Brak u krizi

Ne znam kud da stavim ovo pa sam eto stavila tu...
Ovako... Meni se brak raspada i jednostavno ne znam dal je pametno ostajat radi djece u braku i kako to djeca podnesu kad se roditelji razvedu i kako dalje... kud... ostala sam u braku radi djece jer mi ih suprug ne da i sad se lomim iz dana u dan u glumi da je sve ok.. Al jednostavno vidim da ovo nikamo ne vodi, a nemam nikog tko bi bio neutralan da me posavjetuje da mi da ili nadu da može bolje ili savjet.. ne znam... pomagajte... kako ste vi i djeca prošli kroz to...???

Ne znam. Mislim da svaki brak ima krize, ali, ukoliko se ne radi o zlostavljanju, varanju ili ovisnostima, uvijek nekako mislim da se situacija treba rijesiti radi djece.

Ne mogu ti ništa savjetovati, samo šaljem zagrljaj i vibre da nađeš snage za najbolje rješenje... Imali ste teških trenutaka u životu, to sigurno ostavlja traga...

Kako god bilo - drži se!

Pisalo se već puno o tome. Nije lako, teško je i za roditelje i za djecu, ali imaj na umu jedno: ne možeš glumiti svojoj djeci. Djeca jako dobro prepoznaju i osjećaju atmosferu u obitelji. Uz roditelje koji žive u nezadovoljstvu i lošim odnosima ni djeci ne može biti dobro. Dakle: da bi tvojoj djeci bilo dobro - ti moraš biti dobro i trebaš se prvo pobrinuti za sebe!

E sad, što i kako se između vas vremenom promijenilo i kakva je geneza tog propadanja i raspada te može li se u konačnici tu još nešto promijeniti...znate samo vas dvoje. Želim ti puno snage i hrabrosti za promjene u kojem god smjeru! :love2:

Pa evo samo dijela onog što me udaljio od supruga- ne znam koliko ste upoznati, prošle godine smo izgubili našu djevojčicu u 8. mjesecu trudoće i tu je sve krenulo... Ja sam jš uvijek koma zbog toga i htjela sam otići kod psihijatra, ali me mm nije podržao u tome- kao, ja si ne žeilim sama pomoći, ja sam si sama kriva za stanje u kojem jesam i tako.. to on tako vidi. I ajde- nisam otišla... Kad sam htjela razgovarat o stvarima koje me muče- uvijek je bilo- ili nema vremena ili ako mi ne paše neka idem ii ako me vidio da plačem- kaj opet tuliš.... nagovorio me na posao koji nisam htjela jer sam znala što to osi sa sobom- dulje ostajanje a poslu, nošenje posla doma, itd.. e i kad sam ga prihvatila onda je bilo da se kurvam jer ostajem dulje na poslu.. i sto i jedan prigovor zbog posla. Plaču mu cijelu dajem - za svaku lipu mu moram objašnjavati gdi je trošim dok o troši na gluposti i ako ga slučajno pitam za novce počinje dramit i opet ta prokleta rečenica- ako ti ne paše idi... pregutala sam to i još hrpu sranja jer ga volim, ali onda se dogodilo nešto što me slomilo skroz- na poslu me napao jedan muškarac- htio me svuć- ja sam uspješno ga zaustavila i naravno ulovila me panika i strah i odlučila sam dati otkaz- riječi mojeg muža- ne možeš dati otkaz trebaju nam novci- ni dal si ok ni dal ti mogu pomoć kak ni naći ćemo drugi posao ni ništa što bi mi dalo neku sigurnost... ne mogu više to je bila kap koja je upalila alarm u mojoj glavi za DOSTA!! nemam više snage ni volje ostajat u braku s nekim kome nisam važna ima tu još puno toga, ali ovo zadnje je ono što me streslo... dala sam otkaz- bio je ljut.. našla sam drugi posao za mjesec dana i opet ne valja.. ne mogu više... ne mogu

joj šaljem ti veliki zagrljaj. drži se i idi što prije na neko savjetovanje, negdje gdje ćeš dobiti podršku i sabrati misli u miru. prošla si veliku traumu i sad nove velike stresove, stvarno mislim da bi ti dobar psihijatar mogao pomoći da skupiš svoje snage neovisno o mužu.

Uuuuuu...ovo zvuci lose. Mislim da bi definitivno trebala ici psihijatru radi gubitka djeteta. Mislim da bi i tvoj muz trebao, no to je njegov izbor. Nemoj mu nikako davati svoju placu. Pa ti si za nju radila. ZNam da ti je tesko i ne znam sto pametno reci. Drzi se!

:( Ti si sama vec cini se odlucila da zelis izaci iz tog braka, samo ti treba necija potpora. Imas ju u svojoj obitelji? Sto se tice djece, ne moze ti ih ne dat, jer o takvim stvarima odlucuje centar za soc.skrb i sud, a ne on. Zelim ti srecu i hrabrosti da se izboris za svoj mir

Pitanje je i da li se on promjenom nakon sto ste izgubili curicu ili je bio slicnog ponasanja i ranije. Jer ako se tim dogadjajem pretvorio u drugu osobu onda mu treba terapija. Posto ocito nema visoko misljenje o terapiji- ultimatum, pa ako nece razvod. Stvarno je smrad, da prostis. Al ako i inace naginje takvom smradovskom ponasanju, onda bi se ja osobno iz razloga koje si gore navela razvela. To samo ovako sturo govoreci.
Ja bi prvo otisla na terapiju, bez obzira kaj on misli o tome i onda osnazena razmisljala o razvodu. Ovako slaba kakva si sada...mogla bi zavrsiti pod kotacima tog opterecenja.
A razvod..financije...kako izgleda tvoj plan opstanka, kolica ti je placa plus alimentacija, fiksni troskovi, moguca pomoc odnekuda itd, to si zgruntas sama.

Bez uvijanja u rukavice , to je zlostavljanje.
Psihološko , emocionalno i materijalno.
Ne može nitko odlučiti umjesto tebe , dobro razmisli .
Kako ti ne da djecu ? Pa nije on taj koji odlučuje s kim će djeca , ako se ne dogovorite , odlučit će CZSS.

Potpis na dalmatinku, to je cisto zlostavljanje. Skupi sve kaj imas i bjezi, sve se prezivi a niti ti niti djeca ne zasluzujete da zivite u takvom okruzenju. On ti ne moze ne dati djecu, imovina se djeli na pola a i ima duznosti nakon razvoda. Ako misli igrati prljavo, nemoj se libiti na bilo koji nacin se izboriti za vas.

potpisujem gornja dva posta.
Odi ne treba ti takav netko u životu. Djecu teško da ce ti uzeti, kao majka na sudu imas ogromnu prednost za dobiti skrbništvo, ako do toga dođe.
život je kratak da bi ga trošila na nekog kome uopce nije stalo.
naravno o ovoj odluci razmisli, al vidim po tvom pisanju da je više manje odluka tu

Citiraj:

---

dalmatinka prvotno napisa

Bez uvijanja u rukavice , to je zlostavljanje.
Psihološko , emocionalno i materijalno.
Ne može nitko odlučiti umjesto tebe , dobro razmisli .
Kako ti ne da djecu ? Pa nije on taj koji odlučuje s kim će djeca , ako se ne dogovorite , odlučit će CZSS.

---

krescenija draga, jako mi je žao što to proživljavaš, bez imalo okolišanja ću ti reći da bih ja na tvom mjestu dala petama vjetra.
To nije život kako živiš ti, a i tvoja djeca. On je po mom mišljenju bezosjećajni sebičnjak.

Kako cure rekoše, otiđi na psihoterapiju ili neki razgovor i onda s razrađenim planom korak po korak. Ovo što on radi je ucjenjivanje.

Po iskustvima drugih, djeca su sretnija sama s mamom u miru nego u groznom obiteljskom okruženju zajedno s mamom i tatom.
Moram priznat nikad nisam razumjela to ostajanje u braku "radi" djece (a djeci se time nanosi još veća šteta), potrudit se 150% obje strane za spasit brak DA, al da jedna strana pati i da je se konstantno maltretira i još daje model ponašanja djeci da i ona jednog daan dozvole identično ponašanje prema njima od strane njihovih partnera, to NE ni u ludilu.

jooooj kad čujem takva nekakva ponašanja prema ženama, poludim iste sekunde, najradije bih ga zveknula da mu se zanebesa (sorry na predirektnosti).

kresencija samo :love2:
Zao mi je sto nakon svega prolazis jos i ovo :-(

Draga Krescenija, ako je ponasanje tvog supruga takvo tek otkad ste izgubili dijete, onda ti moram reci da je to sto tvoj suprug osjeca tuga, bol i ljutnja.

Znam sto govorim jer smo MM i ja imali slican ruzan period nakon gubitka naseg djeteta. Nismo mogli prepoznati jedno drugo i bilo je jako tesko spasiti brak.

Nije nemoguce, ali je zabrinjavajuce sto TM ne zeli posjetiti psihologa niti razgovarati o svemu. Meni i MM-u je jedna kratka bracna terapija i razgovor sa psihologom bio pocetak ponovnog uspostavljanja odnosa.

Ipak, odluku o vlastitom braku i ponovnom izgradjivanju odnosa mozete donijeti samo ti i TM i ako kod vas nema cvrste volje i zajednickog cilja, tu onda ni terapije ni psiholozi ne pomazu.

Ako imas jos imalo volje i ljubavi u svom srcu, pokusaj ga nagovoriti na razgovor i zajednicki posjet psihologu. Mozda da zajedno procitate koju knjigu o gubitku djeteta i svemu onome sto par prolazi nakon toga. Vidjet ces da cete se umnogome pronaci, a lakse je kada se stvari nazovu pravim imenom, kada suprug shvati da njegovoj ljutnji nisi ti uzrok nego vas gubitak.

Joj kad se sjetim kada je nama psihicka rekla "normalni ste i ovo kroz sto prolazite je normalan i uobicajen proces". Odahnuli smo, a vec smo se osjecali kao cudovista.

Što se tiče jegovog ponašanja takvo je unatrag tri godine, ali ja sam bila dovoljno jaka da mogu zatvorit oči i samo otvorit srce, ali sad je došlo kad meni treba potpora, podrška, netko kraj koga sam sigurna, tj da znam da mu je stalo. Meni je to njegovo ponašanje počelo smetat u nazad godinu dana jer kad god sam trebala pomoć, podršku-izostala je. Jednom je samo bio kraj mene kad me ulovio u noći a terasi da plačem i tresem se, dao mi je 2 normabela i odio u krevet i priča gotova. niti daj da popričamo niti odi kod psihijatra . Njegovo je da se ja e želim pomirit s tim što nam se dogodilo i da namjerno sama sebe stalo podsjećam na to da si ne želim pomoći... Kad sam mu rekla da bi najbolje bilo da se rastanemo rekao mi je- pa očito si si ekog drugog našla... Ne nisam i ne ne treba mi... Treba mi barem normala život bez svakodnevnog predbacivaja i kontroliranja i prigovaranja... Ja više ni ne poznajem samu sebe... Nikad nisam bila niže.. Kad dignem glavu vidim dno- tolko sam nisko pala

Jako mi je zao. Ako nista za pocetak mu ne daji svoju placu i odi sama kod psihologa - ne treba ti njegova pratnja niti odobrenje. Pobrini se za sebe. Mozda i od psihologa dobijes kakav dobar savjet u vezi ove situacije.

Pokusaj objasniti svom muzu da je posjet psihijatru upravo nacin na koji si ti zelis pomoci...
Za sve ostalo, potpis na vec napisano.

Jao, jao. I meni ovo zvuči kao zlostavljanje.
Na stranu možda i to što mu moraš govoriti za svaku kunu, i na stranu možda to što te tjera raditi.. ali izgubiti dijete i nemat nakon toga podršku i razumijevanje od njega- uh!
Opet, na tvom mjestu, ja ne znam ni kako bi prešla preko toga da me neki drugi frajer pokuša seksualno dirati, a da ga moj muž ne ode prebiti. A tvoj te još tjera nazad k njemu.. Strašno.
Da, na žalost ljudi se mijenjaju i sigurno on nije bio takav na početku kad si ga zavolila. Stvarno moraš vidjeti da li voliš osobu u koju si se zaljubila ili je on postao neka druga osoba uz koju nećeš biti sretna. A ako nećeš biti sretna, to će itekako vidjeti i osjetiti vaša djeca.

Ne može ti nitko od nas govoriti što da ti napraviš, nego što bi mi napravili. A ja bi pokupila djecu i otišla svojim roditeljima ( da me čuvaju ako konj pokuša doć i derat se na mene), tražila bi rastavu koliko god da mi je teško i dobila bi skrbništvo nad djecom, jer sam im majka. Točka.

Grlim puno, puno snage želim što god odlučila..

Citiraj:

---

krescenija prvotno napisa

Što se tiče jegovog ponašanja takvo je unatrag tri godine, ali ja sam bila dovoljno jaka da mogu zatvorit oči i samo otvorit srce, ali sad je došlo kad meni treba potpora, podrška, netko kraj koga sam sigurna, tj da znam da mu je stalo. Meni je to njegovo ponašanje počelo smetat u nazad godinu dana jer kad god sam trebala pomoć, podršku-izostala je. Jednom je samo bio kraj mene kad me ulovio u noći a terasi da plačem i tresem se, dao mi je 2 normabela i odio u krevet i priča gotova. niti daj da popričamo niti odi kod psihijatra . Njegovo je da se ja e želim pomirit s tim što nam se dogodilo i da namjerno sama sebe stalo podsjećam na to da si ne želim pomoći... Kad sam mu rekla da bi najbolje bilo da se rastanemo rekao mi je- pa očito si si ekog drugog našla... Ne nisam i ne ne treba mi... Treba mi barem normala život bez svakodnevnog predbacivaja i kontroliranja i prigovaranja... Ja više ni ne poznajem samu sebe... Nikad nisam bila niže.. Kad dignem glavu vidim dno- tolko sam nisko pala

---

Predosjetila sam da ovakvo ponašanje nije samo nakon tužnog gubitka djeteta, nažalost....

Krescenija, da vjerujem da se osjećaš da si na dnu al ti ćeš se podići, dobiti krila i poletjeti gore, polako, treba vremena, ti to možeš i hoćeš, upravo radi svoje djece!!! Vratit ćeš se sebi "poznatoj i znanoj" i cijeniti i voljeti onu pravu sebe. Trebat će vremena, truda i energije, al sabrat ćeš se ti i znati jasno koji je tvoj cilj. Sretno! Drži se draga.

Nadam se da će se javiti žene, majke koje su već ovo iskusile i imaju praktične savjete za poslije (što, kako, kome se obratiti, sva ina tehnička pitanja i sl)

Citiraj:

---

maybe--- prvotno napisa

:( Ti si sama vec cini se odlucila da zelis izaci iz tog braka, samo ti treba necija potpora. Imas ju u svojoj obitelji? Sto se tice djece, ne moze ti ih ne dat, jer o takvim stvarima odlucuje centar za soc.skrb i sud, a ne on. Zelim ti srecu i hrabrosti da se izboris za svoj mir

---

Potpis! Uostalom, djeca su uglavnom uvije dodijeljena majci. Iznimka je jedino ako je majka narkomanka ili tako nesto. Sa sigurnoscu ti mogu reci da ce djeca pripasti tebi. AKo imas gdje ici, samo spakiraj kufere, nemoj nista govoriti i odi s djecom bez rijeci. Telefonski mu javi da si ga ostavila i to je to.

Citiraj:

---

krescenija prvotno napisa

Što se tiče jegovog ponašanja takvo je unatrag tri godine, ali ja sam bila dovoljno jaka da mogu zatvorit oči i samo otvorit srce, ali sad je došlo kad meni treba potpora, podrška, netko kraj koga sam sigurna, tj da znam da mu je stalo. Meni je to njegovo ponašanje počelo smetat u nazad godinu dana jer kad god sam trebala pomoć, podršku-izostala je. Jednom je samo bio kraj mene kad me ulovio u noći a terasi da plačem i tresem se, dao mi je 2 normabela i odio u krevet i priča gotova. niti daj da popričamo niti odi kod psihijatra . Njegovo je da se ja e želim pomirit s tim što nam se dogodilo i da namjerno sama sebe stalo podsjećam na to da si ne želim pomoći... Kad sam mu rekla da bi najbolje bilo da se rastanemo rekao mi je- pa očito si si ekog drugog našla... Ne nisam i ne ne treba mi... Treba mi barem normala život bez svakodnevnog predbacivaja i kontroliranja i prigovaranja... Ja više ni ne poznajem samu sebe... Nikad nisam bila niže.. Kad dignem glavu vidim dno- tolko sam nisko pala

---

Tesko mi je uopce citati ovo. Mislim da tvoj suprug ima psihickih problema i to velikih i da se podsvjesno boji da ce psihijatar zakljuciti da ga on treba vise od tebe ako odes k njemu i zato ti ne da. Sumnjam da ce se on promijeniti. Ucini sto je najbolje za tebe i djecu.

MM i ja i sami smo doživjeli smrt bebe i sve ono što to povlači za sobom. Brak je bio na jako, jako teškom iskušenju. Meni je svijet propao tada i uopće ne znam i ne pamtim kako je mm to samnom preživio.
Zatvorila sam se i nikog nisam puštala u svoj svijet tuge. Možda sam i htjela razgovarati, možda i nisam, ali na kraju nismo nikad pričali o tome. Ma ni roditelji, ni rodbina, nitko nije htio više spominjati tu našu curicu, kao da je sramotno pričati o bebi koja umre na porodu.
I tako, izdržali smo, radila sam kompromise, a znam da je i on, malo, pomalo, vratila sam se u život, a i naš brak.

Da li je vama još to sve friško, da li treba još vremena? Da li ti svog muža još voliš? Misliš li da se on može promijeniti? Misliš li da imaš snage još se boriti za svoj brak?
Uvijek možeš otići, ali spašavati ( ako se ima što spašavati) možeš samo sad.

Beti daj procitaj, gore je napisala da takvo ponasanje traje 3 godine. Nije pocelo nakon tragicnog dogadjaja.

I to kakvo ponasanje, to je cisto ponizavanje.Mislim da je Yummy Mummy u pravu.

kao prvo, ti moraš biti svjesna da u slučaju razvoda, ti dobivaš - djecu, financijsku sigurnost (imaš posao), smještaj (možeš li otići kod roditelja?)
imali smo takvu krizu.
sve se svodilo na prepucavanja, odi, idem i tak.
onda sam jednom, dok ga nije bilo doma, spakirala kofer i otišla kod mame. iznenađenje! pa se malo ustrtario.
pa mi je drugi puta rekao da nek idem, ali djecu ne mogu dobit. ja sam rekla: dobro (znao je on dobro da bi to bilo privremeno). onako cool. još je tu bilo poteza s jedne i s druge strane dok ja nisam odlučila ići do kraja. onda je skužio da mi ništa ne može.
samo što kod nas nikada nije bilo pitanje da bi došlo do fizičkog nasilja.
malo se postavi, zauzmi stav, ignoriraj i pokaži da možeš živjeti i bez njega. oni su zapravo veliki bleferi.

Konačnu odluku možeš donijeti samo ti..nadovezati ću se samo na ono da si ostala samo radi djece, ako je to zbilja tako i tu si još uvijek samo radi djece, onda ti je moj odgovor da ne održavaš brak samo radi djece..naravno da je svakom djetetu najbolje sa obadva roditelja, ali samo ako ti isti roditelji žive u zdravom braku. Svaki brak ima svojih epizoda, loših i dobrih, ako smatraš da je vaš brak gotov kad ste vas dvoje u pitanju, ako ne podnosite jedno drugo više, najbolje što za svoju djecu možaš napraviti je otići koliko god to možda grozno zvučalo.

A ljubav, gdje je tu ljubav?

ti njemu daješ cijelu plaću?

:-o

Jel da, apsolutno nezamislivo. :-/

Ja ti mogu reci iz svog iskustva, ostala sam sa dvoje njih sama, murija ga je tu noc odvezla nakon sto je po ne znam koji put nasrnuo na mene fizicki a o psihickom maltretiranju da i ne pricam...slusala sam slicne price kao i ti, samo sam ja bila po njegovom previse prgava, pa mu lovu nisam davala vec bi mi ju maznuo i nisam mu sutila. Trebalo me je ispraviti, jel....i tako kada ga je murija odvodila, pokupio je svu lovu iz stana, ostala sam sa kutijicom skupljenih lipa.

Drugo jutro sam otisla na hitnu, pa na sud i trazila zabranu pristupa. Dobila sam ju ja ali ne i djeca. Znaci djeci je smio prici a meni ne. To ti je nase zakonodavstvo. Najvise me boljela presuda...ispalo je da me je verbalno zlostavljavao i da mi je puknuo samar da me urazumi jel a nalaz je bio da sam prepuna hematoma u vidu otisaka prstiju, istegnuce vratnih kraljezaka i nagnjecenje bubrega. Nitko nije bio na mojoj strani, zakon najmanje. Dolazio je nocu do stana, samo jer je znao da ce me to ubiti u pojam. Za mjesec dana se sve okrenulo, otisla sam konobariti jer mi je to donosilo dnevnu zaradu, podnjela zahtjev za alimentaciju. Za 2 mjeseca sam bila na nogama. Te godine sam upoznala i sadasnjeg muza, bili smo frendovi godinu dana. Pisem ti ovo jer ja tu vecer nisam znala da cu puknuti i zvati muriju, 9 godina je trajala ta veza, rasla sam sa njime i njegovom ljubomorom i psihozom. Pukla sam i postupila tako bez obzira na posljedice i prezivjela. Da djeca idu njemu nije bilo niti za cuti, moj odgoj i rezultati su govorili za sebe, koliko god se on trudio to osporiti. Ako zene uspjevaju na takav nacin, ti uz planiranje mozes sve, ali sve!

mm i ja trošimo sve skupa i imamo zajednički novčanik zbog xy razloga.

možda i to nije dobro.

ali ovo da ja njemu ili on meni uzima zarađene novce mi je prestrašno

Wow Kris.. Baš mi je žao što si to prošla. Ali eto, drago mi je da si bila hrabra :)

I potpis na Mariu. Mi imamo zajedničke novce, nezamislivo mi je imati odvojeno, a kamoli da mi ih uzima :-o

stajem u "daj petama vjetra" tim - meni to zvuči kao tipično zlostavljanje
nije baš točno da uvijek možeš otići kako beti kaže

Kris :love2:

Citiraj:

---

maria71 prvotno napisa

mm i ja trošimo sve skupa i imamo zajednički novčanik zbog xy razloga.

možda i to nije dobro.

ali ovo da ja njemu ili on meni uzima zarađene novce mi je prestrašno

---

I mi isto tak. Nema mojih i njegovih novaca, sve je zajedničko. Ali isto tak ne trošimo a da ne obavijestimo jedno drugog. Ne znam kak bi funkcionirali da je netko od nas smatra da drugi previše troši.

krescenija... nije najgore biti sam, imaš djecu a on nek živi sam sa sobom i svojim maltretiranjem.
Ja sam sama, nisam ni htjela cuti za riječ brak jer to nije bilo za mene.
Meni je predivno s mojim djetetom i uživamo iz dana u dan, nije ti potreban stvarno. Početak je najgori, al s vremenom se stvari poslože i to sigurno bolje nego kako ti je sada, a vjerujem da ne želiš u takvom okruženju provest ostatak života.

A krisi :-( grozno je cuti takvo nešto

Citiraj:

---

maria71 prvotno napisa

ti njemu daješ cijelu plaću?

:-o

---

A koliki muževi daju ženama cijelu plaću i to im je ok i onda dobivaju džeparac za cigarete, kavu, benzin i sl.
To je izgleda kod mnogih normalno jer je kao ženamuž gazda u kući pa i lovu rapoređuje.
Meni je to bezveze.
Od prije poznanstva sa svojim suprugom radim i imam svoj račun i tako je i danas.
Svatko ima svoj račun.
On plaća režije, ja hranu, za sve ostalo se dogovaramo i zajedno financiramo.
Evo npr. danas; dogovaram servis za auto, on veli da nema love, ja rekoh: imam ja, odi u utorak kad sam dogovorila na servis, a ja ću ti dati da platiš i gotova priča

Citiraj:

---

krescenija prvotno napisa

Što se tiče jegovog ponašanja takvo je unatrag tri godine, ali ja sam bila dovoljno jaka da mogu zatvorit oči i samo otvorit srce, ali sad je došlo kad meni treba potpora, podrška, netko kraj koga sam sigurna, tj da znam da mu je stalo. Meni je to njegovo ponašanje počelo smetat u nazad godinu dana jer kad god sam trebala pomoć, podršku-izostala je. Jednom je samo bio kraj mene kad me ulovio u noći a terasi da plačem i tresem se, dao mi je 2 normabela i odio u krevet i priča gotova. niti daj da popričamo niti odi kod psihijatra . Njegovo je da se ja e želim pomirit s tim što nam se dogodilo i da namjerno sama sebe stalo podsjećam na to da si ne želim pomoći... Kad sam mu rekla da bi najbolje bilo da se rastanemo rekao mi je- pa očito si si ekog drugog našla... Ne nisam i ne ne treba mi... Treba mi barem normala život bez svakodnevnog predbacivaja i kontroliranja i prigovaranja... Ja više ni ne poznajem samu sebe... Nikad nisam bila niže.. Kad dignem glavu vidim dno- tolko sam nisko pala

---

Sad tek vidim ovo. Probaj se maknuti iz te situacije, možda i njemu onda dođe u glavu da bi trebalo nešto promijeniti. Ovo je mučenje

Mah, nisam zeljela da tako ispadne...prezalila sam ja vec samu sebe, to je bilo 2008. Vec da vidi da izlaza ima, to kako se ponasa je zivotinjski po meni i to se ne radi osobi koju volis i koja je majka tvoje djece. Sada to znam, kada sam spoznala drugu stranu ljubavi, tada nisam jer me nitko nije niti mogao uputiti kad sam sve skrivala kao zmija noge iako je obitelj znala sto se dogada. I da, nije to pocelo odmah samarom, prvo me kao i svaki klasicni zlostavljac posteno oslabio psihicki prije nego sto me poceo tuci. Prepoznajem te izjave, zato sam napisala barem mali dio price.

meni je ovo strašno za čitati,
krescenija
sve osobe koje znam da su izašle iz za njih lošeg braka,
nitko nije požalio što je to učinio, da se nije snašao i da je poželio natrag
/uključujuči i mene/,
eventualno žaljenje postoji što se to nije učinilo prije,

kada te partner dovede do toga da se osjećaš da si na dnu dna,
odeš i ne okreneš se nazad,
ucjene sa djecom , novcem i inim su glupost i
imaju svoj naziv, emocionalno matretiranje

Slažem se s većinom forumašica, ali... Nekako mislim da svi ovi savjeti koji nama izgledaju jednostavno, Kresceniji - u njenome stanju - ne pomažu mnogo. Imam dojam da je kod takve vrste ranjenosti najteže učiniti bilo kakav korak.

S druge strane, teško je dati savjete u tako osjetljivoj situaciji. Recimo, mene zanima, Krescenija, je li savjet da mužu ne daš svoju plaću realan? On zvuči logično i ispravno, ali što bi se dogodilo da mu je ne daš?
Je li ti muž agresivan?
Ne znam, možda sam propustila, ali imaš li kamo otići od muža, gdje živjeti?

Ono što je važno da si cijelo vrijeme ponavljaš da imaš pravo na tugovanje, da imaš pravo na psihološku pomoć i podršku. Da će o djeci odlučivati sud, a ne tvoj muž, da djeca najčešće pripadnu majkama, a što se partner ljuće, agresivnije i strasnije ponaša, to su mu izgledi sve manji.

Za početak je važno da se osnažiš, pričaj s prijateljicama, piši po forumu, radi sve ono što ti daje snagu.