Teska prilagodba :(

Moja curka (4god) je od 1.9krenula u vrtic...

Nije mogla docekat da krene ,svaki dan je pitala "kada ce krenut?"...jako se veselila tome...

A i ja s njom,bila sam uvjerena da nece biti problema oko prilagodbe jer je veca.
A svi ostali su mi govorili da ce biti "drame"...naravno vjerovala nisam...

I pogadate doso je dan "drame"...:(

Prvi dan je bila super,drugi dan vec ostala sama na dorucku,treci dan jos bolje,cetvrti takoder a onda peti (petak) ....kaos ,usli u vrtic bilo ok ,dosli do garderobe i tu je neki "klik" bio ona se slomila...

Od toga "petka" ona vristi,ostavljam ju na silu,doslovno ju moram "otrgnut" sa sebe predati teti...
doma po cijele dane tuli govoreci "necu u vrtic"...u noci se budi place...

punoooo razgovaram s njom ,no sto vise razgovaram jos je gore...probala sam i ignoriranje ali ni to ne pomaze...probala rdc kratko i jasno da mora ici jer mi radimo...nista...

tete nemaju pametan savjet jer kazu da sve radim kako treba ali da ce to jednostavno proc...

Ja sam na rubu...ne pokazujem emocije pred njome ali jucer sam se slomila u vrticu...pred tetama cmizdrila ko kisna godina...osjecam se ko najgora mama na svijetu...

a jos imam mogucnost da bude kuci jer imam takvo radno vrijeme,no opet vjerujem da joj treba malo druzenja ...no kada ju vidim u ovakvom stanju dode mi da ju vise ne vodim u vrtic...

Dal je tko imao ovakvo dijete?...koliko je dugo trajalo?...imate li tko kakvo resenje/savjet?

zašto se osjećaš ko najgora mama??

ja sam svoju curku stavila u vrtić s 2 g, a mogla sam ju ostavit doma..i apsolutno sam zadovoljna da sam to napravila
a iskustvo naše je da je tulila 3 mjeseca svaki dan u vrtiću..

tak da ti iz vlastitog iskustva mogu reći - prošlo bu, koliko bu trajalo ne može se znati, ali da bu prošlo - bude.

a još 1 mali hint, koji je meni zaista bil totalna utjeha: prijateljica psihologica, radila u vrtiću kaže:
"zamisli da ne protestira, to bi značilo da joj je u vrtiću bolje nek doma!"
meni je to bilo dovoljno i bila sam ponosna na sebe i na svoju curku od tog trenutka i s potpunim mirom vodila svaki dan u vrtić i otišla doma..

a btw, naravno da sam prvi tjedan bila pretužna i u dvojbama jel u redu da ju ostavim, a mogu ju držat doma..

možda ti pomogne :)

ja kad sam bila mala, cijeli svoj vrtički život sam provela plačuči ujutro, tražila po rukama bilo kakvu točkicu samo da neidem u vrtić. Moji su me redovito ostavljali. Ja sam svojima objasnila da je to njihov posao, kako ja moram ići svaki dan na posao, tako i oni moraju ići u vrtić.

Jel se nakon nekog vremena smiri ili odbija svaku komunikaciju s djecom i tetama?

Citiraj:

---

lidać2 prvotno napisa

Dal je tko imao ovakvo dijete?...koliko je dugo trajalo?...imate li tko kakvo resenje/savjet?

---

Mnogi imaju takvu decu, to je zapravo sve manje više normalno.
Većina dece iz naše grupe je imala neki oblik otpora, regresije, svega... prvih meseci u vrtiću.

Pišem ti zato što su i mene mučile iste brige kao i tebe, mislila sam da sam najgora mama, da je šaljem na silu a ima sa kim da bude kod kuće, ma svašta.
I sa velikom rezervom sam uzimala savete drugih koji su mi objašnjavali da je vrtić super.

Sada, kada mi je mala otišla iz vrtića posle četiri godine (od kojih je prve dve bila dosta bolešljiva i stalno smo razmišljali o tome da je izvadimo), mogu da ti kažem da se ne kajem ni trenutka. Bilo joj je sjajno i propustila bi mnogo da nije išla. (Svimbalo jel čuješ??? evo, priznala sam :mrgreen: )

Uglavnom, to još uvek nije teška prilagodba, tek dve nedelje ide u vrtić. Naše tete daju deci vremena do nove godine, ako se do tada ne prilagode to se onda smatra težim slučajem.
Moja je prve dve godine plakala ujutru, ali je bila prilagođena (jer je, kad mi odemo i ona otplače par minuta bila vesela, zaigrana, komunicirala sa svima, jela, spavala).
Dakle, to sve treba da dođe na svoje narednih meseci. Daj joj vremena, i njoj i sebi. Naravno da im je teško, zbunjeni su, promena je velika. Ali kao i sve drugo što radimo za njihovo dobro, radimo i to.
Mi jednostavno decu stariju od 3-4 godine u parku više nismo sretali, znači opcija je bila da sedi sa mnom kod kuće i oko kuće, bulji u TV i krati vreme na druge bezvezne načine. Za njeno osamostaljivanje, socijalizaciju i sve drugo vrtić je bio zakon.

Lidać2, puuuuunooo je ovo prerano za nazvat adaptaciju teškom..Postoje neke kategorizacije, mislim da treba proć 2-3 mjeseca vrištanja da bi se o teškoj adaptaciji moglo pričati..Tebi je sada teško pa ti je svaki dan kao godina, razumljivo...no radi se zapravo o tome, da ti je kćer to prvi drugi dan doživljavala kao neobaveznu igraonicu, ono, idem vidjet, fora, a nakon više dana je shvatila da je to sada to, da će biti svakodnevno i sad svojim ponašanjem nastoji izvidjet ima li izbora...Ti joj moraš pokazati da izbora nema, ali, što je isto tako važno da će sve biti u redu... i sve dok se to slamaš, u sebi ili na van, neće biti bolje, dijete to vidi, čuje i osjeća... Prije no što uvjeriš nju da će sve biti u redu, u isto uvjeri sebe...proći će..uspjeh zagarantiran ..pozdrav

mamina pticica-zaista utjesujuca recenica...hvala...:-)

sonata-smiri se nakon nekih 1h ali odbija igru ,druzenje samo promatra postrani...onda je ok dok ne dode vrijeme rucka ,pa se opet slomi...
probala sam ju samo dva dana ostavit na spavanju ,no bio totalna histerija...
pa sam u dogovoru s tetama odlucila neko vrijeme kupiti poslije rucka...

evo malo prije smo se ustali pa je vec plakala da nece u vrtic...:(

u petak sam ju doslovno na silu odvela nije htjela obuc tenisicu,vesticu pa cak ni u sjedalicu sjest tako da sam ju doslovno cvrsto primila uza sebe sjela s njome iza i takvu dala teti...
mogucnost razgovora/objasnjavanja/smirivanja nije bilo sto sam vise pokusala pricati ona je bila jos gora...

kada sam dosla po nju docekala me nasmijana...

Citiraj:

---

mama pticica prvotno napisa

prijateljica psihologica, radila u vrtiću kaže:
"zamisli da ne protestira, to bi značilo da joj je u vrtiću bolje nek doma!"

---

baš bih voljela upoznati tu psihologicu
koliko god da je htjela utješiti roditelje uplakane djece, bome je debelo povrijedila one čija djeca na plaču nego od prvoga dana idu s veseljem

jako je pametna!

Citiraj:

---

apricot prvotno napisa

baš bih voljela upoznati tu psihologicu
koliko god da je htjela utješiti roditelje uplakane djece, bome je debelo povrijedila one čija djeca na plaču nego od prvoga dana idu s veseljem

jako je pametna!

---

Potpis!

Baš svašta... A ja nisam vjerovala kad mi je bliska osoba rekla da ima stručnih službi i "stručnih službi". Po ovome ispada da je to istina.

Ja sam imala dvojicu na adaptaciji istovremeno - stariji je imao produženu adaptaciju i mislim da bi ga ispisali da nije bilo drage i strpljive tete S. :heart: koja mu je život u vrtiću učinila najprije podnošljivim, a onda i ugodnim (to tek kad je izašao iz jaslica, do tada je samo podnosio).

S druge strane, moj E. još nije ni hodao kad smo ga dali u jaslice (sa 13 mjeseci, išli su istovremeno - jedan je imao 1+ a drugi 2+ godina). I što sad treba reći? Da je jednom doma bilo dobro, a drugom loše?

Moje iskustvo - prilagodba jako ovisi o djetetu. Ono što mi možemo učiniti ne radi se kad dijete krene, nego treba učiniti debelo prije (priviknuti na povremena odvajanja u sigurnoj okolini, upoznati dijete s novom sredinom u koju ide, uvjeriti ga da se vraća...) jer ako to propustimo, vjerojatno smo zakasnili.

ne bi se složila curke

svaka je rečenica u kontekstu, kaj ne?
i svi mi biramo kaj bumo rekli u datom trenutku
i meni je pomoglo kad mi je to rekla u tom datom trenutku

i ne mislim da se roditelji pitaju ak djeca ne plaču u vrtiću "joj, zakaj ne plače, sigurno mu je bolje u vrtiću nek doma" nego srećom ne brinu uopće o tome
brinemo o stvarima koje nas pritišču, a ne o stvarima koje nas ne pritišču..

prema tome, kakva je šteta u tome da se utješi konkretni roditelj u konkretnom trenutku takvom rečenicom?
odakle zaključak da se ostali roditelji trebaju nać prozvani?

Pa evo, meni je baš zazvečala ružno ta rečenica, do sad sam bila srećna što mi dete rado ide u vrtić, a sad se mislim, šta li misle drugi o tome-ne da je dete dobro prilagođeno, ili samo po sebi ekstrovertno, nego da mu je u stvari grozno kući?
A moje mlađe dete, koje još ne ide u vrtić, ali je puno introvertniji, je valjda dete kome je sa roditeljima lepo u kući...
Jako ružni zaključci idu iz te rečenice.
Očekivala bih da psiholog može da smisli nešto originalnije kao utehu roditelju?

i ja bih rekla

ne možeš utješiti budalaštinom

to je kao da čovjek ostane bez noge pa ga tješiš time što neće morati rezati 10, nego pet noktiju :-/
ono, bezvezna utjeha

osim ako je i psihologica i ova s nogom htjela biti jako duhovita
onda joj opraštam

Treba upozoriti vrtićke psihologinje da, kad razgovaraju s roditeljima upisane djece, moraju misliti i na to kako će se osjećati drugi roditelji kad pročitaju te rečenice na forumu :P

ne. nego neka promisli koju rečenicu će izbaciti roditelju koji kaže da mu se dijete odlično adaptiralo.

što će reći?
o, to vam je tako kada je dijete pametno, kada razumije da će se roditelj vratiti po njega, kada je u obitelji uspostavljen odnos pun povjerenja i razumijevanja.

bezveze, totalno.

eto, moja djeca su bila pametna, i znali su da će se mama i tata vratiti jer ih nikada nigdje nismo ostavili.
lijepo smo im znali objasniti...
a ovi drugi, biće, nisu.

Citiraj:

---

lidać2 prvotno napisa

mamina pticica-zaista utjesujuca recenica...hvala...:-)

sonata-smiri se nakon nekih 1h ali odbija igru ,druzenje samo promatra postrani...onda je ok dok ne dode vrijeme rucka ,pa se opet slomi...
probala sam ju samo dva dana ostavit na spavanju ,no bio totalna histerija...
pa sam u dogovoru s tetama odlucila neko vrijeme kupiti poslije rucka...

evo malo prije smo se ustali pa je vec plakala da nece u vrtic...:(

u petak sam ju doslovno na silu odvela nije htjela obuc tenisicu,vesticu pa cak ni u sjedalicu sjest tako da sam ju doslovno cvrsto primila uza sebe sjela s njome iza i takvu dala teti...
mogucnost razgovora/objasnjavanja/smirivanja nije bilo sto sam vise pokusala pricati ona je bila jos gora...

...

---

Joj, moj je točno takav već godine....

Ja ne znam šta da radim, niti tete, jednostavno smo to njegovo ponašanje uzeli da je takvo i gotovo.

Ok, on u prosjeku ide u vrtić 3 dana u tjednu, jer nam tako tata radi. Da li bi se lakše prilagodio da baš zna da mora ići 5 dana u tjednu, a opet, nemam srca ga poslati u vrtić, ako je tata doma, a znam da ne voli ići...

Citiraj:

---

apricot prvotno napisa

eto, moja djeca su bila pametna, i znali su da će se mama i tata vratiti jer ih nikada nigdje nismo ostavili.
lijepo smo im znali objasniti...
a ovi drugi, biće, nisu.

---

sada ovo zvuci da moje djete nije pametno a i mi (roditelji) takoder sto joj neznamo objasniti...

a to je jos groznija recenica od one gore koja je pokrenula raspravu...

imas srece sto ti je dijete super prihvatila vrtic i sto nikada nisi "ridala"skupa s njime kada si vodila u vrtic...

nisi bila u vezi vrtica rastresena,odsutna,nervozna,zabrinuta ...jer znala si da ti djete s mirno i s srecom ide tamo...

nisi se prespitala jesi li losa mama i sl.sto ide u vrtic jer si vidla srecu u djetetovim ocima ...dok ja gledam vec vise od tjedan tugu u ocima mog djeteta,place skoro svakih par minuta i bas nista ne djeluje da ju uvjerim da je tamo lijepo i da cu brzo doc...
doma imam totalno drugo djete a prije samo dva tjedna to djete mi se stalno smijalo i igralo se...

i da ta recenica mozda nije primjerena ali da bar koliko toliko neku utjehu i poticaj za dalje pogotovo roditelju koji je na rubu jer mu je dijete takvo...

Citiraj:

---

lidać2 prvotno napisa

sada ovo zvuci da moje djete nije pametno a i mi (roditelji) takoder sto joj neznamo objasniti...

a to je jos groznija recenica od one gore koja je pokrenula raspravu...

---

lidać, ajd još jednom pročitaj, majke ti.
vidiš li ti ironiju?
ne vidiš?

onda fakat nema smisla ni sudjelovati na topiku.
aj bok.
samo ti drvi po svojoj nesreći, lakše će ti biti.

znam dobro sto je "pjesnik htio rec" ali isto tako je mozda htjela i ta psihologica u tom trenutku pomoc svojoj prijateljica pa je izgovorila tu recenicu ,samo u dobroj namjeri...

Lidac, da li ti ides na posao?
ili si doma?
klinci nekad nanjuse da bas i ne moraju u vrtic , pa se onda i bune intenzivnije.

od danas idem..

no do danas smo muz i ja bili na godisnjem...iako smo se stvarno trudili da joj u ni jednom trenutku ne damo do znanja da smo doma...

a ja se nadam da ste se ti i muž dobro odmorili kad ste već bili doma bez djeteta ;)

al najbolje je to kaj ćete se za godinu, dvije ili više tak smijati cijeloj priči i mučiti se sasvim nekim drugim problemima ...

a mudri kažu da nam teški dani pokazuju kak nam je u stvari dobro u životu i da ne bi ni znali da nije tak
a koliko vidim, ti već imaš fenomelnih 4 godine za pamtiti - mislim na eru prije vrtića ;)

Lidać, svakom roditelju čije dijete plače u vrtiću njegova drama izgleda strašno.
Ali - većini djece koja prvi put odlaze u vrtić to jest drama, ne zato što im je tamo ružno, nego ili zato što im je doma sa starcima ili čuvalicama ljepše, ili zato što im je to jednostavno velika promjena u životu. Promjena na koju se treba navilnuti. Neki se naviknu odmah (rijetki), neki nakon tjedan ili češće dva, neki nakon 2-3 mjeseca. Vrlo mali broj djece ni tada.

Djeca koja se nisu odmah navikla se odupiru takvoj promjeni na sve moguće načine koje znaju - suzama, promjenom ponašanja, boli itd. Znaju da roditelji neće ostati imuni ikad vide da se roditelji kolebaju, da im je teško, da su zbunjeni, onda znaju da su na pravom putu.

Npr. moja je lani krenula u jaslice, a sad u vrtić. Nisam previše brinula jer sam smatrala da je adaptirano dijete s kojim u grupu kreće i njen najbolji prijatelj, mjesec dana doma preko ljeta te nova vrtićka grupa i tete učinili su svoje. Nije ona ni dramila, ni plakala kad je krenula, od teta samo pohvale. Ali smo zato doma, i po danu i po noći, imali tjedan dana tantruma. Nikad tako, grozno nešto.

Dakle, ta promjena utječe na sve njih.

Na tvome mjestu, ja bih svaki dan činila isto. Dan prije popričala bih s njom, svaki put ponovila zašto ide u vrtić, kako će izgledati dan, tko će doći po nju i kad. Ako je moguće, neka je tata vodi u vrtić, lakše im se rastati od tate, nego od mame. Osoba koja ju ostavlja mora svaki dan činiti isto, brzo i efikasno - uvesti je u grupu, zagrliti i poljubiti, pozdraviti se s njom, tetama i grupom i zbrisati. Bez okolišanja, suza, stajanja. Stav - to tako mora biti i točka.

Ako nakon 2-3 tjedna ne bude pomaka, onda se može govoriti o težoj adaptaciji.

Evo i kod mojeg unuka, tema su prvi dani u vrtiću. Doista osim naravi djeteta, na prilagođavanje dosta utječu i prijašnja iskustva djeteta vezana uz odvajanje od roditelja. Meni bi kriterij bio da je dijete zdravo, a ostalo bi rješavala u hodu (razgovaranje, tješenje).

Citiraj:

---

baka prvotno napisa

Meni bi kriterij bio da je dijete zdravo, a ostalo bi rješavala u hodu (razgovaranje, tješenje).

---

Ovako i ja razmišljam. I ne pričam previše s D, nekad zna pitati kad idemo u vrtić, ja odgovorim npr. sutra i ne pričam dalje, iako nema još dvije godine mislim da sve kuži i priče tipa igrat ćeš se i bit će ti lijepo ostavljam za jutarnje (brze) rastanke pred samim vratima sobe vrtića kad krenu suze. Vidim da ga i sama pomisao na vrtić rastužuje tako da ne vidim čemu previše razglabati o tome .

lidać2, totalno te razumijem, i ja sam prošla kroz tako nešto. Vrištanje, plakanje, ma totalni očaj i moje stisnuto srce.
Trajalo je oko mjesec i pol, ali je prošlo.
i onda je počelo iz viroze u virozu, da te odmah upozorim :mrgreen: i to je isto prošlo.

Po meni je najbitnije da se ne kolebate ti i tm, nego sad kad je krenula to je to. Ako ostaje do ručka neko vrijeme, to je ok, ali ne jedan dan do ručka pa drugi dan cijeli pa ipak dođete po nju prije spavanja.. nego jedno vrijeme stalno do ručka, onda jedan dan odlučite "e sad će ostajati do kraja". I da ne bude da npr odlučite da ide pa ona jako plače pa je odlučite taj jedan dan ostavit doma. To oni odmah osjete i time se produžuje agonija svima.

Druga stvar koja mi je ostala upečatljiva iz tog perioda je rečenica koju mi je rekao jedan stručnjak (sad će i on na forumsku analizu) da kao roditelj moram prihvatit da će mi djetetu nekada biti teško i grozno i svakako. Ja sam se osjećala ko da sam totalno iznevjerila svoje dijete jer ono pati, a ustvari to je dio svačijeg života i moram prihvatit da mi dijete nekad mora patit.

što se tiče razgovaranja, velika je razlika je li dijete ima dvije godine ili četiri, ali i razgovor opet svaki završi sa
-ja ne želim ići
-ali ipak moraš

imala sam dojam da su uzaludni, ali vjerojatno nisu bili. Samo što djeca misle da ako smo ih čuli da su tužni u vrtiću, odmah ćemo sve promijeniti.

moja je prva 3 mjeseca bila jako nesretna, u početku je (prvih tjedana) "samo" plakala i urlala a onda bi pocela sa taktikom:meni je tamo dosadno,ja ne želim tamo ići....
govorila sam joj moraš, iako je baka-servis u prizemlju,samo sam čekala kad će reći da može li ostati sa nonom....
(skroz drugi par rukava su tete,kad sam načula:nemoj plakat ili ćeš u stolicu za razmišljanje poželila sam ju ispisat,no to je za neku drugu temu)

svekije sam zamolila da ujutro kad ju vodim u vrtić ne budu vani ispred kuće da ne potenciramo još veću dramu jer im par puta nije htjela iz zagrljaja....

u 7mom mjesecu je nisam vodila,i nakon pauze je u kolovozu krenulo na bolje....no,i dalje mi (što meni ne da nije krivo nego mi :heart: ko kuća) sa oduševljenjem trči u zagrljaj kad me vidi da dolazim po nju...nije se nikad dogodilo da ne želi otić jer nešto rade.....(a samo na 4h ide)

sin od prijateljice je cijeli vrtić proveo nesretan, od 2ge to 6te godine bi ju čekao na vratima,jednostavno je takav tip,nije volio sudjelovat u grupnom radu,najviše voli sam slagat legiće itd...

Odgajatelji (a bome i učitelji prvih razreda) kažu da prilagodba traje do Božića.

Ne prilagođava se samo dijete. Prilagođava se cijela obitelj, a dijete se ne prilagođava samo na tete odgajateljice nego i na kolektiv. Puno je to i za odrasle (zamislite da morate mijenjati radno mjesto ili se preseliti) a gdje neće biti za dijete... Trebamo im pružiti razumijevanje, ali s mjerom. Onako kako je tangerina rekla - razumijem ja da je tebi teško i da bi radije radio nešto drugo, ali nema - moraš ići i gotovo. Vidimo se popodne, pa ćemo zajedno raditi blabla nešto što voliš.

Moja kcer ide u vrtic samo jednom tjedno. Rekla si sama da moze ostati doma, da ti radno vrijeme to dopusta. Jesi li razmisljala da preskaces dane odlazaka u vrtic ili da tamo budes sa njom. Ja sam u pocetku isla svaki dan sa kceri u vrtic, istina je da me teta cudno gledala i da su prijateljice govorile da ju razmazujem, ali je cinjenica ta da moja kcer obozava vrtic,a tek ima 2,5 godine. U pocetku sam stalno visila tamo sa njom. Onda sam izmislila neki razlog da odem na 20 min, primjerice, idem do mesnice. Onda sam produljivala odsutnost. Nakon kojih tri tjedna sam ju bila u stanju ostaviti u vrticu i obozava biti tamo. Nekoliko puta cak nije zeljela ici doma.

Moj mlađi je isto tako jedva čekao vrtić (s nepune 3), da bi mi priuštio cca mjesec dana urlanja/adaptacije. No ono što je meni bilo utješno, nakon početne demonstracije neslaganja (do 15-20 minuta nakon što bih ga isporučila teti s ponekad busenom svoje kose koju bi mi onako usput iščupao), on bi se uključio pomalo u kolektiv i dalje štrajka nije bilo. Znao je sjediti po 45 minuta teti u krilu (ili bi ga nosila sa sobom) dok se ne bi opustio. Na svu sreću te godine je bilo samo troje djece na adaptaciji, pa mu je to mogla priuštiti.

Sad je cijelo ljeto jedva čekao poći u školu, i već treći dan je već bilo suza i suza i urlikanja (na svu sreću samo doma), pa jutros opet (jer je brat doma bolestan, a i ja jer ga dadiljam...) i tako... Valjda bude do faxa prošlo...

Stariji suze nije pustio. Njemu je bilo dovoljno obajšnjenje da je to sad njegov 'posao'. Jest da ima i bilo je dana kad nije htio ni u vrtić ni u školu, ali nije bilo te demonstracije, ljutnje, urlikanja.

Citiraj:

---

CAPPY prvotno napisa

Ovako i ja razmišljam. I ne pričam previše s D, nekad zna pitati kad idemo u vrtić, ja odgovorim npr. sutra i ne pričam dalje, iako nema još dvije godine mislim da sve kuži i priče tipa igrat ćeš se i bit će ti lijepo ostavljam za jutarnje (brze) rastanke pred samim vratima sobe vrtića kad krenu suze. Vidim da ga i sama pomisao na vrtić rastužuje tako da ne vidim čemu previše razglabati o tome .

---

Moj unuk je s nepune tri godine zapravo prihvatio vrtić i odvajanje od roditelja, ali eto neki dan od buđenja do dolaska roditelja je neprestano, neutješno plakao. Pitam ga zašto, a on kaže da ne zna zašto je plakao.

lidač, kako je sad?

moj, sad već veliki sin, je imao malo težu prilagodbu. tako mi se čini, jer je malo duže ostajao nezadovoljan, teže bi se odvojio od mene.
ne mogu se točno sjetiti koliko je trajalo, možda par tjedana.
ja sam stalno o vrtiću lijepo pričala, kao što si i ti. isticala sam uvijek one lijepe stvari...
za spavanje je nosio igračku s kojom je i kući spavao. i petkom su mogli donijeti igračke od kuće, što je bila odlična ideja.

a iz vrtića bi ja isto odlazila s groznim osjećajem, ali mislim da je meni bilo teže nego njemu.
kad sam odlučila da ide u vrtić, jer sam znala da će mu biti dobro, nisam smjela odustati, nego sve napraviti da bude bolje.
morala sam ga ostaviti, iako nije htio. zagrila bi ga, pričala, onako toplo, ali odlučno, sa sigurnošću da ću doći poslije.
kako je netko rekao i djeca moraju osjetiti loše osjećaje, sve je to priprema za dalje.

i tako je polako došlo vrijeme kad su mnogi lijepi događaji i njegovo osobno iskustvo prevladali.
nakon 4 pune godine vrtića, jer srećom nikada nije bio puno bolestan, osim ponekad dan, dva neke viroze, onaj zadnji dan je rekao da bi on još. i sad se smijemo kako je plakao na početku, a onda nikako otići iz vrtića.

i danas "pati" za vrtićem...uvijek ističe kako mu je bilo super, gledamo mnoge fotografije, sjećamo se...tako da se nadam da će i tvoja curica prihvatiti vrtić.
ostali su nam i neki jako dobri prijatelji, s kojima se često družimo.