Do sad još nisam ništa pisala na ovom forumu, no s obzirom na to da smatram da sam ovako zadovoljavajući porod imala velikim dijelom upravo i zbog čitanja brojnih iskustava ostalih mama s ovog foruma, smatram u neku ruku i svojom dužnošću da budućim mamama ispričam svoju priču s poroda. Vjerujem da moj porod nije bio ništa manje bolan nego prosječan porod prvorotke, a ipak je bio jedno super iskustvo, koje bih sutradan mogla ponoviti da je trebalo. Dakle, poruka budućim mamama je da se to definitivno može i da je dobra psihička (i fizička) priprema barem pola posla. A sad priča:
Termin poroda mi je prema zadnjoj menstruaciji bio 26.5. No, kako sam slučajno znala skoro u dan kad mi je bila ovulacija (baš sam taj tjedan bila na redovnom ginekološkom pregledu), računala sam s tim da bi porod mogao krenuti i nešto ranije. Odlučili smo krenuti u Ičiće pored Opatije, gdje smo rezervirali apartman, u nedjelju 21.5 oko 10 h i tamo u miru dočekati trudove i porod. Međutim, tu nedjelju u 7.05 h čujem ja u krevetu nekakav „kvrc“ u trbuhu i odmah pomislim da mi je možda pukao vodenjak. Nisam bila sigurna te sam se ustala i odlučila otići piškiti (kad sam već budna). I kako sam se ustala, voda je počela curiti iz mene. Očekivala sam više vode, no u svakom slučaju dileme nije bilo; vodenjak je otišao. Probudila sam MM-a i počeli smo pakirati preostale stvari i nositi ih u auto. Doma smo još doručkovali. MM i ja smo bili baš sretni i pozitivno uzbuđeni. Trudove još uopće nisam imala. Prije polaska javila sam se u Rijeku, tek toliko da se najavim i čujem što kažu na to da krećemo s puknutim vodenjakom. Put je bio skroz ugodan. Ponekad sam osjetila pokoju jedva zamjetnu kontrakciju. Oko 11 h smo stigli u rodilište. Primila nas je sestra Jelena. MM je vani čekao, a mene su sestre stavile na CTG i pregledale su svu potrebnu dokuumentaciju potrebnu za porod u vodi. CTG nije očitavao trudove. Oko 12 h je došao doktor Sindik. Pregledao me je i rekao da sam otvorena 5 cm. Bila sam skroz zadovoljna. Sestra me odvela na brijanje i klistir. Niti jedno niti drugo nije bilo jako neugodno. Nakon klistira sam se istuširala i tad me sestra odvela u rađaonu. Rekla je da bi mi sad nakon klistira trudovi mogli krenuti. Stavila me na krevet od cca. 13 do14 h i na CTG-u su se počeli očitavati nekakvi mali lagani trudovi. Oko 14 h sam dobila loptu i došao mi je MM. Trebala sam hopsanjem i kruženjem zdjelicom na lopti ubrzati i pojačati trudove i pospješiti otvaranje. MM je dobio lopticu da me može masirati po križima. Malo smo se s tim zezali, no generalno me za vrijeme cijelog poroda leđa uopće nisu boljela pa ni masaža nije bila potrebna. Stalno sam očekivala bol koja ide od križa, no moji su trudovi bili isključivo ili barem najjači u doljnjem dijelu trbuha. Sestra je donijela kazić pa smo slušali nekakvu meditacijsku glazbu. No, uskoro smo skužili da nam se taj CD baš ne sviđa pa smo prešli na obične radio stanice (svoj CD nismo donijeli, jer smo na to nekako zaboravili, a i nismo znali što da si donesemo da traje 10-ak sati ). Od hopsanja su trudovi počeli dolaziti na svake 4 pa onda i svake dvije minute. Svakom sam se novom trudu veselila i prodisavala ga s guštom. U ovoj fazi sam još uvijek samo trbušno disala i hopsajući po lopti prevladavala bol. Cijelo sam vrijeme poroda smjela piti vodu i to mi je bilo super. Nakon 1,5 sati hopsanja sestra me opet stavila na CTG da vidi da li su se trudivi ustalili i da vidi koliko su jaki. U početku su na krevetu ponovno bili na 4 minute i ona nekako nije bila zadovoljna i rekla je da bi trebali biti barem na dvije minute i jači. Od kad sam došla u rodilište osjećala sam da bi sestre rado da dobijem drip. Sad kad je rekla da bi trebali biti na dvije minute, svaki trud koji bi došao bio mi je još draži. Sve u svemu, ispalo je da što god je sestra poželjela, ubrzo bi moj organizam i napravio; otvorenost na prvom pregledu, početak trudova poslije klistira i sad evo ustaljivanje trudova na dvije minute. Došao je doktor i pregledao me je. Bila sam otvorena 7 cm. Meni se to činilo skroz u redu. Bolovi su bili apsolutno podnošljivi, trudovi su se ustalili i sve je išlo kako sam željela. Napunili su kadu i oko 16 h je došao trenutak da uđem u nju. U kadi mi je bilo ugodnije nego na stolu dok sam ležala na boku. Voda je bila za moj ukus malo pretopla, no meni je i inače uvijek vruće pa vjerujem da većini žena, a i svim bebama odgovara ova temperatura. Stala sam se u klečeći položaj i naslonila sam se na rub kade. Većinu vremena sam tako provela. Kad bi mi noga utrnula, malo bih se čučnula ili čak i legla tj. sjela u stražnji dio kade. U kadi je plivala mala patkica, a imala sam i dva plivajuća jastuka na koje sam se naslanjala. Donijeli smo iz Zagreba i jednog malog plavog plivajućeg kita koji štrca vodu, za kasniju uspomenu s poroda. MM je bio na stolcu odmah uz mene pa sam ga prodisavajući trudove uglavnom držala za ruku. Između trudova sam bila sva opuštena i sretna. U kadi sam već počela dahtati, jer su trudovi bili jači i dulji. Zbog vrlo ugodne atmosfere i ljubaznih primalja Jelene i Jovanke koncentracija mi je bila izvrsna i rijetko sam imala problema sa savladavanjem trudova. Ponekad bi mi se spojila dva truda i to nije bilo baš ugodno. Međutim, prošla su dva sata, koliko je dozvoljeno biti u vodi, pa sam opet izašla van na stol. Ležala sam tako na boku oko 40 minuta. Sestra mi je stavila nakratko kateter, jer pun mjehur može usporiti trudove. Uopće nije bilo tako strašno, kao što sam to zamišljala. Jako sam bila zahvalna sestrama što su sve zahvate, premještanja i sl. radile između trudova pa je sve bilo podnošljivo. Inače, trudovi su bili već dugi i snažni, a i na krevetu zbog izlaska iz vode sam ih jače osjećala. Oko19 h sam opet ušla u kadu i došla je nova smjena primalja. Sestra Andrea je skoro odmah pitala kako to da nisam dobila drip i da li sam ga odbila. Ja sam rekla da da i da nema potrebe za dripom. Uskoro je došao doktor i pregledao me je u kadi. Zaključio je da sam skroz otvorena, ali da se beba baš ne spušta. Onda su on i sestra opet predložili drip. Kao on će ipak još pojačati trudove, sve će biti brže i intezivnije... E tad sam prvi put tokom poroda osjetila nemir i koncentracija mi je bila malo pala. Silno sam željela da mi ne daju drip. Činjenica je bila da su mi trudovi bili nešto slabiji nego na stolu (ili sam ih bar lakše podnosila), no u svakom slučaju smatrala sam da moji vlastiti trudovi mogu sami odraditi posao. Doktor Finderle je bio jako ljubazan i mislim da kad je vidio koliko mi je stalo da se još malo pričeka s dripom, odlučio je da ćemo još pričekati. Tad sam se ja opet usredotočila na disanje, a sestra je rekla da mogu i tisakti kad mi bude pasalo. Već nekoliko sati su me sestre pitale da li ima nagon za tiskanje, no ja gotovo da ga nisam imala. Barem ne u onom intezitetu u kojem ga većina žena u nekom trenutku poroda osjeti. I tako je vrijeme prolazilo, a ja sam dahtala, malo tiskala, čučala, klečala, i odmarala se u malim pauzama između trudova. Pred kraj sam već počela osjećati pravi umor između trudova pa me MM pitao da li spavam. Ma nisam ja spavala, samo sam skupljala snagu za pravi posao. I tako negdje iza 20.30 h doktor je opet došao pogledati kakvo je stanje i odlučio je da je vrijeme za istiskivanje bebe. Sjela sam se straga, MM me primio ispod ruku i dogovorili smo se da ću kad krene trud tiskati. Kad je trud krenuo, ja sam jako udahnula i prema uputama sestre Andreje tiskala jako i snažno dok ona ne bi rekla da ispustim zrak. Po završetku prvog truda, sestra mi je rekla da joj dam ruku i opipala sam glavicu koja je počela izlaziti van. Osjetila sam mekanu kosicu i okruglu glavicu. Već sam prije bila zamolila da me ne režu, ako ikako bude moguće. Sad to više nisam ponavljala i nadala sam se da će dati sve od sebe. Premda su mi već bili najavili da će probati da me ne režu, rekli su da beba izgleda veliko pa da nisu baš sigurni da će moći proći bez toga. Doktor je rekao da kod idućeg truda opet tiskamo. Ja sam se malo bojala da neću osjetiti trud jer me cijelo područje međice dosta bolilo i peklo, no kad je trud došao naravno da sam ga ipak osjetila te sam svom snagom u dva-tri navrata tiskala i glavica je izašla. Tiskanje mi nije teško palo, premda nije baš bilo bezbolno, jer sam znala da je to finiš i da se mali bebač uspio sam spustiti kroz porođajni kanal, što mi je zadnja 2 sata bila glavna preokupacija i želja. Slušala sam sestru kad i koliko da tiskam, a i MM-ova podrška odostraga mi je puno značila. Zatim je sestra još malo okrenula bebina ramena i cijelo tijelo je bilo vani. Odmah su mi ga dali na ruke i ja sam ga primila i mazila po mekanoj koži i čupavoj glavici. MM je prerezao pupkovinu. Na kraju nismo inzistirali da pupkovina prestane pulsirati. Malac je bio skroz zadovoljan ležao na meni i nije mi se dalo raspravljati s osobljem oko pupčane vrpce. Radije sam uživala u ovom jedinstvenom trenutku. Uskoro ga je pedijatrica uzela, očistila dišne putove, izvagala, izmjerila, oprala i obukla. Dobio je APGAR 9/10 (9 valjda jer mu je glava bila malo plavičasta na početku). I stvarno nije bio mala beba. Imao je 4070 g i 52 cm. Sestra je rekla da je dva puta bio omotan pupkovinom oko trupa. Možda mu je i zato trebalo tako dugo da se spusti, nakon što sam se otvorila. Posteljica je bez problema izašla i sestra mi ju je pokazala. Vilim se nakon pregleda smirio u MMovim rukama dok sam ja prelazila na stol da me pogledaju i vide da li me treba šivati. Rezali me nisu. Pregledom je ustanovljeno da imam samo malu ogrebotinu na unutrašnjem sloju i da to ne treba šivati već da će samo zarasti. Bila sam presretna. Inače, taj dio pregleda mi je, premda nježan i pažljiv, bio neugodniji od većine proživljenih trudova. Jedva sam imala snage raširiti noge kad je trebalo, a da ne pričam o nemogućnosti da se opustim. Sestra je čak u šali rekla: „Koji mišići!! Čudo živo da su bebača van pustili“ Ma, ti mišići su ga van radosno istjerali, samo je stvar dobre volje u pitanju . S obzirom da je od pucanja vodenjaka prošlo 14 sati dobila sam injekciju antibiotika za svaki slučaj. Bebu sam dobila na maženje još na 1 h i jedna mlada sestra mi je pomogla da ga stavim na prsa. Odmah je počeo sisati. Nakon što su prošla dva sata od poroda s promatranja su me odvezli na odjel babinjača, gdje su mi i Vilima donijeli nakon oko sat vremena.
Nakon poroda sam se odmah osjećala odlično. Hemeroidi (koji su već nakon 7 dana gotovo nestali) su bili gotovo jedini podsjetnik na proživljeni porod. Sjediti (pa i po turski) i hodati sam mogla odmah. Premda porod nije krenuo kako sam zamišljala; s trudovima, koje ću odraditi doma i doći jako otvorena u bolnicu, (gotovo) sve je prošlo kako sam željela. Sitnice poput pupkovine i CTG-a (čak i u kadi), slobodno mogu reči da me uopće nisu smetale, jer bih si više nemira unijela da sam o tome razglabala, nego ovako. Glavni ciljevi su apsolutno postignuti: aktivan porod, bez epiziotomije, bez dripa, s mužem kao velikom podrškom, u ugodnom ambijentu, s ljubaznim osobljem, odmah maženje s bebom i stavljanje bebe na prsa što prije.
