Dojim drugo dijete, a prvo nisam dojila - ohrabrenje za mame sa poteškoćama u dojenju
Drage mame, osobito nove mame,
željela sam s Vama podijeliti svoje iskustvo, a kako bih ohrabrila sve Vas koje se mučite, plačete, ne spavate, a bebe plaču i sve tako redom.
Prvo dijete rodila sam prije cca 2 i pol godine, carski rez zbog položaja zatkom. U bolnici imam jako loše iskustvo, više bezobraznog osoblja nego normalnog. O dojenju ne znam gotovo ništa (bila na tečaju gdje se dojenje uči gledanjem vhs -ice iz početka devedesetih). Mislim, ništa Vas ne može pripremiti na dolazak djeteta i dojenje, nikakvo čitanje, googlanje i tome slično. Prvi dan u bolnici uvaljuju mi šeširić jer su mi bradavice male i ravne. Beba i ja se tako mučimo. Dok zahvati dojku, sestra brzo pobjegne iz sobe. Čim sestra ode, beba ispušta dojku, negoduje, plače. Pet dana u bolnici, pet dana i noći pakla. Beba neprestano plače, šeširić pada, on spava na dojci, plače i plače. Kada pozovem sestru za pomoć, kaže mi da ona ima i drugog posla i da ne može sjediti uz mene i baviti se mojim dojenjem! O svom psihičkom stanju da ne pričam.
Dolazim kući, pokušavam dojiti još 2 tjedna. Dolazi patronažna sestra koja mi samo ponavlja mantru kako moram dojiti jer je to zdravo i tako svaki puta redom navodi sve prednosti dojenja kao iz knjige. Pritom mi ne pruža nikakav konkretan savjet ni pomoć, primjerice u položaju, već jedino u čemu je pomogla bilo je nabijanje osjećanja krivnje i grižnje savjesti jer dojenje ne funkcionira i apostrofiranje toga kako sam loša majka i kako se ne želim dovoljno potruditi. Obitelj navija - stavi ga na adaptirano mlijeko pa tko uopće doji. Nakon dva tjedna muke, ragada, sa i bez šeširića i nakon što beba gubi na težini, umjesto da dobiva, počinjemo mu davati adaptirano mlijeko i dojenje nakon mjesec dana potpuno prestaje. Ja se osjećam loše.
On je danas odrastao dječak od 2,5 godine, hvala Bogu zdrav, ali i dan danas mi je žao što ga nisam dojila, što se nisam bolje pripremila, što se nisam suprotstavila svojoj okolini.
Tijekom druge trudnoće puno sam razmišljala o dojenju, pred sam kraj trudnoće istiskivala sam si mlijeko iz dojki i vidjela da ga fakat ima (a ne one priče - a nemaš mlijeka, nije dosta "jako"). Porod ponovno carski, no ovaj put u spinalnoj anesteziji pa sam odmah vidjela bebu, što prvi put nije bio slučaj. Bebu su mi kroz par sati stavili na prsa, što kod prvog poroda se uopće nije dogodilo, već je prvi kontakt sa dojkom bio nakon dan i pol. Prvi dan beba dosta spava, a nakon toga uz pomoć sestara kreće malo po malo dojenje. Beba prihvaća dojku, ovaj put bez šeširića (rekla sam sama sebi ili bez šeširića ću dojiti ili nikako), jako me boli, ali kao da sam imala puno veću snagu jer znala sam što me čeka. Sestre su pomagale, imala sam puno bolje iskustvo u cijeloj bolnici nego kod prvog poroda u drugoj bolnici, ali moj dojam je - sve je u glavi. Toliko sam željela dojiti.
Dolazim doma, opet mi govore, ako ne ide s dojenjem, daj joj flašicu, a meni ide para na uši svaki puta kad to čujem. Još u bolnici beba dobiva na težini, a ja letim u nebo svaki put kad to čujem. Dolazi patronažna, nova, srećom koja mi je čak pokazala kako postaviti dijete na dojku i kako ga namjestiti. Svaki puta kad je beba još malo napredovala ja sam dobivala novi poticaj. Naravno morala sam se i dalje boriti sa okolinom, objašnjavati da je normalno da dojim i deset i petnaest puta dnevno, da nema "slabog mlijeka", da ću pretrpjeti bol samo da dojim. I zaista imala sam strašne bolove, beba je znala raskrvariti bradavicu i do dva mjeseca starosti svakih par dana. Spasila me krema za bradavice, 2 tube najvećeg pakiranja. Bradavice su mi se navikle tek nakon dva mjeseca, tek je tada bilo bezbolno.
Danas mogu s ponosom reći da još uvijek dojim svoju sedmomjesečnu bebu i da joj nikad nisam dala adaptirano mlijeko. Ponosna sam na sebe jer sam shvatila da nisam tako nesposobna, a kako sam se osjećala nakon prve bebe. Tako da, mame koje se mučite, ustrajte i samo hrabro, moguće je dojiti, samo ako ste dovoljno uporne. Znam da je teško i da se susrećete sa svakakvim problemima, ali dojenje je nešto što bi svaka, ali baš svaka majka trebala iskusiti i stvarno se isplati jer kad me moja debeljuca pogleda sa svojim slatkim osmjehom, a iz ustiju joj curi mlijeko... i tisuću puta, ja sam jedina koja ju može smiriti, prekrasan je to osjećaj i želim da traje čim duže...
