Mahir

Zadnjih dana puno mislim na Mahira. Potresla me ta prica, toliko da moram ovo napisati. A sta ja znam zasto, biće me podsjeca na mog j. Vrsnjaci, a nekako malo i lice. Slicne one bistre oci i slican vrckasti smjesak. Citam te clanke, reagiranja, a onda i komentare. Anonimni internetski pravednici i suci. Gnjevni dijele pravdu i krivnju. Krivi su roditelji malih monstruma, krivi su nastavnici, ravnatelji, krivi su i mahirovi roditelji, kako nisu nista primijetili, kriv je rat i nacionalizam i dayton, kriv je taj turcin koji otvara skole po europi kao trgovacke centre. krive su i igrice i mobiteli i fejs.

Hebemu misa, niti jedan da se zapita, a jel sam i ja mozda kriv? Tu sam sto puta raspravljala, al naprosto moram jos jednom. Nitko od tih gnjevnih komentatora po bespucima interneta se nije zapitao, jesam li ja kriv? Ja, koji vjerujem da je odgoj djeteta privatna i intimna stvar obitelji? Nije, pajdo moj, nije. Svi mi odgajamo djecu koja jako rano ulaze u razne kolektive. Jesam ja kriva jer kad vidim tinejdjera kako radi nesto lijepo i dobro, ne stanem i ne pohvalim ga. Kad vidim da radi nesto lose i ruzno, ne stanem i ne prekorim ga. Toplo i ljudski, ko sta bi svog.

Jesam ja kriva, ja koja vidim dijete u parku koje terorizira drugu djecu, umjesto da mu kazem kao sto bi svome, osudjujem mamu koja sjedi na klupici i pusi. Tko zna sta joj je, mozda nista, mozda je glupa, a mozda je taj dan dobila otkaz, umrla joj mama i rastala se od nasilnika.

Jesam ja kriva, koja kad cujem tinejdjere kako vicu za dom spremni, ubij srbina/pedera, okrenem glavu i pomislim si, sigurno kretenske roditelje ima, sve je to od doma. Umjesto da im kazem, alooo, mozete vi i bolje. Nisu to bed blu boysi s bejzbolskom palicom iza ledja.

Jer djeca, koliko god radila ruzne i lose stvari, jos uvijek su djeca. I imaju jos tisucu sansi da postanu dobri ljudi. A mi imamo tisucu sansi da im u tome makar malo pomognemo. Ako ne okrecemo glavu od njih.

cvijeto jako lijepo si napisala, ja isto vrtim to dijete već danima po glavi, strašno, tužno,...

A s druge strane baš mi je drago da si napisala ovo što si napisala jer ja itekako govorim drugoj djeci, upozoravam ih ako rade nešto što nije lijepo,...baš reagiram skoro pa uvijek.
Jednako je bitno pohvalit i pokudit.

Sad ću to nastavit radit još intenzivnije. Hvala ti što si me podsjetila.

Sad si me sjetila neki dan u busu tinejdžeri su psovali Boga, ovoga, onoga tko bi sve to pobrojao, onako baš ružno da se frajerišu i jedna žena ih je tako kulturno oprala sve da su samo zašutili.

Sad mi je žao što nisam i ja nešto nadobacila uz nju.

S time da nikako ne mislim da nema krivaca. I da nitko ne treba odgovarati. I nadam se da ce onaj tko treba i reagiati kako treba. Al tuga me uhvati kad pomislim na odrasle kako okrecu glavu od djece...

Bas to, lili, mozda je ta zena jedina koja im je rekla da to nije u redu.

Ova tvoja tema me inspirirala, majke mi ako neću ovih dana naćulit uši i pokrenut se još aktivnije.

Možda barem malim djelićem pomognem da se više nikome ne dogode takve strahote kao malom Mahiru.
I da ja mislim da su svi zakazali redom.

Danas isto ovo u Španskom, strašno ako je čovjek bolestan jel netko vodi računa o tome. Ubije ženu i svoje malo dijete, rani punicu i ubije sebe. Ma grozote...

Strasno, strasno, strasno..isla sam citati o Mahiru. Zasto? Ovaj svijet je sve odvratniji.

I meni je Cvijeto ta priča tužna, pretužna, i istovremeno prestrašna... :cry:

I teško je tu reći tko je kriv, a tko je prav.
Izgleda da se mora dogoditi tragedija, e da bi se počele preispitivati vlastite i tuđe moralne i ine vrijednosti... :(
No, kasno je, izgleda... barem za Mahira...

A ne znam... ja nekako vjerujem u moć kućnog odgoja... ali sam svjesna i koliki utjecaj u toj dobi ima društvo.
Glede ovoga tvoga "jesam li ja kriva", moram reći da sam se našla u situaciji da kada sam reagirala (a to, nagonski i altruistički, činim gotovo uvijek kad se pruži prilika, znaš mene :D), ne jednom sam "dobila po nosu" s komentarom parafraziram, "da se ne petljam u tuđe stvari"...
Pa sad ti reci... :roll:

Ja ne znam šta da kažem.Mogu odgajati svoje dijete i uticati na njega,ali ne vjerujem da mogu na druge.Moj primjer je moja starija djevojčica koja je "višak" u društvu ispred zgrade.Kojoj se rugaju,koju znaju klepiti,lupiti,bježati od nje,gurkati je,uraditi nestašluk,pa okriviti nju i sl.Ili se zna desiti da dijele bombone ili sl. i njoj jedinoj ne žele dati.I tako dalje,i tako dalje...Znali su se i lijepo igrati,ali s vremena na vrijeme...Mirno je i malo mjesto,djeca se ovdje igraju sama ispred zgrade,ne mogu ja to sve pratiti.Ono što je meni čudno je da se ta djeca nimalo ne ustručavaju mene.
Evo,živi sam svjedok,crtaju kredama po betonu,mojoj ne daju,i na kraju zavše sa igrom i vrate krede.A mama od xx pita :a gdje su ostale krede?Odgovaraju:Ukrala je K.(moja mala)!
Preda mnom!Ja reagujem i oštro kažem da nije lijepo lagati,da K. nije ni crtala,jer joj nisu ni dali.I ta mama,umjesto da me podrži,ili da me upita nešto,ili da upita njih nešto (je li istina ili bilo što),bez riječi se okreće i odlazi.
A djeca meni onda:"Da,da,nije crtala kako da ne,pa ko je onda potrošio sve krede!"
Ja ostala paf,bez riječi:-o!
Stavljam naglasak na tu mamu,koja isto pozove drugu djecu na igru u stanu,a moju K. vrati da više nema mjesta.Ili napravi palačinke,ili kolačić,keks,podjeli svima,a mojoj K. ništa.
I ne prihvatam odgovornost za njenu djecu,i kakva će sutra ispasti.Šta ja tu mogu učiniti?Ja ne vidim da mogu puno!
Postoji jedan dječak koji je još omrženiji nego moja.Kad je on tu,onda moju ostave na miru,prebace se na njega.Tu samo mogu svojoj trubiti da NE ŽELIM da vidim da mu se rugaju ili da ga diraju,uz silna objašnjenja kako je to ružno.I moja to prihvati.Ako sam tu upozoravam i ostale,ali me slabo slušaju.Poslušaju samo trenutno.
Ja sam možda odužila,ali poenta je u nama i u okolini.Možeš ti nekoga sa strane upozoriti,ali ako ima podršku okoline,nastaviće on po svom.Ljudi su izgubili pojam o vrijednostima,o ljudskosti,o kulturi...Ja sam razočarana,ali i dalje ne vidim kako to promjeniti!

http://www.facetv.ba/novost/11233/du...je-samoubistvo

Mahirova soba u kojoj nema Mahira.... kraj je poražavajući.
Ja danima mislim o dječaku, njegovoj porodici ali i toj djeci koja su ga zlostavljala. Mislim da šutimo i kad trebamo reagovati,a nisam jednom kritikovana sto se miješam u "tuđe poslove".

Ajme. Cijeli intervju sam pogledala. je ta da su mahirovi roditelji, odnosno majka i ocuh, ti koji jesu. Da imaju snage pokrenuti neke promjene i istjerati do kraja.Da, biserko, bas to, na to me smrt mahira najvise potaknula. Tudja posla.

Silkica, nemoj to pustati da ide dalje. Nije to trauma kakva je ova. Al najgore je sve svrstati pod djecja posla i ne mijesati se. To je problem koji treba nekako rijesiti. Ne moze se ona nastaviti "igrati" ispred zgrade u ovakvim okolnostima. Mislim da moras naci nekako vremena da pratis sve to. To nije normalna igra. Pa evo, mozemo i ovdje neke savjete pokusati dati kako da rijesis tu situaciju, ima nas.

Citiraj:

---

cvijeta73 prvotno napisa

Silkica, nemoj to pustati da ide dalje. Nije to trauma kakva je ova. Al najgore je sve svrstati pod djecja posla i ne mijesati se. To je problem koji treba nekako rijesiti. Ne moze se ona nastaviti "igrati" ispred zgrade u ovakvim okolnostima. Mislim da moras naci nekako vremena da pratis sve to. To nije normalna igra. Pa evo, mozemo i ovdje neke savjete pokusati dati kako da rijesis tu situaciju, ima nas.

---

X

silkica, bas mi se srce steglo kad sam procitala, salzem se sa cvijetom to moras nekako rijesiti, nije dalek put od izoliranja djeteta o ozbiljnih posljedica nazalost ;(

Pokušala sam svakako,stvarno.Teško je kada dođu i pokucaju na vrata i pozovu je na igru,ajd je sad nemoj pustiti.Ona plače i obećava da će biti dobra,vjerovatno misli da je ona kriva.I ima dana kad se lijepo igraju(pa niko sretniji od nje),pa hajd ti sad znaj kad će biti koji dan.Upisala smo je na engleski,gdje ima normalnu komunikaciju sa vršnjacima(predškolarci),nije izolirana,druže se i uživaju.Vidim i da na predškolskom ima hrpu drugarica i drugova s kojima se druži,nije u izolaciji,isto uživa.Makar 2 puta tjedno idemo u knjižnicu,gdje se igra,ili rade svašta u radionici.Mislim da je i ona shvatila da ono nije normalna igra,da je ponašanje xxxxx zločesto.Iskreno,drago mi je što je ružno vrijeme,pa je manje vuče napolje.


Daleko je to od ovog Mahirovog slučaja,ali kad gledam tu djecu i kako odrastaju,i kad vidim njihove roditelje...Pa ja svoje učim da ne gaze ni mravinjake,jer tu žive živa bića i to je njihov dom i da ih boli,da ne lome grane i kidaju nezrelo voće,da ta voćka treba da naraste i bla,bla...I da ih volim najviše na svijetu i da su divne i prelijepe i predobre i da svaki roditelj to misli o svome djetetu i da neke riječi mogu nekoga povrijediti/uvrijediti/zaboliti...Ako nešto njih boli,da ne rade drugome jer boli i tog nekoga drugoga.

I zaista vjerujem da postoje slučajevi koji su jednostavno izgubljeni,da moramo otvoriti 15 očiju i promatrati i da opet možda nećemo znati/saznati neke stvari.I toga me strah.

Mi smo jucer setali s dvije bebe, svaki u svojim kolicima. Kroz ogroman park, jedna uz drugu, nigdje nikoga, znaci prazni putici.
Prode troje tinejdera uz nas, jedan uz drugog (da ne bi mozda jedan iza drugog), okrene se jedan (vec izgleda agresivno, red bull u ruci, 12h, nije u skoli) i opsuje nam sve po spisku i kaze nesto u stilu "je*eno dijete". Htjela sam mu nesto reci, ali me iskreno bilo strah da ne izvuce noz ili nas napadne fizicki.

Mahir, jako tužna prica. Suze su same isle kada sam pročitala neki dan.
Jedna sam od sigurno mnogih majki koja se zapitala vise puta sto ako moje dijete bude maltretirano, omalovažavano, izdvajamo iz kolektiva zbog bilo cega, kako se postavit, kako reagirat, kome se obratit, kako nju usmjeravat tada.
Moja curica, 3.god. nije nikada bila u situaciji da je odbačena, izrugivana barem ne da sam ja upoznata sa time ali sve je blize tim godinama, sve to pocinje prerano.
Koga krivit za Mahira, sustav? Sta to sada vrijedi njegovoj majci, ocu, baki djedu?Krenuvsi redom prvo od teta u vrticu koje su svakodnevno maltretirane od roditelja čije je dijete najbolje , čije dijete nikad nebi to napravilo, u strahu su reakcije roditelja kada kazu da su u igri zaradili šljivu, napad na tete kada im na ruksaku djeteta napise ime, o dječjim ugrizima da ne pricam, da sta imate moje dijete stavit u kaznu ako se ispričalo. Pa onda profesori koji premalo ovlasti imaju da bilo cemu stanu na kraj u strahu od roditelja: Moje dijete to nikad nebi!( kasnije ce ga sačekati ispred skole)
Strah i od istog tog djeteta koje mu je opsovala sve redom, pljunulo, izašlo van s nastave bez ikakve sankcije. Djeci je danas sve dozvoljeno, zato jer eto oni imaju svoja neka prava koja zloupotrebljavaju.
Ja znam da ce se moje dijete ispričati za i najmanju bol i riječ nanesenu, biti kažnjeno odgovarajuće situaciji, ja cu svom djetetu stati na kraj uzet cu joj sve sto voli , ali kako tuđem , kako reci roditelju koji odbija bilo kakvu suradnju!?
U jedno sam sigurna pred mojim ocima moje dijete nece nikada biti maltretirano, njene suze i bol boli vise nego ista.
U slucaju Mahira krivi su svi oni koji su znali za to i zatvarali oci pred time.


Sent from my iPhone using Tapatalk

Ja sam isto danas citala te clanke i bas me je potreslo.

A sto se tice reakcije jednom su me dvojica malih deckica, nizi razredi osnovne skole krenuli grudati i ni nakon sto sam im rekla da prestanu nisu stali. Bas sam bila osupnuta kako ne prestaju i smiju mi se u lice. Nisu se cak ni sakrili iza ograde nego nego licem u lice. Zapravo sam se udaljavanjem od njih izvukla. Poslije sam jos dugo razmisljala sto sam mogla napraviti.