Brinu li vaša djeca da ne postave glupo pitanje?

Čitala sam knjigu Svijet progonjen demonima, pa mi se učinilo zgodnim sačuvati i prepisati ovdje jedan odličan odlomak. Komentari dobrodošli.

"Ali, kad razgovaram s učenicima viših razreda srednje škole, nalazim nešto drugo. Oni pamte "činjenice". No, radost otkrića, život iza činjenica, uvelike su iščezli iz njih. Izgubili su mnogo od čuđenja, a stekli vrlo malo skepse. Oni brinu oko toga da ne postave "glupo pitanje". Spremni su prihvatiti nedostatne odgovore. Ne postavljaju pitanja koja slijede jedna iz drugih. Soba je ispunjena uzgrednim pogledima kojima ispituju, svakoga časa, reakcije svojih suučenika. Dolaze na sat s pitanjima zapisanim na komadiću papira, ponavljaju ih u sebi, čekaju na svoj trenutak da ih postave i kao da ne primjećuju ništa od diskusije kojom su njihovi suučenici u tom trenutku zaokupljeni.

Nešto se dogodilo između prvog razreda osnovne i četvrtog srednje škole, a to nije samo pubertet. Čini mi se da je za to djelomice odgovoran pritisak socijalne grupe, koji zahtijeva da se nitko posebno ne izdvaja (osim u sportu); djelomice to što ih društvo uči da cijene samo ono što se kratkoročno isplati; djelomice dojam da se uz pomoć znanosti ili matematike ne može kupiti sportski auto; djelomice to što se tako malo očekuje od učenika; a djelomice to što postoji tako malo nagrada ili modela u koje se mogu ugledati žele li voditi inteligentnu raspravu o znanosti i tehnologiji - ili čak, žele li učiti zbog učenja samog. Onu nekolicinu koja ostane zainteresirana pogrdno nazivaju "štreberima", "čudacima", ili "dosadnjakovićima".

Ali, postoji i nešto drugo: vidim da ima puno odraslih koji se ponašaju odbojno kad mala djeca postavljaju znanstvena pitanja. Zašto je Mjesec okrugao, pitaju djeca. Zašto je trava zelena? Što je san? Kako duboko možeš iskopati rupu? Kad svijet ima rođendan? Zašto imamo nožne prste? Previše učitelja i roditelja nerado odgovara na takva pitanja ili ih ismijavaju ili brzo prelaze na nešto drugo. "A što si ti mislio, kakav će Mjesec biti, četvrtast?" Djeca ubrzo prepoznaju da ovakva vrsta pitanja na neki način dosađuju odraslima. Nekoliko takvih iskustava i još jedno dijete biva izgubljeno za znanost. Do dana današnjeg nisam uspio shvatiti zašto se odrasli pred šestogodišnjacima žele pretvarati da su sveznajući? Što ima lošeg u tome ako priznamo da nešto ne znamo? Zar je naše samopouzdanje tako krhko?

Štoviše, mnoga od ovih pitanja zalaze u duboka područja znanosti, od kojih neka još nisu u potpunosti razjašnjena. Činjenica da je Mjesec okrugao ima veze s činjenicom da je gravitacija središnja sila koja privlači u sredinu svakog nebeskog tijela, a i s time koliko su jake stijene. Trava je zelena zbog pigmenta klorofila, naravno - to je bilo mnogo puta oglašavano u srednjoj školi - ali, zašto biljke sadrže klorofil? Čini se čudno, budući da Sunce najviše energije sadrži u žutom i zelenom dijelu spektra. Zašto biljke na cijelom svijetu odbacuju sunčevu svjetlost u njenim najobilnijim valnim dužinama? Možda je to zamrznuta slučajnost iz drevne povijesti života na Zemlji. Ali, zapravo još uvijek ne razumijemo zašto je trava zelena.

Postoje mnogo bolji odgovori negoli navesti dijete da misli kako je postavljati duboka pitanja društveno nepoželjno. Imamo li neku ideju o odgovoru, možemo pokušati objasniti. Čak i nepotpuni pokušaj značit će ohrabrenje i podršku. Ako nemamo pojma o odgovoru, možemo pogledati u enciklopediju. Ako nemamo enciklopediju, možemo povesti dijete u knjižnicu. Ili možemo reći: "Ne znam odgovor na to pitanje. Možda nitko ne zna. Možda ćeš baš ti, kad odrasteš, biti prvi koji će pronaći odgovor na njega."

Postoje naivna pitanja, zamorna pitanja, loše sročena pitanja, pitanja koja proizlaze iz neodgovarajuće samokritičnosti. Ali, svako pitanje krik je za razumijevanjem života. Ne postoje glupa pitanja.

Pametna, radoznala djeca nacionalni su i svjetski resurs. O njima se treba brinuti, uzgajati ih i ohrabrivaati. Ali, samo ohrabrivanje nije dovoljno. Moramo im dati i osnovna oruđa uz pomoć kojih će misliti."

~ Carl Sagan: Svijet progonjen demonima, izdavač Jesenski i Turk, str. 268 i 269.

Bas je dobro to napisano. Pitanja treba postavljati uvijek i svugdje. .

moji živeee od glupih pitanja. i onih na koje znaju odgovor, i onih na koje naslućuju odgovor...al opet pitaju. ćaskanja radi, valjda :D

Citiraj:

---

ninochka prvotno napisa

moji živeee od glupih pitanja. i onih na koje znaju odgovor, i onih na koje naslućuju odgovor...al opet pitaju. ćaskanja radi, valjda :D

---

Isto ovako....

Čak i sad kad su stariji i polako ulaze u tu kategoriju o kojoj govori članak.

Gledam tu generaciju klinaca i mislim si kako je članak zastario. Ovi sadašnji teenageri sve manje pitaju, a sve više traže odgovore na neprikladnim mjestima (internet na prvom mjestu). Ima već par godina da sam se neugodno iznenadila kad je klinac generacije moje djece izvalio nešto totalno nesuvislo o oplodnji i kloniranju... ne sjećam se točno što je bilo. Sjećam se samo da sam se neugodno iznenadila kako to što govori nema veze sa zdravom pameću ni običnim činjenicama koje se uče u osnovnoj školi.

Zapravo, možda griješim dušu kad kažem da to vrijedi za OVU generaciju. Nije to usamljen primjer. U toj dobi oni žive u uvjerenju da je njihovo mišljenje ispravno. I nisu po tome posebni. Možda smo i mi takvi bili... Evo još primjera: prije 30 i više godina godina, klinac kojem sam davala instrukcije u osmom osnovne nije pojma imao čemu služe bubrezi i mokraćni mjehur, nego je bio uvjeren da se mokraća skladišti u testisima... :-o

Daklem, treba klince svih dobi poticati da postavljaju pitanja. Nema istinski glupih pitanja, ima samo glupih odgovora. ALi motivi za postavljanje pitanja ponekad mogu biti upitni...(govori majka dvojice teenagera).

Da li očekuješ komentar na naslov teme ili na Saganov tekst :)?
Ako je na naslov, da, moja deca brinu da ne postave glupo pitanje jer pojam "glupog pitanja" uvode već tete u vrtiću, bar kod nas. A još nisu ni krenuli u školu....

Sa druge strane, da, postoje zamorna pitanja.
I postoje i roditeljske granice izdržljivosti.

Pa je kod nas pravilo da nakon 11 uveče ja ne odgovaram na ontološko-kosmološka pitanja koja zahtevaju objašnjavanje velikog praska, precesije ekvinocija, šredingerove jednačine, elektomagnetno-gravitacionog polja, teorije evolucije i klasifikacije živih bića...Mogu im pevati i češkati ih, ali njihovu žeđ za znanjem utažujem u neko normalnije vreme, pa makar ostali uskraćeni za tajne sveta. Tatu još zeznu ponekad, ali sve ređe....

Zapravo, od većine ljudi dobijamo komentar da ne treba toliko da forsiramo decu naučnim podacima.
Sa moje tačke gledišta, desetak minuta razgovora dnevno na ovakve teme (samo ako i kada decu uopšte to zanima, a ne zanimaju ih takve stvari svaki dan), teško da je forsiranje.
Onda meni dođe da se zapitam o čemu ljudi uopšte razgovaraju sa svojoj decom kada predškolci ne znaju šta je jesen, ali ono, nikakvu predstavu nemaju o toj reči....
Mislim, nisu svi ljudi ludi za naukom, ali moja deca podjednako pitaju i stvari vezane za umetnost ili neki svakodnevni život i sitnice, a poznajem puno dece koja su, ono, tabula rasa u apsolutno svemu, obično znanje doseže do dugmića na daljinskom i mobilnom i to je sve.

Naslov sažima Saganov tekst. Više bi me veselilo da ljudi pročitaju i pišu opširnije, ali nije problem ni ako se samo odgovori na naslov. Na taj način tema bar ostaje na životu.

Tete uvode? Kako to?

a gdje je anketa? 8-)

Nije mi se dalo ovaj put. :)

Citiraj:

---

zutaminuta prvotno napisa

Tete uvode? Kako to?

---

Lako :).
Razumem ja i njih donekle. Ko bi odgovorio na sva ta pitanja...A ako odgovoriš jednom detetu, moraš i drugom, i petom, i petnaestom...
A nisu ni tete hodajuće enciklopedije, niti imaju puno literature nadohvat ruke. Sama činjenica da su odabrale to zanimanje obično znači da su sklonije društvenim naukama nego prirodnim, iako ima izuzetaka.
I puno je lakše, naravno, reći detetu da mu je pitanje glupo, nego sročiti odgovor koji će dete razumeti. Odgovor zahteva trud, i vreme.
Ali to je tako na svim nivoima obrazovanja. Postoje pojedinci koji ohrabruju učenike/studente da misle i postavljaju pitanja, i pojedinci koji favorizuju utapanje u masu i reprodukciju napamet.

Znam da je lakše, ali to ubije istraživalački duh, posebno ako su i starci doma namćori. :(

Pitaću te za par godina :).
Hoću reći, dečja pitanja su nekad sama sebi svrha, pogotovo ako žele da izbegnu nešto-spavanje, kupanje, jelo, onda su u stanju da izbace beskonačan broj neverovatno genijalnih pitanja u pet sekundi, dok nesretnom roditelju treba jedno pola minute prvo da se resetuje i dođe sebi od čuda, zatim još toliko da uopšte počne da smišlja neku iole prihvatljivu verziju odgovora koji neće biti čista laž a neće biti ni kvantna fizika koju dete ne razume.

Naravno dete do tada obično i zaboravi šta je pitalo ili u najboljem slučaju čuje prve dve rečenice i obavezno pita opet za par dana/meseci, jer obično zaborave ili im nije sve sasvim jasno.
Posle određenog vremena roditelj počne da bira na šta će dati odgovor i koliko dug će odgovor biti. Ali ja još nisam deci rekla da su im pitanja glupa, samo im iskreno kažem ako tog trenutka ne želim da im opširno odgovaram.
Tj. daleko od toga da smo namćori, naprotiv, obično drugi kažu da smo previše popustljivi, a opet, puno pitanja ostane bez odgovora...

Na beznačajnom uzorku od 3 komada zaključujem da pitanja nikad nisu sama sebi svrha.

Ono što mi se čini bitnije od poticanja postavljanja pitanja je poticanje na nalaženje odgovora. Od serviranja malo imaju.

Citiraj:

---

trampolina prvotno napisa

Na beznačajnom uzorku od 3 komada zaključujem da pitanja nikad nisu sama sebi svrha.

Ono što mi se čini bitnije od poticanja postavljanja pitanja je poticanje na nalaženje odgovora. Od serviranja malo imaju.

---

Pošto je tvoj beznačajni uzorak 50% veći od mog, evo reći ću da si verovatno ipak ti u pravu :).

Sa drugim delom tvog posta se uglavnom slažem ako govorimo o školskoj deci, a tema jeste na tom pdf-u.

Za mlađu decu ipak mislim da je serviranje neminovno bar delom. Tj. zavisi šta ko podrazumeva kao serviranje. Možda ne mislimo na isto.
Ja mislim da se detetu moraju objasniti/servirati neke osnovne stvari pre nego što može samo da zaključuje na višim nivoima. Na kraju krajeva, pa već učenje govora je "serviranje".