Velika mala curica sa Sv. Duha
Puno su mi pomogle sve priče s poroda koje sam ovdje pročitala, jer sam se na neki način psihički pripremila na sve opcije koje me mogu dočekati, zato želim s vama podijeliti moju priču, iako inače nisam baš aktivna na forumu.
Nakon godinu i pol dana pokušavanja (ja PCOS – anovulatorni ciklusi i hashimoto, on blaga asthenozoospermia) i jednog spontanog (5tt – biokemijska trudnoća), konačno smo 31.1.2016. ugledali drugu crticu na testu za trudnoću. Već u 6.tt čujemo srce, u 18.tt otkrivamo da čekamo curicu. Trudnoća je prošla školski, skoro bez ikakvih tegoba. U 18.tt smo zbog blagog krvarenja otišli na hitnu na Sv. Duh gdje me pregledala mlada specijalizantica, dr. L.L. koja je bila divna, smirila me i utješila da je sve OK s bebom, da ne pronalazi nikakav ugrušak ni slično, da je krvarenje vjerojatno bila stara krv jer je posteljica bila malo nisko tada.
Iako bez trudničkog dijabetesa, udebljala sam se više nego što sam htjela (+21kg) pa mi je pred kraj bilo teško jer su mi oticale ruke i noge, iako je tlak i sve ostalo bilo OK.
U 36.tt krećem na preglede u trudničku ambulantu na Sv. Duh, idem četvrtkom pa me dopadne doktorica E.B., koja je dosta hladna i preglede obavlja „ko na traci“ ali meni to tad i odgovara jer nemam komplikacija, a ona ne forsira dodatne pretrage (prvi put me vaginalno pregledala tek na sam termin (1cm otvorena), do tada sam samo radila urin, tlak, UZV i CTG).
Termin 6.10. prolazi i naručuju me idući put za 2 dana, što je subota, 8.10. pa mi kažu da dođem samo u dežurnu ambulantu.
U noći s petka na subotu, oko 2:30h budim se jer moram na WC i osjetim prvi trud. Slabašan je, osjetim ga dolje u trbuhu kao kad trebam dobiti menstruaciju, ali ponavlja se nakon cca 20 min i shvaćam da je to definitivno to, da počinje. Nastavljam spavati U 5h se opet budim na WC i tada vidim da mi je ispao sluzni čep, trudovi se nastavljaju, isto slabi, svakih 20ak min. U 6:30 ustajem jer ne mogu ionako više spavati i počinjem pratiti trudove. Muž se također budi i sretni smo jer je počelo . Kako trudovi nisu jaki, spremam do kraja torbu za rađaonu, tuširam se, perem i peglam kosu. Sredim do kraja curicinu sobu, promijenim posteljinu na našem krevetu da me dočeka čista kad se vratim iz bolnice. Kuham ručak i ručamo. Trudovi postaju malo jači, češći i bolniji ali i dalje to nije ništa strašno. Oko 13h odlučujemo otići u bolnicu kad već imamo dogovorenu kontrolu da vidimo kako napredujem, iako mi je plan odbiti ostati ako sam otvorena manje od 5-6cm. Vidim da je dežuran jedini doktor kojeg sam silno htjela izbjeći, dr. M.P., ali nasreću me ne zaprima on već ista mlada doktorica L. L. koju sam upoznala u 18.tt i koja je bila divna. Spajaju me na CTG koji očitava slabe trudove (iako mene sada kada ležim na leđima bole više pa se pitam ako su ovi slabi, kakvi su ona jaki ). Pregledom utvrđujemo da sam otvorena 3cm, UZV i CTG su uredni, trudovi slabi, nema potrebe da ostanem. Svi se „dive“ mom ogromnom trbuhu i procjenjuju bebu na preko 4kg! Odlazimo kući i ja planiram malo odspavati, ali tada, naravno, trudovi postaju jači i ne uspijevam. Od cca 16h su postali češći i bolniji, razmak oko 5-7min, trajanje 45sec. I dalje me boli samo naprijed dolje u stomaku, ni jedan položaj mi ne odgovara osim hodanja. Disanje nikako ne mogu uskladiti, ne mogu se skoncentrirati, žalim što nisam više vježbala to disanje jer bi mi sad možda bilo lakše. Muž mi predlaže da legnem u kadu, pa ju on pere i puni, ja ulazim i tako ostajem cca 1h, premještam se s jednog boka na drugi. Malo mi je lakše ali me baš jako boli. Oko 20h odlučujemo ponovo otići u bolnicu jer su trudovi sada baš jaki i na razmaku 3-4min.
Ponovo me pregledava dr. L.L., dok dr. M.P. prolazi, prepoznaje mene i muža i kaže – „Sad vas više ne puštamo kući“ – čak je i bio simpatičan u tom trenutku. CTG očitava nešto jače trudove, ali i dalje to nije „baš za rodit“ – mene rastura pa se sad već pitam kako ću ja to… Nakon cca 45min na CTG-u i pregleda UZV-om (opet licitiranje kolika je beba, zovu i drugu babicu koja mi pipa stomak i kaže „Ajme posuvda je, to je sigurno preko 4kg“ – jeej), pregledava me doktorica i utvrdi da sam 6cm otvorena – jeee, ostajem :)! Kažem im da bi voljela porod bez ikakvih intervencija kao što su prokidanje vodenjaka, drip i slično dok god je to moguće, a ako je već potrebna neka intervnecija da mi ju objasne i traže suglasnost. Divna babica Anđa mi objašnjava da je to i njima u najboljem interesu i da se ne brinem, da će mi sve objašnjavati što god mi budu davali. Dolazi doktorica i nudi mi epiduralnu. Pošto sam malo prenjela, krvni nalazi koje sam donjela su nešto stariji od mjesec dana (koliko je rok) i morali bi mi ponovo izvaditi krv ako želim epiduralnu, a kako sam već sad otvorena 6cm, pitanje je da li bi stigli dobiti nove nalaze prije nego se previše otvorim da je mogu primiti. Kako sam ionako htjela porod bez intervencija, pa i bez anestezije, shvaćam ovo kao još jedan znak i kažem da ne treba ponovo vaditi krv, da ne želim epiduralnu.
Daju mi klistir koji ne odbijam jer osjećam da se nisam dovoljno sama očistila i odlazim u predrađaonu. Brijanje nitko nije ni spominjao iako sam ja došla „uredna“. Sa mnom je u predrađaoni još jedna žena koja u tišini prodisava svoje trudove dok ja hodam i stenjem cijelo vrijeme. U predrađaoni sam bila 21h-23.30h i trudovi su postajali sve jači i intenzivniji. Dosta sam i krvarila i cijelo se vrijeme brisala papirom da ne kapljem baš po podu (jer sam cijelo vrijeme hodala). U međuvremenu je dosta trudnica još došlo, na kraju nas je tu noć rodilo 4-5 pa je baš bila gužva u rađaoni. U 23.30h konačno utvrđuju da sam 9cm otvorena i da mogu u rađaonu pa mi zovu i muža. Tu su mi rekli da mogu leći na bok koji mi odgovara pa biram desni. Muž je cijelo vrijeme sa mnom i podrška mi je velika, pokušava me podsjetiti na pravilno disanje iako meni nikako ne ide, ne mogu se skoncentrirati. Vodenjak i dalje nije pukao pa me boli samo naprijed, ništa iza u leđima. Oko ponoći dolazi babica Anđa i na moju molbu mi konačno prokida vodenjak, hrpa vode izlazi van ali ne onako odjednom nego ona mora rukom pomoći – moja velika beba je očito sprečavala da voda izađe odjednom. E tu počinju pakleni trudovi jer se moja „velika mala“ curica morala do kraja spustiti – ipak nije bila skroz nisko. Boli me i osjećam strašan pritisak, potrebu za tiskanjem iako znam da još ne smijem tiskati. U trudovima umjesto da dišem, vičem i govorim mužu da ću umrijeti, da ću se raspuknuti. U boxu do mene „susjeda“ iz predrađaone u par tihih trudova rađa malog dečka od 2700g, govorim mužu da ju mrzim i zašto ja moram roditi kapitalku od 4kg! Nakon što završe s njom, dolaze do mene, pregledavaju me i govore da se okrenem na leđa i da je vrijeme da tiskam. Vidi se glavica i crna kosica. Tiskam iz sve snage i osjećam kao da se raspadam. Babica Snježana mi masira i širi međicu. Nagovore me da mi daju drip samo da mi ubrzaju izgon jer je beba velika. Nakon što mi ga daju, čekaju trud skoro 2min, a ništa se ne događa. Idući trud iako nije jak, govore mi da tiskam sad iz sve snage. Babica govori da beba ide s rukicom na glavi i da me mora rezati jer će me svu razderati – pristajem na sve samo da završi. Babica me zareže i beba izlazi. Izletila je kao čep od šampanjca, vidjela sam u bunilu kako su svi napravili korak unazad jer ih je zapljusnula količina plodne vode, krvi i tko zna još čega. S tom rukicom na glavi, bila je kao supermen :). Vičem da puste pupčanu da otpulsira i puštaju ju, ali kratko, ne znam je li otpulsirala do kraja. Malo mi brišu curicu, važu je i stavljaju mi je na prsa. Rodila sam je u nedjelju 9.10., u 1:05h, tešku 4200g i dugu 54cm. Odmah je plakala i pogledala me, bila je prekrasna, maalo natečena, ali nije izgledala previše izmučeno. S obzirom da sam već izgubila dosta krvi, dali su mi nešto da posteljica brže izađe i muž mi je rekao da je bila ogromna – da su je morali staviti na 2 pladnja. Dok smo mi mazili malenu, vidjela sam da ih se više skupilo i da pregledavaju posteljicu – zaključili su da je djelić ostao unutra i da mi moraju raditi ručnu eksploraciju. Kako se to radi pod općom anestezijom, dovode anesteziologinju i dolazi dežurni specijalist, dr. M.P. – to je bio moj jedini „susret“ s njim te večeri, sve ostalo su odradile babice Anđa i Snježana i doktorica L. L. Odnose mi bebu, muža šalju van, uspavljuju me i obavljaju taj zahvat. Muž kaže da traje cca 20 min, budim se poslije zašivena (imali su vremena pa su me baš lijepo zašili, interdermalnim šavom koji je brzo zarastao i već se skoro ne vidi, a prošlo je 25 dana od poroda). Nakon buđenja mi vraćaju bebu na prsa i malo se svi troje mazimo neko vrijeme. Htjela sam ju pokušati odmah podojiti pa mi malo dižu stol iz ležećeg u poluležeći položaj i tu počinju problemi. Osjećam da me oblijeva hladan znoj i da mi je zlo, tlak mi pada na 80/40, puls također nizak. Otvaraju prozor, uzimaju bebu, rukom tiskaju 3 infuzije koje su mi spojili. Postaje mi malo bolje ali tlak je i dalje dosta nizak. Objašnjavaju mi da sam izgubila dosta krvi, što u porodu, što zbog posteljice. Mužu govore da mora ići, da se ja moram odmoriti i odnose mi bebu (jer ju ionako ne mogu držati). To je bilo oko 3h, ostajem ležati tamo u rađaoni do 6h, slušam još jedan porod poslije mene (isto manja bebica od 3100g). U 6h me odvoze na odjel babinjača gdje odspavam do 8h, kad dolazi sestra i pita me da li bi probala otići na WC, ona će mi pomoći. Ustajem i opet me hvata nesvjestica, uspijem doći do WC-a, ali ne i natrag pa sestre dovoze nosila na koja me stavljaju i malo gubim svijest. Krvni nalazi poslije su pokazali da mi je hemoglobin dosta pao (na 70) pa sam dobila i 2 transfuzije krvi nakon kojih mi je bilo bolje.
Sve u svemu, porod je bio dosta težak, ali uspjela sam ga odraditi gotovo bez ikakvih intervencija. Onaj drip na kraju ni ne računam jer uopće nije uspio proraditi, rodila sam ni 5min nakon što su mi ga dali, a trudove nije pojačao. Bila bi sretnija da je posteljica izašla spontano (onda možda ne bi bilo abrupcije), ali oni su procijenili da sam već izgubila dosta krvi i da se ne treba čekati. Epiziotomiju sam se isto nadala izbjeći, ali kako je moja curica bila jako velika i još išla van s rukicom na glavi, mislim da je babica dobro procijenila da je potrebna. U svakom sam se slučaju brzo oporavljala, mogla sam sjediti na jednom guzu već drugi dan.
Sestre na odjelu babinjača – ima svakakvih, i divnih i groznih, ali treba samo postavljati puno pitanja, tražiti ako treba i 100 puta da vam pokažu kako pravilno staviti bebu na grudi i dojenje će ići OK. Mene je prvi dan malo bolilo, ali vrlo brzo smo i curica i ja shvatile kako se treba uhvatiti tako da ju dojim već više od 3 tjedna i nisam imala ni jednu ragadu, ni jedan upaljeni kanalić, ništa. Ona super napreduje, velika je i sad čekamo prvi pregled kod pedijatra.
Sve u svemu, moj zaključak je: trudovi su me bolili puno više nego što sam očekivala, mislila sam da imam visok prag boli, ali ovo me baš iznenadilo. Da mi je ranije pukao vodenjak, ili da sam dopustila da mi ga prokinu, možda bi bilo lakše – to mislim jer sam ja cijelo vrijeme osjećala jaku bol i pritisak naprijed, možda bi išlo brže ili bi se bol rasporedila, da je vodenjak pukao. Sam izgon je isto užasno bolio ali jako je kratko trajao i olakšanje kad je beba izašla je bilo trenutačno!
Iako je porod bio težak, potpisala bih opet za takav i definitivno bih ponovo otišla na Sv. Duh!
