Printable View
Pozdrav.
Ne znam da li već postoji ova tema, nisam ju našla, pa me zanima kako da se više sredim...Naime, postala sam mama predivnog dječaka ,sad ima 3 mj.,zdrava,preslatka beba,ali mene od sredine trudnoće muče misli da li če sve biti u redu, a sad kad je tu bojim se da ga ne ozlijedim (to nikako ne želim), da mi ne nestane, da mi ne umre... Molim vas da mi pomognete, jer mi svi samo govore da se smirim i da se ne glupiram.
Sumnjam da se glupiraš s tromjesečnom bebom, ali kako zamišljaš da ti možemo pomoći, ozbiljno pitam?
Ako tvoji iracionalni strahovi u vezi djeteta imaju zabrinjavajuće razmjere, to znači da postoji nešto drugo u tebi što te jako muči a što nema veze s djetetom.
pana ana,
iako inače nisam zabrinuti i strašljivi tip, nego više roze naočale tip, roditeljstvo me je sasvim sigurno gurnulo u smjeru većeg straha i zabrinutosti
tipa ponekad bih išla do dućana, prelazim cestu i pomislim "zamisli da me sad udari auto, pa to bi bilo prestrašno, moje dijete bi ostalo bez mame"
ili, kad je dijete prohodalo, šetamo uz more, i ja stalno gledam npr. ako on sad ovdje upadne u more, na koji način bih najbrže došla do njega i kojim putem bismo izašli van
mislim da to nije bez vraga, jer s jedne strane imaš odjednom u životu nešto najvažnije, i na toj djeci smo stvarno najranjiviji
i s druge strane sposobni smo za njih napravit stvari koje nismo mislili da bi mogli, za njih smo najsnažniji
kako sam ja to sebi formulirala kad mi je sin završio u bolnici: djeca su nam najveća slabost i najveća snaga
i te razne brige služe tome da se na neke situacije pripremiš, a realno će ih biti svakakvih i morat ćeš ih odgulit najbolje moguće
pitanje je samo da li, kada se pojave ti strahovi, si ti u stanju njih preusmjeriti u nešto korisno (npr. jao šta ako ga ja ozlijedim, ok dakle pazit ću na to i to) ili imaš osjećaj da su prejaki, da zavladaju tobom i ometaju te, a nikakve koristi od njih
ako je ovo drugo, onda bi bilo dobro da razgovaraš s nekim i poradiš na tome da im znaš stati na kraj, ali moje mišljenje je da ih se nećeš riješiti potiskivanjem, ovi savjeti tipa "ostavi se tih gluposti", nego tako da ih prihvatiš kao nešto dobro, i za svaki strah pokušaš naći poruku koju ti nosi (bojim se da ne padne s kauča, dakle osiguram sve oko kauča kad je dijete tu) i izvučeš snagu za sebe.
tangerina je to baš lijepo rekla.
i ja sam isto imala nekih iracionalnih strahova, a primijetila sam to i kod drugih roditelja.
npr. tipično je ovo sa prelaženjem ceste, ili općenito strahovi u vezi prometa.
znam više ljudi, a među njima smo i mm i ja koji smo "cvikali" kad je dijete trebalo voziti
u autu u prvo vrijeme (a vozačkog staža, prije djece smo imala ohoho i vozili se bez straha).
zapravo, niti sada kad su mi djeca veća, nije mi svejedno kad krećemo na dulji put.
a postoji i niz strahova u svezi mogućih ozljeda u kući itd.
stah i briga, u nekim normalnih okvirima (dok te ne blokiraju) su sastavni dio roditeljstva.
pogotovo tebi sada kad si friško mama i kad se privikavaš na situaciju da više nisi sama, da te netko
jako treba, i da ti nekoga toliko neprocjenjivo voliš.
ali traje i dalje, valjda cijeli život.
Hvala vam na odgovorima, bar da se malo smirim... otkrila sam i ja od čega bi moglo biti, kako i vi kažete, sad imam nekog o kome se moram brinuti, pa me to plaši... Ali dovoljno je da mi se moj sin nasmije i ja sam odmah mirnija :)
:) :)
pana ana, hvala na ovoj temi, ja sam mislila da sam potpuno poludela a jednako se osecam kao i ti. od kada sam zatrudnela, a pogotovo od kada sam rodila bebu mi se desava da me strahovi preplave. za vreme trudnoce sam mrzela kada suprug negde putuje kolima. bilo mi je glupo da mu kazem da ne ide, ali sam bila sva ukocena sve dok se ne vrati kuci. Sramota me je da priznam, ali memorisala sam brojeve policije, vatrogasaca i hitne pomoci u sve telefone. Odjednom vidim puno problema koje do sada nisam primecivala (uzasno me nervira sto ne postoji protivpozarni aparat u mojoj zgradi). cak sam otisla i na predavanje o regovanju kada se deca povrede/razbole, ali sam izasla sa jos vecim strahom jer sam saznala milion nacina kako deca mogu da se povrede :)
Uz sve to, bliska prijateljica je preminula posle bezuspesne borbe sa sarkomom i razmisljanje o tome mi sve teze pada kako vreme odmice. Ja mislim da se ja u stvari tesko suocavam sa idejom smrtnosti i cinjenice da mozda necu moci svoju porodicu da zastitim, koliko god bila pazljiva, vredna, sta god da naucim. inace sam ateista, ali u ovom slucaju bi volela da sam religiozna, mislim da je tako lakse miriti se sa ovim strahovima. Nadam se da to sve malo dodje u normalnu kasnije (i moja beba je mala gotovo kao i tvoja), ali ako se to ne desi svakako cu posetiti nekog psihoterapeuta (ne bi volela da budem mama koja opterecuje porodicu svojim iracionalnim strahovima).