Postporodajna depresija?

Pozdrav!

Mlada sam zena koja je nedavno rodila. Mislila sam kako ce sve biti idealno i krasno kad napokon rodim. Medutim sasvim je obrnuto...
Znam se brinuti za sebe i druge, nikad mi nista tesko nije bilo napraviti, radila sam svakakve poslove i na kraju u firmi samo s muskarcima i to posao u vezi transporta kojem vjerojatno nijedna zena ne tezi...uspijevala sam i islo mi je unatoc preprekama sve dok se nisam zaljubila u rastavljenog covjeka s dvoje djece. Mislila sam da kad sam vec svasta prosla i sve izgurala i uvijek se snasla da ce to biti lako...ostala sam trudna, ozenili smo se, brinula sam se o toj djeci kad bi dosli i o kuci. Radila sam i vise nego sta sam smjela i forsirala se iako nisam trebala al takva sam.Njegovi su uvijek tu da pomognu i nista im nije problem.
Rodila sam..muz je uzeo godisnji i svaki dan dolazio k nama, pripremio djecu na novog clana i sve sta je mogao...dosla sam doma i svi nas docekali presretni...prvih dana je bilo naporno al izdrzivo.
Sad mi je mj i pol od poroda...ja ne prepoznajem sebe...placem skoro svaki dan,sve mi smeta (ako djeca rade nered, glasnije se igraju, muz ode na kavu, muz se nasali, djeca mi daju savjete i diraju bebu stalno)...u glavi vec neko vrijeme razmisljam o tom trenutku kad sam postala mama...nisam osjetila ko sta sve zene pricaju "kad ga primis u ruke to je neopisiva sreca i radost, sve zaboravis" , ja nisam...bila sam zbunjena i u prvim danima se uopce nisam osjecala ko da sam mama i to mi tek sad prolazi glavom i osjecam se krivom jer mozda ne volim svoje dijete dovoljno i jer toliko placem a on to osjeti i nervozan je...nisam dugo dojila jer mi je bio uzasan osjecaj i nisam htjela muciti sebe i dijete, izdajala sam se i nadohranjujem ga...okolina to osudjuje jer nisam dovoljno mama zbog tog..muz vise ne zna kak bi mi pomogao ni sta mi je vise...ja mu ne znam reci jer mislim da misli " sta mi je jos ta luda zena trebala u zivotu" ...ja volim svoje dijete najvise na svijetu i ne znam kako da budem ustvari sretna i vesela radi njega jer je on sve sta sam ikad zeljela...osjecam se ko da ne zasluzujem ga niti zivot niti ista...

Da se nadovezem...ja u pocetku nisam sebi dala vremena s bebom..odma sam cistila, kuhala i spremala da dokazem da mogu unatoc bebi i porodjaju...sad kad on spava ja pospremam, perem i cistim non stop...ne znam kome vise i zasto dokazujem ni zasto ne mogu ostaviti sve i uzeti bebu i uzivati jedostavno...ne volim da mi neko dode u kucu i vidi nered il neoprano sude a s dvoje male djece i bebom ima toga non stop i ja se forsiram...malog nahranim, uspavam i radim dalje...navecer sam izmorena i tako placem od svega...

joj joj, koliko se prepoznajem u tvojem postu a vjerujem da nisam jedina..koja sreća kad sam dobila dijete u ruke? bila sam toliko izmučena od poroda koji je trajao 20 sati da sam se počela gubit i padat u nesvjest i molila sam da malenu uzmu da ju ne ispustim..kad sam došla doma imala sam masivni napadaj panike, do te mjere da je mama zvala patronažnu da dođe i da me smiri..dok se sjetim, katastrofa..

onda sam također forsirala sebe i s dojenjem ( to je konaćno bilo uspješno nakon 2 mjeseca), koliko sam plakala da ti ne pišem.. s obzirom na moje okolnosti, također sam morala brinuti za druge ukučane-a nisam trebala..no meni je trebalo ravno godinu i pola da shvatim da ja tako dalje više ne mogu..da ne mogu riješiti sve mamine probleme, sestrine prbobleme itd. a imam brdo svojih i na kraju DIJETE, koje treba zdravu i funkvionalnu majku ( o normali ne razgovaram jer je svatko od nas i normalan i lud na svoj načnin)


vidi, sve je to kombinacija umora, hormona, novih obaveza, tvojih očekivanja od tebe i očekivanja drugih da bi ti trebala ne znam što..pa imaš i tu drugu djecu, pa muža koji je to sve već prošao i nije mu to toliki bauk..
probhaj sve ostale obaveze smanjiti na minimum, reci mu da se trenutno ne možeš brinuti i za njegovu djecu jer ti tvoje iskustvo majčinstva teško pada...to će se s vremenom promijeniti, a do tada, slušaj svoje tijelo koje ti govori da je premoreno i svoje dijete koje te treba.

i da, ako to uzme maha, obavezno se javi liječniku

Jooj..sad cu i ja.
Prvo, zaboravi osjecaj beskrajne srece kad primis dijete u narucje a pticice oko vas pjevaju Odu radosti. To su sranja. Sretan si tri sekunde a onda te preplavi.milijun briga i pitanja jer prvi put u zivotu imas dijete koje je ovisno o tebi i pobogu ko se radja kao savrsena majka sa svim odgovorima? ! Ja sam isto otprilike nakon godinu dana shvatila da majčinstvo nije nesto sto instinktivno dolazi vec ucis na svojim greskama, a jedino ti je ljubav znak da cinis najbolje sto znas. Ali ljubav i sreca nisu uvijek u paru. Za srecu treba vjezbati. I prilagoditi se. I upoznati svoje dijete i prihvatiti novu ulogu...sve je to proces. A mi zene si nabijamo valjda te neke bezgresne fantazije da cemo bit ko svetice, divne i krasne, da cemo prepoznati svaki plac bebe; smiriti je cim zine...ma daj. Neka mi vjernici proste, nismo majke Bozje. Vec ljudi.
Daj si vremena. Odmori se. Spavaj kad beba spava. Uposli ukucane. Reci djeci da budu malo mirnija oko bebe. Stvori uvjete da ti.mozes funkcionirati a onda ce se kockice slagati.

I javi se da cujemo kako si.

Citiraj:

---

Anhepi prvotno napisa

Da se nadovezem...ja u pocetku nisam sebi dala vremena s bebom..odma sam cistila, kuhala i spremala da dokazem da mogu unatoc bebi i porodjaju...sad kad on spava ja pospremam, perem i cistim non stop...ne znam kome vise i zasto dokazujem ni zasto ne mogu ostaviti sve i uzeti bebu i uzivati jedostavno...ne volim da mi neko dode u kucu i vidi nered il neoprano sude a s dvoje male djece i bebom ima toga non stop i ja se forsiram...malog nahranim, uspavam i radim dalje...navecer sam izmorena i tako placem od svega...

---

Umorna si. To je prvo i osnovno... Osim toga, vjerojatno si i nezadovoljna s nekim stvarima.

ALIIIII tvoje dijete te treba zdravu i u boljoj formi. I ostali članovi kućanstva također. Na kraju (a to je zapravo najvažnije) - SAMA SEBI trebaš u boljoj formi, zdrava i zadovoljna.

Probaj stvari zamisliti ovako: što bi se dogodilo da se razboliš pa ne možeš to sve raditi što radiš? Zar nije bolje ostaviti suđe neoprano ako se trebaš odmoriti, nego po cijenu zdravlja sebe preforsirati? Nešto tu treba organizacijski promijeniti.

Ja sam tip koji obožava preuređenja stana, krečenje, promjene namještaja i slično, ali dok su djeca bila mala (dvojica u dvije godine) o tome nije bilo ni govora. Prioriteti su bili drugačiji. Trebali smo biti naspavani, čisti i siti. Sve ostalo dolazi NAKON toga. Nebo se neće srušiti na zemlju ako se veš ne pegla nego samo slaže. Ništa se neće dogoditi ako se prozori operu 1x godišnje. Prat ćeš ih kad dijete poraste. Razmisli gdje možeš rezati obveze (ili ono što misliš da su obveze), a da te najmanje smeta. Ja ne volim prljavo posuđe, pa je u moju kuću suđerica ušla onog trenutka kad se rodio moj mlađi sin. MM ju je kupio umjesto zlatnog prstena. Do danas sam mu zahvalna na tome. Peglanje mi nije mrsko, ali NISAM to radila dok nisam stizala. Volim kuhati, ali kuhala sam godinama samo jednostavna jela koja mogu biti gotova u pol sata. Pišeš da imaš pomoć muževih roditelja - to zlata vrijedi i slobodno se na njih osloni. Doći će vrijeme kad ćeš im to moći vratiti na primjereni način (kaže osoba koja sada redovito svekrvi pere prozore i obavlja spremanja, jer ona to sa svojih 80++ više ne može).

Na ovom forumu si na dobrom mjestu jer će ti forumašice dati hrpu savjeta iz vlastitog iskustva. Nešto od toga će biti upotrebljivo, pa pročitaj (to je psihoterapija) i proberi što ti odgovara.

Rođenje djeteta je velika, zapravo OGROMNA promjena u životu majke/roditelja. Ne može uvijek sve biti idealno. Ja sam svog prvog sina isto nadohranjivala jer nisam znala bolje, ali to ne znači da sam ga manje voljela ili da sam mu manje bila mama. Čak me iznenadilo što nisam bila preplavljena ljubavlju istog trenutka kad se rodio, ali relativno brzo me pridobio. Nisi zakasnila - daj si vremena SADA, sve će to doći na mjesto. A kako nanimira kaže, ako se ne budeš sama mogla izvući iz tog klupka loših osjećaja, potraži pomoć - pitaj prvo obiteljskog liječnika koji te poznaje, pa ćeš čuti savjet. Ako potraje, uputit će te na pravo mjesto. Sretno!