preemotivna

Dobar dan, rodila sam drugu bebu i opet sam preemotivna stalno mi se place. Osjecam preveliku ljubav prema dijeci razlika je 3 god. Dobri su i ne bojim se da necu uspjeti u odgoju, ili bilo cemu drugom. Bas to me plasi jer sve depresije i baby blues govore o nekim strahovima majke. Ili bebe puno placu, iscrpljenosti… kod mene je sve ok i jako ih volim. Placem zbog nostalgije. Zbog toga jer moje vece dijete nije vise malo, zbog prolaznosti vremena, zbog toga sto su moja dva andela tako dobri. Neznam sta mi je, nemogu si pomoc i to me plasi. Ne zelim da me takvu gledaju. Zelim samo da prode ta glupa preosjetljivost. Pomozite

Jesi li i inace takva ili su ovi osjecaji vezani uz period nakon poroda?

Ja sam se prvih mjesec-dva nakon porada naplakala kao nikada u životu. Nisam mogla suze zaustaviti, a bila sam sigurna da na mene hormoni neće imati utjecaj :mrgreen: jer sam ja inače jaka i mogu sve. Sve je to normalno, izdrži, proći će.

ja sam plakala kao kišna godina, dušu sam svaki put nakon poroda isplakala :D
dovoljan mi je bio samo pogled - na starije dijete (ajme, on više nikad neće biti jedinac), na "novo" dijete (ajme, ona nikad neće biti jedinac), ma na sve.
bila sam deset dana nakon drugog poroda u bolnici s mlađom. taman je bio rođendan starijem. ja sam toliko neutješno plakala da su sestre mislile da mi se nešto grozno dogodilo i već počele vikati na moju mamu koja je bila u posjeti da šta mi tako donosi ružne vijesti.
a ja kroz suze - ma neee, j imaa šest godina, sada i nikad više, a jaa saaam tuuu. i udri u plač još više. neutješni.

i tako sigurno mjesec - dva.
pa pogledam ovu na cici, onako malu i bespomoćnu. i opet udri u plač.

isto kao mitovski, nisam to očekivala. nemam ni pms nikad :mrgreen:

Ja sam nakon poroda bila prilicno skulirana, ali u trudnocama - majkomila! Svako malo sam tulila. Ali ja sam i inace bas emotivna osoba, s godinama sve vise. I uopce mi nije lako sa samom sobom :mrgreen:

ja sam inače stijena al u nekim razdobljima dok sam bila na porodiljnom užasavala sam te svoje novonastale emotivnosti. Jedva sam dočekala vratiti se staroj JA :mrgreen:

Inace jesam osjecajna ali ne tako jako.ne cmizdrim inace osim ako se neke vece stvari ne dese. Sad me slomilo kad je stariji sin trazio da pogleda svoje slike kad je bio mali i kad sam njegovu robicu oblacila sekici. Nemogu to objasniti takav nalet osjecaja da mi se i povracalo u isto vrijeme.

Hvala

Potpuno isto i ja razmisljam a sve je ok i mlijeka imam na bacanje, al eto nema pomoci

I ja zelim bit cvrsca opet. Zelim uzivati a ne cmoljit. Da bar ima nacina da si pomognem

U trudnoci sam bila ok. Tu i tamo sam imala male navale osjecaja ali nisam cmizdrila na svaku sitnicu

I ja sam plakala, svaki put. Za svaku glupost. I svim budućim mamama koje znam kažem da će sigurno plakati nakon poroda, tjedan, dva, četiri. I da je to normalno, ma koliko one jake bile, ma koliko željele dijete, plakanje je gotovo sigurnan događaj dok se privikavaš na novo dijete.

http://www.24sata.hr/lifestyle/iskre...e-tvari-212241

Citiraj:

---

temica prvotno napisa

U trudnoci sam bila ok. Tu i tamo sam imala male navale osjecaja ali nisam cmizdrila na svaku sitnicu

---

Ovako je bilo i meni. Aliiii nakon poroda prvih par mjeseci mogle su me banalne stvari izbaciti iz cipela. Ja inače nisam podložna velikim oscilacijama raspoloženja, ali od poroda do štajaznam šestog mjeseca bebe bila sam naporna okolini barem isto toliko koliko i oni meni... Epizode plakanja, napadi bijesa... kao da je to bio netko drugi. Ali kad su se hormoni pomalo primirili, došlo je polako sve na svoje mjesto. Imala sam sreće da je mm strpljiv i razuman, pa je sve to izdržao. Na druge se nisam puno obazirala, što su mi zamjerali još dugo vremena, ali meni je bilo puno teže samoj sa sobom nego s drugima.

Nema veze, prošlo je... U to doba smislila sam strategiju za podizanje raspoloženja (kojoj ponekad pribjegavam i danas): kad imam slobodan trenutak, obično na kraju dana, u mislima zbrajam stvari koje su dobre u mom životu i na kojima sam zahvalna. Koji put je bilo teško natjerati se na to, ali nekako je išlo i pomoglo mi je prebroditi taj neugodni period.

Sretno!

joj, meni to plakanje nakon poroda nije bio neugodan period. kako je napisala u uvodnom postu temica, to je bilo plakanje od nostalgije, spleta snažnih emocija, tuga, ali neka oslobađajuća, ne znam kako da to nazovem i točno definiram. čak i od naleta prevelike sreće i spoznaje da ona prolazi...i zato sam plakala.
u svakom slučaju, danas se s nostalgijom :D sjećam tog perioda plakanja.

Zašto bi emotivnost bila glupa? Porod je jedno od emocionalno najsnažnijih iskustava koja možemo iskusiti. Preplavljeni smo hormonima. Zašto ne bi izašli iz normale u razdoblju koje je drugačije od normale svakodnevnog života? Zašto odbacujemo te jake osjećaje?

Ja kažem rodile smo, dopustimo si sve osjećaje koje osjećamo. Osjećaji nisu znak slabosti već bogatog unutrašnjeg života.

Koliko sam shvatila bojiš se baby bluesa, depresije. Sve dok se uspješno brineš za dijete i sebe nisi klinički depresivna. Nešto što razlikuje poremećaj od stanja jest sposobnost održavanja svakodnevnih navika (higijena, dnevne rutine, prehrana...). Tako da ne brini unaprijed :)

Citiraj:

---

rutvica prvotno napisa

Zašto bi emotivnost bila glupa? Porod je jedno od emocionalno najsnažnijih iskustava koja možemo iskusiti. Preplavljeni smo hormonima. Zašto ne bi izašli iz normale u razdoblju koje je drugačije od normale svakodnevnog života? Zašto odbacujemo te jake osjećaje?

Ja kažem rodile smo, dopustimo si sve osjećaje koje osjećamo. Osjećaji nisu znak slabosti već bogatog unutrašnjeg života.

Koliko sam shvatila bojiš se baby bluesa, depresije. Sve dok se uspješno brineš za dijete i sebe nisi klinički depresivna. Nešto što razlikuje poremećaj od stanja jest sposobnost održavanja svakodnevnih navika (higijena, dnevne rutine, prehrana...). Tako da ne brini unaprijed :)

---

Veliki X

Ja se danas smijem tome, ali tada sam plakal ko kišna godina.
Kad sam rodila moja mama je već imala alzheimer i još je koliko toliko funkcionirala, ali kap koja je meni prelila čašu je bila da mi je 2 dana za redom skuhala potpuno isti ručak a da jadna nije bila toga svijesna. Od tog ručka pa do navečer ja nisam stala ridati. Dobro kod mene je situacija bila još dodatno komplicirana, MM je bio 300km dalje, mama alzheimer a tata pred moždanim udarom. Plakala sam od jutra do mraka.

ja sam toliko žalila svoje prvo dijete što me nema više samo za sebe da sam jedva otišla u bolnicu rodit. isto sam se naplakala kao nikad u životu. nije mi bilo ovako oslobađajuće kao cvijeti-već praćeno poamašnom dozom tjeskobe, ali prošlo je. samo hrabro.

Citiraj:

---

rutvica prvotno napisa

Zašto bi emotivnost bila glupa? Porod je jedno od emocionalno najsnažnijih iskustava koja možemo iskusiti. Preplavljeni smo hormonima. Zašto ne bi izašli iz normale u razdoblju koje je drugačije od normale svakodnevnog života? Zašto odbacujemo te jake osjećaje?

Ja kažem rodile smo, dopustimo si sve osjećaje koje osjećamo. Osjećaji nisu znak slabosti već bogatog unutrašnjeg života.

Koliko sam shvatila bojiš se baby bluesa, depresije. Sve dok se uspješno brineš za dijete i sebe nisi klinički depresivna. Nešto što razlikuje poremećaj od stanja jest sposobnost održavanja svakodnevnih navika (higijena, dnevne rutine, prehrana...). Tako da ne brini unaprijed :)

---

Hvala na savjetu. Nisu osjecaji glupi ali tesko je kad me dijete gleda takvu i problem je sto nije da placem pa izbacim to iz sebe nego bi mogla plakati satima . Uspjevam se kolko tolko skulirat ali to je ba silu. Kad sam dosla iz bolnice u kojoj sam bila samo 3 dana sin mi je izgledao kao da je narasao za glavu. Vjerojatno nakon toliko gledanja malene. Eto mislim da cak ide nabolje da je danas lakse nego jucer. Samo da se veselimo i uzivamo bez suza to mi je velika zelja.

temice, sve je to normalno :-)
sve smo to prosle, ako ne tuljenje na svaki klinac (u vecoj ili manjoj mjeri), onda sigurno ovaj pogled na starije dijete koje je odjednom postalo "veliko" za tih par dana dok smo bile u rodilistu

Citiraj:

---

sasa prvotno napisa

ja sam toliko žalila svoje prvo dijete što me nema više samo za sebe da sam jedva otišla u bolnicu rodit. isto sam se naplakala kao nikad u životu. nije mi bilo ovako oslobađajuće kao cvijeti-već praćeno poamašnom dozom tjeskobe, ali prošlo je. samo hrabro.

---

Tako je i meni. Bitno da prode da se mozemo veseliti i igrati. Sad bar znam da ce proci to me plasilo. Thanks

Ma proći će i to..ako će dugo trajati, potraži pomoć.
Kod mene je to trajalo poprilično dugo, pa sam otišla kod psihijatra. Sad sam na antidepresivima i bolje mi je. Ali lagano se skidam s njih jer sam sama sebi stovrila problem ustvari i nisu mi čak tablete ni potrebne.
Što se tiče osjetljivosti, uh da...ja sam jako emotivna, ali fakat jako. I ja isto nekad plačem kad vidim njega maloga na slikama a sad već ima 15 mjeseci :( Čak plačem kad gledam naš dvd sa svadbe, joj :D
Takva sam, kakva sam, ne mogu se promijeniti. Valjda je to neki mix osjećaja nakon poroda..ali proći će :)

Citiraj:

---

Kitap prvotno napisa

Ma proći će i to..ako će dugo trajati, potraži pomoć.
Kod mene je to trajalo poprilično dugo, pa sam otišla kod psihijatra. Sad sam na antidepresivima i bolje mi je. Ali lagano se skidam s njih jer sam sama sebi stovrila problem ustvari i nisu mi čak tablete ni potrebne.
Što se tiče osjetljivosti, uh da...ja sam jako emotivna, ali fakat jako. I ja isto nekad plačem kad vidim njega maloga na slikama a sad već ima 15 mjeseci :( Čak plačem kad gledam naš dvd sa svadbe, joj :D
Takva sam, kakva sam, ne mogu se promijeniti. Valjda je to neki mix osjećaja nakon poroda..ali proći će :)

---

Ovo da se ne možeš promijeniti nije baš istina. Ti si JEDINA koja može mijenjati sebe. Nije to lako, ali ide. Razmisli kakvom te vidi tvoje dijete i kakvu sliku TI ŽELIŠ da on vidi, pa malo pomalo idi za time da postaneš baš onakva osoba i roditelj kakvu bi poželjela svom djetetu.