Uzeli su mi trudnoću, ali porod im nisam dala - ni nakon 4 dana trudova
Trebalo mi je 4 godine da napišem priču s poroda Male Kme, a kad sam to nedavno napokon napravila, obećala sam da mi za Bartolovo rođenje neće trebati toliko vremena. Unaprijed se ispričavam na maratonu od teksta ;)
Prije 2 tjedna rodio se dakle mali veliki momak, nevjerojatno zen i skulirano dijete, a naša priča počinje naravno devet mjeseci ranije – na Bledu. Kako se nakon pola godine pokušavanja ništa nije događalo, MM i ja pripisali smo to stresu i odlučili se Malu Kme preko vikenda po prvi put ostaviti baki na čuvanje, a mi zapaliti do Slovenije napraviti joj brata ili seku. Djelovalo je :D
Za razliku od prve, potpuno bezbrižne i opuštene trudnoće 4 godine ranije, ova je bila čista suprotnost. Punih šest mjeseci opakih mučnina i povraćanja, niskog tlaka, graničnog nalaza šećera i s tim povezanim mjesečnim pregledima zbog trudničkog dijabetesa, pa još i graničnog nalaza štitnjače i opet s tim povezanim mjesečnim pregledima... Očekivala sam još jednu idiličnu trudnoću, a dobila tjedno šetanje od doktora do doktora i maratonsko sjedenje po sumornim čekaonicama, sve to uz drugo dijete kod kuće i činjenicu da sam, stjecajem okolnosti, morala raditi sve do posljednjeg trenutka, 30 dana prije termina.
Kao da to nije bilo dovoljno, uz sve ostalo teško mi se razbolio i jedan vrlo drag član šire obitelji, pa kad nisam zbog sebe obilazila bolnice, činila sam to zbog njega. Negdje pred kraj trudnoće doslovno sam s kobile putem mobitela dogovarala njegov premještaj iz bolnice u stacionar, na opće čuđenje doktora koji je upravo rovario po mojoj, da prostite, jel... :-o Bilo bi smiješno da nije bilo tužno.
Tek koji tjedan nakon što su mučnine prestale, počeli su pak lažni trudovi, a moja ginekologica je zaključila da je beba iznenada počela naglo rasti i poslala me da ubuduće vodim trudnoću na poliklinici. Ondje nisam mogla birati liječnika, svaki je put bio neki drugi, a svaki od njih imao i svoju teoriju. U jednom trenutku moja ginekologica, ginekologica na poliklinici i dijabetolog uspješno su se preko mene posvađali oko toga trebam li, moram li ili pak uopće ni ne smijem raditi OGTT.
Suvišno je reći koliko je sve skupa bilo stresno, a do kraja sam već imala osjećaj kao da mi je netko, posve nepotrebno i neopravdano, ukrao trudnoću – moju posljednju, tih zadnjih 9 mjeseci moga postojanja tijekom kojih ću pod srcem nositi život. Činilo me to tužnom i razočaranom... Pogotovo kad mi je jedan od liječnika otvoreno, ali potiho priznao da je čitava drama oko mog „dijabetesa“ i „štitnjače“ bila nepotrebna, jer je stvar zapravo bila tek u nedavno sniženim graničnim vrijednostima šećera i hormona, a sve naravno – zbog zarade farmaceutske industrije. :evil:
Bilo mi je svega dosta, željela sam priodan porod, željela sam uživati barem u tim posljednjim danima trudnoće, željela sam da moj mali-veliki momak napokon bude malo u centru pozornosti. I tražila sam način kako da vratim nazad barem djelić onoga što su mi uzeli... Danima sam gutala priče s Rodinog foruma, tražila način kako da svoje želje i potrebe uskladim s mogućnostima, i na kraju sam odlučila potražiti savjet doule.
Napokon, stvari su krenule na bolje. Razgovor s njom pomogao je i meni i MM-u da stavimo stvari u perspektivu, i to u samo 90 minuta konzultacija. Više mi ni nije trebalo da shvatim gdje sam, kamo idem i kako želim tamo stići.
Prvi sam put prije 4 godine rodila u kadi i pamtim to kao sjajno iskustvo, zato sam se nadala opet istom. Ali, prvi sam put unatoč vodi i babici koja me čitavo vrijeme masirala, jako popucala i oporavak mi je bio poput noćne more – zato sam ovaj put odlučila u posljednji trenutak doći u bolnicu i potom biti otvorenija za sve opcije koje će me poštedjeti više desetaka šavova na sve strane. Moja doula mi je preporučila čaj lista maline, homeopatiju i na kraju ricinusovo ulje kada sam, tjedan prije termina, nakon mjesec i pol lažnih trudova, puna 4 (četiri!) dana imala PRAVE trudove.
Lažni trudovi prethodno su me potpuno iscrpili – nekoliko noći za redom trajali su i po 8 sati za redom s pravilnim razmakom od 10 min, nisu mi dali spavati i držali su me u trajnoj napetosti i s vječnim pitanjem – je li to sad to? Znam kako izgledaju trudovi i baš svaki put činili su se kao pravi – počinjali u u leđima, trbuh je bio tvrd, malac bi se smirio... a ja sam već bila na rubu živčanog sloma. Paralelno, malac je u buši rastao kao gljivica i došao gotovo do 4kg, što je samo pojačavalo moj strah od ponovnog općeg pucanja – malena je bila rođena s 3190g, ako je ona napravila takav dar mar, pitala sam se što me tek sad čeka...
Kada je ctg očitao trudove na 7 min razmaka na redovnom pregledu tjedan prije termina, zato nitko nije bio sretniji od mene. Pregled je pokazao da sam 3cm otvorena i to je bila glazba za moje uši – napokon, tom stresu će doći kraj! Taj dan nisam skidala osmjeh s lica, očekujući da ću vjerojatno tijekom noći roditi. MM i ja otišli smo u zadnji shopping potrepština za bebu, družili se s Malom Kme, otišli na ručak... Sve u nekoj euforiji. Trudove sam osjećala čitavo vrijeme kao blagu menstrualnu bol, slabije no one lažne koji su me gnjavili danima prije. Pala je noć, Malu Kme smo stavili na spavanje, malo po malo trudovi su se pojačali. Nešto prije ponoći bili su na tri do pet minuta razmaka i toliko šarafili da sam se presavijala u svim mogućim pozama. Iiii.... onda su stali. Samo tako, kao da ih nikad nije ni bilo. Točnije, bili su tu i dalje, ali toliko blagi da sam, navikla na lažnjake, uspješno odspavala do jutra. Isto se nastavilo i sljedeći dan i onaj poslije, kada je novi pregled pokazao opet isto – 3cm otvorena, trudovi na 7 min razmaka. Ukupno, trudove na 7 min razmaka imala sam puna četiri dana i ponovo sam bila na rubu živčanog sloma. Ovaj me malac odlučio pod svaku cijenu naučiti strpljenju i dobro mu je išlo.
Na posljednjem pregledu doktorica je zaključila da daljnje otvaranje usporava moja loša probava i da je pokušam potaknuti, pa će i porod krenuti. Za savjet sam zamolila iskusne mame na forumu i doznala da se zatvor inače povezuje s nekim „zaglavljenim“ stvarima iz svakodnevnog života. Savjet – otpustite ono što vas muči pa će i probava proraditi + doulin prijedlog da pokušam s ricinusovim uljem.
Ricinus sam popila sa sokom od naranče popodne, a u 22:20 navečer, dok sam gledala reprizu reprize Zločinačkih umova, počeli su trudovi. Lažem, nisu počeli – obuzeli su me. Od prvog do zadnjeg truda to više nije bilo šarafljenje, to je bila takva moćna sila koja je zavladala mnome, da se to nikako drukčije nije moglo opisati. Istovremeno, otišao je i sluzni čep, počela je polako curiti i plodna voda, a počelo je i čišćenje – na wc-u sam u pola sata bila sigurno 6-7 puta. MM je nazvao moju mamu da dođe pričuvati Malu Kme i naivno joj rekao da ne mora žuriti, očekujući da će trudovi potrajati bar nekoliko sati prije nego krenemo u bolnicu. No, oni su odmah bili na minutu-dvije razmaka i toliko snažni da sam jedva disala, tako da mi je mama na kraju došla za 15-ak minuta – i to se činilo kao vječnost. Do auta sam došla vješajući se po MM-u i trčeći po stepenicama između trudova, jer u trudu sam jedva stajala na nogama.
Oko 23:30 bili smo već u bolnici, a sestra na prijamu odmah je zvala rađaonu da stižemo – bilo joj je jasno da nema vremena za formalnosti i uzimanje podataka. Na vratima rađaone dočekala nas je divna, divna babica Mihaela, koja je bila i na porodu Male Kme. Dala sam njoj i doktorici plan poroda, detaljno su ga proučile, a zatim sam im rekla i što se dogodilo na prvom porodu i kako sam, unatoč mom planu, spremna pristati na njihove sugestije da izbjegnem ponovo pucanje. Obećale su da će pokušati sve da mi pomognu i bile jako zadovoljne činjenicom da sam i čišćenje i brijanje obavila kod kuće.
„Svaka čast mama, pa vi ste i otvaranje i sve ostalo obavila doma, pa to je sjajno!“ Ta me rečenica u onoj muci učinila ponosnom i još malo snažnijom, hvala im zauvijek na takvom toplom, normalnom ljudskom pristupu. :heart:
Došla sam otvorena čitavih 10 cm i za kadu nije bio više vremena, ali babica mi je rekla da imaju sjajan stol koji se može transformirati u bilo koji položaj koji će mi pasati i da ćemo, ako budem htjela, sve redom ih isprobati da mi bude lakše. Doktorica me nije pregledavala u trudu nego je čekala da prođe, a babica me držala za ruku i potom strpljivo čekala da trudovi prođu kad sam morala prošetati do rađaone.
Ja sam zapravo samo htjela mir i tišinu koliko je to bilo moguće u bolničkim uvjetima, ali bila sam svjesna da neću moći dobiti intimni porod kakvi su kućni – i pomirila sam se s time.
Čim sam legla/sjela na stol za rađanje, nagon za tiskanje postao je ubitačno žestok. MM kaže da je ctg pokazao trudove koji su dosezali do 180, a kako se bebač još nije do kraja spustio, morala sam ih nekako prodisavati. Skupila sam svu snagu, koncentrirala se na bebu i osjećala kako se spušta, a kako mi je to toliko uspjelo da sam u jednom trenutku prestala urlati kao zvijer, babica je pomislila da su trudovi stali. Kada je vidjela ctg, šokirala se i samo prošaptala.
„Mama, svaka čast, ne mogu vjerovati da ovo šutke izdržavate“.
Potom je zaključila kako bi se porod ubrzao ako bih malo legla na lijevi bok i ja sam bila spremna probati, jer nagon za tiskanje je do tada već postao toliko moćan da sam imala osjećaj kako će mi čitava utroba izletiti. 5 minuta kasnije napokon sam dobila zeleno svjetlo za tiskanje – nažalost, odmah sam osjetila da opet pucam. U istom trenutku i babica je to primijetila i pitala me želim li ipak malu epiziotomiju, jer mi je „tkivo kao putar i puca na sve strane“.
Doslovno sam ih molila za epiziotomiju i nisam je ni osjetila (MM zato ima traume od nje, kaže da nikad neće zaboraviti te škare), a čim me doktorica zarezala, maleni je doslovno izletio van. 3740g i 51 centimetar čiste (bolne) ljubavi! :heart:
Nakon prvog poroda doktor mi nije želio reći koliko šavova sam imala, a isto mi se dogodilo i ovaj put – doktorica mi je rekla kako je bolje da ne znam. Šivala me oko 40 minuta, i to je bilo bolno, ali maleni mi je čitavo vrijeme bio u naručju i tješila sam samu sebe da je ono najgore napokon iza nas. Jako sam krvarila i međica mi je nakon šivanja tako jako natekla da su sestre sljedeća dva dana na odjelu samo kimale glavom u nevjerici, mjerile mi temperaturu i podsjećale da moram stavljati hladne obloge.
Bilo je grozno, ali za razliku od prvog poroda, ovaj puta sam na to bila spremna: prvih tjedan dana Neofen je bio moj najbolji prijatelj. Zajedno s homeopatijom, dva tjedna kasnije iliti danas ponovo sjedim, gotovo sam prestala krvariti, a u naručju bez problema nosim malca koji je jedno savršeno mirno, skulirano i zen dijete. Dok ovo tipkam, mirno spava na dekici na mojim nogama i smješka se... Ja pijem neke savršene čajiće za oporavak koje mi je moja divna doula smućkala, međica i dalje izgleda kao da je ondje petarda eksplodirala, ali moje stanje uma je identično Bartolovom - samo se smješkam. Nakon čitave stresne trudnoće, ponosna sam što je porod bio pod mojim uvjetima, što se sve dogodilo točno kako smo se nadali, što sam gotovo sve odradila sama, uz pomoć divnog MM-a. Mali B u našu je obitelj donio neopisiv mir, ispunjenje i radost, seka ga obožava, a mi se osjećamo kao da smo dobili posljednju puzlicu koja je nedostajala slici naše savršene male obitelji. Život se nastavio dalje na najljepši mogući način, uz ponosnu stariju seku i jednu macu i psića koji su Bartola i mamu jedva dočekali da dođu iz bolnice.
Da idem roditi i treći put (što neću, dosta mi je ipak, hvala), bilo bi to sigurno kod kuće. Bilo bi zanimljivo vidjeti bi li i tada, u mirnoći i tišini svoga doma, isto tako jako popucala. Ili bi priroda možda još malo pripomogla mome „tkivu mekom kao putar“...
