Ovo je nasa prica. Prica koja se proteze skoro dvije godine. Zapocela je gubitkom, gubitkom koji nas je obiljezio, u meni urezao dubok trag tuge. Nesto sto se nikada ne zaboravlja jest rodenje djeteta. Ovo je prica o upornosti, ljubavi, obitelji i pomalo o onome kako se kaze : kako nam je pao grah…
Blizili su se ti dani, dani kada smo trebali docekati naseg sina prema terminu 22. veljace 2014. god.
Stajala sam ispred kuce muzevih roditelja, pokusavajuci suspregnuti suze kako bi posjet protekao ugodno a ne da ga ja kvarim svojim zbrkanim emocijama koje su me tako i tako rasturale zadnjih mjeseci. Pomisao da mi je maternica potpuno prazna umjesto da je on pod mojim srcem me je cinila toliko nemocnom da su suze same krenule, od navale emocija sam i lagano i prokrvalila. Ona prokleta slika na uzv nakon pobacaja na kojoj se ne vidi apsolutno nista me vec tako i tako proganjala nocima i tako mjesecima….ono sto nisam u tom trenu znala jest da je to krvarenje vjerovatno bilo uzrokovano implantacijom. I to je pocetak.
08.03. 2014
Dan zena, sjedim na rubu kade i gledam u taj stapic, lijepo se vide dvije crte. Sva zbunjena iako sam znala da je to to, govorim dragome da je pozitivan. Djeca su u sobi, veselili bi se ali ih je frka. Znaju sto je bilo, tuzni su zbog brata. Sreca je tu, da smo barem ju znali dohvatiti tada.
Trudnoca ide po planu, svaki pregled ja ukopana kao macka ispred bolnice borim se sa napadajem panike: sto ako nuhalni ne bude dobar, sto ako nesto nije u redu itd... na svakom pregledu sve stima i vise nego dobro, na svakom pregledu spominjem gubitak u 18 tt i na svakom strahujem.Tijekom trudnoce dijagnosticiraju mi dijabetes i naravno krecu kontrole svaka dva tjedna. Sve drzimo pod kontrolom, moja curica i ja. Buduci da je ovo prica sa poroda, krenut cemo od dana hospitalizacije zbog dijabetesa. 38+6 tt primljena u bolnicu, bila je srijeda. Iako nevoljko sam pristala na hospitalizaciju, moj doktor me uvjerio da je tako najbolje za sve jer do sada je bilo sve ok ali ga je ipak malo strah tog dijabetesa, pa sam se slozila.
Petak popodne pocinju trudovi, rekoh konacno, mlada dama se udlucila malo ranije izaci. Zovem muza, on dolazi, ctg pokazuje trudove, otvorena 4cm dobivam klizmu. Pustaju nas da secemo vani i tako nas dvoje secemo, razgovaramo i cekamo. Nakon 3h vracaju me u box i cekam doktora da obavi pregled, cudno mi je bilo da su se trudovi nekako smirili, 5 i pol h nakon pocetka trudova doktor opet provjerava i nije bilo apsolutno nikakvog pomaka. Vracaju me nazad u sobu u uvjerenju da ce opet zapoceti. Prolazi subota i nista se ne dogada, zene se poradaju, sobe su blizu radaone vise manje sve vidis i sve cujes. Dode i nedjelja i citav dan nista. Pomislila sam : ako sam vec zaglavila u bolnici barem cu si priustiti da mi bude kako meni pase, negdje pred vecer pocela me prati neka pozitiva. Citavu vecer sam slusala muziku, plesala po hodniku, tusirala se. Vecernja vizita dolazi a meni slusalice u usima, doc pita sto slusam? - Artic Monkeyse…kaze on: „oooo oni su super, nego kada mislis ti roditi?“- „ Kad god vama pase“- kazem sa smjeskom (vec mi je doista bila puna kapa svega, spominjali su indukciju, po par puta dnevno na ctg-u…ma za izluditi vise)
Odgovorio mi je da cemo vidjeti sve na jutarnjoj viziti kada faca dode.
To jutro oko 5h pogledam na mob i vidim da je prijateljica stigla, u trudovima spremna konacno za porod. Danima smo se tjesile kako ce brzo sve to doci, izletavam iz kreveta kao malo dijete da ju uspijem vidjeti prije nego ju sprase na ctg i uspjevam, pozdravim je, bodrim, naglasavam jos jednom da mora disati i biti hrabra. Ne znam tko je vise uzbuden ali mislim da je to uzbudenje pokrenulo sve. Poucena iskustvom od petka mudro sutim i obavim ctg koji je zabiljezio neke sitne trudove ali nista ozbiljno. Ide jutro, ona se porada ja se secem sa slusalicama na usima, odluceno je da u ponoc idem na indukciju. Uzbudenje je jos vece ali i zelja da krene samo. Svaki ctg napravljen tog ponedjeljka ne pokazuje trudove, cim me stave na taj stol, sve stane. Ili ga imam tocno prije stavljanja sonde ili tocno kada makne sondu… kasnije mi je doktorica rekla da je to strah od ctg-a. Mislim si pa koji vrag me onda stalno tjerate na njega??
Dan je prosao fantasticno, klonila sam se svih, mazila trbuh, slusala muziku, jela u nenormalnim kolicinama, cep je odlazio sve vise i vise ali i dalje mi nisu vjerovali da imam trudove. Vecernja vizita ulazi u sobu a ja se drzim za rucku iznad kreveta i pokusavam disati, doktorica sa vrata govori da idem odmah na ctg da je pocelo. Mislim da je bilo oko 8 uvecer, stave me na ctg trud kao i uvijek taman prije nego sto je stavila sondu i 15min apsolutno nista. Vec vidim kako sestra okrece ocima, doktorica isto frkce nosom. Osjecam se glupo. Pa valjda ja znam dal imam trudove ili ne???Citav dan me boli da me presavine doslovno a oni me gledaju kao da sam poludila. Doktorica predlozi da me pregledaju i ja se skidam iza paravana, sestra me primi za ruku i u tom trenu ne mogu pricati, ona vuce prema van a ja ne mogu mrdnuti, oci mi skoro ispale. Doc kaze : „Pa ja kad vas vidim, vi ste kao za porod a ctg ne pokazuje nista!“ Pokusavam joj sto smirenije reci da zaista imam trudove i da je ovo trud. Legnem na stol, ona pogleda i kaze opa 6-7 cm otvorena, to je to! A meni faca tipa: Bravo! Sad bih ti zapljeskala da se ne drzim za noge! Dalje klasika: klizma, brijanje (kojega se uopce ne sjecam)moje moljakanje da budem ispred rodilista sa dragim, pristanu na to kazu da imam oko sat vremena po protokolu i da se moram vratiti. Nas dvoje, ista scena kao i od petka…hoda on samnom, drzi me, tjesi me. Polako uvidam da nema sanse da bude rodena prije ponoci i da ce se vjerovatno roditi 11.11. datum koji ja nikako nisam htjela a on ga je predvidio jos u ljeto.
15 do 11 ili ti u 22:45 naravno zovu me da se vratim, kazu potrgat ce vodenjak. Pozdravim se s njime, odlazim unutra opet na glupi ctg, trudovi potpuno divlji, nepravilni bole jace nego sto se sjecam, bole jace nego u petak. U 23h trgaju vodenjak i to boli jace nego sto se sjecam, traje puno duze…stisce me unutra, poteze onom iglom babica gura malu prema gore a mala upire prema dolje. Nemam pojma zakaj je toliko trajalo ali nije bilo nimalo ugodno. Nazad na ctg, polozaj mi je neudoban.
Postavljam opet "glupa" pitanja... ne zelim biti na tom ctg-u, ne zelim biti u tom polozaju…ne znaju vise kako da izadu na kraj samnom pa mi govore da moram misliti i na bebu, da nisam samo ja bitna itd…mrzim tu sestru u tom trenutku, prezirem svaku rijec koja joj je izasla iz usta. - Mala je dobro, otkucaji su super, manipulirate samnom! Opet necu imati porod kakav sam zeljela, trebala sam roditi kuci…svasta mi je prolazilo glavom. Konacno dopustaju mm da dode. S time su me uspjeli primiriti.
Trudovi su sve jaci, on gleda u taj ctg kao da ce mu milju eura izbaciti van, ja ga psujem da ne gleda ali i sama gledam brojke ne mogu si pomoci i kako prelazi 90 mene hvata jos veci strah : „Ovo ce hebeno boljeti, ajme pa ja sam tu satima!“…pocinjem cmoljiti a u svojoj glavi vristim. Pola h prije ponoci babica govori da je doc ordinirala drip i pusta me da se odem popiskiti. Potpuno sam pogubljena, dragi me drzi, naslanjam se na njega i njisem se dok trud ne prode. To mi je jedino drago sjecanje u tim trenucima. Pustili su me da hodam 15min iako moram priznati mi niti najmanje do hodanja nije bilo ali sam ocito sebi u inat bas hodala jer eto to sam htjela. Vracam se na stol, dolazi sestra da mi da drip a ja vec cvilim da ja to ne bih, da me jako boli, da ce me boljeti jace. Opet manipulacije, bode me u drugu ruku i uvodi kanilu jer u jednom vec imam inzulin. Odlazim negdje, okrecem glavu od ctg-a, nepomicno lezim i molim se da me netko ubije, odmah na mjestu…a kao olfo meditiram. Ulazi doc i nekaj me pita i potpuno mi unisti koncept tzv. meditacije :mrgreen: Sada trudove osjecam jace, bez pauze i pocinje show.
Izmedu ponoci i 1h sam izgovorila svasta : da ja to ne mogu, da sam glupaca koja drugima govore da disu i da budu hrabre, tako mi sada treba…tko je f**** vidio disati toliko, zlo mi je od disanja…citavo vrijeme pustam zvukove tipa mmmmmm i to onako kao ooommmm, vise ne znam sto da radim. Par min prije jedan pucam i moljakam doc: „Dajte mi nesto protiv bolova, znam da ne djeluje ali dajte mi neku drogu!“ Bez ikakvog srama :mrgreen: Kaze ona : „Ajde da te pogledamo pa da vidimo sto ti mozemo dati.“ A ja panicno: „Ma ne trebate gledati, samo dajte.“ U tom trenu ona govori : „Kakvi ljekovi, idemo mi u porod!“- a meni u glavi: Ma tko to mi???Kakav porod, sto prica ova…trazi me da tiskam, da si primim noge…spominje neku malu glavu, da ne tako...tu me potpuno izgubila...kasnije sam skuzila da sam tiskala sa glavom zabacenom unazad i da je mislila na moju glavu ali mi je tepala pa me i poptuno zbunila.
Montaza stola je bila brzo gotova, do tog trena sam uspjela shvatiti da je to to a i sjetila sam se da mora da je to to kada sam pomislila da ja to vise ne mogu. Konacno gasi taj ctg i kaze tiskaj. Tiskam, ring of fire je itekako tu, molim babicu da izvuce ruku van, kazu da me moraju rezati jer je beba procjenjena na 3800g, u sekundi sam se pomirila sa time. Cvaknula je. Doc pita: „Jel ide trud?“ Mozak mi groznicavo radi, bacam pogled na ctg koji je ugasen i u sec slazem i kazem da ide, glava je na pola vec vani. Skupljam snagu i uz urlik : „Izlazi vaaaan !!!!“ - istisnem glavicu do kraja, tada je krenuo trud i izasla je van.
Iskreno nemam pojma kaj sam tada pomislila, rekla sam muzu da uzme mob i da ju snimi, na kraju je ispalo da smo snimili prve sec njenog zivota, vazu i mjere ju, apgar 10/10 3490/50 sestra me po drugi put pita dal sam razumjela koliko je teska, doc govori da su me bespotrebno razali ali sto je tu je....kasnije sam na snimci cula da govorim : „Konacno si tu, ajme kako si lijepa itd…“ - stavljaju mi ju na prsa, nudim joj da sisa, ona prihvaca.... mazimo se tako neko vrijeme nas troje.
Od trganja vodenjaka do poroda 2h i 10 min, nije porod kakav sam zeljela ali je onakav kakav sam si mogla koliko toliko stvoriti u uvjetima u kojima sam bila. Boravak u bolnici je na kraju ispao 10 dana, osoblje je puno bolje (iako isto) nego 2005 ali uvijek moze bolje. Ctg me potpuno upropastio i izmorio, polozaj u kojem moras ali moras radi dobrobiti svog djeteta biti je uzasan za trudove i definitivno pojacava bol. Sve ostalo sam ignorirala. Potpuno svjesno, svaki komentar koji nije bio na mjestu sam momentalno izbacila iz glave. Svjesna sam da sam zapravo odbila i ctg i drip i da su me ipak stavili na oboje, svjesna sam cistacice koja se nagledavala na vratima i buljila u mene onako na stolu. Potpuno svjesno sam odlucila zadrzati ono sto je bilo samo moje. Za sivanje od kojeg sam osjetila svaki ubod i prolazak konca, nije me niti bilo briga.
Preskocit cu lezanje na hodniku sve do njenog dolaska u sobu…preko moba govorim muzu da ne znam kaj budem s njom, frka me je. Sestra ju donosi svega 3 h od kada se rodila, primam ju u ruke i pomislim na svoje maleno koje sam izgubila i bojim se kako cu se vezati uz nju, nakon te misli me preplavi onaj osjecaj ljubavi i konacno osjecam da su ti demoni iza mene. Znam da nisu nestali ali barem su iza mene. Gleda u mene tim tamnim okicama kao da me poznaje citav zivot…i tu pocinje ljubav.
2014 KB "Merkur"
