Inducirani porod/pobacaj

Htjela bi podjelit svoju pricu s vama i zanima me dali je jos netko prosao takvu grozotu i kako se nosi s tim.

Dijagnosticirani su mi policisticni jajnici i svega 3 plodna dana u godini. Al ja sam zatrudnila od prve i prirodno. Nije bilo sretnije osobe od mene. Sklepali smo svadbu u 2 mjeseca, sve je bilo savrseno, nosila sam sina...
Svega 3 dana poslje vjencanja, u 22. tjednu, ustanovili su da bebac zadrzava u sebi svu plodnu vodu tj. da upce nema razvijenu probavu, da su mu bubrezi vec otkazali i da najvjerovatnije nece prezivjet cijelu trudnocu. Ako i prezivi cijeli zivot ce bit na dijalizi i nikad nece moc kontrolirat mokrenje i stolicu. Jesam li imala izbora? Jesam li mogla to napravit svom djetetu?
Rekli su da moram pobacit tj. rodit jer je preveliki za pobacaj.
Stavljali su mi nekakav gel da se otvorim. To je izazivalo monstruozne bolove ali tako je to trebalo biti. To je trajalo 2 dana i dvije noci ali nisam se otvorila. Pa su me oni otvarali mehanicki, ali ni to nije bilo dovoljno, dobila sam 4 boce dripa ali nista....I tek onda, nakon puna 73 sata trudova, dali su mi neku injekciju od koje sam dobila takve trudove da sam bila uvjerena da cu umrijet od bolova. I rodila sam...

Sad, nesto malo vise od mjesec dana kasnije, ja sam jos uvijek na istom mjestu, nemogu naprijed. Jos uvijek refleksno pomazim trbuh, ne spavam na trbuhu, ne pijem nikakve tablete....Ma sve one neke stvari koje normalne trudnice rade.
I kako sad dalje? I kolko cekat da opet zatrudnim? Doktor kaze da mogu vrlo brzo i ja to zelim vise od iceg al kak se rijesit ove paranoje?

Pomozite mi cure....

A joj... iskazivanje osjecaja pisanjem mi nikada nije islo od ruke pa cu vjerojatno i ovaj put ispasti nespretna...
Ja sam dva puta bebicu izgubila u 8 tjednu i bila sam u potpunoj komi, ali ovo sto si ti prosla... mogu samo zamisliti kako ti je.

Vjerojatno ti sve sada zvuci glupo ali istina je da vrijeme lijeci. Takodjer je istina da da bi mogla krenuti dalje moras si dati priliku i vremena da odtugujes ovo sto ste prosi. Zato placi, vristi, pisi...radi sve sto ce ti pomoci da to izbacis iz sebe. A onda krenite dalje jer iako ce ovaj dogadjaj uvijek biti dio vaseg zivota, sigurna sam da vas ceka jos puno ljepoga u zivotu.

koksy, ja sam imala kratku trudnocu, trajala je samo 8 tjedana. bila sam u komi. mogu si zamisliti kako je tebi!
kao sto je sanjam rekla, placi, vristi.... daj si vremena da istugujes svoj gubitak i sreca ce ti pokucati na vrata kada ces se najmanje nadati!
zelim ti, vrlo brzo, novu, skolsku, trudnocu. :heart:

Koksy :love:

Koksy, mi smo izgubili bebu u 39+1. Indukcija kao kod tebe. Ispred sebe stomak 24 sata, maženje mrtve bebe, šok, nevjerica što je pošlo po zlu. Nismo se predali i odmah smo napravili pretrage. Mislim da će ti najbolji odgovor na pitanje kad pokušati ponovo i da li smiješ, biti ovo: izgubila sam prvog sina 26.01.2005., a rodila sam Marina 03.02.2006. Nesmijete izgubiti vjeru, nadu i što je najvažnije morate biti jedno uz drugo. Pusa, držite se...

Koksy znaš i sama da onako buban nebi imao nikakav život (čak i da je preživio do poroda). Jednom ćeš maziti i ljubiti zdravu bebu i sve ovo će biti daleko iza tebe. Pokušaj misli okupirati nekim ljepšim stvarima (raditi nešto što voliš) a svoju tugu svakako podijeli s suprugom (sigurno će ti biti lakše. :cry:

Koksy... :heart:

Tuga te neće nikad proći, možda će s vremenom bol biti manja...ali iskreno se nadam da ćeš uskoro imati svoju bebicu... :heart:

koksy, :love: . ne znam sta bih utesno mogla da ti kazem. cuvaj se, odtuguj i kad budes spremna, krenuces dalje po svoju bebicu.

Koksy tako mi je žao kada pročitam ovako tužnu priču i neznam kako da ti opišem kako se tužno osječam.
Ja ti samo mogu poslati puno dobrih vibra i hrabriti te da lagano s vremenom opet kreneš dalje i na novu bebu.
Ovu trudnoću nikada nečeš zaboraviti i to je sasvim normalno i kako si osječala bebu i možda češ još dugo maziti trbuh ali misli i na to kako če nova beba i trudnoća unijeti radost i svijetlo i smijeh u tvoj život.
Zato samo hrabro naprijed :love:

Koksy,
prije 3 tjedna smo doznali da našoj 9tj staroj bebi ne kuca srce.
Od kiretaže se trudim "biti hrabra" i ponašati se kao da i nisam bila trudna.. al noću mi u san dolazi beba koju nikad nećemo imati.

Ne mogu ni zamisliti koliko je tek tebi teško.. :love:
Želim ti što prije zdrvaog i savršenog bebača.

koksy, ja sam sve to prosla u 21-22 tjednu (prva trudnoca).
sada imam prekrasnu curicu od godinu i pol i drugo dijete na putu.

vjerujem mi, biti ce bolje, bol ce biti manja, samo si daj vremana :love: .

ako mislis da ovako ne mozes, probaj potraziti strucnu pomoc.
a imas i nas ovdje :) .

koksy, :heart:

draga koksy,

znam kroz što prolaziš i mjesec dana je malo za tugovanje. i bol je neopisiva, i tuga, i misliš da si se isplakala, a onda suze same krenu i ne možeš ih zaustaviti...tuga je pregolema i vrijeme će ublažiti bol, ali ona neće nikad nestati.
ove godine će se navršiti 4 godina kako sam prošla isto što i ti - izgubila sam blizance u 26 tjednu trudnoće. i bol rađanja a bez "nagrade" na kraju. i ne prođe dan da ne pomislim na njih, ali smogla sam snage, a želja za bebom je bila jača od straha.
Danas imam prekrasnu djevojčicu. I u toj trudnoći bilo je problema (zastoj u rastu, mjesec dana u bolnici na promatranju) ali ja sam jednostavno znala da ce na kraju biti sve u redu.

Želim ti puno sreće u sljedećoj trudnoći

koksy žao mi je draga :love:

znam kako se osjećaš, i ja sam izgubila bebu u 32. tjednu

šaljem ti puse i želje da druga trudnoća bude sasvim drugačija i da uskoro držiš svoje čedo u naručju

Ogromnu pusu tješilicu ti šaljem!

Koksy najdraza, proslo sam slicno sto i ti - odlucili smo prekinuti trudnocu (do koje smo dosli nakon 3 godine potpomognute oplodnje) u 21. tjednu. Nemam vise snage javno picati o nasem iskustvu ali sam tu za tebe ako ti mogu pomoci :heart:

Koksy :love: ....znam o ćemu pričaš :cry:

Koksy,neizmjerno mi je žao..
prije malo više od godnu dana izgubila sam blizanke u 35 tjednu....
želim da sljedeća trudnoća bude sasvim drugačija od ove!!
Šaljem puse :love: .....budi hrabra....

baš mi je žao :(
i meni je prva trudnoća završila loše. isplači se, istuguj pa onda dalje :love:

draga drž se i nedaj se, ali nemoj se zatvarati u sebe, razgovaraj s nekim izbaci sve iz sebe, ja neznam kako ti je ali ti iz sveg srca želim sve najbolje u životu, vidiš da su cure uspjele :love: :heart:

samo :love:

I od mene :love:

Puno vam hvala na porukama podrske, nekako mi je lakse pricat o tome s nekim ko zna kakav je poseban osjecaj nosit taj zivot u sebi. MM me nemoze shvatit iako se trudi ali mislim da on smatra da sam ja bolje nego sto jesam.

Danas sam se narucila na psihoterapiju, mislim da mi to treba, jednostavno se nemogu sama nosit s tim.

draga koksy, drž' se. :heart:

Znam kroz sta prolazis.I ja sam morala prekinuti trudnocu jer je beba imala malformacije zbog kojih nakon poroda nebi prezivjela.Do te trudnoce smo dosli nakon 3 godine potpomognutih oplodnja.I ja sam isla kod psihijatrice,ali mi nije odgovaralo pa sam prestala.Ja i moj predivni muz smo si sami najvise pomogli.Mislila sam da mi nikad nece biti lakse,sve mi je bilo kao u horor filmu,ali stvarno je istinito ono "vrijeme radi svoje".Tuga mi je u srcu,ali pomirila sam se sa gubitkom.Ako zelis koji put olaksati dusu tu sam. :heart:

koksy :love:

koksi :love:

i MM "preskače" temu.. on funkcionira na drugačiji način. meni je potreban razgovor da mi bude lakše, on ne može slušati o tome..

:cry: i :love:

Ne znam što bi ti rekla, jer je ovo zaista tragičan događaj. Drži se :cry:

Koksy, tako mi je žao, tužna priča..
Ima nas puno koje smo izgubile svoje bebice ali doći će dan kad ćemo biti sretne i nasmijane, kad dođemo do cilja, do bebe.

Koksy, razumijem te :( :cry: :love:

koksy draga, moja prva trudnoca je zavrsila induciranim porodom mrtvorodjenceta u 26. tjednu. provela sam 3 dana u radjaoni, vracali su me navecer u sobu, nisu mi davali jesti, treci dan je beba umrla, inducirali su me i gelom i nekakvim injekcijama od kojih sam strahovito povracala, tlak mi je bio pod oblacima, u jednom trenutku sam skoro zaplesala vjecnim lovistima... oporavljala sam se mjesecima, prvih mjesec dana nisam mogla hodati, izgubila sam u tjedan dana bolnice 11 kg (beba je bila oko pola kile, posteljica mala, malo plodne vode - da ne ispadne kao klasican porodjaj).

ali,

moja prva misao nakon kiretaze (posteljica je zaostala) je bila - koliko moram cekati da opet zatrudnim. nisam podnosila trudnice oko sebe, vrlo zivo pamtim grceviti plac kad je rodila moja sestricna (bile smo u istom terminu). nisam ja plakala od ljubomore jer je ona dobila dijete; srce me je boljelo jer ja nisam. od tada je proslo 5 godina, nema dana da se ne sjetim, ali vise ne placem i o tome pricam bez problema.

al da se vratim na ono sto sam ti htjela napisati oko oporavka - sve sto sam u narednih 6 mjeseci radila bilo je za moje sljedece dijete, sadila sam cvijece, sivala goblene i pekla kolace, setala sama, izbjegavala ljude koji su me sucutno gledali. danas mislim da sam cak malo "otisla", cijelo to razdoblje bih stavila u 2 recenice. zatrudnila sam nakon 6 mjeseci, stroge kontrole, psihicki vrlo naporna trudnoca, normalan porod, zdravo dijete.

danas imam dvoje djece.

eto, pisem sve u jednom dahu, nadam se da te nisam ugnjavila. sretno! :love:

i da, sad vidim sto si napisala za muza - ja sam se u to vrijeme osjecala potpuno sama, izgubljena, jadna, raskomadana. ako pitas mog muza - on ce reci da sam bila sasvim ok. ni dan danas ne razumije. tesko mi je to objasniti, ali vjerujem da shvacas na sto mislim.

Tako mi je žao, suosjećam s tobom, iako je moj pobačaj ( u 6om tjednu )bio spontani i nisam htjela ići u bolnicu pouzdajući se da će priroda učiniti svoje, i nisam prošla grozne bolove kao ti i mnoge druge žene, onaj osjećaj praznine i dan danas pamtim i s vremena na vrijeme se javlja, kao neizmjerna tuga, jer se približava dan kad mi je trebao biti termin..Ali tako se toplo nadam veselju pogleda na sljedeći štapić i dvije crtice, i nadi da će drugi put biti bolje, da je ipak najvažnije svakoj mami da joj djetešce bude zdravo..Samo hrabro!

E da, htjedoh još reći, iako smo MM i ja sve prolazili skupa, puno razgovarali i imao je maksimalno razumijevanja, ipak je otišel porazgovarati s jednim frendom čija je žena isto imala sponatni pobačaj - i rekel mi je: Razmeš, potrebno mi je čuti mušku stranu nekoga tko je isto prošao, drukčije je nama muškarcima, mi nismo osjetili fizičku bol ali psihičku da, treba mi to slično razumijevanje..I oni prolaze takva iskustva jako teško, ali na svoj način..Samo nemojte prestati razgovarati..

Mislim da je problem u tome kaj on nezna kaj da mi veli i kak da me utjesi pa ga to jos vise pogada. A i on i svi oko mene navikli su na mene uvijek nasmijanu i brbljavu i sad, kad vecinom sutim, jer mi se jednostavno suti, niko nezna kak da se postavi pa rade to ignoriraju i prave se da je sve ok.
Al meni nije ok, mogu svima glumit preko dana ali navecer, kad legnem u prazan krevet, jer mi muz radi na terenu i doma je samo vikendom, ne spavam, placem i razmisljam kaj bi bilo kad bi bilo.
Najvise me muci kaj sam se uvijek znala nosti sa svakim problemom ma kakav on bio a sad se samo vrtim u krug i ne micem se s mjesta. Kad bi barem imala nekog za okrivit, nekog da mu golim rukama okrenem vratom i da mi bude lakse. Al nemam jer kazu doktori majka priroda je kriva. Jel zna netko di da je nadem pa da joj kicmu slomim?!
A muci me i dosta ta zelja, neopisivo jaka zelja, da opet budem trudna. Neznam jel to zbog gubitka pa bi htjela nadomjestit to ili bi samo opet htjela onaj osjecaj blazenstva koji je stvarno najljepsi osjecaj na svijetu.
A i muci me taj muzev posao, vidim ga dan i pol tjedno i to me ubija iz dana i dan sve vise. Kad je doma, zeli se samo odmorit i fizicki i psihicki pa ga ne zelim jos i ja zamarat a kad je na terenu nema smisla o takvim stvarim razgovarat preko telefona. I tak to, iz dana i dan, prokleti zacarani krug....

Jos jednom vam puno hvala svima na porukama podrske, puno mi to znaci, pomogle ste mi i vise nego mislite.

koksy, i ti si nama pomogla.. (meni barem), da se dobrano (ponovo) isplačem i krenem korak dalje.

ako možemo pomoći, tu smo.. :love:

Znam taj osjećaj i meni je muž radio na terenu,a viđali smo se jednom u 3 tjedna, pa taj osjećaj usamljenosti, još je gore, nekad sam bila i ljuta na njega iako nije kriv, nije on to odabrao već je morao, novce moraš nekako zaraditi a nekad nemaš izbora..I mene je mučilo to"zakaj se to baš nama moralo dogoditi",pa dal sam ovo krivo ili ono, dal sam trebala skroz prestati piti kavu ili ne voziti bicikl ili auto po neravnoj cesti ili se ne živcirati onoliko,ma tisuću pitanja samo sebi,nekad u ljutnji nametala svašta i mužu ali sve smo to SKUPA prebrodili..Nemoj glumiti, kako se osjećaš, tako imaš puno pravo odreagirati..Jedino tako će ti vrijeme donijeti svoje..Zatomljavanje osjećaja nikako ne koristi..

Da, i samo ti slobodno "zagnjavi" svog dragog i telefonski i rasplači se kad ti dođe, i pričaj mu kako se osjećaš, ako njemu nije stalo sada biti ti podrška kad ti je najteže, kaj da ti velim..Ma ne treba biti pesimist, samo se nemojte udaljiti..A i ja sam htjela OMAH ići na novu trudnoću, ali ginić je razumniji pa me odgovorio, treba dati tijelu odmora..

Draga koksy ono što si proživjela je doista bilo strašno. Ja iza sebe imam 2 spontana, a nakon prvog u 6.tjednu (što je ništa prema tvojih 22. i svega što si prošla) sam doživjela svojevrsni šok i proživljavala sam identične emocije, od toga da bih se već nekako po danu držali, pa do toga da kad bih navečer legla bih samo plakala...i isto kao i ti htjela sam odmah novu trudnoću, i gledano iz sadašnje perspektive bila sam opsjednuta time da ostanem trudna, i stalno sam gledala stomak jer nakon toga svaki menstrualni ciklus imala sam iste simptome kao što sam ih imala kad sam ostala trudna (prije trudnoće takve nisam imala nikad)...kako su mjeseci prolazili, lagano mi se kaos u glavi smirivao i plakala sam manje. Kako je ta trudnoća bila neplanirana, nismo odmah krenuli s daljnjim pokušajima. Ali ono što mi je doista pomoglo je san o bebi na dan kad je trebao biti termin ( par dana iza mog rođendana) koja mi je ležala u krilu i gledala me u oči (koje su bile narančaste) i mislima mi "govorila" da je vrijeme da je pustim, a onda se pretvorila u leptira i odletjela. Ne znam što i kako, ali nakon toga sam tek počela funkcionirati drugačije. Čak sam negdje bila pročitala da je dobro popričati s bebicom i reći joj da je se pušta, tako da sam ja i popričala i dala si vremena da se oprostim od nje...nakon toga mi je bilo doista neopisivo drugačije i više nisam o njoj razmišljala svaki tren.

Oprosti na ovako dugom pisanju, ali htjedoh ti reći zapravo da u svemu tome nisi sam, i da nam to zapravo i ne bi bilo dano da to ne možemo izdržati, što ne znači da to ne trebamo otugovati i sebi dopustiti plač jer koliko god bili razumni i imali snage za samokontrolu emocije su nešto sasma drugo i one se trebaju pročistiti, a za to je najzdraviji upravo plač.
Želim ti da izdržiš ovo razdoblje tvog života i da iz njega izađeš još jača nego ikad.


:love: :heart:

Da, nevjerojatno je koliko tih loših iskustava čovjek može pregorjeti..Vjeruj, vrijeme će napraviti svoje, meni je sad pola godine od tog nesretnog događaja, i lakše je zbilja, i tuga je daleko manja, a nada da će u novom pokušaju biti sve lijepo, sve veća.. Nakon pobačaja pospremila sam sve knjige,sve časopise kaj se tiču trudnoće,sve kaj bi me podsjećalo, a onda malo pomalo vraćaš se u normalu i čezneš za novim pokušajem, a sad već intenzivno kalkuliram " one dane" u mjesecu.. U srcu treba uvijek biti mjesta za pozitivu..A na Rodi je uvijek možemo naći!