preko trnja do zvijezda

Nakon što sam 2011. izgubila svoju prvu bebicu u 13.tt, blagoslovljena sam novom trudnoćom krajem prošle godine. Točnije, + smo ugledali na sam Badnjak. Nisam inače plašljiva niti sklona panici ali, kako imam hashimotto sindrom (autoimunu bolest štitnjače) i gorko iskustvo spontanog pobačaja, odmah sam se javila svojoj ginekologici i endokrinologici. Na prvom vađenju krvi su mi rekli da imam gestacijski dijabetes. I tako je moja trudnoća protekla otprilike ovako: jedan tjedan kontrola kod ginekologa, idući tjedan vađenju krvi za hormone štitnjače i kontrola kod endokrinologa, tjedan poslije vađenje GUK profila i kontrola šećera na V. Vrhovcu. I tako svaki mjesec. Sve sam ja to stoički odradila. I još sam jakooo puno čitala o trudnoći i porodu. Ajmo reći, štreberski sam tome pristupila i htjela sam se pripremiti. Bila nam na trudničkom tečaju (sa suprugom) u trajanju od tjedan dana u bolnici Merkur (preporučam svima) i na radionici za trudnice (2 dana). Napisala sam plan poroda, spakirala torbu za rodilište i jednu malu za rađaonu, kupila odijelo za muža... spremni smo čekali taj dan!
Međutim.... kako bi rekla moja baka: čovjek snuje, Bog određuje. Od 32.tt krećem na kontrole svake srijede u Merkur. Prate oni sve, štitnjaču, šećer, težinu, tlak, ctg, uzv... sve ok! Termin mi je bio 1.9. Utorak, 25.8. navečer, počinje me lagano boliti trbuh. Kao da trebam dobiti mengu. Malo boli pa prestane, pa opet zaboli... ugl., skužila sam da su to trudovi. Ne boli jako pa smo odlučili da ćemo pričekati jutro, I tako idem na kontrolu. Ujutro, čim su me stavili na ctg, vidjeli su trudove a na pregledu je doktorica rekla da sam otvorena 2cm. Odlučila me ostaviti. u rađaoni ide sve po redu: upis, ctg, uzv, spavaćica, klistir, box, šetnja... to je bilo oko podne. Onda su me premjestili na 2.kat, na odjel jer se zagužvalo u rađaoni. Čak su mi i ručak dali. Dočekala sam i večeru. I četvrtak! Ujutro kad je bila vizita, nitko ništa ne govori. Čekam sa trudovima... povremeno me stave na ctg, ali to je sve. Četvrtak popodne mi ode čep. Ja se javim doktoru a on mi na to veli operite se (!!!). Dakle, od srijede oko podne do četvrtka navečer me nitko nije pregledao iako ctg očitava trudove, I čep je otišao. Zovem svekra da se javi svom dobrom prijatelju, ginekologu u Merkuru (neću ga imenovati) i da ga zamoli da se nešto poduzme, da me netko pregleda jer ne znam jesam li napredovala od ona 2cm jučer ujutro. Igrom slučaja, taj doktor je radio u petak ujutro pa je rekao svekru da će me on osobno pogledati. Nakon pregleda, ustanovio je da sam otvorena tek 3 cm i da nema potrebe da ležim u bolnici. Otpustio uz napomenu da u slučaju promjene dođem odmah, odnosno da se vidimo u nedjelju kad je on dežuran. U nedjelju me opet hospitalizira i veli da, ako porod ne bude sam napredovao, u utorak 1.9.idemo ga inducirati. Naime, kod gestacijskog dijabetesa se ne smije preći 40.tt.
U ponoć s ponedjeljka na utorak sam dobila gel. U 6h ujutro, ponovo gel. Trudovi su sve jači i bolniji. Sretna sam jer znam da je to to, još malo i primit ću svog anđela u naručje! Oko 14h mi počinje po malo curiti plodova voda, ali doktor ipak prokida vodenjak kako bi pojačao trudove. Muž je uz mene (to je neprocjenjivo!). U 19h sam potpuno otvorena i imam dovoljno jake trudove za izgon. Ali beba nikako da se spusti u porođajni kanal. Dolazi doktor i predlaže drip da bi na taj način pokušao potisnuti bebu. Pristajem. Ne zato što želim nego se bojim za bebu. Primam drip pola sata, beba se ne spušta. U 21:20h doktor nam objašnjava kako od trenutka potpunog otvaranja do izgona smije proći max 2,5h kako se ne bi ugrozila beba ni majka. Pošto se beba ne spušta, on predlaže CR. Pristajem. U 21:40h sam na stolu, vežu me, pripremaju za operaciju, uspavljuju... u 22:16h je rođen naš mali Juraj, 3665g, 54cm.

Nakon tjedan dana trudova i 22h rađanja, sve je bilo gotovo. Sreća do neba, a u isto vrijeme tuga jer smo ostali bez kontakta "koža na kožu" i bez onog podoja u prvih pola sata... svojeg anđela smo vidjeli na 2 min. na hodniku kad su me probudili iz narkoze. Odveli su me na odjel intenzivne. Oko 7h ujutro su mi donijeli bebu doslovno na 15s, dovoljno tek da ga poljubim. Tako da sam ga prvi puta primila u ruke i prvi puta mu dala papati tek oko 14h kada su me prebacili na odjel babinjača.

Sada je, hvala Bogu, sve u redu. Volimo se, mazimo se, papamo i rastemo...

Oprostite što sam se tako raspisala. Imala sam potrebu podijeliti svoje iskustvo sa prvog poroda sa svim forumašicama čija su mi iskustva i savjeti o trudnoći puno pomogli.

I veliko hvala gđi. Tamari sa SOS telefona za dojenje.

Srdačan pozdrav