ima li netko to iskustvo?
kako je utjecalo? jeste li prekidali postupak?
Printable View
ima li netko to iskustvo?
kako je utjecalo? jeste li prekidali postupak?
Uh,nemam iskustva hvala Bogu.
Nije valjda tolko loše:-(
Srećom nemam osobno iskustvo ali nažalost imam prijateljičino.
Tata joj je preminuo u tijeku stimuliranog postupka u Mariboru. Odustali su. Detalje nisam istraživala jer joj je sve skupa bilo pretužno i preteško.
eryngium oprosti sto kopam po detaljima, prekinuli su stimulaciju ili su otkazali transfer?
Ni ne znam previše detalja. Prekinula je stimulaciju. Nisam pitala ni koji dan joj je bio pikanja ni kako su joj napredovali folikuli. Nakon toga MPO više nije bio njihov put.
joj :-(
nisam srecom bila u toj situaciji
realista u meni kaze da bi trebalo nastaviti
medjutim, pitanje je koliko tko ima snage...
Za njihov slučaj nije samo taj gubitak bio presudan za odustajanje od MPO. Mužu su našli uvećan limfni čvor u trbuhu (operirao je tm. testisa), pa su uslijedile pretrage, terapije, izvlačenje žive glave i nakon svega zaključili su da im je bilo dovoljno stresa. Sasvim razumljivo.
Nastaviti s tim postupkom u kojem si u tom trenutku?Citiraj:
Ginger prvotno napisa
Vjerujem da cu na kraju ako do toga dodje, napraviti kako se budem osjecala u tom trenutku, ali vazna su mi vasa iskustva.
Nema iskustvo sa postupcima , ali imam sa raznim drugim stresovima u zivotu.Citiraj:
bubekica prvotno napisa
Trebas uciniti to sto i planiras, odluciti u trenutku ovisno kako se osjecas.
Ali zivot ide dalje, vjerujem da bi clan obitelji kojeg si izgubila zelio da zivis zivot punim plucima.
Ako je postupak u ovom trenutku tvoja zelja i tvoj izbor, tada to ucini.
Tada je ovaj trenutak dobar kao i bilo koji drugi.
Ako si umorna i propitujes svoje izbore , tada si daj jos malo vremena .
ja bih nastavilaCitiraj:
bubekica prvotno napisa
Da, nastaviti s tim postupkomCitiraj:
bubekica prvotno napisa
Ali, kao sto kazes, to ces znati tek u tom trenutku, ovisno o tome kako se budes osjecala
Ja isto ne znam kako bih postupila, stvarno ne znam
Kazem, ovo govori realista u meni, ali...
Recimo, ja sam odgodila pocetak postupka, jer mi je kcer neposredno prije toga zavrsila u bolnici
Doduse, nisam ni mogla drugacije, jer sam bila tamo s njom
I kas smo izasle iz bolnice, pauzirali smo jos mjesec dana
Nisam bila spremna
A sto bi bilo da sam bila usred stimulacije, iskreno, ne znam
Em sam bila shrvana, em fizicki u bolnici s njom
I draga, grlim :love2:
Bubekica :ghug:
Nadam se da nećeš morati kroz to proći.
Uh bubekica od srca zelim da ipak neces morati prolaziti kroz takve dileme.
Tesko je unaprijed biti pametan, ako do toga dodje, vidjet ces kako ces se osjecati u tom trenutku.
Ako bude previse stresno mozda bolje pricekati koji mjesec.
ne zato smo misilm da stres nesto posebno utjece, nego cisto zbog sebe.
Ako mislis da mozes, mislim da treba nastaviti.
Cak mislim da je bolje ne praviti planove unaprijed, kad (ako) do toga dodje odlucit ces. Ovako ce te dileme razdirati. Tako je barem sa mnom.
Drzi se
Imala sam smrtni slucaj u obitelji tjedan dana prije dogovorenog postupka. Razmisljala sam sto i kako i odlucila ne odgadjati postupak. To mi je u neku ruku dobro doslo da mi skrene misli... I inace sam osoba koja radu onako kako u datom trenutku osjeti...
Hvala vam cure na vadim razmisljanjima i iskustvima.
U prvoj stimulaciji mi je baka umrla na dan punkcije, ali nismo bile bliske pa me to nije pretjerano pogodilo.
Tata je vec dugo bolestan, ali se relativno ok drzao do zadnjih par dana. Vidjet cu, dan po dan.
Uhh bubek uzasno teska tema i odluka :(
Nedogodilo se nikome.
Ja osobno poznavajuci sebe vjerojatno nebi odustala.
I kao sto je ginger napisala...realista u meni kaze da, al pitanje je koliko tko ima snage....u potpunosti se slazem.
Mislim da si dobro odlucila da ces napraviti onako kako se budes osjecala ako do toga dodje.
Grlim :*
Meni je tata umro iznenada nenadano :-(
Tuzna i teska situacija mi nismo odustali od postupka i svatko u takvoj situaciji radi kako se osjeca..
Bubek grlim te
reći će ti srce što činiti :hug:
drž' se
Meni je mama iznenada umrla desetak dana prije kretanja u postupak. Ja sam se isto pitala sta sad. MM je bio za to da odgodimo. I jesmo. Ako se desi pogledaj u td i znat ces. I sta god odlucili dobro ste odlucili.
nisam u postupcima, ali i moj otac je bio dugo bolestan, umro je za bozicne praznike. nakon toga, kao da sam zatvorila vrata toj bolesti i krenula sam na sve strane, na poslu zavrsavam ono sto razvlacim pa dobre dvije godine. ima jos par stvari koje sam zapocela.Citiraj:
bubekica prvotno napisa
to je moje iskustvo osobe bez MPO problema, ali svi mi imamo svoje stvari koje moramo/zelimo obaviti. otac mi fali jako, ali idem dalje.
Na žalost prošla sam baš to... 5-6 dana prije punkcije u stimuliranom postupku poginuo mi je brat... Zivio je van Hr pa sam taj dan otputovala bez lijekova ne misleći o ničemu. Slijedeći dan sam se čula sa svojim dr da mu javim da ne dolazim, ali me nagovorio da tamo kupim lijekove i nastavim te da dođem na punkciju ( ionako smo se vraćali zbog sprovoda) te da ćemo zamrznuti embrije i vratiti ih kad malo dođem k sebi. Iskreno ja u tom trenutku nisam bila sposobna ni razmišljati ni donijeti nikakvu odluku, ali me cijela obitelj jos pritisla pa sam tako i napravila... Nakon bolne punkcije na kraju nije nista bilo za zamrznuti-jednostavno nisu bili kvalitetni niti su se razvijali..stres je učinio svoje. Nakon toga meni je dugo trebalo da se oporavim i nastavim živjeti svoj život.. Na slijedeći ivf sam išla nakon više od godinu dana i taj sedmi je bio dobitni ! Valjda sam imala pomoć od gore...
Iako već unaprijed znaš da je nešto neminovno ipak je to jako stresno razdoblje, ali opet ovisi od čovjeka do čovjeka, ljudi su različiti...
Kako god odlučila-želim ti svu sreću!
mi nismo bili u postupku al mm je umro otac i baba ( majka od oca sa kojom je odrastao ) i par mjeseci nakon sahrane smo usli u postupak i to na insistiranje mog muza i tada tj te godine iz kuce su otisle dvije glave al su zato dosle nove dvije slucajnost ili ne al ja mislim da ipak ima tu nesto .
Govorim iz svojih cipela..ja bi odgodila par mjeseci... Vidim i sama si već prošla puno postupaka i znaš koliko parametara i šta se sve treba poklopiti i u ' idealnim ' uvjetima da trudnoća uspije. Svi su se odavno složili da psihološki segment u liječenju igra veliku ulogu tako da u tim teškim trenucima nećeš biti ok... Drugačije je kad izgubiš svekra, baku i sl.ali neko iz prvog reda tvoje obitelji-teško je, pogotovo ako ste bliski...
Par mjeseci odgode u tvom mpo putu ti neće značiti ništa ( mlada si još).
Da sam ponovo u takvoj nekoj situaciji ja se ne bi trošila emicionalno, a ni fizički ( ne bi mučila svoje tijelo hormonima, trošila rezerve jajnih stanica itd) kad su mi šanse znatno umanjene jer htjeli mi to ili ne psiha se odražava na stanje u organizmu.
Znam da život ide dalje i oni bi tako htjeli, da ti budeš sretna itd( sve sam to slušala) , ali sve je to drugačije kad se dogodi tebi, a ne nekom drugom..
U svakom slučaju-drži se...
O micica moja! Jako teško je išta pametno reći. Jedini postupak nakon kojeg sam imala ➕ (doduše na jedan dan) bilo je kad mi je umrla naj prijateljica, šok je učinio svoje. Ja bi pričekala koji.mjesec, a znas da znam koliko je to teško... Nažalost, odluka je na vama
Bubi, nemam savjet koji ce biti pametan, učini onako kako se budeš osjećala u datom trenutku. u svakom slučaju, šaljem :kiss: i grlim naveliko
hm, nema tu tocnog odgovora
ja nekako mislim da stres i tuga i nisu faktor za opstanak trudnoce :-/
jer, po tome moje prve dvije trudnoce nisu trebale opstati
u prvoj krvarenje za krvarenjem, nakon svakog skoro bili otpisni, grcala sam u suzama danima, psihicki u totalnoj komi
u drugoj sam bila histericna od pocetka do kraja, sa svakim krvarenjem imala mini psihicki slom (da ne spominjem sami pocetak s turbo niskim betama, sumnjom na vanmatericnu, istovremeno kaos na poslu...)
a obje se rodile savrsene
jedino, tesko je prolaziti postupak sam po sebi, a kad ti je jos tesko zbog ovakve situacije, uf....
:-( :ghug:
Stvar je u tome da smo mi vec krenuli jer iskreno - nemam sto cekat, bilo nam je glupo cekati ono neizbjezno sto ce se desiti pa tek onda kretati.
Sad smo krenuli, ali uvijek mozemo u nekoj fazi odustati, pogotovo jer je rijec o klomifenskom ciklusu.
Zasad idemo dan po dan, svi skupa.
:love2:
dan po dan, drz se!
kao sto rekoh, mislim da sam stres ne utjece bas na postupak
druga stvar je kako se istovremeno nositi s tim
Uf. :-(
Žao mi je, Bubi.
A onda nemaš šta razmišljati i kalkulirati...samo pozitvno dan po dan... Nikad ne znaš , život te može i lijepo iznenaditi pa da se zajedno s tatom veselite trudnoći... Držim fige i sretno !
Krenula sam vec jucer pisati, ali strah me da ne zacopram. Izgleda da je najgore proslo i da je bilo posljedica kemoterapije. Zadnja 2 dana je poceo sitno jesti, danas smo na rebru sredili neku upalu na ruci sto je dobio, obrijao se, otusirao....
Dan po dan.
Draga bubekica, nemam pametan savjet. Teska je to situacija! Dobro si napisala zajedno dan po dan.
Šaljem ti veliki hug!!
bubekice teška je to situacija ali nemoj sada misliti na najgore
Bubekica, samo ću te zagrliti i nadati se da do toga neće doći :love2:
Postupak je sam po sebi stresan a u ovakvoj situaciji to je jos teze, odustati mozete uvijek.
Sretno i polako dan po dan.
Grlim te draga... :heart:
Dan po dan...
Meni je u dobitnom postupku kad se rodio A. umrla baka s kojom sam bila jako bliska dan prije vađenja bete.
bubekica drži se, :love2:
Bubekica, hrabro i sretno ❤️
O Bube, nisam znala da je tako..al ako sam išta naučila, to je da u medicini nikad 2+2 nisu 4..i da nema planiranja..radi kako ti srce kaže, i ne razmišljaj dalje od danas. Svakome danu je dosta njegova zla.