Depresija nakon prekida dojenja?
Dojila sam 18 mjeseci,uglavnom kada je i koliko dijete htjelo, svojom voljom sam prekinula, a i dijete je bilo spremno na to jer je prekid s njegove strane odlično prihvaćen. Bila sam umorna i iscrljpljena, imala problema sa štitnjačom... Uglavnom od prekida dojenja osjećam se loše, razdražljivo, uplašeno, plačljivo, budim se noću u vrijeme kada sam ga inače dojila, ponekad iz sna samo skočim i gledam da li je ispao iz krevetića, tražim ga po našem krevetu, puno puta to radim čak i u nekom polusnu, poslije toga ne mogu zaspati 2h, a ujutro treba na posa. Danju sam stalno 2 koraka iza njega, bojim se da ne padne, da nešto ne proguta i uguši se, kad ga vidim da se penje negdje visoko samo me prereže u prsima i ne mogu to gledati...ako ovako nastavim znam i sama da ću poluditi. Svjesna sam da to nije dobro ni za njega ni za mene,ali ne znam kako si pomoći. Vrištim na muža kada se on udari, on stvarno ima konjske živce i sve to za sada dosta dobro trpi, ali i najjača žica u jednom trenu pukne. Ne prepoznajem se u koju sam se osobu pretvorila. Od optimistične i društvene osobe, u ovih 3 mjeseca od kada sam prekinula dojenje, pretvorila sam se u zaštitara koji stalno prati svoje dijete i svim drugima naređuje kako da ga paze. Ne znam da li se to slučajno poklopilo sa prestankom dojenja ili ne, ali zanima me da li je netko od vas imao slično iskustvo nakon prestanka dojenja. Da li su to hormoni? Neka podsvjesna tuga i strah da nam je on možda jedino dijete (inače on je MPO beba)? Posljedica nepravilne i neredovite prehrane tijekom dojenja? Ako ima veze sa hormonima kada se oni vraćaju u normalu? Neki savjet kako to prebroditi?
