Trudnoca pa spontani, sta dalje?!

Drage,
Naisla sam ovdje vec na puno istih tema i prica, ali u biti mi treba kutak za pojadat se. Nadam se da cete me razumjeti. Tresem se dok pisem, jer imam dojam da sve ponovno prozivljavam, i samo trebam utjehu da ce sve biti nadalje u redu...

Prije prve trudnoce, oko 15 godine dijagnosticirana mi je endometrioza, policisticni jajnici. U razdoblju od 15-18 bila sam 1x na propuhivanju jajnika i 1x na kiretazi. Menstruacije su bile jako bolne, neugodne, padanje u nesvjest, infuzije i slicno. Majka me ispricavala iz skole, prijateljice se smijale, nijedna nije imala slican problem doduse. Dobivala sam od ginicke hrpe terapija svako malo, nesto hormonalnih nesto trave i tako blize i tako dalje.

Sa kojih 20ak sam zatrudnila apsolutno slucajno, ali zeljeno u konacnici. Dobili smo prvo dijete, trudnoca je bila za pozeljeti, porod takodjer divan, mozda neke sitnice su smetale, ali sve u svemu pristojno i jako brzo skoro bezbolno. (navikla na bol, jelte) Sve moguce ciste su pobjegle iz mene, svaki uzv savrsen.

Nakon vise od godinu dana, ostala sam opet trudna, odmah sam znala, radila test, pozitivan , sve super. I dogodi se neocekivana situacija u obitelji kad sam se jednostavno morala brinuti za nekoga tko mi je bio pretezak, prezahtjevan uz moje jednogodisnje zlato. U 5tt + koji dan na pregledu saznajem da nosim blizance. Sreca ogromna. Dva tjedna nakon toga, nakon X dogadja koji su naravno mogli kumovati, a mozda i nisu - samo odjednom, kuham, vidim par kapi krvi i odjednom veliki izlijev i budim se u bolnici.
1. neznam gdje mi je dijete, da li je u bolnici, da li imaju neciji kontakt, da li je dobro
2. krvarim i dalje, oni me na silu pregledavaju sa svih strana
3. sljedecih 3 h sam sama, dali su mi samo neku inekciju i otisli, pitam ljude okolo jel netko vidio maleno dijete, dal netko sto zna, krvarim i dalje
4. opet pregled nakon 3h, govore mi da je jedna beba gotova i da idem na odjel, a prije nego su me poslali na odjel dosao drugi doktor pa njih dvoje komentiraju a mozda je druga beba ziva mozda nije, pa osluskuju srca, pa malo kuca malo ne kuca, malo kucaju oba malo samo jedno, malo nijedno i tako redom, a ja vicem da mi objasne, nista, ko drvetu da govorim, otpil totalni ili poneka hladna rijec...
5. na odjelu me pustaju opet samu, zena koja je bila samnom u sobi jeca u suzama sva, isto izgubila bebu, nezna nista, mobitel mi ne radi, zovem sestru
6. dolazi sestra i gleda mi karton, ja i dalje krvarim, samo nesta slabije, ona konstatira kako je u pitanju bila blizanacka trudnoca i ide i psuje sve redom nekom u hodniku da zasto mi nije radjena kiretaza
7. u sobu se sjatilo nekoliko ljudi, vicu na mene zasto nisam nista rekla, da sta sam normalna, pokusavam ih pitati jel sve u redu s bebama, jel opet pregled, pitam, vicem, nitko me ne dozivljava
8. svi smo u nekoj sobi, hrpa aparata, kazu pripremaju hitnu kiretazu, opasna je neka situacija, svi napeti... daju mi droge, nista jos nije pocelo djelovati oni krenuli
9. vristim im tamo, usutkuju me
10. gotova kiretaza, sutradan u sobi mile lale, tresem se konstantno, jedva sam oka sklopila, napokon saznajem gdje mi je i kako mi je dijete koje jos doji izmedju ostaloga, obitelj mi donosi punjac za mobitel, s kojeg sam jedva koju poruku poslala sva u panici da javim najblizima gdje sam i pitam za moju bebu

Dan danas, a ima vec neko vrijeme, nema objasnjenja zasto se to dogodilo, da li su bebe bile zive, da li je jedna mogla prezivjeti, zasto su tako napravili, zbog cega su bili tako odvratni, grubi i nepodnosljivi. Do kraja boravka su mi se doslovno ulizivali, zene su mi govorile ima i gorega, sve iz susjednih soba su bile u jednakom soku, nitko nista nije poduzimao. Otisli smo iz te sredine, nadam se da se nikada necemo ni vratiti. U tom istom rodilistu sam rodila prvo dijete. Nije mi palo na pamet da ce se ovakvo nesto dogoditi.
Nemam s kime o tome pricati, od mojih poznanika nitko nije imao takvu situaciju. Prolaze mjeseci a i dalje sam podrezanih krila. Muz je u panici boji se imat jos djece, sad on vise nece. Nije jos kriticno, stvarno jesmo mladi i sve, ali jednostavno ne razumijem. Da se sve odvije bez ijednog odgovora.

Na otpusnom pismu pise samo osnovno hitan prijem, spontani, 7tt, primila 2 utro nesta nesta, tablete za smirenje i infuzija, kiretaza.

Molim ako itko ima ista za reci, ikakvo iskustvo, kako doci napokon sebi, molim vas recite....
Da sam htjela tuziti, davno bi to napravila, al jednostavno jos me previse boli, a i nisu zasluzili. I tako sam vec za doticno rodiliste pisala Unicefu po pitanju dojenja, pa se nista nije dogodilo...
Ima li nas jos?

Draga lemol, kao sto si i sama vidjela na Rodi ima mnogo tema i prica zena sa iskustvom gubitka trudnoće.
Ja sam imala tri spontana pobacaja koji se nisu odvijali ovako dramaticno kako si ti opisala vec je na uzv utvrdjivano kako vise nema srcane akcije. Tako da ne mogu govoriti i ne zelim te savjetovati o tome kakav je odnos bio, da li su nesto pogrijesili. Vremenom se prestanes sjecati njihovog odnosa (a vjeruj da sam i ja svakakve tretmane imala).
Ti si ocito odlucila da ne istrazujes i ne tuzis - ali pitanje je da li je neko mogao bilo sta i uciniti, s obzirom da je spontani bio u 7. tt. Odnos prema tebi je druga prica.
Mozes li to, s obzirom da si tako i sama odlucila, ostaviti iza sebe? Ne taj gubitak i svoje blizance, nego taj odnos i sve sto te sada muci a pratilo je spontani? Svakako kazes da ste odselili, da nisi u istom okruzenju. Zbog sebe, supruga i djeteta koje imas? Ne mozes nista promijeniti sada.
Ne znam prije koliko se ovo dogodilo, ne pises. Ne znam ti dati savjet kako se nositi sa gubitkom, ja sam ga uglavnom sama svarila, uz svakodnevne obaveze a jako mi je pomoglo i moje prvo dijete.
Ali sigurno ce biti lakse nakon nekog vremena, polako. Dotad, probaj da isfiltriras tu ljutnju i sjecanje na dr i njihove postupke jer od toga nemas nista, samo te truje.
Zelim ti srecu i, polako, imam osjecaj da se trebas malo smiriti, mada znam da je to jako tesko.

I da, ako nisi, nadji ljekara kojem vjerujes i koji ce biti spreman da te saslusa i procijeni daljnje korake u smislu pretraga i pracenja eventualnih novih trudnoca.

Sve žene ovdje imaju svoja iskustva, iznimno teška i bolna. Takve stvari su uvijek jako bolne i nitko ih ne razumije kao ti. Vjerujem da si u komadićima sad i da je cijelo iskustvo bilo užasno. Ali vrijeme će proći i nakon nekog vremena će ti biti bolje, ne lakše ali definitivno ćeš skupiti dovoljno snage da o tome razgovaraš bez suza i smireno. Ja sam pred nešto više od tri mjeseca imala spontani u 9 tjednu trudnoće, bebica se prestala razvijati, nije bilo srčane reakcije, i u tom trenutku mi se sve srušilo. Imam sina od skoro tri godine i jako smo željeli tu bebicu, pa ti ne moram govoriti koliko me to psihički ubilo, ali sam u tom trenutku imala sina koji me trebao više od svega. Tako i ti imaš svoju curku koja te treba više od svega. Meni se sve odvilo tako da sam ostala trudna dva tjedna nakon spontanoga i sad sam u drugom tromjesječju jedne jako dobre i zdrave trudnoće, da pokucam... Ako veliš da ste odselili, skupi sve svoje misli i osjećaje i zatvori ih negdje, razgovaraj sa mužem, oboje ste proživjeli jednu vrstu traume. Sjednite i razgovarajte kako dalje, reci mu da trebaš podršku i potporu od njega, iako su to bile male bebice i trudnoća je tek počela, opet su to bebice! I to vaše... Bit će ti bolje, vjeruj mi, ne odmah, ali nemoj se zatvoriti nego razgovaraj i plači, izbaci sve iz sebe, pomoći će ti.

Ono sto mene boli je u biti neznanje. Kategorizirali su me kao "kriticnu" odmah na pocetku zbog bolova u donjem dijelu trbuha. Ginicka je to elegantno protumacila kao sirenje maternice i radjenje gnjezda. Ovi u bolnici ne. Imala sam kontrole svaka 3-4 dana i taman su bolovi prestali cca tjedan dana prije dogadaja. Samo 3 dana prije toga sam bila na kontroli i sve je bilo savrseno. Znaci daljnji tijek trudnoce je trebao biti prilicno normalan. Nisam spomenula kako je jedna "divna" sestra naglasila da sta se imam zaliti, da vec imam jedno dijete. Pitala sam ju sta bi mi trebalo jedno biti dosta...

Recimo da sam "svarila" kako kazete, jesam, da, jeste jos frisko, ali bolje je nego prije. Samo nazalost cesto se jos sjetim. Muz mi je inace prilicno zatvorena osoba, nema previse razgovora koliko god ga ja navodila na to. Ovo ga je demotiviralo. Sada kaze da prvo moramo rijesiti fin.situaciju (koja je daleko od lose), uglavnom se izmotava....

I da nastavim sad kad sam se smirila malo... od onda imam opet bolove, navodno da su neke priraslice u pitanju, sad nisu ni oni sigurni.
Ponavljam, druga sredina, cak i drzava, smatram da su ovdje ipak nesto strucniji. Opet sam na nekim terapijama, doduse ovaj put samo trave, drugo vise ne prihvacam. Jedna od opcija u krajnjem slucaju, ako krene na gore je laparoskopski zahvat.

Da li netko ima iskustva s time? Sta da ocekujem?

draga lemoi,
jako mi je žao zbog toga što ti se je desilo.
na žalost, mnogo nas ima loših iskustava sa odnosnom zdravstvenih djelatnika i to je na žalost hrvatska stvarnost i
stvar na koju je bolje da se što prije naviknemo jer se bojim da tu ništa ne možemo mijenjati.
doktora i osoblja je objektivno premalo, ali opet ih se ne može opravdati što nisu ljubazniji, susretljiviji itd.

s druge strane kod tebe je očito bila vrlo opasna situacija, vrlo jako krvarenje i očito nije niti bilo vremena za puno razgovora
nego ti je trebalo spasiti život. tvoje bebe su na žalost ionako morale otići i očito im nije bilo spasa.
nemaš razloga vjerovati da je netko od tog osoblja želio nažao tvojim bebama i da je netko od njih kriv što si ih izgubila.

zato je najbolje da to na takav način gledaš, umjesto da se prepuštaš očaju ili mržnji prema nekome. to ti nikako ne može pomoći.
to što doktori nisu ljubazni, ne isključuje da nisu dobro napravili što su u konkretnoj situaciji trebali.

trudnoća od 7-8 tjedana je vrlo rana i dosta je veliki postotak trudnoća koje u toj dobi završavaju spontanim čisto kao
prirodna selekcija.
znam da je tu statistiku teško prihvatiti kad si baš ti dio te negativne brojke, ali tako je kako je.

pokušaj se smiriti, zaokupi se djetetom koje imaš i misli na to da imaš velike, velike šanse imati djece koliko ti srce poželi.
zato se smiri i gledaj unaprijed.