresija prva rekacija koju osjetimo kad izgubimo nekoga, žalost je već prihvaćanje stvari. Međutim, ako imaš osjećaj da te ta osoba nije napustila, i imaš osjećaj "kontrole" nad svojim životom... hoću reći da više reagiramo na situacije koje nastanu smrću neke osobe i na naša emotivna stanja zbog toga.

Možda trebam popiti još kave, misli su mi poprilično nepovezane :D

U glavu, Storma.

Hvala ti što si mi raščistila maglu.

Ostaje mi i dalje pitanje kako ga uvjeriti da je to u redu, jerbo je sad u fazi "moram biti kao i ostali".

A jedva sam i sebe uvjerila u to :lol:

Pa nije isto niti koliko dijete ima godina. Negdje sam čula/pročitala da dijete do cca sedme godine ne mogu shvatiti pojam smrti. Možda da mu to tako i pojasniš.

http://www.klokanica.hr/vrticka-dob/...ti-o-smrti-874#
Djeca predškolske dobi ne mogu sasvim shvatiti pojam smrti, pa je tako za dijete od 4 do 5 godina smrt vrsta sna. Ne shvaća da smrću prestaju životne funkcije i ne shvaća konačnost smrti; zbog egocentričnosti u mišljenju, sebi i svojim mislima može pripisati uzročnost nečije smrti ("nisam slušala baku pa se razboljela i umrla").Dijete u dobi od 5 do 6 godina pomalo shvaća konačnost života, ali ne razumije univerzalnost smrti (da je neizbježna svim ljudima) i fenomen smrti personificira.
U dobi od 6 do 7 godina dijete počinje razumijevati da je smrt kraj života, ali još uvijek teže razumije njenu univerzalnost i neizbježnost; traži stvarne predmete (npr. sliku) kao pomoć u opraštanju od umrlog i traži puno informacija kad se govori o smrti.
Tek djeca u osnovnoj školi počinju razumijevati neizbježnost i konačnost smrti, pri čemu dob u kojoj to sasvim razumiju varira (najčešće tek izmešu 9 i 11 godina).

Išla sam i ja tom logikom, i s te strane sam pokrila sve (koliko sam mogla).

Nije se on zamarao tada s tim teoretskim dijelom kojeg vidim da vari u fazama. On se sada (nakon skoro tri godine) zamara sa svojim osjećajem tada i nije mu sjelo da se osjećao drugačije od društvenih normi. Pojednostavljeno, zašto su svi (bili) tužni a ja nisam?

Nije ovo jedini primjer, to se javlja i u iznimno sretnim trenutcima. Kao da blokira emociju jer mu je preintenzivna. A onda se poslije čudi što se ne uklapa u mainstream.

Pa, ako ga muči njegova reakcija na smrt, zašto mu ne ispričaš svoje iskustvo, čisto da vidi da nije jedini?

Quote:

---

Sjećam se da i sama kao dijete nisam imala osjećaj tuge kad bi netko umro, a i danas nisam tužna radi pokojnika nego radi osobnog ili obiteljskog gubitka.

---

Quote:

---

Originally Posted by IvanaR

Pa, ako ga muči njegova reakcija na smrt, zašto mu ne ispričaš svoje iskustvo, čisto da vidi da nije jedini?

---

Jesam, i vidim da mu je drago.

Ali ono što mama kaže kao da nema veliku težinu :/
U smislu mama me voli pa je zato subjektivna.

Nekad mi se čini kao da imam posla sa sredovječnim čovjekom :mrgreen:

:-) Znači, ipak biva sve kompllikovanije kako dalje odmičemo, a ja tek savladala valjanje po patosu... :scared:

baš me zanim kako struka objašnjava takvu reakciju na gubitak nekoga iz bliže okoline?
recimo meni nije žao samo obitelji koja ostaje već i svega što se u mojim mislima odnosi na tu osobu
ne znam kako bi ja djetetu objasnila iako smo imali gubitak u bližoj obitelji, imala je 5 godina
išla je sa mnom i na groblje i vidjela me da plačem, ništa nisam sakrivala, prirodno mi je da dijete zna kako je i tuga sastavni dio života
ovo s neposjedovanjem emocija baš ne znam kako bi objasnila - da li je moguće da se radi o nekakvom unutarnjem negiranju?

da ne otvaram novu temu ovdje cu podjeliti s vama djecji dozivljaj smrti naseg predskolca, iako nitko nije umro. Ali tako me ubila ova situacija da je moram podjeliti s vama:

pocne on plakati veceras i kaze da ce on biti jako tuzan kad mama i tata umru, ali da ce znati da je imao najbolju mamu i najboljeg tatu na svijetu i da ce cuvati bracu da se mi nebrinemo

ajme meni srce mi puklo kad mi je MM isprico

nije se do sad susreo sa smrti bliskih osoba

odakle ova tuga? sto da mu kazem?

majola, dijete ti raste. mi smo imali istih izjava i reakcija, jednom sam mu nakon bezbroj objašnjavanja slagala da ja nikad neću umrijet jer više nisam znala kako da se nosim sa tim njegovim mislima, pitanjima i tugom, sad je već dovoljno velik da zna da to nije isitna ali u tom trenutku ta ga je rečenica jedino umirila.

Stara je tema, ali samo da dodam, trampolina, prije 3 godine je umrla od mm.a baka koja je zivjela sa mojim svekijima cijeli zivot i bila je zlocesta, kad bi svekiji cuvali zhapca redovito ga je gnjavila i kad je ona umrla, mi smo živjeli s njima u tom periodu, pa smo svi skupa to proživljavali, sjećam se da se zhabac skroz povukao i čak sam primjetila kao da je odahnuo i uopće nije htio o tome pričat, ja sam mu objasnila što se dogodilo a on je tada na to rekao: znam, sad će tata bit tužan i ja ne bi više o tome pričao. Tek godinu dana nakon toga mi je onako posramljeno dosao i rekao: mama, ja uopce nisam bio tuzan kad je baba m umrla, ja ti nju uopce nisam volio, pa sam mu objasnila da je u redu da se tako osijeca i da se ne treba osijecat lose zbog toga, a on mi je onda rekao da ni sada nije tužan što je nema jer je sad kod dida i bake puno ljepše, da ga je ona uvijek gnjavila, ko što i je, znali smo mi za to, udarila bi ga, uštipnila, počupala, balcala bi mu igračke, vikala na njega, radila mu inate i to je njemu zapravo bilo strašno, pričali smo i nakon toga je riješio sam sa sobom da je ok to kako se osijeća.

majola - dijete svakim danom sve više razumije. Upravo je shvatio pojam smrti i da se to odnosi na sve, uključujući i njemu bliske i drage osobe.

Reci mu da je to istina, da ćemo svi jednom umrijeti, ali da ćete prije toga još dugo duuuugo živjeti i da je taj dan daleko.

moje starije dijete se je sa pojmom smrti suočavalo uz tragediju o maloj Nori (Nora srašni lav) i njezinoj borbi, bolesti i nažalost smrti...
Gledale smo zajedno sve te humanitarne koncerte, pratile portale, pratile vijesti....
krenulo je sa pitanjem, zar može dijete oboliti? rekla sam- može... kada je Nora preminula, jesam plakala sam i ja i stotine, ma tisuće ljudi u Hrvatskoj jer je to tako bilo sve tužno i bolno... tada me je moje dijete pitalo - mama pa zar i dijete može umrijeti? rekla sam joj - može...

Slijedeće je pitanje bilo, mama kada ću umrijeti ja? e tada je bio još jedan razgovor na tu temu gdje sma joj objasnila da neće ni ona, ni ja ni seka ni tata još umrijeti dugo dugo godina...

Moj sin je doživio traumu jer je umrlo dijete iz razreda lani.Naglo, bez da je prije bolovalo.

Škola nije dobro odradila propćavanje te vijesti, malog je dočekala osmrtnica na vratima. s ti m djetetom je komnunicirao u školi , nisu bili kućni prijatelji .

Cijelu godinu sam se bavila time , na svu sreću pa sam prosvjetar i iz takve obitelji gdje imam što psihologa što psihijatara , no što bi bilo da nemam i da ne znam ?