Doživljaj iz varaždinskog rodilišta
Evo, potaknuta akcijom koja se provodi ovih dana odlučila sam s vama podijeliti doživljaj s mog prvog poroda. S obzirom da je to bilo moje prvo dijete
nisam se bojala poroda jer nisam znala što me čeka. Cijela trudnoća je bila uredna do 6.mjeseca kad su počeli problemi s gestacijskim dijabetesom. Tada su počele redovite kontrole šećera kroz dnevne bolnice što je naravno uključivalo i kompletne preglede, 6.i 7.mjesec trudnoće jednom mjesećno, a od 8.mjeseca do kraja, jednom tjedno. Ono što vam želim reći jest da je lječnicima uz višebrojne preglede uspjela promaknuti činjenica da imam suženu zdjelicu. S obzirom na povišeni šećer, datum poroda je bio dogovoren. I tako je 20.počela moja noćna mora. Došla sam rano ujutro po dogovoru. Dobila sam gel da potakne otvaranje i prikopčana na ctg čekala do podneva, no budući da se ništa nije dešavalo odveli su me u predrađaonu. Ctg je naravno i dalje radio, ali nije bilo nikakve druge kontrole.U 19 sati mi je pukao vodenjak. Vratili su me u rađaonu i stavili drip. Trudovi su počeli oko 3 sata ujutro. Do tada su me nekoliko puta odveli do wc-a i dali su mi vode. Prema meni su bili ljubazni iako ne znam zašto za razliku od žene koja je rađala do mene i nije smjela vikati ni piti ni ići na wc. I budući da su moji trudovi postajali sve jači napokon sam se počela i otvarati. Zbilja sam se poveselila da će sad sve brzo biti gotovo jer su bolovi više bili nepodnošljivi no tu su tek počeli problemi. Oko pola 9 sam bila potpuno otvorena za porod no iako sam tiskala dijetetu se nije vidjela glavica. Ostala je zaglavjena. Tada je babicu uhvatila panika. Pitala me koliko je dijete teško.Ja sam joj rekla da je prije točno tjedan dana težilo 3 kg. Budući da sam već 1 dan bila hospitalizirana lako su mogli napraviti ultrazvuk i vidjeti otprilike težinu djeteta koje je u tjedan dana nakupilo još 760 grama i postalo preveliko za moju suženu zdjelicu. Tada su me prebacili na stari ginekološki stol na kojeg sam se radi bolova jedva zavukla, jer će mi kao biti lakše roditi. Babice su pozvale još dvoje liječnika od kojih je jedan s vrata procijenio da dijete teži 4 kg i da neće proći bez vakuma. Stvarno ne znam gdje je bio do tada. Budući da se i bez obzira na moje zamolbe za carski dalje forsirao prirodni porod, jer je za carski navodno bilo prekasno, djetetu je trebalo napraviti mjesta. Tada me je lječnica gurnuvši ruku u mene bez rezanja raširila pri čemu me doslovno cijelu rastrgala do pola guzice. Na kraju su djetetu otkucaji srca užasno pali što zaključivši po njihovim reakcijama nije bilo dobro. Ta ista liječnica mi je laktom pritiskala trbuh dok je babica vukla dijete iz mene. Curica je rođena u 9 sati i 40 minuta 21.sljedeći dan od dogovorenog s erbovom paralizom(ozljeđenom rukom kod poroda, nije ju podizala i rotirala ju je prema unutra), nije disala pa su joj puhali u nosnice sa nekakvom cijevčicom i uopče nije plakala. Bila je u polu nesvijesti. Težila je 3760grama i bila je duga 52 cm. Odvedena je od mene na topli stol bez da su me informirali o bilo čemu jer kao ne smiju ništa reći. Dijete su mi donjeli 3 sata nakon što su me odveli u sobu s tim da ni do tada nisam dobila nikakve informacije jer sam morala čekati vizitu koja me na kraju informirala o krivom djetetu. Ja sam prošla s preko 50 šavova. Dio kože osjetno nedostaje pod prstima. I tri mjeseca nakon poroda sam sa strahom i suzama odlazila na wc. Danas imam problema s hemeroidima. Ali jedino što me najviše danas boli je to što je jedna liječnička pogreška u meni ubila onaj osjećaj kada prvi puta vidiš svoje dijete i rasplačeš se od sreće. Ja sam jedino bila sretna što je sve gotovo zbog čega sam se bojala poslijeporođajne depresije no ipak je sve dobro završilo. I erbovu paralizu smo izliječili terapijama.
