Uzastopne trudnoce

Zanima me kakva su vasa iskustva s uzastopnim trudnocama. Ne mislim na fizicke promjene na tijelu vec na odnose u obitelji, nosenje sa obavezama oko starije djece (ne bas tako puno starije jer su uzastopne!).

Kakav je stav vase okoline na uzastopne trudnoce u danasnje vrijeme kad se ide na jedno, dvoje i sta ce ti vise djece? Haha!

Ako mi se dogodi treca trudnoca, stvarno me ne brine moje tijelo ili okolina vec najvise da li cu biti sposobna baratati s troje malisana. Sad imamo dvoje malih i to su zestoke krize u ponasanju nase starije zekane. Ja gledam da ce sve to proci, muz se boji da ce trajno ostati zlocesta u zavisti prema mladjem braci, a sad dodajmo zamisljenu trecu bebu i sto dobijemo? ... Najiskrenije, ja mislim da bih mogla sve to, ali za mm-a nisam sigurna. Mislim da nije toliko energican kao ja. A koliko ja mogu sebe dati vise da nadomjestim nedostatak njegove energije? Da li to moze ikada biti dosta? Moram dodati da se mm stvarno ukljucuje u sve oko djece, hoce i skuhati, angaziran je stvarno. Ali nije da voli sto ga zapadne slaganje vesa ili kuhanje, a i zali za snom. Ja se nisam naspavala od 5.5.2013., i to bez sale! A cura od bracinog rodjenja spava s tatom. :-) hahahaha

I da li vam je financijski bilo lakse s narednim bebama jer ste, recimo, bili ekstra opremljeni, a dodajmo i uhodani sto se tice upotrebe i kupovine potrebnih vs nepotrebnih stvari?

Evo, ja imam dva sina s minimalnom dobnom razlikom. Iz perspektive 15 godina - bilo je jaaako teško dok mlađe dijete nije napunilo treću godinu. Nije da ne bih voljela i treće, ali mlađega sam rodila sa 39+ pa nismo stigli, a i bilo je problema u drugoj trudnoći.

Obitelj - mi smo stari(ji) roditelji i uopće se nismo opterećivali mišljenjem okoline. Samo smo željeli probati dobiti drugo dijete nakon što je prvo silom prilika došlo jako kasno. I uspjeli smo. Ponekad mi bude žao što nismo išli na treće, ali ja to ne bih fizički izdržala. Nismo imali baš puno pomoći od roditelja (nije da nisu htjeli, ali nisu mogli - i oni nose svoje godine i ne žive baš u susjedstvu, pa mi je bilo dovoljno to što brinu sami o sebi, a moju djecu su pričuvali tek tu i tamo, ako su željeli i mogli i ako baš nismo imali drugu mogućnost.

Financije - mislim da to nema veze. Istina, u ovim ranim godinama financijski je lakše opremiti treće, ali treba misliti dugoročno - kasnije imaš tri vrtićanca / školarca / studenta - sve ovisi o tome kako gledaš na to što im misliš pružiti. Meni je dvoje zapravo taman. Da smo se odlučili na još jedno, fizički ne bi svi stali u sadašnji stan, morali bi misliti o većem autu, ima tu sto čuda... Iz perspektive majke starije djece ima tu još sitnica koje su tebi sada možda "na dugačkom štapu", ali moj stariji je spomenuo studij u Austriji. Iako je tek osmaš, bome sam dobro zapamtila što je rekao i već sad se češem iza uha kako to financirati ako se ostvari. Potencijala ima - dobar je i ako stvarno bude htio, gledat ćemo mu to i omogućiti. Ali onda bih se svakako osjećala obveznom barem to isto ponuditi i drugom djetetu. Ne znači da to mora i odabrati...

Ali da se vratim u dječje pelene - nema spavanja dok su klinci ovako mali. Kasnije traže drugačiju vrstu brige. Ne traže manje. NIKADA zapravo ne traže manje. Evo, moj osmaš se sada priprema za natjecanje iz informatike pa gnjavi tatu da mu pomogne oko nekih stvari koje u školi baš nije shvatio, mene je tako "zaposlio" sa zadacima s natjecanja iz matematike. Mlađi ima svoje prohtjeve...

Još ako ti padne grah da neko dijete moraš voditi na bilo kakvu terapiju (moj mlađi je astmatičar od rođenja - evo i sad ga vodim na Srebrnjak na vježbe disanja - to su dva i pol tjedna večernjih odlazaka tamo bez preskakanja). Stariji je isto godinama išao logopedu, fizijatru, neurologu, oftalmologu ... svejedno. Oba imaju neki oblik alergije. Da ih imamo još pet - vjerujem da bi sa svakim bilo isto. Nekako mi se čini da su prošla vremena kad su ljudi pustili da najstarije dijete odgaja najmlađe - to mi se ne čini fer prema djeci. U redu je ponekad pričuvati, ali bratemili, moja djeca su moja odgovornost, a ne odgovornost svoje starije braće.

I tako...

Da se odlučujem na treće (odnosno slijedeće) dijete, uvijek bih vodila računa o tome što mu JA mogu pružiti, o tome bih porazgovarala s djetetovim ocem koji je jednako odgovoran. I tu je kraj. Nikad ne bih računala na ostale ljude jer oni mogu pomoći, ali to NIJE njihova odgovornost. I da mm nije pristao da idemo na drugo dijete, ja bih rekla ok. Već sam u onom trenutku bila zahvalna na prvom (jer sam već bila na putu da izgubim nadu i za prvo).

Ponekad je za treće dobro pričekati koju godinu - jer silno je naporno imati dvoje ili više malih. Znaš i sama. Pričekaj da tvoje starije dijete izađe iz egoistične faze, da se naspavaš, pa će ti tada glava biti bistrija. Sve stignete. Ali odluka je vaša - nitko treći tu nema što govoriti, niti vas to treba zanimati. Sretno!

Ja ih imam troje, razlika među djecom 3 godine (nisu baš uzastopna) 15dana u mjesecu je muž odsutan, 15doma..i izguramo nekako..tih 15 dana dok sam sama, izvlačim svoj maksimum, ali što se može, tako je tako je..s vremenom se čovjek navikne i nekako stignem sve napraviti, kao i kad nas je bilo manje. Ako je neki ludi dan i vidim da neću moći obaviti sve što sam naumila, odredim što mi je najvažnije i to napravim, drugo odgodim za sutra, preksutra svejedno. Otupiš na neke stvari...to jest, shvatiš da neće svijet propasti ako ti desi da se skupi hrpetina prljavog veša, da te prašina koja te gleda sa regala neće pojesti ako ostane tamo koji dan itd...Bitno mi je da imaju svaki dan topli ručak, ostalo može pričekati..

Mi imamo jako dobra iskustva. Kod nas nikada nije bilo ljubomore (još je najviše ljubomore pokazivao najmanji). Malo smo imali sreče sa karakterima djece i kako su se "posložili" jer najstarija i najmanji imaju sličan (divlji) karakter, a izmedju je kao tampon zona srednji sin koji je jako mil, dobar i idelano dijete ;-).
A da je bilo u taj odnos uloženo i dosta napora (mog i mm-ovog) lagala bi kad bi rekla da nije. Je, pogotovo u prvim godinama (postavili smo djecu ispred našeg odnosa na par godina) jer nismo htjeli nikoga zakinuti za ništa...Ali eto, danas nam se sve vrača, oni su stvarno povezani jako jako , brinu jedan za drugog, druže se stalno, zajedno se igraju, nemamo baš puno svadja...

A financijski - uh, ovisi što jim želiš pružiti. ja imam sada dva školarca i jednog u vrtiću i mjesečno nam ode oko 200e za sve vrtić, školu i sve aktivnosti. Tu nije ubrojan benzin jer jih treba i vozit, pa hrana jer jedu sve više, pa robica (u biti je ta još najmanja stavka u budžetu)...

najstarija ove godine ide u školu u prirodi, doći će nas 1000kn. I stalno jim nešto treba, 20kn tu, 20 kn tamo....

Najlakše (i najeftinije) je dok su bebe.

da, slazem se, kad jednom projedu treba ti malo bogatstvo za hranu, mogu pojesti pola frizidera. roba se nasljeduje, i cipele. ja imam obratan slucaj od in love, najstariji i najmanja su relativno mirni tj ok se slazu, a srednja je bomba i nema ni sekunde mira kad je ona prisutna. isto dvoje skolaraca i vrticarka, kao imas vremena za nesto a nemas, evo sad su bolesni zadnjih nekoliko mjeseci pa malo doma malo skola, bar sam na benzinu ustedila ahahahahah

Naše troje rođenu o roku 4godine,
prvo dvoje su razlije 17mj ,
kad su bili stari 4g i 2,5g rodilo se treće....

Nije mi bilo nimalo naporno s njima, tek kad je s dvije godine starosti nejmlađen dijagnosticiran autizam stvari su se malo zakomplicirale i postalo je dosta naporno uskalditi sve te silne terapije koje imamo s najmlađim...

Sad su stariji prvi i drugi razred, najmlađi ima 4godine, malo je lakše, ali opet tu su razne školske obaveze pa je opet s te strane više posla....
Većinu sam vremena sama s njima, suprug puno radi i putuje, ali ide....

Sve mi se čini da bi nam bilo fantastično s trojcem da je maleni zdrav :)

Starije dvoje su ko prst i nokat, jako su povezani, posvađaju se možda jednom u dva tjedna...
Najmlađi se tek nedavno počeo "družiti" snjima, allli jako su brižni oko njega,
stalno ga zovu na igru (koliko on dozvoljava)....

Kod nas troje djece u 4 i pol godine.
Što se tiče kriza u ponašanju, to prođe kad se naviknu na pridošlicu.
S financijske strane tako - tako, nasljeđuju autosjedalice jedno od drugih, ali treba kupiti i novu za stariji uzrast. Sve troje smo preživjeli s jednom hranilicom i jednim kolicima. Koristimo i staru odjeću koliko možemo, ali već se dosta toga poderalo i izlizalo, jer kupujem jako malo odjeće i ta odjeća je non stop u pogonu.
Što se hendlanja djece tiče, tu smo sad već stvarno uhodani, sve odrađujemo rutinski, i u tom dijelu je lakše. Teže je utoliko što 4 ruke nekada nisu dovoljne za 3 djece, ali srednji je već narastao i vjerujem da će nam biti još lakše. Da mi je ovo dvoje starijih u vrtiću, sigurno ne bih ni osjetila razliku, jer bih za to vrijeme imala dovoljno vremena obaviti sve što trebam, ali bilo mi ih je žao dati u vrtić dok sam doma.
Ne znam što bih ti rekla, sve ima svoje dobre i loše strane. Kad narastu, sigurno će ti biti super, ali treba sve izgurati i preživjeti dok su ovako mali.

Voljela bih stvarno pročitati što više iskustava, baš sam se nešto zamislila nad ovom temom. Naime, iz potpisa mi se vidi dob djece, nisam mlada mama, imam jedan (policističan) jajnik, jedan sam izgubila pucanjem cista punjenih krvlju i jedva ostala živa. Sretna sam i presretna s dvoje djece pa, reklo bi se, mogla bih sretno odahnuti što su mi podarena. :-)

Mi ne planiramo treće, barem ne sada, ali zapitah se što ako?! uslijed kašnjenja menge. Sve je to nakon poroda nestabilno i nesigurno, ofrlje računam dane. Prva je menga prošla, sigurno je bila barem ova posljednja da ju računam da je BILA, ali sve je to bezveze, kao da i nije prava intenzitetom. A ova druga nikako doći. Kasni malo, nema razloga za paniku (sve i da sam osoba koja se boji trudnoće- a nisam :-) ;-) ), tko zna zašto je nema. Da smo se vrhunski pazili- nismo, al da bi trebala biti trudnoća- ne bi! Još sam danas uradila 2 testa- nije. Sve i da kasni više, opet nema razloga da mislim da je trudnoća već neko postporođajno mrcvarenje. Nažalost, to mozgu nije dovoljno pa sam se dala u velika razmišljanja. Otud ova tema. Od 03:30 noćas, kad sam malca nahranila, eto otkada sam budna. Zadnji puta sam se naspavala 5.5.2013 (vidi potpis, hehehehhe!), tako da mi nije ni prvi ni zadnji put da sam izgubila noć! ;-)

Ja nemam vjere u državu, u neko vrhunsko bolje sutra, u čudesne financijske preokrete koji će nas ( s te strane gledanja na 3. dijete) dovesti do vrhunske lakoće. Ali vjerujem da, ako se već slučajno dogodi to treće dijete, da nema ništa strašnoga u tome. Sve je to dio života koji ja ne bih nikada odbacila. Da, svašta se može dogoditi, ali teoretski... SVAŠTA se može dogoditi i kad si sam, i kad si u dvoje, troje, četvero, petero, osmero... Ah, kako neki ljudi skladno i skromno i SRETNO i upotpunjeno žive, mnogo ih je, imaju taman koliko mogu imati u današnja jadna vremena, a nisu socijalni slučajevi, nisu ljuti, nisu ludi... oni me tjeraju da razmišljam pozitivno.

Noćas u mom bdijenju sam shvatila da ako se stvarno dogodi/lo da jesam trudna (ja još ne vjerujem dok ne dobijem mengu, hihihihi, baš sam bleeeeeeesa, hehehe!), da bih bila sretna! I dan po dan, idemo naprijed. Kad sam ležala u Ivanićgradskoj kad sam izgubila jajnik, a umalo i život, toliko sam se djevojaka i žena nagledala u "prolaznoj" sobi u kojoj sam bila koje su radile abortus... ajme meni... i dan danas ne mogu zaboraviti malecku od kojih 15-16 godina što je u suzama s momkom došla uraditi abortus jer im se omaklo. Takva žalost. Onda dodam naše žene koje ne mogu imati djecu. Hipotetski pričamo, ja nisam u planiranju trećeg djeteta, ali što ako?! Pa ovako ja gledam na TO što ako: žena sam koja je blagoslovljena što ipak može imati djecu, što imam divnog muža, što vodimo sretan život. Nisam osoba koja bi mogla dijete dati ikada od sebe, ali recimo da bih radije dala dijete na posvajanje nego napravila abortus.

S curicom je bilo (iz danjašnjih očiju gledano) presmiješno lako, s njih dvoje danas je nekad luuuuuda kuća, a nekad divota od života. Pomoćnih ruku imamo jedan par, i to od kolegice koja nam je kućna prijateljica. To je pomoć na koju ne možeš računati, naravno. Tu smo, dakle, nas dvoje. Realno je da nemamo tri para ruku za troje, ali dalo bi se. MM je odahnuo, ja i dalje razmišljam i razmišljam o životu i izazovima. Mogli bismo mi to... nekada možda grbavo, nekada nekako, nekada prekrasno! Vidjet ćemo. Pišite...

zekana, moji su rođeni u 2 godine (i jedan spontani između njih).
Bilo mi je dosta teško i zahtjevno s njih dvoje malih s tim da su oboje zapravo lako odgojiva djeca (posebno kćer).Ne želim ni pomislit kako bi to bilo da je netko "zahtjevnić".

Danas nam je super al trebalo je to pregrmit-nespavanje, dojenje, pelene,.... Starija kći nikad nije bila ljubormorna na bracu (jako dobro je bila pripremljena i provodila sam vrijeme s njom 1 na 1-obično popodne bar pola sata svaki dan al ona je inače poseban karakter :heart:, normalna reakcija je ljubomora na pridošlicu), veselila mu se, tako je i danas s tim da on nju obožavaaaa, voli je više od mame i tate.:zaljubljen:

I ja sam razmišljala o troje kad sam tek rodila al kad je s vremenom postalo lakše, uhodalo se spavanje, djeca narasla (+ imam i ja godine i 2 carska iza sebe) sad mi se čini da nema šanse da bi me netko uspio nagovorit (iako muž pokušava).

Uvijek mi je bilo prekrasno vidjet obitelj s 3 djece ( i sama htjela takvu obitelj) al glavni razlozi su mi da nisam sigurna je li više imam živaca, jel bi mogla više nespavat, kako organizirat vrijeme za sve nas, bojim se i nekih malformacija zbog naše dobi i tako tražim razloge za NE a kad napunim 40. za 10 mj, tad stvarno više ne planiram rađat i ovako sam kasno rađala i mogu bit sretna da smo uspjeli dobit i ovo dvoje.

Idealno je po meni da je razmak između 2. i 3. djeteta malo veći, pa su stariji već samostalniji i lakše se diše :-)

Kod nas je razmak između 2. i 3. četiri godine. Izgubila sam jednu trudnoću između.
Čak sam i pisala na temi tamo negdje 2011. da ne znam kako ću sa trećom bebom u tako kratkom periodu. Međutim nije dobro završilo.
Ova beba je stigla u idealno vrijeme što se tiče mene i mm-a, ali u manje idealno što se tiče klinaca.
Bez obzira na samostalnost moji su bili dosta ljubomorni. Malenom je smetalo što beba zaokuplja mamu, a kćeri je smetalo ako se bebi itko približi.
Odnos između do tada prisnih brace i seke je neko vrijeme bio poljuljan. Tek sada, nakon skoro 7 mjeseci mogu reći da nam je lijepo i meni puno lakše nego na početku.
Ja sam neispavana, jer svo troje su loši spavači. Fali mi vremena u danu da se ludiramo i igramo.
Zna biti jako teško, pogotovo kad svaki od njih traži vrijeme samo za sebe a ja im to nisam u prilici pružiti.
Pa onda krenu suze i ljutnja. To me znalo slomiti jer sam osjećala kao da nisam tu za njih kad me trebaju nasamo.
Sve u svemu, dobro nam je, lijepo, jako veselo i dosta glasno :-) Iskreno, puno bolje nego sam zamišljala kad smo planirali trudnoću.

meni je razlika izmedu prvo dvoje 22 mjeseca, a izmedu 2. i 3. 3 godine. bila sam skoro sama s njima cijelo vrijeme jer je md leteci, bilo je uzasno naporno, pogotovo zbog karaktera Druge. a s troje mogu vise nego sto sam mogla s jednim, istreniras se s vremenom, smanje ti se kriteriji :mrgreen:

sad je lakse, veci su, proslo ljeto ostali prvi put s mojima na moru 3 dana, nisam mogla vjerovati toj kolicini slobode :lool: , opila me skroz. sad vec mastam o sljedecem ljetu i svoja barem 4 dana hahahaha. iako i dalje razmisljam o cetvrtom, voljela bi, ali nema politicke volje u kuci :mrgreen:

Nisam iskusila to da mi se djeca zaredaju jedno za drugim, ali, ovdje, u Irskoj je to jako cesta praksa da zene imaju 3-4 djece i to zaredom. Cak imaju frazu 3 under 3, ili 4 under 4. Drugim rijecima, nerijetko se desi da imaju 4 djece od kojih najsterije nije napunilo 4. godinu zivota. Nakon toga si zene podvezu jajnike ili muzevi, hm, testise i to je to. Kako im je? Gleldajuci ih, jako je tesko u pocetku i sve se pitam sto im to treba :). S druge strane, odrade to odmah, pa su kasnije mirni. Djeca zajedno odrastaju, odlicno su si drustvo i tako...sve ima svoje mane i prednosti...

Ja imam prijateljicu koja jih ima troje u 3,5g.

Moji su u 4,5g. Puno sam bila sama s njima (još sam, eto sada mi je muž 10 dana u Beogradu, jaooo), kad se najmanji rodio smo bili sami 3mj, bez ikakve pomoći. S time da je on bio baš zahtjevna beba. Ali sve se može. Posložiš se i eto. Naši su sada 10,5 i pol te 7g i stvarno možes svugdje s njima. Ja idem sama s njima na skijanje, na plažu, ....ma, svugdje. Idemo na putovanja bez beda, stvarno su super.

I ja bi još jedno ali mi neželim poljuljati ovu idelau koju imamo trenutno, tako da ću čekat unuke ;-)

Mikka, moji su isto bili ove zime prvi puta 6 noći kod babice u Sloveniji, a ja i mm smo išli na Balkan tour. Mm je rekao - vau kako je lako putovati bez djece, uopće nisam umoran.

I baš sam neki dan frendu objašnjavala da s jednim djetetom najviše kompliciraš (jadao se kako njegova žena ne moze nigdje odkako su dobili bebu).

U godinu i pol rodila sam troje djece. I sada, s odmakom, mogu reći da je to super.
Tada, onda, sa plusom u ruci, i blizancima od deset mjeseci, htjela sam...ma bolje da ne napišem što mi je prolazilo kroz glavu.
Od neugode, preko straha, nemoći, očaja, svakakvih ideja...
Onda sam rodila nju! Od starta drugačiju i zahtjevniju bebu od blizanaca. Namučili smo se s njom, nije spavala tj budila se x puta do treće.
Karakterno nas je ubijala, tantrumirala, osjetljiva do boli ( i dan danas).

NJih troje-genijalna kombinacija. Obožavali su ju od prvog trena. Super se slažu, s time da je ona lagani ovisnik o njima.

Kako sam fizički-pa teško. Dosta mi je tata pomagao, pogotovo jer ona nije mogla dojit pa sam se izdajala (da, da, još i to).
Nekih pola godine imala sam ih troje u pelenama (srećom ovo dvoje se odviklo oko druge).
Zajedničke šetnje nisu baš postojale jer oni nisu htjeli kolica, a ona bi bila u njima samo ako smo vozili po makadamu.
Spavala nisam neke 4 godine, stradala mi je štitnjača, živci isto nisu svoji više.
Ostala sam bez posla, pa tako, još uvijek, tražim nešto stalno i normalno.

No, sada, kad ih gledam ne bih nikad mijenjala, iako ne bih mogla ponovit. prekrasni su svo troje.
Obožavaju se i paze, odlični su učenici, mali genijalci. Gdje god dođemo i tko godi ih zna, dive im se, vole ih.
Sve u svemu, napravili smo dobar posao. Nek tako nastave i nitko sretniji od mene.

Stvarno sam se razoarala sto nisam ipak trudna. Sve u svemu, mislim da se pametni ljudi koji pametno udube u financijaske proracune nikada ne bi odlucili za vise djece. To je prema prosjecnim obiteljima S prosjecnim primanjima. Ja ne bih imala ni jedno da sam razmisljala o financijama. Ono sto sam uvidjela je da se troskovi mijenjaju. Jedni nestaju, drugi se pojavljuju i nqdomjestaju nestale. Uvijek se da zaraditi koju marku vise kad zagusti. Kad pravo zagusti... stisnemo se taj mjesec kao misevi. I uvijek racunamo sta nas ceka mjesecima unaprijed da nas ne iznenadi. A uvijek nas nesto iznenadi, heheheheh!

No, idemo od dana do dana, nas cetvero, a jednom mozda i petero. Kako nam bude zivot donio.

Raduje me to sto cu za misica imati energiju i slobodu koju nisam imala s curom. Morala sam paziti na stomak i trudnocu i bas mi je falilo trcanje i zezanje s njom opusteno kad su bile setnje i igrarije preko ljeta. Sad cu moci lijepo na sve strane. Biti ce vremena za trecu bebu. Ma vjerujem da ce u najbolje moguce vrijeme doci. :-)

Mi smo htjeli troje djece. I htjeli smo malu razliku medju njima.
Ja sam u 3.5 god rodila troje.
Kada je najstariji imao 6 mj. ostala sam trudna s drugim.
Kada je drugi imao godinu i pol ostala sam treci put trudna.
Planirano.
Iako, moram biti iskrena, nisam bas znala u sto se upustam.....
MM radi posla svaki drugi mjesec nije doma tako da bi ja bila sama s njima.
I tek sada, kada se malo lakse dise, vidim koliko mi je bilo naporno. Ali, onda, kada sam bila u tome, nije bilo vremena za kukanje.....ides, snalazis se, dajes najbolje od sebe.....i stvari funkcioniraju. Jer moraju nekako funkcionirati, nema povratka. Poslozis si sve kako najbolje mozes. I prihvatis da ce biti i kriza, ali i naleta ogromne srece jer ih imas.
Sada mi je lakse jer malena hoda i prica, a decki su ove godine krenuli u poludnevni boravak.
I drago mi je da su si tako blizu jer da do sada nismo imali trece ne vjerujem da bi se sada odlucila.....mislim da ne bi imala snage opet prolaziti sve ispocetka sada kada su decki malo samostalniji, pa ja uz njih dvoje imam puno vise slobodnog vremena.
Onako, kada si u g.....ma si u g.....ma do kraja
( doslovno, jer sam imala dva puta po dvoje pelenasa).
I uspijes......pa postane lakse :-)

Citiraj:

---

In love prvotno napisa

I baš sam neki dan frendu objašnjavala da s jednim djetetom najviše kompliciraš (jadao se kako njegova žena ne moze nigdje odkako su dobili bebu).

---

Ovo sam i ja primjetila.

Citiraj:

---

mikka prvotno napisa

a s troje mogu vise nego sto sam mogla s jednim, istreniras se s vremenom, smanje ti se kriteriji :mrgreen:

---

x

Uglavnom, Zekana, kakva god vam bila na kraju razlika medju vasom djecom, sve ima svoje prednosti i nedostatke.
I mislim da je cijela filozofija oko razlike u godinama u tome da te prednosti (bilo velike ili male razlike) treba gledati, pamtiti i uzivati u njima, a nedostatke pokusati svesti na najmanju mogucu mjeru.
I onda je svaka razlika u godinama bas taman razlika :-)