Ovo je moja priča... Klara...
Klara - 18 dana :heart:
Osjećam se slomljeno, nitko me ne razumije, a i brzo sam shvatila da ni druge majke upoće ne razumiju moju bol... Zato sam odlučila ovdje podijeliti svoju priču, našu priču koja je počela u...
Petak, 28.10.2016. u 00:37 kada se rodila savršeno zdrava djevojčica Klara, tešku 3470g i duga 50cm sa najboljim ocjenama Apgar 10/10. U tom sam trenutku znala da je savršena! Zašto sam znala? Zato jer sam bila u Zagrebu u Petrovoj bolnici na amniocentezi i nalazi su bili savršeni, a na dnu stanice je pisalo: spol XX, žensko. Sa svih strana slike i reportaže o djeci sa Downovim sindromom, a ja sam dobila potvrdu da je sve u redu i ne samo za Down nego i za brdo drugih bolesti. Svi, prijatelji, kolege pa čak i ginekolog mi je rekao da nemam što brinuti, i zaista nisam uopće brinula, ma niti malo! Išla sam na elektivni carski rez koji sam već jednom imala tako da sam znala što me čeka, pa ni tu nije trebalo biti nikakvog iznenađenja. I zato je porod prošao školski.
Ali ono što je uslijedilo nisam mogla zamisliti niti u najgorim snovima. Ujutro kad je pedijatrica došla pregledati bebu sve bilo savršeno, samo je iskomentirala: Nešto mi je blijeda… Ali nije tome pridavala previše pozornosti. Ali kako je dan odmicao i sestre koje su došle da je premotaju, navečer i okupaju, pa i nahrane također su primijetile da je „blijeda“, „bljedolika“. Čak sam u jednom trenutku napomenula kako sam i ja blijeda cijeli svoj život, sa hladnim rukama i nogama i kako mi je stalno zima, pa valjda bude na mene.
Subota ujutro, 29.10.2016.: Vani je lijepi sunčan dan, sunčeve zrake ispunile su sobu. Dolazi vizita. Pedijatrica pregledava bebu i opet komentira kako je blijeda, štoviše čak da ima jako čudnu sivu boju kože. U tom je trenutku sunce obasjalo moju Klaricu i tada sam prvi put primijetila da zapravo jako loše izgleda. Dajem dopuštenje da ju odvedu na vađenje krvi, a ja ostajem sama u sobi, bez bebe. I tada sve počinje… Svako malo dolazi pedijatrica sa sve gorim vijestima!
1. Beba se napila plodne vode pri porodu pa je valjda pokupila bakteriju. Odlučili su joj pustiti antibiotik. Ništa bit ćemo duže u bolnici ali nema veze.
2. Dolazi pedijatrica sa novom pričom. Ultrazvukom je ustanovljeno da Klara ima situs inversus i objašnjava da je to genetska pogreška koja se karakterizira promjenom strane unutrašnjih organa, pa joj je tako srce na desnoj strani, jetra na lijevoj, slezena na desnoj, a tanko i debelo crijevo imaju obrnuti položaj. Pedijatrica me uvjerava da je sve u redu i iako su organi promijenili mjesto, veze između njih nisu prekinute i sve funkcionira bez problema. Ali da se na ultrazvuku vidi da su i velike krvne žile na srcu promijenile svoje pozicije, te da će pozvati kardiologa za mišljenje, jer u 2% slučajeva može doći do srčane greške. U međuvremenu Klara ostaje na promatranju, a ja mislim pa ne bude valjda među ta 2% i pitam se kako to da prije nitko ništa nije vidio na ultrazvuku? Ako nigdje drugdje kad sam bila na amniocentezi u Zagrebu. Ili na ultrazvuku koji mi je napravljen samo par dana prije poroda. Kako ne vidiš da dijete koje se treba roditi ima srce na desnoj strani? Pa nije li poanta ultrazvuka provjera da li je sa srcem sve u redu?
3. Oko šest navečer dolazi pedijatrica. Klari su odlučili dati bočicu, ali ona dobiva konvulzije i pada joj kisik. Rekla mi je da su je uspjeli stabilizirati, te da su na srcu uočili šum ili sjenu, ali nisu sigurni. Pitam ja: Pa kako to mislite niste sigurni?! Objašnjenje: Mi smo sekundarna bolnica i jednostavno nemamo ovdje tako dobre i precizne aparate. Ali i dalje ćemo Klaru pratiti i ukoliko će se stanje pogoršati morat ćemo je prebaciti na Rebro u Zagreb.
Možete si zamisliti kako sam se osjećala, potpuno nemoćna. Klara negdje gore na odjelu, ja sama u sobi, i stalno na mobitelu o svemu izvještavam muža.
4. Taman prošla ponoć. Uleti pedijatrica u sobu i stalno ponavlja: Klara nije dobro! Klara nije dobro! Jako joj je loše, molim Vas potpišite papire za hitan transport na Rebro! Kad se vratimo budemo Vas o svemu obavijestili. Ruka mi se trese dok potpisujem papire. Zovem muža, plačem, nitko ne zna što se događa!
Nedjelja, 30.10.2016.: 4 sata ujutro. Oka nisam sklopila i čekam pedijatricu. Kuca na vrata i ulazi u sobu. Jako djeluje rezervirano, i samo kaže: Klara ima tešku srčanu grešku, javite suprugu da odmah ujutro krene za Zagreb. Tamo će kardiolog sve objasniti. A i treba potpisati neke papire. Okrene se i ode. Ja ostajem sjediti na krevetu i sama sebi postavljam pitanja: Ma o čemu ona to priča? Kakva srčana greška? Što misli pod teška srčana greška? Jel se može operirati? Bude sve u redu?
Popodne se moj muž vratio iz Zagreba sa činjenicom da je Klara stravično loše. Na rubu smrti, sa oštećenim bubrezima, lezijom jetre, plućima punim krvi, lošom cirkulacijom krvi po tijelu, da ima novorođenačku sepsu i infekciju. Dijagnoza: srčana anomalija - situs inversus; jedna srčana klijetka; zajedničko izlazište krvnih žila s time da je još i vena imala svoje greške, a aorta svoje. Imala sam osjećaj da ću doživjeti moždani udar! Ništa nisam spavala, jela, nisam mogla prestati plakati, mozak mi se nije gasio i tisuću puta zašto!!!! Zašto baš Klara, zašto baš mi? Što dalje?
Tražim navečer na viziti da me sutra ujutro otpuste kući jer jednostavno više ne mogu izdržati u toj sobi, sama, nigdje nikoga… Samo sam stalno visjela na mobitelu. Glavna stranica Google. Nisu oduševljeni idejom jer sam prije samo 2 i pol dana rodila carskim rezom ali su popustili.
Ponedjeljak, 31.10.2016.: Pakiram se za odlazak. Još samo da dobijem moje i Klarino otpusno pismo i napokon idem doma. Klara je i dalje loše i odlučujem da popodne idem na Rebro. Možda neće dočekati sutra. Jedva sam došla do odjela, rana me boljela luđački, mislila sam da će mi sve van ispasti, a da ne govorim o krvarenju. Ali došla sam! Sastali smo se i kardiologom, koji mi je, kao laiku, nacrtao i objasnio kako izgleda i funkcionira Klarino srce. Razmišljam dok mi suze teku niz lice: Po to uopće ne izgleda kao srce, kako to uopće funkcionira? Pa neće valjda umrijeti? Ako joj se stanje stabilizira kardiolog predlaže 3 operacije… Dalje uopće nisam čula što je govorio…
Ali moja Klarica je bila strašan borac! Preživjela je, oporavila se od svega, i svakim danom je bila sve bolje. U dva tjedna se zbucala 400 gr i narasla 3 cm! Kardiolog nam je ipak napomenuo da je njezino stanje i dalje teško i da joj svaki dan može biti zadnji.
Tako smo ujutro sređivali papire jer sigurno znate za onu našu „hrvatsku administraciju“, a popodne smo bili na odjelu. Svi su mi govorili da moram ležati, paziti se, ali nikad, nikad si ne bi oprostila da nisam, onih pola sata koliko mi je bilo dozvoljeno, provela pored inkubatora svoje bebice. Klara je ležala na odjelu intenzivne neonatologije gdje su pravila jako stroga. Nitko drugi osim mame i tate ne smije na odjel, i to pola sata mama i pola sata tata. Ali ne istovremeno. Ipak ja sam znala biti sa Klarom oko 40 minuta, a tata ostalih 20, pa je to opet bio jedan sat. S vremenom sam shvatila zašto su pravila tako stroga. Oko Klare je bilo brdo aparata, monitora, lijekova, bila je intubirana, ventilirana, puna igli i cjevčica, sve je nešto žmigalo, ispuštalo jake zvukove, a sestre i liječnici su konstantno „servisirali“ njezin inkubator. Ponekad sam im čak i ja smetala….
Liječnički konzilij je odlučio da Klara ide u Austriju u Linz na operaciju. Napravili smo i putovnicu po brzom postupku. Odlučili smo da sa Klarom u Linz ide moj muž, a kako bi Klara u Linzu bila najmanje mjesec i pol, ja bi došla kasnije dok se još malo opravim. I sve je bilo spremno. Avion je trebao doći po nju u ponedjeljak 14.11.2016.g. u podne.
Nedjelja, 13.11.2016.: Dogovorili smo se da danas ranije idemo u Zagreb, da prije dođemo kući. Trebalo je spakirati putnu torbu, ali i provesti još malo vremena sa starijom kćerkicom.
Sve je bilo super, Klara je bila napokon bila budna, rekla sam joj da tata ide s njom, da ću ja doći kad prizdravim i da paze jedan na drugoga…. Čak me uspjela i pogledom pronaći i samo smo se gledale. Po prvi put sam imala osjećaj da zna da sam pored nje! A ustvari ona se opraštala i nisam znala da je to zadnji put da je vidim. Pola sata nakon što smo mi otišli dobila je teški infarkt. Nisam mogla vjerovati, tj. nisam željela vjerovati. Pa to se ne događa! Sutra ide u Linz, kakav infarkt! Pa sve je bilo super! Kako sad to iz čista mira! Možda još ima nade! – vrištao mi je mozak.
I onda su započela najteža 24 sata naših života, ali i najteži sati moje malene bebice koja se borila do samoga kraja, čak je i otvorila svoje okice ali maleno bolesno srčeko bilo je nepovratno oštećeno, organi su se počeli gasiti jedan za drugim i u ponedjeljak 14.11.2016. umrla je u 14,12.min.
Svi mi govore da je tako i najbolje, jer je bila jako bolesna i cijeli život bi provela po operacijama i bolnicama, ali čuda se događaju, zar ne? Ona je trebala biti moje malo čudo, ali eto nikada nije dobila priliku za život pod ovim suncem. Znam da sada više ne pati, da ju ništa više ne boli, ali uvijek je tu onaj ali…..
Za mene moja Klarica je bila savršena! Strašno mi nedostaje i što god netko rekao, nikad se neću moći oporaviti! Bole me srce i duša , noćima ne spavam i stalno razmišljam da li smo ju mogli spasiti! I stalno se pitam: Zašto baš ona, zašto baš mi?
Znam da su tamo negdje mame koje su isto izgubile svoje bebice, ali nikad nisam mislila da ću jednom ta mama biti i ja. Zato, bebi moja, počivaj mi u miru, a ja ću se već nekako snaći. :heart:
