druzenje s "problematicnom" djecom

imam ogromnu dilemu. u park u koji idemo sa svojim djetetom dolaze dva brata (cca 3 i 6 godina) iz socijalno ugrozene obitelji u kojoj je sve po klasicnom obrascu- nasilje, zanemarivanje djece, alkoholizam, djeca su zapustena, neuredna, nesocijalizirana i daju naznake agresivnosti (bilo bi cudno da ne obzirom na to kakva im je situacija kod kuce).
drugi roditelji ne dozvoljavaju svojoj djeci da se druze s njima (boje se usiju i sl. razlozi)
mi smo tek nedavno doselili. meni je tih deckica zao i ja bih osobno voljela da se moje dijete s njima igra. ne bojim se njih , niti usiju(ak ih i dobije, postoji sampon), niti negativnog utjecaja. smatram da bi njima puno koristilo da se s njima netko igra i prihvati ih. voljela bih odgajati svoje dijete da prihvaca ljude s problemima, da ne odbacuje nekog jer je stigmatiziran, nego da mu pokusa pomoci i ukljuciti ga. vjerujem u inkluziju. ti decki nemaju sanse za normalno razvijanje ako ostanu zivjeti kod kuce a nitko ih sa strane ne bude prihvatio (socijalna sluzba je upucena u problematiku, ali ih nije izdvojila iz obitelji, dok drugo dvoje djece je).
e sad dolazi ALI...
kako zapravo zivimo na selu gdje svatko svakog zna, svako brine svaciju brigu i samo se cekaju novi materijali za ogovaranja, tu pocinje moj strah. bojim se da bi, bude li se moje dijete igralo s njima, drugi roditelji mogli izolirati nju, tj. zabraniti svojoj djeci da se druze s mojim. srce mi se slama nad tim deckima, ali se bojim ugroziti svoje dijete i dovesti ju u situaciju da i ona bude izolirana. konfuzno sam ovo napisala, ali vjerujem da vam je jasno sta osjecam.

Znam, imala sam takav slučaj. Bilo mi je žao djeteta, pa je mala dolazila kod nas na ručak, zajedno je s mojom pisala zadaću.....i mislila sam kako doista mogu pomoći tom djetetu da se osjeća voljeno i trpila sve sitne krađe po kući, psovke...pa ipak mi je u jednom momentu sinulo da
zapravo činim medvjeđu uslugu djetetu, jer na kraju dana kada sam ja iscrpljena padala s nogu i brojala što je sve nestalo, ona je ipak morala kući u svoj horor. Iz sadašnjeg iskustva jedino ti mogu preporučiti da obavijestiš npr CZSR.
Kada jednom ta djeca isprebijaju tvoje ili učine neki užas, poželjet ćeš zaštiti svoje dijete, jer koliko god to grubo zvuči, ti im ne možeš pomoći. Jedino da ih usvojiš :mrgreen: , sve ostalo je samo zavaravanje.

Zeko1, potpuno te razumijem i baš mi je tužna ta cijela situacija.Ne znam uopće što bi bilo najpametnije... :(

Citiraj:

---

Bomballurina prvotno napisa

Znam, imala sam takav slučaj. Bilo mi je žao djeteta, pa je mala dolazila kod nas na ručak, zajedno je s mojom pisala zadaću.....i mislila sam kako doista mogu pomoći tom djetetu da se osjeća voljeno i trpila sve sitne krađe po kući, psovke...pa ipak mi je u jednom momentu sinulo da
zapravo činim medvjeđu uslugu djetetu, jer na kraju dana kada sam ja iscrpljena padala s nogu i brojala što je sve nestalo, ona je ipak morala kući u svoj horor. Iz sadašnjeg iskustva jedino ti mogu preporučiti da obavijestiš npr CZSR.
Kada jednom ta djeca isprebijaju tvoje ili učine neki užas, poželjet ćeš zaštiti svoje dijete, jer koliko god to grubo zvuči, ti im ne možeš pomoći. Jedino da ih usvojiš :mrgreen: , sve ostalo je samo zavaravanje.

---

ovo mi je tako poznato, pa zato potpisujem bombalurinu

Tu ima nekoliko važnih stvari. Prvo, želi li se tvoje dijete igrati s tom djecom? Ako ne, nemaš što razmišljati dalje.
Drugo, jako sumnjam u to netko sa strane, kao što si ti može preodgojiti tu djecu. Imam u svojoj okolini sličan primjer. Moja prijateljica ima kćer od 11 godina, dobra curica, odličan đak, svira klavir, lijepo se ponaša. U susjedstvu živi problematična obitelj kod koje češće svraća policija, a imaju kćer njezine dobi, s kojom se ova mala od moje prijateljice želi družiti i često je poziva. Moja prijateljica nije htjela zabranjivati maloj da se druži s tom djevojčicom, ali je bilo svakakvih problema. Sad su došle u nekakav predpubertet i dolazi do situacija koje su ozbiljnije od sitnih krađa - npr. ta mala je ovu od moje prijateljice htjela odvući u neku birtiju. Promisli malo, što ima djevojčica od 11 godina raditi sama u birtiji negdje navečer 7, 8 sati. Tu je moja prijateljica intervenirala - nije zabranila maloj druženje, ali joj je jasno opisala situaciju i potencijalne opasnosti. Nažalost, mi ne možemo ispraviti sve krive Drine na svijetu. Moj savjet je da budeš ljubazna s tim dječicama, ali da ne forsiraš igru svog djeteta s njima.

MOzda malo off topic, ali asociralo me.
U mojoj zgradi su zivjela ta dva klinca iste obiteljske situacije ko tvoji susjedi. Stariji je vec zagazio u kriminal, a i mladji je kretao u tom sjeru. Ja se nisam druzila ni s jednim jer su oba bili stariji od mene. Inace, totalno ignorirani od svih. Moja je mama u vrijeme praznika pravila s klincima iz zgrade kaz. predstave i jednom-dvaput je ukljucila Munju (nadimak mladjeg) u to. On je zauvijek ostao moj zastitnik, nitko me nije smio ni ruzno pogledati. Bilo je dirljivo gledati koliko joj je on bio zahvalan.
Tu negdje je i moj odgovor. Tebi je zao tih klinaca. Mozda ti mozes nesto uciniti za njih. Ako nista popricati s njima, pitati ih kako su. Tvoja djeca su djeca i nista vise. Ako se zele igrati s njima ok, ako ne, opet ok. Tim vise sto se tvoji susjedi nece usuditi tebe ignorirati, a ako ti nesto kazu-eto prilike da im kazes sto mislis.

HVALA TI TANJA!
ne mislim ja svoje dijete tjerat da se igra s njima, samo ju ne zelim izvlacit iz pijeska kad oni dodju. ona im rado da svoju kanticu i podijeli s njima bonbone, a njima okice zacakle na to sto im se netko obraca, a i na slatkise. mm s njima razgovara ko sa sebi ravnima, a oni se onda osjecaju jako vazno. ja bas puno ne kontaktiram s njima jer ne idem puno u park posto moram mirovati, ali mi mm sve preprica.
ne mislim ja ispravljati nikakve krive drine, niti mislim da ih mogu preodgojiti, ali to mi i nije cilj.(czss zna za njih i ne poduzima nista) cilj mi je bar im malo uljepsati njihov zivot, pa makar oni zbog toga nikad ne bili bolji. mene je jedan takav decko koji je sa mnom isao u osnovnu skolu odredio u zivotu. jedina u razredu ga nisam ignorirala i ismijavala (ali ni druzila se s njim, zbog okoline, a i mama bi mi dozivotno zabranila izlaske) i u njegovim sam reakcijama iscitavala ogromnu zahvalnost. i kad smo se deset godina kasnije sreli, kad me vidio kao da je vidio boga. mozda mu nisam promijenila sudbinu, ali sam mu dala emociju koju nije imao od koga dobiti. i zbog njegovih reakcija ja se danas profesionalno bavim takvima (od osnovne skole znala sam sto zelim raditi u zivotu)i obozavam svoj posao. i cesto osjetim zahvalnost i povratnu emociju koja me hrani.
ne brinu mene ti decki. da oni ce jednog dana vjerojatno tuci druge i raditi lose stvari, ali prema mom iskustvu, nece nista nazao napraviti onima od kojih nisu odbaceni. mene brine reakcija okoline na moje dijete bude li se druzila s njima, odnosno ne izbjegavala ih.

Mislim da si divna, i da ćeš divno odgojiti svoju djecu. I mislim da nije toliko važno hoće li ti dečki jednog dana postati kriminalci ili propalice koliko je važno to da ste ti i tvoj muž svojim ljudskim i humanim ponašanjem dali malecnu šansu da njihov životni put ipak možda bude drugačiji...

Ja te potpuno razumijem kako se osjećaš i da ne želiš zbog svojih stavova svoje dijete osuditi na eventualnu izolaciju od okoline...

Mi smo to doživjeli u našem gradu kada su se doselile HIV-pozitivne djevojčice... No, ne bih skretala s teme jer se uvijek ponovo uzbudim kad se sjetim tog perioda. No, što god bilo, nemoj se previše uzbuđivati ako se i desi neka negativna reakcija zbog eventualnog druženja tvojeg djeteta s tim dječacima. Ovakve situacije su emocionalno i moralno teške, ali tako savršeno filtriraju ljude oko tebe i pomognu ti da vidiš tko je kakav i tko stvarno vrijedi. Dogodi se jedna prirodna selekcija i ono što ne valja samo ode od tebe, ode tamo gdje nađe sebi para...

Ja sam isto jedna od posljednjih naivki ovog svijeta, još uvijek tvrdoglavo vjerujem u pobjedu dobra nad zlim i uvijek mislim da smo svi mi mogli biti rođeni u problematičnim obiteljima, ili kao HIV pozitivni ili kao cigani...

O, da , imam ja i svoju staru ciganku, šepavu i bolesnu, grdu za pogledati, al nedam nikom da mi je istera iz dvorišta, nešta uvijek imam za nju, malo starog kruha ili koji komad robice koje je moj sin prerastao - za njenog malog unuka, ili voltaren tabletu - jer je njena kriva noga jako boli.... I uvijek učim svoje doma da smo se svi mi mogli roditi u takvoj sredini i onda bi naš životni put bio vidno drugačiji nego što je sada. I stalno su me upozoravali da se pazim jer će mi ukrasti robu sa štrika, ili cipele ispred ulaza ili bilo šta drugo... I evo, već godinama mi dolazi, blagoslivlja do beskraja, nabraja da je i smješno i za rasplakat se dok je slušaš i NIKADA, baš nikada ništa nije ukrala ni odnijela.

I baš će mi falit kad jednog dana umre. :/

Potpisujem tanju i sanjicu.

A svoje klince nikad ne odvajam od drugih osim kada se ne slazu i svakog klinca tretiram s postovanjem bez obzira na to otkud dolazi.

Mislim da je izuzetno vazno da klince svoje naucimo da druge ne tretiraju na osnovu toga kako im je netko rekao da ih trebaju tretirati vec da sami preispitaju i odluce.

Hm, bas smo jucer Petra i ja o tome duboko razgovarale :)

Ljudski pristup je uvijek na mjestu i mislim da tvoju kćer nitko neće izbjegavati zbog toga što je nekome uputila neku ljubaznu riječ.