Strah, prosvjetljenje i ljubav do kraja Svemira
STRAH, PROSVJETLJENJE I LJUBAV DO KRAJA SVEMIRA
Pred skoro pet godina sam napisala našu prvu priču poroda, a onda sam ju čuvala u glavi i u računalu i nisam ju željela podijeliti. Ta priča je bila teška, meni jako realistična, bolna i osim kraja koji mi je donio najdivnije osjećaje i najveću sreću na svijetu, ništa drugo nije bilo lijepo. Zato sada, nakon što imam svoje dvije curice, i dva poroda, od kojih je ovaj drugi donio velike promjene u mojoj glavi mogu pisati ponovo. I neće ovo biti tehničke priče o porodu, ne znam ja tako, kratko i jasno, biti će tu svega i naokolo i već znam da će biti dugačko....
Gotovo cijelu prvu trudnoću sam bila na komplikacijama, iako nije bilo velikih problema, mirovala sam kod kuće i bila zadovoljna što nije teže od toga. MM je radio po cijele dane, zima je bila hladna, pa sam puno vremena provodila sama i na internetu. Nastojala sam se maksimalno pripremiti, informirati o svemu što me/nas čeka i time sam dobrim dijelom zastrašivala samu sebe. Strah od svega i svačega obilježio je dobar dio mojih razmišljanja tada.
Bila sam napeta štreberica koja je cijelu kuću podredila maloj vrtiguzi i mjesecima unaprijed. Jao kako sam se bojala poroda, dripa, bolova!!! Sanjala sam to noćima i danima kao najgoru noćnu moru. Ginekolog me je uz to konstantno pripremao na raniji porod, tako da sam uz svakodnevne BH kontrakcije dva mjeseca prije termina i ne bajnu situaciju u bebinoj kućici torbu imala spremnu od prije Božića, u autu....:) Unatoč svim prognozama „kućica“ se ipak sviđala mojoj curki koja nije imala namjere doći prije reda, nego smo čak uspjeli preći predviđeni termin za 4 dana.
Na sam termin 17.2.2009. bila na pregledu u TA u Vinogradskoj, bila sam 3 cm otvorena, cerkvirs omekšan, skraćen, plodna voda mliječna, CTG je bilježio neke trudiće (to su bile moje stalne BH pretpostavljam), pa su me poslali doma na što smo MM i ja bili oduševljeni, otišli smo se počastiti ručkom s nekim neobjašnjivim olakšanjem kojeg se još i sada tako vjerno sjećam. Gin koji me je tada pregledao mi je bez slijedećeg termina za pregled samo rekao vidimo uskoro, ono kao neki frend, a ja smotanka sam samo rekla „OK, može!“ i ništa nisam pitala, tako da sam u petak 20.2. otišla kod svog ginekologa koji je rekao da sam 5 cm!!!! otvorena i neka se polako spremim na put za bolnicu, kao roditi ću prije kraja prve smjene, a tada je bilo oko 10 ujutro. Vau!!! Pa zašto žene uopće cvile oko tog poroda??? MM me čekao vani, ja njemu to sve tako ispričam i kao već sam na „pola puta“ (do 10 cm) J, nema ništa jače od mojih BH, pa smo krenuli po stvari i peciva jer je gospođa rodilja postala jako gladna. Tada sam bila tako mirna, dan je bio divan, sunčan, kroz staklo auta je bilo toplo, imala sam sunčane naočale i jela pecivo punjeno kremom od vanilije i šumskog voća. Baš sam spokojno i sretno razmišljala kako ću jako skoro imati svoju bebicu, jedino šta ju nisam mogla roditi dok se ne riješim te nesretne koštice u zubu....pa smo tražili čačkalice po stajalištima na autoputu do Zageba.
U bolnicu smo došli oko 12.30 i sjećam se svojih misli u sebi, a MM naglas, „super se držiš, još samo dva i pol sata i Ela je tu“, jer ipak je dr rekao do 15, pa nema tu onda greške, jel da?!!!! Ne znam tko je tu bio lud i tko je koga tješio, ali valjda smo tada jedino bili „kul“ u kompletu.
Na prijemu u rodilište su utvrdili slijedeće: ako sam ja otvorena 5 cm moj doktor je patuljak, trudova nema, plodna voda OK, a moj plan poroda je neizvediv (hoću epiduralnu, neću drip, neću epiziotomiju niti bilo kakve druge intervencije, hoću bebu stalno, dakle samo da me ništa ne boli – dr. Vesna je bila iznimno draga i simpatična po tom pitanju) ali s obzirom da sam već došla hospitalizirati će me (osim ako baš ne inzistiram da neću) pa ako ne rodim do jutra sama u 7 ću na strah broj 1: indukciju!!! Noge su mi se tresle, tada me je stvarno počelo biti strah, ma i sada mi se tresu dok se samo sjetim....dugo sam čekala na smještanje u sobu, bilo je puno otpuštanja beba i išlo je jako sporo...u tom čekanju uz zvukove iz rađaona dobila sam ručak, a ja sam samo htjela stolicu i čepiće za uši kad već ne mogu doma. Dok sam konačno stigla u sobu nekako sam se smirila, upoznala cimerice koju su bile na prvi pogled super, a na ostale poglede i druženja kasnije stvarno super žene.
Predvečer sam se polako udomaćila, prošetala hodnikom gore – dolje pedeset puta, nagledala se cica na zračenju ko nikad prije niti poslije i onda su počele moje BH. Prestala sam zapisivati vremena već davno, ali oko 20 sati je zabolilo nekako malo jače nego inače.....pa sam zapisala bilješkicu, onako po svom na ruku, jer ipak profka zna kako se to radi, pa opet za deset min, pa za 12, pa za 5....ma to su opet BH, pričam mužu na mob dok odzvanja vrisak iz rađaone. Baš sam imala „radar“ za zvukove, jer druge cure se nisu žalile na tu buku, ali ja sam čula SVE. Bila sam u sobi 15, najbližoj do rađaona i preko puta sobe za bebe, pa spavanje nisam niti planirala i dobro da nisam jer ipak su to bili trudovi....
U ponoć sam dobila ricinusovo ulje kao „prirodni poticaj“ i to sam nekako jedva (nikad više) popila uz naranču koju mi je dala cimerica. Od tada pa na dalje shavtila sam razliku između BH i pravih trudova i shvaćala sam tu razliku cijelu noć u razmaku od 2 minute i manje. Oko 1 sat sam bila na pregledu, ako i ovaj doktor nije patuljak, 5 cm sam otvorena,trudovi na 2-3 minute i naravno odmah tražila svoju obećanu epiduralnu, ali mi je iz pogleda sestre koja je radila klizmu bilo jasno da ništa od toga. Doktor je rekao da mi lijepo ide i da nema potrebe za ničim, samo neka se šetam (dobro, ajde to sam htjela, ipak moje rode kažu da je tako lakše, bolje, jedino šta jedva stojim od drhtajućih nogu, a i onog drugog), pustili su me u sobu, naravno da sam komešanjem, nahodavanjem, stenjanjem uz sve ostale zvukove cimerice probudila odmah i stvarno su mi bile velika podrška, masirale su mi leđa i bile tamo, imala sam osjećaj da nisam sama u tome i bilo mi je lakše. Onaj f%&/# ricinus uz klizmu me je prikovao za wc školjku....da sam već mislila jel to možda taj pritisak o kojem pričaju...:D ali nije bio.....
Oko 2 sata sam zvala MM i još jednom ga uputila da ovaj puta ne skrene na južnu obilaznicu i ne izgubi se u Velikoj Gorici nego se samo uputi prema bolnici....(njegova orijentacija.... ne postoji i stvarno se čudim kako to da se tada nije uzgubio). U pola 4 su me prebacili u rađaonu, probušili vodenjak (nitko me nije pitao da li želim?? dam, ne dam, samo su me obavijestili o akciji). E tada su se trudovi tek pojačali, a mislila sam da ne može biti gore od onoga u wc-u, hehe. MM je došao oko 4, obučen u zeleno odijelo, blijed, vlažnih očiju, uplašen. Vidjela sam da se boji za mene, a ja sam ga tješiila da je OK, da mi ide brzo (kaže doktor) i da nisam vrištala, a vrišti se svako malo, jel ne?! Njegova prisutnost tamo mi je značila više od ičega na svijetu, držao me za ruku, masirao leđa, špricao usta sa termalnom vodom, mazao labelom, imao izraz lica „razumijem te, teško mi je zbog tebe“, nisam bila od onih mama koje su krivca boli tražile u tati (kao gospođa u susjednom boksu, smijala bi joj se da sam bila u stanju). Teško sam podnosila bolove, onesvještavala sam se nekoliko puta, na što su babice došle i dale mi kisika. Jedino čega se sjećam, a da nisu bili bolovi je kratak razgovor sa babicom Anom koja je barem smanjila strah od ogromne bebe (procjena sa UZV-a je bila 4,5 kg, a ja sam mala i sitna) brzinskim dodirom trbuha bez plodne vode je rekla „ma 3300“.
Činilo mi se da neće nikada završiti, bila je gužva i stalno je netko prolazio, ali mene nisu puno gledali...ja sam bila „ona s prirodnim trudovima ko na dripu, šta stalno traži epiduralnu“ – tako su rekle i kao super je, samo šta sam ja osjećala drugačije. Pokušavala sam vrtiti priče o tome kako je svaki trud bliže bebi, ali gubila sam se i jednostavno nije me bilo, samo bol i užas i ništa više od toga tada nije postojalo.
Negdje oko 7 su mi dali Dolantin (MM kaže) , a ja sam tada odjednom shvatila da je dan i da je iza mene ogroman prozor bez zastora, sunce je prodiralo,rađaone gledaju na istok, misli geografić u meni, ali nisam imala snage komentirati. Taj Dolantin....čemu to uopće služi, možda za povraćanje, barem je meni služio za to. Živjeli lijekovi za povraćanje na porodu, baš sam si to još htjela. MM kaže da je bilo pola 8 kada sam počela vikati „ide beba“, ja ne znam ni da sam vikala ni koliko je bilo sati, ali tada se okupilo par ljudi i šutke me povukli na leđa, ja nisam mogla ništa sama, MM kaže da su mi ruke stavljali na noge ali su mi jednostavno ruke padale i oči se izokretale. Od jednom su trudovi prestali, toga se sjećam, više ne boli, gdje je beba....doktorica kaže „šta je, sad ćemo tiskat“....a ja pitam, „šta ćemo, kada, nema trudova“....beba je bila nisko komentirali su, čekali su trudove možda pet minuta, ja sam malo došla k sebi i onda je doktorica odlučila malo „podripati“, ja sam ju molila da ne, jer da neću izdržati, ali nije bilo izbora. Pikali su 14 puta, ali vene su jednostavno pucale, kao narkomanka sam izgledala mjesec dana poslije i nisu mi uspjeli dati drip, trudovi nisu počeli, nisu mi dali nazad na bok, sva sam drhtala, skidali su mi čarape, moje ljubičaste mekane i ne znam gdje su poslije završile, a bilo mi je tako hladno. Doktorica je rekla, nema druge tiskajte...i .ja sam tiskala bez trudova, nisam znala da se to može dogoditi, drhtala sam cijela, babica je vikala tiskaj!! beba, mama, beba! ne tako, nije dobro....Ali ja nisam znala, nisam mogla, trudova nije bilo. Tada nisam bila ni u stanju reći niti pitati ništa, ali u jednom mom stisku na prazno bez truda napravili su epiziotomiju (da nitko nije pitao, nisu mi ništa rekli) i tada sam vrištala i čuli su me, još sada mogu osjetiti tu bol. Epiziotomija je bila moj najveći strah, ali „tješilo me da se radi u trudu koji oliko boli da se ne osjeti ništa i beba je vani u slijedećoj sekundi“ po nekoj priči....u mojoj priči nije bilo tako i nije bilo dosta, rezali su opet i lupali instrumentima, samo sam čula, vidjela nisam ništa, MM kaže da sam izgledala neživo, vakum su pripremili i onda je doktorica još jednom stisnula trbuh i Ela je ipak stigla u 8.08, 21.2. 2009. i imala je 3330 g, i sva robica joj je bila velika, a moj gin je pao na svim prognozama oko mog poroda.
MM kaže da je njega prvog vidjela!!!, da je imala otvorene oči, ja nisam vidjela,s jećam se samo hladnog dodira po vratu i zapešćima i plača. MM su ju pokazali, poslikali bebu i uputili ga da izađe van. Ja sam plakala, ali u sebi, nije bilo suza za vidjeti, nije bilo više niti jedne emocije, nisam imala snage za ništa. Tada je uslijedilo čupanje posteljice, trganje iste, anestezija, kiretaža, povraćanje i povraćanje.
Dok sam konačno došla u sobu, sva u užasu od svega, od bolova, više mi ništa nije bilo važno jedino vidjeti nju, a činilo se kao da nitko ne zna kada će to biti. Vjerovatno sam bila u bunilu, jer čudno su me gledali na moja ispitivanja. Jedan od doživljaja koji ću prepričavati iz ovog iskustva je komentar sestre koja me je došla odvesti na tuširanje, na moje „sve me boli, ne mogu ja nikuda“, ona je rekla „gospođo, pa u bolnici ste, kaj bi vi neg' da vas boli“.
Ipak, nakon svega, došla je, donijeli su mi ju, opet sam drhtala dok sam ju uzimala k sebi, činilo mi se da je to bilo prvi puta iako imam sliku koja potvrđuje da nije...vani je padao snijeg, najdivniji snijeg ikada, krupne pahulje su lepršale i ona je bila tako nježna i mirna, kao pahulja, moja pahulja i danas ju tako zovem i od tog trenutka ništa za mene nije bilo isto – postala sam mama i sve je vrijedilo.
Dugo nam je trebalo da se odlučimo na drugu bebu, iako smo ju željeli, ali kada je konačno stigao plusić sreća je bila neizmjerna. Moja pahulja je tada imala 3,5 godine, sjećanja na prvi porod su bila itekako živa i iako bi ju rodila svake godine ponovo da treba koliko ju volim i koliko sam sretna što ju imam, strah se opet vratio. Moja percepcija poroda je bila - horor koji moraš nekako preživjeti i ništa više od toga, gotovo cijelu trudnoću sam to imala u glavi. Kažu zaboraviš kada se beba rodi....ma jok! Ja sam zaboravila samo one dijelove kada sam bila u nesvjesti, ali i to mi je MM ispričao pa imam osjećaj kao da znam sve, ali promijeni se percepcija i to me je držalo. Da, kukavica sam po prirodi, tko već nije i sam zaključio. J Strahove su mi pri kraju trudnoće umanjile cure na temi o fiziološkom porodu, posebno Nena- jabuka kojoj se i sada moram zahvaliti! :*
Trudnoća je bila relativno OK, opet za mirovanje, uz moju leteću bubamaastu pahulju, malo teže, ali bila sam uz nju sretna i daleko opuštenija nego prvi puta, puno smo se družile, pripremale za seku, ma divote, više-manje. Neodlučna kao i uvijek, dugo sam razbijala glavu, gdje roditi, u gradu nemamo rodilišta, do Zg je 80 km, druga dva rodilišta su mi bliže, ali na lošem glasu....pa je odluka pala na Vinogradsku koja mi je barem poznata. MM je 4,5 mjeseca nakon što se E rodila imao srčani udar, pa smo jako dvojili da li bi mogao/trebao ići sa mnom (želio je itekako), ali sam razmišljala i o douli.
Termin je bio 27.3.2013., tjedan dana nakon mog rođendana, željela sam si roditi ranije, možda još jednu ribicu i riješiti se iščekivanja nakon termina i bilo je tako, iako ne baš idealno.
22.3., bio je petak, bili smo na pregledu u TA, nije bila gužva i baš je sve nekako išlo brzo, MM je bio zadovoljan da to brzo obavimo i on stigne u drugu smjenu na vrijeme, a ja sam pahulji obećala šetnju, dan je bio divan, topao, sunčano, a baš je bilo iznimno hladno i ružno i prije i poslije. Međutim, gotovo sve cure su ravno sa pregleda upućivane u rodilište. Svaka druga je izašla sa suzama, pa sam i ja ušla sa nekom knedlom u grlu, jer baš sam si željela doći „na knap“, baš sam željela izbjeći sve što se može.... Doktorica je na pregledu rekla da sam otvorena 3-4 prsta, a da je plodna voda zelena, pa moram hitno na prijem. Trnci su me odmah počeli prolaziti, ona je to rekla kao nešto potpuno normalno, a meni je u glavi zvonio mekonij!!!! i strah od svega što se može dogoditi, daleko iznad mog straha od boli. Torba mi je i tako bila u autu jer je ziherašica uvijek spremna, prošetali smo do najudaljenijeg parkinga gdje je bio naš auto i natrag, putem smo bakama javili situaciju. MM je kao najveću ljubavnu izjavu ikada rekao, da ide sa mnom pa šta bude, jer me ne može pustiti samu i to mi je dalo snage jer u kriznim situacijama je divan i više nego divan (nije da inače nije divan, ali kada treba stvarno zna što i kako).
Na prijemu je bila gužva, sve cure iz trudničke već čekaju, razlozi su razni, termini razni, a sve smo tamo i nekako u tom čekanju je došlo do ideje da si oni malo smanjuju posao da ne bude gužva za uskrsni tjedan....ne znam, ali svima nam je to nekako bilo valjda utješno. Pred vratima su se sakupljali muževi, sve šećemo nervozno....ja osjećam nekakva probadanja, ali ne registriram to kao nešto za prijavu, samo isčekujem svoju epiduralnu i bebu prije mraka, tako smo si MM i ja stavili realan rok J (bilo je oko 11). Sestra na prijemu je bila mlada, draga, pričljiva, simpatična i baš me je uspjela pomalo opustiti šta se mekonija tiče, rekla mi je da ću ja to brzo kada sam već 4 cm otvorena, beba je bila živahna kao uvijek, na UZV-u su vidjeli da se opet okrenula u položaj licem gore (zadnjih mjesec i pol se toliko jako i snažno okretala za 180 stupnjeva da me bolio trbuh, imala sam osjećaj pucanja kože), a to je položaj o kojem sam se načitala, e i toga sam se bojala.
U glavi sam vrtila Nenine riječi koje su me umirivale, a i probadanja su me nekako smetala. Izvadili su mi krv i ovaj puta obećali epiduralnu, ovaj puta sam dobila papire za zahvate koje prihvaćam ili odbijam i bila sam u stanju o tome misliti, bila sam u stanju i razgovarati sa ljudima tamo. Prvi puta ništa od toga nisam mogla normalno odraditi.
Oko 13 sati ona draga sestra s prijema me šalje u rađaonu, MM-ova sjena je bila najbliža svim zabrinutim muškim sjenama s vanjske strane vrata i jedva sam čekala da može doći k meni. Kod rađaone me dočekala babica Ana sa mog prvog poroda i za čudo tada mi je ta žena postala najdraža opcija na svijetu, bez obzira na sve ona je pogodila težinu moje curke prve letimičnim dodirom i znala sam da zna svoj posao. Odlučila sam joj vjerovati i lijepo smo se napričale, molila sam ju da bude nježna s dripom i bila je, rekla sam da ne želim rezanje, ispričala sam joj o svojoj pahulji i suze su same išle. Sada smo nas dvije trebale biti u šetnji, skoro pa sam mogla osjetiti njenu toplu ručicu u svojoj i bila sam razočarana sobom jer kao da sam ju iznevjerila, tako nepripremljeno (haha) otiđem i više neću biti samo njezina, mislila sam o maloj ručici koja me isto treba i samo sam željela nekako sve odraditi i otići kući svojim ljubavima.Samo da bude gotovo do mraka, to je bila moja mantra...
U boksu sam prvo dobila profilaksu zbog bakerije, onda MM-a!!!!, pa prokidanje vodenjaka (pristala kad je već zelena plodna voda), ali ...plodna voda je bila dobra, mliječna i tada su se počeli miješati osjećaji sreće jer je beba nije bila u mekoniju, tuge jer sam mogla još biti kod kuće, brige o induciranom porodu koji slijedi ....ali kada je drip počeo djelovati sve je drugo brzo nestalo iz moje glave. Babica mi je pokazala kako disati, ko peso kada mu je vruće i znala sam disati!!!! (kao da to već nisam sve prošla, ali prvi puta nisam znala/mogla ništa). Brzo je uslijedio pregled,( ja sam očekivala i svoju epiduralnu u kompletu) na kojem je utvrđeno da sam 7 cm otvorena!!!! „cccc koji lažljivci, 7 cm, , da patuljak mjerio opet! za deset sati će biti opet 4 cm, samo da ne daju epiduralnu“ su bile misli u mojoj glavi, ali kada je moja babica virnula i rekla „ma je, je....ti ćeš to taj čas, ajde se samo strpi dok odem primiti bebu u operacijsku salu“. Muž se nasmijao, ajde strpi se malo, meni nije bilo smiješno, jer sunce je bilo visoko i po mojoj računici bilo je još puno posla, a trudovi su postajali sve češći i sve jači, nije bilo pauze, MM je gledao na CTG koji je svako malo zvučao čudno, valjda su loše namjestili pa su se otkucaji gubili. Mantrala sam „dođi mi Tena, dođi.....“ čak sam se uspjevala i koncentrirati na to i iako je bol bila jaka, još nije dosezala sjećanja s prvog poroda i bila sam prisebna, bila sam tu, bila sam u svojoj glavi, bila sam tamo, mogla sam. MM je ispitivao nježno me držeći za ruku, jel mogu, govorio je vidim da je teško, stisni me kada te boli i jesam i baš sam bila jaka. Vrlo brzo sam počela osjećati pristisak, onaj poznati....ali nisam vjerovala da bi to moglo biti to, prošaptala sam mužu, a onme samo pomazio u stilu „draga, pa ne ide to tako“ ali išlo je!!!
Viknula sam „Ide beba“ Ide! I taj čas je došla neka druga babica i doktorica s prijema, pogledale, maknule CTG i kažu ajmo! Jedva sam se snašla, MM je bio zbunjen, skroz, dolazi i Ana i kaže, pa jel se nisi mogla malo strpiti!? J I tiskam, krivo, uče me svi redom, pa i MM, pa opet krivo, pa dobro, ali ne ide, Ana govori nećemo rezati, ajde, opet i opet, onda su nešta pročeprkali, to je bilo neugodnoooo, ne znam što, nitko mi nije objasnio, ne znam da li je moguće da su ispravljale onaj loš položaj bebe....Urezala mi se slika na kojoj vidim doktoricu ispred sebe skrštenih ruku i uperenog pogleda, babice pored nje, ali svi na odstojanju nekih metar-dva i gledaju, a ja sama i MM se udaljio....Mislila sam, mogu, ne mogu, mislila sam ovo je dobro dok me puštaju, ali zašto ne ide i onda je doktorica rekla da će malo recnuti (i nije da se to ne osjeti, ne znam kako to netko može ne osjetiti), ali nakon toga u slijedećem stisku Tena je bila u rukama doktorice koja je odmotavala vrpcu oko vrata, čak dva puta je bila omotana, ali odmah je počela plakati i isti čas su ju spustili na mene....bila je tako topla, mekana, ljepljiva, sluzava, mala, sve sam osjećala, emocije su bile tu, ja sam bila tu, „O moj Bože, ne mogu vjerovati“ ponovila sam tisuću puta valjda i drhtala sam od sreće i čuđenja, tek je bilo 15.05, još je bio dan, još bi moja pahulja i ja šetale, a ja sam već rodila svoju Tenu, ja sam ju rodila, nisu mi ju iščupali dok sam ja bila u nesvjesti! Bila sam tako sretna i ponosna i baš mi se dogodio preporod, jer iako je ovaj moj porod bio induciran, bio je moj jer sam ja bila tamo i ja sam odradila što je trebalo i sada znam da to mogu i da porod nije samo horor koji moraš preživjeti. Ovaj porod je moje prosvjetljenje!!!
Tata je prerezao pupčanu vrpcu, naslikavali su nas, ja čak niti ne izgledam mrtvo (na slikama s prvog poroda to se ne bi moglo reći), ma divno. Posteljica je izašla sama od sebe, skliznula, dali su mi lokalnu anesteziju i doktorica je sašila rez koji na kraju i nije bio tako mali, ali dosta manji i manje bolan od prvog i ostali smo u boksu zajedno skoro do mraka!!! Sreća je bila neizmjerna, samo mi je moja pahulja nedostajala za savršenstvo i tada sam shvatila kako bi bilo divno roditi kod kuće i kako je divno dok je sve normalno i da ono nije bilo normalno.....puno toga mi je sjelo na svoje mjesto.
Kada je MM otišao kući, uskoro je po mene došla jedna divna mlada sestra koja me vodila u sobu i na tuširanje, pomagala mi je u svakom koraku, iako sam ja govorila, ma mogu ja sama, OK sam, jer iako je sve boljelo, lepršala sam. Smjestili su me u apartman sa kupaonicom, donijeli večeru i moje malo sunašce od kojeg se nisam odvajala niti sekundice cijelo vrijeme. Ma divote!
Da analogija moje snježnih djevojčica bude veća, pahulja je rođena 21.2, a mala mica proljetnica 22.3. Na dan kada smo išli kući bila je nezapamćena snježna mećava, a moja pahulja nas je dočekala u svojem stilu skačući od sreće na vratima u kostimu bubamare sa krilima (jasno) uz riječi „Došle su, stvarno su došle!!!“ Ja sam zagrlila svoje cure zajedno prvi puta i osjetila ljubav i sreću do kraja Svemira i nazad i tako beskonačno puta......
