Nikad nije kasno ... ili možda je ?

Pozdrav svima,
čitam forum neko vrijeme i sada sam se odlučila pisati, jer na neke upite nisam pronašla odgovor po drugim temama.
Glavno pitanje je vezano uz dobnu granicu za posvajanje, naime ja sam pri kraju 35te, a MM 40te godine; dali to znači da praktički više ne možemo biti posvojitelji malog djeteta do cca 2 godine ?
Drugo pitanje je već za kasniju fazu,ako do nje dođe a to je kada iz centra za socijalnu skrb dolaze u "kontrolu" stana, dali oni razgovaraju samo sa potencijalnim roditeljima ili i sa susjedima, obitelji i sl ?
Koji su to elementi koji određeni par svrstavaju u "uži krug" ??
Dali posvojitelj ima mogućnost/pravo saznati išta o biološkim roditeljima djeteta koje mu se daje na posvajanje (npr dali sa njihovestrane ima nekih nasljednih bolesti koje bi djete moglo imati i sl) ?

Toliko od mene za sada. Hvala unaprijed

Nema više dobne granice, gleda se djetetov najbolji interes. To znači da mogu npr. imati bebu s kompliciranim zdravstvenim stanjem pa će možda izabrati par starijih liječnika iz velikog grada gdje su bolnice i terapije dostupne (dobro, to su sad specifične situacije, ali svejedno su primjer).
Rekla bih da nije baš uputno strogo uvjetovati dob ili spol, uvijek u molbi ostavi otvorene mogućnosti, eventualno naznači ono što ti nikako nije prihvatljivo.

Uglavnom ne posjećuju nikoga osim vas, ali sam čula za raspitivanje kod obitelji (da bi baš zvonili susjedima, teško).
Kad uđeš u uži izbor, imaš pravo doznati sve ono što Centar zna pa tako i povijest bolesti, ali imaj na umu da često otac nije niti poznat ili da majka ne surađuje.

A elementi koji svrstavaju u uži krug mogu biti toliko različiti - od dobre iskrene molbe koja ima "ono nešto", a što je to, nitko ti ne može reći jer ovisi o samom čitaču (soc.radniku, psihologu) i onome što će mu "zazvoniti" ili ga taknuti, do osobnog kontakta u kojem će biti prepoznata toplina ili nečija iznimnost ili će naprosto emocionalno inteligentniji kandidat prevagnuti. Vjerujem i da faktor sreće odigra veliku ulogu već i zbog velikog broja kandidata.

Samo bih ti željela odgovoriti na pitanje iz naslova... NIKAD NIJE KASNO!!! I vjeruj mi, isplati se boriti!!! Na sva pitanja ti je čokolada odgovorila, ja ti još jedino mogu poželjeti sreću,i dati savjet da budeš vrlo, vrlo uporna u zivkanju Centara. Ako imaš još pitanja, pucaj, svi ćemo ti rado odgovoriti!

moja mama je radila na posvajanjima 20 godina (i ja odrastala gledajući sa strane).
znam da su tada bila propisana ograničenja o dobi posvojitelja, ali niti onda to nije bilo "sveto pismo",
već je diskreciona ocjena stručne službe bila presudna oko toga.

više nisam u tijeku, ali najbolje je da proučiš sada važeći propis propis http://www.zakon.hr/z/88/Obiteljski-zakon
tu ti je sve dosta jasno napisano.

ono što znam je da su nedavno u mojem susjedstvu malo dijete (oko godine dana) usvojili gospođa i gospodin poprilično stariji od vas.
dakle, može se...

vidim da ti je važno da dijete bude ispod 2 godine.
i iz iskustva (maminog) znam da su mnogi parovi razmišljali i razmišljaju isto (žele biti sa svojim djetetom od samog početka)
ali isto tako znam da ih se je mnogo predomislilo i malo pomaknulo tu granicu. na zadovoljstvo sviju.

Hvala na odgovorima svima.

Dobno ograničenje nije neka fiksna zacrtana granica, cisto nešto okvirno, a naravno kao i svi željeli bi manje dijete,ali situacije i prilike čine da se želje usklade sa mogućnostima.

Nekako mi se najteže čini ova priča sa molbama i procjenama osobnosti/sposobnosti na temelju nečijeg doživljaja mene ili mog supruga. Da se razumijemo nismo ništa posebno, ali spoznaja da se nekome "moram svidjeti" da bi imala šansu mi je onako malo nerealno.
Znači li to da ako se ja "ne pokažem" kao topla osoba (što je to uopće topla osoba) i ne svidaim se određenom socijalnom radniku neću ući u nekim potencijalnim prilikama u "uži krug" ?
Mislim da je prvenstveno bitno da djetetu možemo ponuditi sve što i biološki roditelji svome djetetu, od matrijalnog do emotivnog dijela zivota.

Tiz, nikad nije kasno!

u procjeni podobnosti za posvojenje vodit ćete razgovore sa soc.radnicom i psihologinjom, doći će vam i u pregled stana... možda će htjeti razgovarati s nekime, ali to će vam vjerojatno najaviti.
nama su rekli da bi voljeli razgovarati s jednom osobom s moje strane (obitelj ili prijatelji) i jednom osobom sa suprugove strane. mi smo izabrali naše mame.
oko toga nemoj brinuti - procjena je uglavnom ugodna.... ugodnija naspram onog što vas čeka.

što se tiće daljnjeg postupka - šaljete molbe na sve centre i telefonski im se javljate. budite maštoviti u pisanju molbe... pišite, šarajte, crtajte, špricajte ih mirisima - što god vam padne napamet.
cilj vam je da se čitaču svidite i da mu ostanete u sjećanju.

i vrijeme čekanja iskoristite za pripremu za dolazak djeteta... čitajte i učite o posvojenju.

sretno

Citiraj:

---

butterfly_ prvotno napisa

Tiz, nikad nije kasno!

što se tiće daljnjeg postupka - šaljete molbe na sve centre i telefonski im se javljate. budite maštoviti u pisanju molbe... pišite, šarajte, crtajte, špricajte ih mirisima - što god vam padne napamet.
cilj vam je da se čitaču svidite i da mu ostanete u sjećanju.

sretno

---

Evo ovo je dio koji mi je posebno težak, nisam osoba koja se tako ponaša po prirodi, moja molba bi vjerojatno bila korektna, i poprilično ne subjektivna (nešto kao seminar na faksu ) na bijelom papiru, pravopisno ispravna,ali svakako bez crtanja, mirisanja i sl. Jednostavno to nisam ja,a glumit nešto što nisi na kraju nikad ne završi dobro. Osoba sam realno ništa bolja ni lošija od drugih ljudi koji se također javljaju za posvajanje.

Tiz, nemoraš se ti njima svidjeti, nego jednostavno na neki način ih se dojmiti, izdvojiti od hrpe ostalih... Mi smo prvo djete posvojili davno, prije skoro 14 god, tada nismo bili toliko upučeni, napisala sam zamolbu onako kako sam smatrala da je ispravno, i to je bilo to. Za posvajanje drugog djeteta, prije 4 god, znala sam puno više, ali zamolba nije bila ništa jako puno drugačija od one prve: nije mirisala, nije bila oslikana, nisam ubacila naše fotografije... ništa. Ali, tokom nazivanja, trudila sam se zadržati ih čim duže na liniji, postavljala razna pitanja... Kada se u nekom Centru pojavilo dijete koje će uskoro na posvajanje, tada sam zvala često, a za našu kći sam toliko zvala da su me već po glasu poznali, i kada smo došli tamo na razgovor, komentirali su da im je baš drago da spoje lice s glasom, napokon.

Citiraj:

---

Tiz prvotno napisa

Nekako mi se najteže čini ova priča sa molbama i procjenama osobnosti/sposobnosti na temelju nečijeg doživljaja mene ili mog supruga. Da se razumijemo nismo ništa posebno, ali spoznaja da se nekome "moram svidjeti" da bi imala šansu mi je onako malo nerealno.
Znači li to da ako se ja "ne pokažem" kao topla osoba (što je to uopće topla osoba) i ne svidaim se određenom socijalnom radniku neću ući u nekim potencijalnim prilikama u "uži krug" ?
Mislim da je prvenstveno bitno da djetetu možemo ponuditi sve što i biološki roditelji svome djetetu, od matrijalnog do emotivnog dijela zivota.

---

na neki način znam priču iznutra, jer doslovno sam se veselila i plakala sa mamom nakon mnogih obavljenih posvojenja. nekih priča se još živo sjećam, mada te ljude nikada, naravno nisam osobno upoznala...

i meni je osobno na taj način posvojenje postalo jako jako blisko i realna opcija i za moj život


i ovo što Rebeka kaže:

Citiraj:

---

Rebbeca prvotno napisa

Tiz, nemoraš se ti njima svidjeti, nego jednostavno na neki način ih se dojmiti, izdvojiti od hrpe ostalih... Kada se u nekom Centru pojavilo dijete koje će uskoro na posvajanje, tada sam zvala često, a za našu kći sam toliko zvala da su me već po glasu poznali, i kada smo došli tamo na razgovor, komentirali su da im je baš drago da spoje lice s glasom, napokon.

---

jer naravno da im je bitno da je osoba motivirana.
što se procjene tiče, nemoj se time previše opterećivati: testiranja provode psiholozi, socijalni radnici, pravnici, odnosno cijeli timovi ljudi koji su educirani za taj posao.

bitno je da si iskrena, da pokažeš da si zrela osoba koja je spremna prihvatiti dijete onakvo kakvo je, a ne da imaš unaprijed neka očekivanja od njega i sl.
da si spremna život prilagoditi djetetu, njegove potrebe staviti na prvo mjesto itd.

i mislim da se moraš spremiti na iznenađenja i brzo odlučivanje, jer zna biti situacija da se oni jave:
"imamo dijete, dob je mrvicu starija nego ste htjeli, a ima i brata, možete li doći sutra?"

Tiz, niti ja nisam niti crtala niti mirisala molbu niti išta slično, ali fotografiju sam slala - ipak slika govori 1000 riječi... Nije bit u crtanju i sl. nego što time dokazuješ koliko ti je stalo ali ako to nisi ti, onda nemoj, najvažnije je biti iskren.
Obilazila sam jako puno centara, pa i na moru kada smo bili obišli smo puno centara, zadnji dan mora uvijek odlazili ujutro kako bi u povratku još centara obišli jer sam smatrala da i djelatnicima u centru puno znači kada nekoga osobno upoznaju.
a što se tiče dobi djeteta (i ostalo: djetetovo porjeklo ili osobine) i tu treba biti iskren i prema sebi i znati: ono u što nisam sigurna da mogu prihvatiti - znači ne! da se ne bi dogodilo da poslije shvatiš da to ne možeš (ili ti je to teško) prihvatiti.
sretno!

Samo da se još nadovežem u vezi dobi djeteta. Mi smo posvojili "starije" dijete (imao je 5 god). Nije mi žao što nije bio s nama od malena radi nas, nego radi njega. Dijete je tu najbitnije i bitno je dijete prihvatiti takvo kakvo jest, kao orginal, kao onoga kojemu je teže, a ne nama. I on je apsolutno moj sin, kako sam ja njegova mama, rodila ga ja ili ne. Znam djecu koja su odmalena bila s roditeljima pa u odrasloj dobi i dalje imaju problema zbog toga što su bila posvojena i obrnuto.

Potpisujem Špelkicu. Mi smo isto posvojili "stariju" curicu (nepunih 5 godina je imala) i ne osjećam žaljenje što nije sa mnom od kad je bila beba. Možda jesmo propustili prve korake i prve riječi, ali puno je prvih "puta" imala s nama (naučila voziti bicikl, čitati, pisati,....) i puno će još prvih stvari napraviti s nama tako da žaljenja nema.Znam da puno parova želi malu bebu kako bi proživjeli sve s njom, ali sjećam se kad mi je S prvi put rekla mama, bila sam ponosna, srce veliko ko kuća. Ako ništa drugo kad posvojite starije dijete i ono vam kaže mama/tata znate da govori vama, a male bebe kad prvi puta kažu mama ne možete biti sigurni jel govori vama ili plišanoj kravi na ormaru (biološka kćer je i tikvicu zvala mama):lol:

Citiraj:

---

špelkica prvotno napisa

Samo da se još nadovežem u vezi dobi djeteta. Mi smo posvojili "starije" dijete (imao je 5 god). Nije mi žao što nije bio s nama od malena radi nas, nego radi njega. Dijete je tu najbitnije i bitno je dijete prihvatiti takvo kakvo jest, kao orginal, kao onoga kojemu je teže, a ne nama. I on je apsolutno moj sin, kako sam ja njegova mama, rodila ga ja ili ne. Znam djecu koja su odmalena bila s roditeljima pa u odrasloj dobi i dalje imaju problema zbog toga što su bila posvojena i obrnuto.

---

U potpunosti potpisujem, Špelkice:love2: i javim ti se čim stignem