Kako dalje, kako si pomoći?

Pozdrav svima, unaprijed se ispričavam ako sam fulala temu i mjesto, nova sam ovdje i treba mi pomoć.
Radi se o stanju nakon poroda, nisam sigurna da li bi to mogla nazvati postporođajnom depresijom ili nešto treće.
Uglavnom, da počnem...
Sa sadašnjim suprugom nisam baš predugo u vezi (tj. sada i u braku), ali smo se poznavali prije nego smo prohodali.
Godinu dana nakon prekrasne veze me zaprosio i bila sam najsretnija na svijetu, svadba je trebala biti ove godine, taman kad bi i završila fakultet.
Međutim, ne ide u životu baš sve prema planu... par dana nakon zaruka saznala sam da sam trudna i uslijedio je šok. Nismo to tada planirali, i plakala sam ko kišna godina tjedan dana, a kasnije sam se smirila. Suprug me uvjerio da se ništa bitno ne bi promijenilo da dijete dobijemo i 2 godine kasnije, kako smo zapravo planirali. I tako sam trudnoću prihvatila i uživala u svakom danu, svadbu smo imali par mjeseci kasnije, sve je odlično prošlo, kupili stan, preselili se, i sve je bilo super.... ALI... nakon što sam rodila, ja sam se skroz promijenila. NI u najgoroj noćnoj mori mi nije bilo na pameti da ću se ovako ponašati i osjećati. Kad sam došla iz bolnice, kao da sam postala druga osoba. Odjednom se gušim u vlastitoj koži, majčinstvo me ne ispunjava i žalim sa vremenima od prije. Hvata me nostalgija, jako mi fale ta vremena kad sam bila samo djevojčica bez obaveza i briga, a sad sam postala majka preko noći. Puno puta si mislim kako bi vratila vrijeme unazad da se stvari su dogodile malo drugačije. Napominjem, volim svoje djetešce najviše na svijetu i bilo je željeno dijete, ali trudnoća je bila neželjena tada u tom trenutku. Htjeli smo dijete, ali par godina kasnije. I što sada, kako dalje? Kako da počinjem uživati u majčinstvu? Sve me ovo dosta guši, nemam više prijatelja, osjećam se usamljeno, nemam vremena za ništa, svaki slobodan trenutak moram učiti, dosta sam nervozna. Hoće li ovo stanje proći? beba je stara 6 mjeseci, a ja sam rodila u srednjim 20-im godinama. Da li se koja mama susrela s tim?

Hormoni su gadna stvar. Razgovaraj sa obiteljskim lijecnikom, moguce da patis od postporodajne depresije.

Nisi pauzirala studij?

Nisam pauzirala studij, jer sam mislila ako ću pauzirati da ga više nikad neću završiti..baš se loše osjećam :(

Da te utjesim: imam slicnu pricu. I da bilo mi je zao sto ne mogu vise kako zelim al vremenom se covjek emocionalno "privike". Joooj zvuci grozno kad citam al stvarno ne znam kako to objasniti: ja sam se osjecala zarobljenom, makar sam dijete zeljela i bila odusevljena pridoslicom. Privikavanje je valjda ispravna rijec za opisati to stanje...
A moram priznati, makar me ponekad nekako i stid takvih misli, da bi i sad (10 godina poslije) ponekad tako rado "pobjegla" na dan dva :)

Ja kad sam dosla iz rodilista sam gledala kroz prozor i mislila kako su ovi ljudi slobodni. A ja tu zarobljena, sama s djetetom. Ja svoju djecu obozavam, ali ni danas ne volim biti u kuci, nisam taj tip. Kuca mi je kao zeljezna kugla oko noge. volim skitnju gradom, putovanja....
S veremenom se i to promijeni, da li zato jer sam se ja prilagodila ili zato jer su djeca narasla ne mogu tocno tvrditi. mislim da je i jedno i drugo.
Ovo gušenje koje pricas je zapravo dobar opis. recimo svi moji prijatelji su isli na kod kolegice koja se odselila u Švedsku. ja nisam mogla jer sam imala bebu doma. i danas mi je zao radi toga, ali tad sam cmizdrila kao da mi je zivot zavrsen. s odmakom od 10 godina mogu ti reci nije, a i prvo djete sam rodila puno kasnije nego ti, naputovala se vec, nauzivala zivota vec i sad mislim da bi bila pametnija da sam djecu rodila ranije.

Mislite li da imaju veze godine s tim ili karakter? Pošto čujem od puno žena da se isto osjeća iako su planirale trudnoću? Ponekad si mislim da bi sve drugačije bilo da smo to baš planirali, a ovako nas je zateklo i loše sam se u svemu snašla... Zapravo, treba mi dugo vremena da se prilagodim novonastaloj situaciji, iako je već prošlo 6 mjeseci.
Ispočetka sam krivila fakultet za sve, i mislila sam da se osjećam tako zato što studiram i zaista je naporno biti i majka i studentica. Međutim, kako mi je dijete za sada još uvijek nezahtjevno, a na fakultetu mi za sada ide (dala već pola ispita u roku sa dobrim ocjenama) skužila sam da nije zapravo stvar u fakultetu, nego u meni samoj. Ne znam da li da pričekam još neko vrijeme da vidim hoće li mi biti bolje ili da potražim pomoć?

Uh taj osjećaj, kad gledaš druge ljude i misliš si kako su slobodnii, da imaju vremena ići na kave, doma se izležavati, a ja, ja samo nekud žurim, iz kuće na faks, iz faksa u kuću, iz jedne sobe di peglam u kuhinju di kuham pa u treću sobu di mi dijete spava....
Žao mi je reći da sam nezadovoljna, jer nemam razloga biti. Imam i super muža, imamo svoj stan, zdravo dobro dijete, oboje smo zaposleni za stalno, ali fali mi malo slobode. Oduvijek sam htjela imati dijete ali ne ovako brzo kako mi se i dogodilo. I sad se baš osjećam zarobljeno u vlastitom tijelu, jako me lovi nostalgija za prošlim vremenima.
I što sada? kako to riješiti? ići psihijatru koji će me natrpati tabletama ili se polako probat sama izvući iz ovoga? Bojim se da se sama ne mogu izlječiti, jer mi nije bolje iako je prošlo već pola godine... Bojim se da ja nikada neću prihvatiti taj svoj "novi život" ili ću ga prihvatiti za par godina tek... Iskustva?

Mislim da su rijetke mame kojima bar tako nesto ne prode kroz glavu. Evo ja sam i nocas pomislila da nisam ja za imati djecu nakon sto vec trecu noc ne spavam jer je zaljepljena za mene i leda me rasturaju kao nikad. I onda misli sto je meni ovi trebalo, ja sam losa majka kad tako uopce mogu pomisliti itd. Onda se probudimo i pomazimo i najsretnija sam na svijetu sto imam ovo stvorenje predivno pored sebe. Jednom sam probala podijeliti svoje misli pa sam zauzvrat dobila onaj osudujuci pogled kao da nisam normalna, tako da drzim za sebe to sto mi je nekad jako tesko i sto pomislim da mi fali stari zivot. Tako da, sve je to normalno. Nisi ni blizu sama. Dan po dan, pojadaj se nama, mozes se javiti i u inbox i bit ce sve ok s vremenom ������

Ide se k psihologu na razgovore, ne psihijatru, a psiholozi ne propisuju lijekove. A i zašto bi? Ovo je samo čežnja za više slobodnog vremena.

Mislim, nije tako strašno ni ako ne prihvatiš tu situaciju, sve dok brineš za dijete. Pročitaj ovaj tekst:
http://www.scarymommy.com/i-dont-like-being-a-mother/

Nisi usamljena u tom osjećaju.

Moj problem je nešto drugačiji. Uvijek sam bila opterećena nečim, pa brigu za dijete ne doživljavam kao puno opterećenje. Ima puno gorih, recimo briga za nepokretnu odraslu osobu (to mi je prošla prijateljica). Mene pere grižnja savjesti što sam dovela nju u svijet koji smatram nedovoljno dobrim za nju. Smatram da zaslužuje puno više. Ne svijet koji je zagađen što ljudskim otpadom doslovno, i što ljudskim otpadom u prenesenom smislu. Zapravo, to smatram za svako dijete, ali za nju me najviše boli i peče savjest.

A s druge strane, uvijek pali kada ste u totalnom crnjaku podsjetiti se činjenica da:
1 - mnoge žene u svijetu nemaju pristup zdr. skrbi kao mi u Hrvatskoj, te žive u neimaštini,
2 - prisiljene su rađati dijete za djetetom, i to čim uđu u pubertet (u Indiji npr. već u srednjim 20-ima odlučuju se na trajnu sterilizaciju)
3 - imaju po šestero djece i više, toga ima i u Hrvatskoj često, pa i ako su dobro situirane opet je teško

Citiraj:

---

Kitap prvotno napisa

I što sada, kako dalje? Kako da počinjem uživati u majčinstvu? Sve me ovo dosta guši, nemam više prijatelja, osjećam se usamljeno, nemam vremena za ništa, svaki slobodan trenutak moram učiti, dosta sam nervozna. Hoće li ovo stanje proći? beba je stara 6 mjeseci, a ja sam rodila u srednjim 20-im godinama. Da li se koja mama susrela s tim?

---

Mislim da se skoro svaka majka oseća "zarobljeno" u prvim mesecima života bebe.
Moja mama mi je rekla da je jedva dočekala da se vrati na posao kada sam ja napunila 6 meseci (bila sam valjda naporna :)).
Moja drugarica je počela da radi pola radnog vremena kada je njena beba imala nepunih 6 nedelja-izjavila je da bi inače "poludela".
Ja se nisam osećala baš zarobljeno bebom kao ti, već samo užasno usamljeno, jer sam se i ja preselila u drugo mesto.

Možda bi trebalo da smanjiš vreme posvećeno učenju i pronađeš sebi društvo- potražiš staro, ili upoznaš novo.
Ili da iskoristiš slobodno vreme za bilo šta što te opušta i raduje, ako imaš osobu koja može da ti pričuva bebu.
Dolazi proleće i lepo vreme, idealna prilika da provedeš što više vremena napolju, u šetnjama, tako možeš upoznati nove ljude, možda čak i učiti napolju, to bi verovatno smanjilo osećaj "zarobljenosti".
Bebica ti više nije tako mala, za koji mesec će se puno aktivnije kretati, komunicirati, vreme provedeno sa njom će ti biti sve zabavnije.

Ja sam počela uživati tek sad, baš ono da osjećam neko ispunjenje kad kažem da sam majka a malena mi ima 2,5 godine :P

Mislim,šta da ti kažem drugo..sve je to stvarno individualno, nit sve žene uživaju u majčinstvu nit sve majke žele bit one stare "žene".Ja sam se isto promijenila, odustala od posla kojeg obožavam, odustala od doktorata kojeg sam obožavala..ali to ne zbog djeteta nego zbog sebe-vidjela sam da to više nije ono što me ispunjava nego me ispunjava samo to da se što više odmaraam i spaaavaaam :) Sada sam majka kod kuće s djetetom i sad mi je tek postalo super. Čitam i spremna sam se vratiti na staro mjesto,ali ne za sad.

O emocijama nakon poroda- anksiozno depresivni poremećaj , terapija psihoramacima i psihoterapija.

I idemo dalje...polako ali sigurno. i noga u dupe je korak naprijed

Evo još jedna koju je povratak na posao spasio,mislila sam da ću izludit..bila sam već depresivna, nisam se toliko davala djetetu, bilo je trenutaka kada sam pomislila - pa što je falilo starom životu bez djeteta? Ali sada stvarno uživam, ona je veća, pričamo s njom, smijemo joj se..
Kao i sve u životu, i ovdje si daj vremena. I zaboravi, mislim poludim na taj hrvatski marketing majčinstva, zaboravi na blaženstvo nakon poroda. To je TEŽAK posao, nema bogomdanih mama.. Na kraju dana ne pitaj se jesi li sve odradila kako treba, nego što si novo naučila.

Hvala vam svima na savjetima. Ponekad je dobro čuti da nisam ipak jedina što ovo osjećam, ma koliko god mi bilo žao što i drugi kroz to prolaze.
Nadam se, da ću s vremenom biti sve bolje. Za sada još uvijek neću potražiti nikakvu stručnu pomoć, no ukoliko se stanje ne bude popravljalo, ništa mi drugo ne bude preostalo nego porazgovarati s nekim.
Na dane sam zbilja bolje, i super se osjećam kao da je cijeli svijet moj. A onda dođe dan tuge, depresije i nezadovoljstva, kad se pitam što mi je sve ovo trebalo, zašto nismo pričekali malo, zašto smo se toliko žurili s djetetom i kakav bi mi bio život da ga sada nema. Imam grižnu savjesti kad to pomislim, a on me onako svojim malenim okicama gleda i smješka mi se.
Trenutno sam još uvijek u toj nekoj fazi di me na dane majčinstvo baš guši, jer imam osjećaj da više ništa ne mogu raditi, da ne mogu nigdje otići pa me to čini nezadovoljnom. Mislim da će se to s vremenom malo stabilizirati, i da će se moje stanje popraviti, bar se nadam. Imam dobro i nezahtjevno dijete pored kojeg još uvijek stignem sve, samo očito ja još uvijek nisam prihvatila da je to dijete tu, da je on centar svijeta i da sam od sada pa na dalje odgovorna za to malo biće....

Citiraj:

---

lavko prvotno napisa

nema bogomdanih mama..

---

Ima, ima, :) :)
Iako, priznajem da je TO težak posao, ali NAJLJEPŠI posao na svijetu.

Beti, uz dužno poštovanje, htjela sam reći da nema žene koja se rodi kao majka - nema žene koja odmah zna hendlati savršeno dijete i sve ide po špagi. Neke imaju više, neke manje problema, ali moraju se uhodati. Htjela sam reći da se nitko ne rađa kao gotova majka.

Kitap, iskreno sumnjam da bi se drugačije osjećala i da je dijete bilo planirano i da je došlo za 2-3 godine. To je velika promjena, od onog sama sam i mogu što god želim-do toga da nisi više ti jedina bitna.
Ono što moraš promjeniti je stav da se uz dijete ništa ne može. To je totalna glupost. Naravno, ima zahtjevnije djece i one jednostavnije, ALI ima i mama i tata koji kad dobiju dijete nestanu s planeta zemlje, kompliciraju da boli glava.
Ja sam prvo dobila nakon zavšenog fakulteta (sigurno je puno teže uz studij, to je činjenica), imala sam još uvijek 25 godina. Bila sam prva u društvu, kako s prvim, a tako i s drugim, iako je razmak između moje djece 5.5 godina.
Moji prijatelji nemaju djecu, jedno je tek sada na putu. I znaš što? Obožavaju moje klince. I sve ih vrlo redovito vidim, iako em imamo djecu, em živimo 200 km odvojeni jedni od drugih.
Znači, mm i ja smo prve dvije godine uvijek išli odvojeno van (koncerti, kina, cuge...), uz to nemamo nikoga u razmaku od 200 km tako da smo uvijek bili bez pomoći i evo- ne mogu se buniti.
Nakon prve dvije godine prvog djeteta, smo čak ponekad i izašli skupa van. Drugo nam nema još ni godinu dana, ali imamo socijalni život.
Ja sam blagoslovljena divnim prijateljima i mi smo se uvijek nekako organizirali-prvo u šetnju s djetetom/djecom, pa onda jedan ostane u parku, drugi ide na cugu (ako je zima i puše u kafićima), po ljeti je jednostavno-sjedneš se na terasu što dalje od pušača.
NEMOJ se zatvoriti u kuću. Mi smo s djetetom od 23 mjeseca išli na 10 dana u Irsku, i to ono svaki-svaki drugi dan u drugom gradu. Sve se može, naravno uz puno brige za dijete i uz njegov/njihov ritam, ali nemoj se zatvoriti u kuću.
Stvarno je bitno SVAKI dan izaći van, nebitno gdje (ne u shopping centar)-nego na zrak, pa makar u prvi park oko zgrade.
Suma sumarum- uključi dijete u svoj život, na puno mjesta ga možeš povesti bez problema, a za druge izlaske-nek uskoči muž i osjećat ćeš se puno bolje.

Citiraj:

---

lavko prvotno napisa

Beti, uz dužno poštovanje, htjela sam reći da nema žene koja se rodi kao majka - nema žene koja odmah zna hendlati savršeno dijete i sve ide po špagi. Neke imaju više, neke manje problema, ali moraju se uhodati. Htjela sam reći da se nitko ne rađa kao gotova majka.

---

Biti mama nikako ne znači biti savršena
Biti mama nikako ne znači da ide sve po spagu.

Biti mama znači griješiti, znači biti umorna, znači biti rastrgana od brige i posla, ali mama znači biti mama, i to je najljepše od svega.

Fakultet nikako ne ostavljaj po strani, guraj dalje, ako to zanemaris osjecat ces se jos gore.
Jednu stvar ti netko nije napisao, a ona je jako bitna. Vise nisi ti bitna, bitno je to malo bice koje bez tebe ne moze. Kada to poslozis u glavi, sve je lakse.
Prosla sam fakultet sa bebom, sve me stiskalo, htjela sam iskociti iz koze, ali proslo je.
Sretno, zagrli bebu i svugdi sa njome.

Ja sam se zaista preporodila kad sam se vratila na posao, i ponovo postala okruzena odraslim ljudima. Nisam imala pojma koliko mi je to falilo dok sam bila na porodiljnom...

Kad sam rodila, i mene je odjednom zahvatio osjecaj, da nemam vise vremena ni slobode da budem ono sto sam prije bila. Al to zapravo nije istina. Pomalo sam shvatila da i s malim mogu (skoro) sve sto sam mogla i prije, al i toliko vise toga s njim. I putovat (krenuli s njegovih pola godine po Europi - i to on, ja i frendica; s manje od dvi ga vodili u Ameriku na 20 dana, ...), i izlazit (ne bas previse, al ipak nac ce se neko ko ce ga pricuvat jednu dvi noci mjesecno), i bavit se sportom (pa cak i ic na biciklisticke izlete koje sam na faksu obozavala, a prestala ic ne kad se mali rodio, nego 4 godine prije, kad sam se zaposlila), i citat knjige, i svasta nesto...

A sad mogu i slagat legice, i igrat se s plastelinom, i crtat, i trosit pare na te gluposti... bez da to ikome bude cudno :) i nagovarat muza da odemo u Gardaland... :)

Samo mi nedostaje planina... ja bi svaki vikend u planinu... a sad bas ne mogu.

MA joj, tako svašta utječe na to razdoblje nakon poroda...mene je uhvatila hrpetina užasa, od pareze facijalisa zbog koje 2 mjeseca niam mogla onormalno hodat jerb sam imala strašne bolove i vrtoglavice, do posljedične tjeskobe, nikakvog angažmana od strane obitelji... ti moraš sama vidjeti kako dlaje, odgovara li ti sadašnje stanje ili ne, kako si možeš pomoći... na žalost to ne može nitko osim tebe..da možeš i šetati,putovati,planinariti a možeš i zatvoriti se u sebe i vidjeti što se događa pa kad dobiješ ideju što bi moglo biti, tražiti adekvatno rješenje.

Ne mislim da je isključivo majčinstvo/roditeljstvo najljepše što se može dogoditi jer i to jako ovisi o mnogo toga izvana kao i unutar majke tj. roditelja. Treba biti realan i pomoći sam sebi. Nekom ide lakše,nekom ne, al je činjenica da promijeni sve-od same osobe do svega ostalog.
I to je jedino stalno-ta promjena i jedino realno za očekivati :) Sve ostalo su tek nijanse :)

Citiraj:

---

Beti3 prvotno napisa

Biti mama nikako ne znači biti savršena
Biti mama nikako ne znači da ide sve po spagu.

Biti mama znači griješiti, znači biti umorna, znači biti rastrgana od brige i posla, ali mama znači biti mama, i to je najljepše od svega.

---

prekrasno Beti :heart:

Uh. čitam tebe i kao da vidim sebe kada sam rodila prvo dijete. Isto u srednjim 20im, neplanirano dijete, prijateljice bez djece i u onom starom, bezbrižnom filmu, a ja ne mogu uživati s njima u tom filmu.. Nije bilo lako, osjećala sam se baš kao ti sada. Pomoglo mi je kada sam se "sastala" sama sa sobom i osvijestila da sam sada tu gdje jesam, u životnoj situaciji kojoj jesam i da mi nema druge nego početi uživati u sadašnjem trenutku. Polako sam počela spajati svoj stari život sa novim. Shvatila sam da se ne moram odreći prijateljica, izlazaka, lijepe odjeće, knjiga, šetnji... Bilo čega. Samo trebam ukomponirati bebu u sve to. Pritom muževa podrška nije bila zanemariva.
Još jedna stvar, meni nikada nije bilo uzbudljivo biti mama male bebe. Imam ih troje, i sa svakim djetetom su mi prvi mjeseci definitivno bili najzamorniji i najdosadniji trenuci majčinstva. Moje ushićenje se redovito počinje buditi sa njihovim prvim koracima i riječima. Možda ćeš se i ti početi osjećati drugačije kada bebač malo naraste.
U svakom slučaju, nadam se da ćeš, kao i ja, uvidjeti da je majčinstvo zapravo super stvar. Ja ih sada imam troje i razmišljam o četvrtom, uživam u majčinstvu punim plućima.

Sasvim je u redu osjecati se zarobljenom.I ja mislim da bi ti nakon 2god.bilo isto.Ne znam koliko imas vremena ali odi vikendom bar na kavu s frendicama,masazu,frizeru.Ako imas nekog da pricuva bebu odi s muzem prosetat....
Ja sam prvo rodila s 22.Ostao mi je jos diplomski.Moji 300km dalje.Ali on je bio divna beba,sve smo mogli s njim.I nisam se osjecala zarobljeno,a nismo ga planirali.Nju sam dobila 12,5 god.poslije.Silno zeljenu.I nekad si pomislim-ajme sto mi je trebalo 2.a ne mogu to ni izgovoriti na glas od griznje savjesti.Koliko je divna toliko je komplicirana.I ovaj put me puno vise gusi biti doma uz malo dijete....A starija sam....

Evo javljam se... Hvala vam svima na savjetima. Nekako je lakše ipak kad vidim da ne prolazim samo ja to, iako mi je žao bilo koga da se nađe u ovoj situaciji.
Naime, potražila sam stručnu pomoć. Jučer sam bila prvi puta na razgovoru. Je li mi pomoglo? eh sad, ne znam je li mi sam razgovor pomogao, jer sam dobila dijagnozu da ustvari nisam dovoljno sazrila. Bojim se da se ipak radi o nečem dubljem od samo sazrijevanja. Kako god, dobila sam terapiju. Vidjet ćemo hoće li mi biti bolje.
Znam da se moram i sama potruditi da se izlječim, znam da trebam prestati razmišljati o tome kako je trebalo biti, a nije, znam da trebam prihvatiti situaciju kakvu je i nastaviti sa životom. Teško mi je, i nadam se da će proći ovo stanje što prije.

proći će..ali će se ponekad javljati, i to je normalno :) do onda budi strpljiva i ustrajna u tome da ti bude bolje, ali si i dozvoli loše dane, tjedne,mjesece.. stvar je u tome da nestrpljivošću i požurivanjem zapravo samo meteš aktualnu problematiku pod tepih-a kad tad taj tepih treba i podignuti pa oprati ono što je ispod.

Ti nama piši tu il na nekim drugim temama a mi ćemo vidjeti kako ti savjetom možemo pomoći.

MOžeš se i javiti na PP ako ti tako više odgovara.

I voli se takvom kakva jesi, jel ti si najbolja majka svom djetetu. :)

Mene sad zanima kakvu terapiju dobije netko tko nije sazrio. Nadam se ne tablete, jer ne vidim njihovu ulogu u procesu sazrijevanja/odrastanja.
Razgovor, analiza - uvijek dobrodošli. Svima.
Tebi treba samo vremena da prihvatiš novonastalu situaciju i prihvatiš svoj trenutni život i trenutnu sebe.

slažem se,međutim njihova uloga je da smanji simptome tako da osoba može normalno funkcionirati i raditi na sebi. kad dođe do točke u kojoj je pronašla način da se nosi sa problemima, tablete više nisu potrebne. za to je potrebna upornost, strpljivost i ljubav prema sebi.

Bok

S neke strane koja situacija je slicna tvojoj... Imam 26 god. Diplomirala sam prije 2 godine ali zbog posla morala sam upisati jos 2 god specijalizacije... U meduvremenu ostala sam trudna... Otisla sam odmah na bolovanju da bi uspijela polagati sve ispite s prve god. Rodila sam prije skoro 4 mj i sad se uspostavilo da sam opet trudna... Potpuno neocekivano... Imam jos 10 ispita za polagat... Kako cu? Neznam! Ali morat cu jer inace ostajem bez stalnog posla. Uspijet cu? Nemam pojma! No reci cu ti nesto: djeca su najljepsu stvar na ovom svijetu! Naporno je. Imas puno obaveza. Nemas vise vlastitog zivota. Ali zivis za netko sto bez tebe ne moze zivjeti. To dijete ovisi o tebi. Znam da prije svega toga bila si slobodniija, imala si vremena za sebe, za stvari koje volis itd. Ali zamosli da za par godina bis htijela imati dijete ali bis saznala da ne mozes uopce imati djece... Kako bi bio tvoj zivot? Kako bis se uopce osjecala? Ja mislim da bis se samo pozalila da nisi uzivala u majcinstvi kad si imala tu mogucnost...

Mislim da svaka majka iskusi taj osecaj. Ja jesam sa prvim iako je bio zeljen i planiran i iako sam se smatrala skroz zrelom. Promena koja nastaje rodjenjem prvog deteta je najveca promena u zivotu, zapravo mislim da tek tad shvatas sta je zivot odrasle osobe.
E, kad je mali imao neke 2g, kad smo prosli adaptaciju na vrtic sa svim pratecim elementima, ja sam pocela potpuno da uzivam. Sve je opet naslo svoje mesto - muz, ja mama, ja zena, ja zaposlena zena... I najvaznije, prestala sam da razmisljam samo u okvirima ranijeg zivota i pronasla potpuno nove nacine uzivanja. Zapravo mislim da je u tome kljuc - ima toliko nacina da budes srecan da ne mozes da pojmis, prethodni zivot je bio jedan od milion.
Sa drugim detetom nije bilo takvih momenata, ono se samo uklopilo u postojeci rezim sa kojim smo mi bili ok. Jedina muka je bila kako njih dvoje sa potpuno razlicitim potrebama uklopiti i posvetiti se oboma, ali i to ce doci na svoje.
Evo, ja se cudim da se to leci. Zaista mislim da je normalno da se neko tako oseca, jer ako se ne oseca, nije ni svestan svoje roditeljske uloge. Ali valjda je to van virtuelnog sveta jos tabu, pa se smatra da moras imati dijagnozu ako si odjednom iz potpune slobode osetio strah od tolike vezanosti odgovornoscu.

Hvala vam svima na odgovorima. Javljam se da mi je puno, puno bolje. Godinu na faksu sam riješila ko od šale. Bebač i ja uživamo i sad mi je puno lakše nego u početku. Jako mi je dugo trebalo vremena prihvatiti svoj novi život, prihvatiti sebe u ulozi majke. Doduše, mislim da još uvijek nisam to prihvatila u potpunosti, ali definitivno ide na bolje!

Kako je lijepo čitati ovo, samopolako i bit ćeš još bolje..

Citiraj:

---

Kitap prvotno napisa

Hvala vam svima na odgovorima. Javljam se da mi je puno, puno bolje. Godinu na faksu sam riješila ko od šale. Bebač i ja uživamo i sad mi je puno lakše nego u početku. Jako mi je dugo trebalo vremena prihvatiti svoj novi život, prihvatiti sebe u ulozi majke. Doduše, mislim da još uvijek nisam to prihvatila u potpunosti, ali definitivno ide na bolje!

---

Imaš neki dobar recept? :)

Recept je u dobroj organizaciji! Rodila sam kad je počela godina na faksu i mislila sam da neću to moći izdržati. Na kraju sam uspjela sa prosjekom 4.3 dati cijelu godinu na prvim rokovima. Uvjerila sam se još jednom da su majke najbolji studenti. Naporno je jako, ali se isplati :)