ne voli vožnju

Evo čitam na drugoj temi kako jedna forumasica piše stalno smo na putovanjima i mislim se blago joj se a ja e ne mogu maknuti nigdje jer moj sin samo urla u auto .Kad je imao 15 mj išli smo na put od 2 sata vožnje a mi smo se vozili 4 sata!!!! Bilo je malo rec grozno , malo smo stali da se smiri AL nakon toga nije vise htio učiti u auto vjerujte mi to je bilo nešto neopisivo! Sljedeći put smo išli na kraću relaciju nakon 15 počne deranje pokušavam ga smirit i nikako i naravno morala sam ga izvadit iz as i onda se malo smirio Al je povratio mene sebe auto Al nema veze .Njemu očito škodi vožnja i još ne voli biti vezan a to mrzim kad nije u as,trenutno ne idemo nigdi dalje Al do kad?

Tvoje dijete je već u stolici koja gleda prema naprijed? Da li vidi kroz prozor? Zanima li ga išta vani?
Da li se vozite svaki dan kratko? On već razumije, možeš li mu objasniti da ćete se kratko voziti i nakon toga ići negdje gdje jako voli. Svaki dan se vozite par minuta, do plaže, dućana, igraonice...
No, beba NIKAD ne smije vidjeti da se može voziti i bez AS. Dovoljno je jednom i, ako ne vole biti vezani, svaki put će raditi problem.
Treba od prvog dana života biti silno uporan, uvijek u AS, bez obzira na kišu, vrućinu, ili nemam vremena sada ga vezati, neka mi bude u krilu te dvije minute, ne može biti opcija.

Čak bih ti predložila i gledanje crtića dok se vozi, prikopčaš nekako tablet za prednji sic i neka gleda dok se vozi. Manja je opasnost od crtića, nego od vožnje bez AS.

I, stil vožnje :) Nekoj djeci jako smeta tkz. sportska vožnja, gas-kočnica, ulijetanje u zavoje, pa naglo okretanje volana, rupe na cesti. Možda je rješenje i u "penzionerskoj" vožnji dok se ne privikne. Polako, nježno, postepeno...

Joj, Zeljkice, suosjecam. :love2:

Moj Klempo mrzi voznju u autu od kad se rodio.
Sumnjala sam da mu je mozda mucno, (a sad vjerujem da veci dio problema lezi u tome) jer sad tocno prepoznajem kad pocne siziti jer mu je muka, a cesto i povrati.

Vozili smo se tako da sam ja sjedila pored njega i zabavljala ga pjesmicama, slikovnicama, dodavali bi se lopticom...
Sad kad je mladi brat kraj njega, ja vise ne stanem, ali mu je zanimljivije sto nije sam.
Naucili smo voziti polako i njezno da pokusamo izbjeci povracanje.

I, nikad, ali nikad, ga nisam vadila iz As u voznji jer mislim da je to vece zlo. A nauce se na to jako brzo.

Moja mlađa ne voli vožnju. A starija bi se prodala za vožnju i kretanje.

Bilo je nevjerojatno kad smo prvi puta išli s njom baki i didi, nekoliko kvartova dalje, ona je imala 2 tjedna, nakon tri semafora smo morali stati sa strane da je mogu smiriti. Nisam je vadila iz AS, nego ju malo pomazila i zabavila s nekim šuškavcem. Nazad u auto, a ona nazad u plač. I tako smo mi svaka tri semafora na neki parking, pa pomazili, pa nastavili dalje ...
Nismo odustajali od vožnji, mi smo velike skitnice, privikavala se, relativno brzo i prihvatila vožnje ...
Moguće da je pomoglo i to što je starija uvijek sjedila kraj nje u svojoj AS.
Na prvo dulje putovanje (2,5 sata) smo išli kad je imala 2,5 mjeseca, to je već bilo ok.

Sad je već 4. razred, još uvijek ne voli vožnju. Sad mi zna reći da uvijek ima glavobolje kad nekud idemo, bez obzira bio to izlet sa 20 min vožnje ili konkretnije putovanje od nekoliko sati vožnje.

Moja ima 8. Cim udje u auto pita mozeli zaspati. Zaspe u skund. To joj je valjda obrambeni mehanizam. S vremenom postane bolje.
Uvijek je u as.

Maco vjeruj mi nisam imala izbora morala sam ga izvadit on je toliko zacenija da je osta bez zraka ma nešto prestrasno! I sad po gradskoj vožnji grinta malo ga ignoriram, pa pjevam pa prođe kamion pa je tren miran, Al na duzu relaciju se ne usudim.

Beti, da u sjedalici je koja gleda prema naprijed i nista ga ne zanima , pazimo na vožnju , bilo Šta da ga idem zaokupit traje tren.i da svaki dan se vozi!

Mi smo prije putovali navecer, zaspale bi, a sad idemo kad je dnevno spavanje, sad se ok voze, al mali zivac, koji je prije kricao, sad samo malo zacendra, al sve manje

Moja je 3 godine tulila u AS, počevši od vožnje iz rodilišta.
Stoput sam mislila temu otvarati, ali nije mi se dalo objašnjavati onima koji ne razumiju.
Znači, vozila se svaki dan u autu na čuvanje k baki (po 15 minuta u jednom smjeru), često smo išli na vožnje udaljene po pola sata ili sat, ponekad dulje...i uvijek, uvjek se to svodilo na tuljenje. Dok je bila beba morali smo stajati svako malo da ju umirimo jer se užasno derala. Svašta sam probala, pjevala, glumila životinje...ponekad bi šutila neko vrijeme...onda sam krenula na podmićivanje brusnicama i grožđicama (znam, sve znam, ali šutila bi barem to vrijeme...)...sve smo probali, objašnjavati, pričati, kasnije je sve ona to razumjela, ali jednostavno nije podnosila AS ni vezivanje. A nismo je nikad vozili izvan AS. Tek se iza 3 i pol godine pomirila da je vezana, ako je umorna, dere se kako je prejako svezana.
Zbog toga (i još nekoliko stvari) išla sam čitati knjigu o senzornoj integraciji..

Mali sin zaspao u AS iz rodilišta. I dan danas zaspe čim krene vožnja. Eh.

E da, nasla i moja prejako vezanje, pa sam napravila zezanje da je tata čipio, sad kad krene da je steze remen, i sama se nasmije