Jesu li se dječica probudila???
Divno je bilo pročitati poruku jučer od moje prijateljice: "Jesu li se dječica probudila?" Sad imamo dvoje dječice, baš mi grije srce ta spoznaja da sam mama po drugi puta.
Došao je 30.10. maloj zekani braco zeko u 03:55. Mnogo me "vozao" taj dan, ma cijeli dan me zezao da si mislim jesu li trudovi ili nisu. Čak sam razočarana njegovim nedolaskom zaspala pa se ipak sretna probudila u bolu truda, hehe! Naš odlazak u bolnicu je bio oko 1 u noći, možda malo ranije. Već su znali da bih mogla doći jer su me nepravilni trudovi bili odveli u bolnicu to popodne na pregled. Noćna smjena kao i kod seke zekane. ;-) To jutro sam se isto tako bila čula sa svojim ginekologom radi intenzivnog bola u zdjelici.
Sretno sam zaključila da sam spremna na sve, ma jedva sam vam ja čekala porod (od poroda sa curom), i da ću uskoro svakako biti najsretnija osoba jer ću u rukama držati svoju bebu. Cijeli završetak trudnoće sam išla s pretpostavkom da će nam dečko uraniti. Prema univerzalnom određivanju termina po prvom danu zadnje menstruacije termin bi bio određen 1.11., ali su prema ultrazvuku na početku odredili termin 10.11. Beba konačno, ma jedva sam čekala! S tom mišlju sam se valjala od minute do minute, a trebala mi je u mnogo minuta. Doktor je (iz razloga koji nemaju veze sa mnom konkretno i koji nisu vrijedni ove priče) želio odmah dati drip, bio je odlučan u tome i dobila sam radi svog odbijanja čak i komentar "Pa ne bi mi vama davali drip da je on toliko loš.". A ja sam nekoliko puta odbila i čekala da vidim što će biti dalje. Sestra je priredila infuziju s dripom "za kasnije".
Uživala sam u svakom SVOM trudu. Razmišljala sam također kako je divno imati tih par minuta između trudova i čak sam i odmarala u njima, da ne kažem dremuckala! Moj divan porod je pokvarilo uključivanje te "za kasnije" infuzije. Prethodila mu je viša sila koja je ometala priključivanje. Hoće to tako! Pet puta su me boli tražeći venu, a one se sve sakrile kako bi mi dale još pola sata lijepih trudova. Brzo sam reagirala kad su se počeli ljepiti trudovi jedan na drugi. Drip na kvadrat! Dva po dva truda, strahota, usta suha I ne daju se odlijepiti da dišeš normalno, ne možeš odmoriti u kratkom periodu između. Patnja. Naravno, shvatila sam da me se nije ni pitalo za uključivanje dripa kasnije pa nisam htjela dramiti objašnjavajući se s doktorom. Nije on loš čovjek niti doctor, vjerujem das am ih iznenadila u standardnoj praksi. Ne zamjeram. Ali ja sam zaj…ana kad mi se povrijedi pravo, a onda je moje oružje je bila ljutnja, brndala sam i psovala tom dripu na sav glas dok ga nisu isključili. Vrijedilo je biti lajava JA!
Uspio me izmrcvariti sat vremena taj glupi drip. Ono što je divno jeste to da sam se izborila da mi do kraja poroda iščezne drip i ostanu predivni, luđački, prirodni trudovi. Ljubim ih sve do jednog!!! Koliko god da su jaki, dugački, iscrpljujući, ja sam bila toliko sretna što su mi ih "vratili"! Za dečka sam se dosta više naprezala da izađe nego za seku prije. Ma krenuo je on lijepo van, ali sve mic po mic, hajde sad još guraj, pa još, hajde jooooš, idemo, hajde sad... A ja sam toliko bila već u ludilu da sam počela strugati zubima i kroz bol i tiskanje siktati: "Pa haaaaaaajde višeeeeeeeEEEEEEEEE" EEEEEEE i izleti momak! Jesam sigurno 7-8 puta silovito gurala! Doktor je prokomentirao: “Vidi, stvarno joj nije trebao taj drip!” Naravno, trudovi su billi na 4 minute razmaka kad su ga bespotrebno uključili. Ipak mi je bilo drago čuti taj komentar od njega. Neka je svjestan da drip nekada I nije niti potreban niti dobar.
Definitivno sam bila najzahvalnija kad je momak izletio, baš sam osjetila divno olakšanje, samoj sebi sam čestitala u mislima: "Dobro je, dobro jeeeee, sad se možeš odmoriti i odahnuti!" Dalje je sve kao u snu, znate I same… Maza je stigla, smiješan mali, ljubičasti dječačić, naš mali zeko.
Odlučila sam svakako osvježavati ono predivno u porodu. Drip- eh, bilo-prošlo! Bila sam zahvalna za potpuno prirodan porod sa svojom zekanicom, a sad sam također zahvalna što je sve prošlo (ah volim vjerovati) najbolje moguće. Ponavljala sam si cijelo vrijeme da će on doći u najbolje moguće vrijeme na najbolji mogući način. On je tu, ljubav mamina, tatina I sekina. Sad spava duša moja mala, zekanica skakuće okolo, mm I ja odmaramo psihički I fizički. E baš je to SREĆA!
