Starije dijete kao prepreka dojenju mladeg djeteta

Imam dvoje djece. Starije od 2.5 godine i mladje s nepunih 3 mjeseci. Stariji dobije sizu svaki put kad trebam podojiti mladeg. Plakanja, bacanja, stenjanja... Stvar se s vremenom pogorsava. Prvi mjesec je muz bio samnom pa zabavljao starijeg, drugi mjesec nam je moja mama uletila u pomoc, ali otkada sam ostala sam s njih dvoje zivot je nemoguc. Tim vise jer mladji ima kongenitalni stridor i ima poteskoca u koordinaciji gutanja, sisanja i disanja, i jako je osjetljiv na bilo kakvu buku. I ako maleni nije u "zen" stanju, nije ga moguce podojiti. Tako da, ne samo sta stariji sve vise divlja nego i mladji je postepeno uz sve svoje probleme i moju nervozu usao u totalni strajk dojenju. Pokusali smo uzeti tetu cuvalicu da izvede starijeg van u park, zamolili i susjedu da nam uskoci u pomoc, ali stariji ne funkcionira s nikim od njih. Ili ne zeli izaci van, a kad ostane u stanu s njima opet samo trci meni.
Kako ste se vi nosili s ovakvim ili slicnim situacijama? Jer ja ne znam kako izgurati s dojenjem u ovakvoj situaciji. Sve cesce se nadem u situaciji da se izdojim i dam malom preko prsta i sprice obrok da moze barem zaspati.

Sa dojenjem je kao i sa bilo cim drugim. Treba postaviti granice.
Oprosti, ali ne moze tebi trogodisnjak odredivati kako ces hraniti mlade dijete.
Pa i po cijenu bacanja po podu.
Ljubomora je normalna , ona prolazi. Ali to ne znaci da ti moras plesati kako starije dijete svira.

Moji sinovi su dobna razlika 14 mjeseci.

Snađi se, druže.... Stariji je smio gledati crtiće jedino i isključivo kad sam ja dojila mlađega. Nije dobivao šizu u toj mjeri, ali je negodovao i nije volio biti zapostavljen, pa sam gledala da mu nađem zabavu - tada je smio dobiti veliki produžni kabel (naravno, nije bio uključen u struju), mobitel i slično što ga je okupiralo dok bi se ja bavila s mlađim. Hranjenje je išlo ok, a kod presvlačenja je "pomagao".

I da - mlađe dijete je imalo viper u velikoj "gajbi" (vrtiću) jer je stariji dolazio i pokazivao svoje znanje - gurnuo bi mu prst u oko i govorio "tu ti je oko"...

Bilo je zahtjevno, ali imala sam igračke koje su se vadile samo kad je starijega trebalo zabaviti da si kupim vrijeme za mlađega. A što se granica tiče - potpisujem sirius, ako ga treba pustiti da se baca po podu, nek se baca. Bacao se i moj i lupao glavom o pod (ne zbog brata nego recimo kad je trebalo obući jaknu) ali to prolazi, kao i ljubomora. Prestalo je kad je mlađi napunio neke 2,5 godine ili čak 3 i kad su se napokon mogli i zajedno igrati, iako do danas imaju različite osobnosti i interese.

Nebi htjela o granicama, jer ja njega pustim da se on baca po podu no od vristanja i plakanja ne mogu svejedno zastiti mlade dijete, koje nece sisati u tim situacijama. I nije da mi stariji zeli "odredivati" sto cu i kako cu vec vjerujem da je to odraz njegove boli radi zivotne promjene za koju on ocito nije bio spreman. Moja mama koja je veci "hitler" od mene je i sama rekla da je njoj bilo lakse samnom i bratom (14mj razlika) jer je imala vecu i manju bebu, a ja imam bebu i dijete koje sve kuzi.

Dijete od 3 mj. postaje jako osjetljivo na okolinu, to je uobicajena stvar. Moga djeca strajkaju u toj dobi i jedu iskljucivo u polusnu.
Postaviti granice ne znaci biti Hitler, nego rascistiti sa samim sobom sto me ok za tebe i tvoju obitelj.
iz napisanog vidi se da sazaljevas starije dijete zbog promjena u dinamici. Ono to ocito osjeca. Mozda da mu pokusas pomoci tako da ga prestanes zaliti zbog promjena u obiteljskoj dinamici.

Ima li išta što ga totalno zaokupi? Može li teta čuvalica njega primiriti u drugoj sobi? Na koncu kada vidi da ideš dojiti možeš li ga pozvati k sebi, zagrliti i tako držati dok drugo dijete doji, tako da vidi da nije izostavljen?

Mozes mu citati knjige dok dojis malog. Ili zajedno gledate nesto na TV. Moraju se oboje nauciti jedan na drugog, s obzirom da je lako moguce da ce jedan drugom ici na zivce (ovako ili onako) sljedecih preko nekoliko godina, a i kasnije.

Moj bi pristup isto bio na tragu zadnja dva posta, razumljivo mi je da je djetetu cijela ta situacija stresna i da mu treba vremena da se na nju prilagodi, kod mene je puno veća razlika pa smo isto imali taj period od negdje 6 mjeseci kad je bio vidljivo poljuljan.
Ono što je nama pomoglo je da ja ponekad uspijem posvetit vrijeme samo starijem, da nekad sami nas dvoje odemo u šetnju ili se igramo zajedno bez bebe.

I možda da probaš nekako to hranjenje bebe mu prikazat kao vašu zajedničku aktivnost, tipa "hoćeš li mi pomoći da nahranimo bebu? moramo biti tiho, samo ćemo tiho gledati crtani, ti pazi da nitko ne viče, pjevat ćemo tihe pjesmice.."

Bila sam u skoro istoj situaciji.
Starija ćerka od 2,7 godina i mlađi od 3 meseca, ona bučna i zahtevna, on osetljiv na sve što nije čist zen i mir u toku dojenja.
S tim što sam ja dojila oboje, ali ne u isto vreme, prosto fizički nije bilo izvodljivo jer nisam nešto kršne i visoke građe :).

Ja sam koristila ono što savetuju Kaae i tangerina, i prikazivala joj dojenje brata kao sjajnu priliku: "Ako budeš jako tiha i mirna dok bata jede, pričaću ti/čitati priču/pevati itd," tj. koristila sam dojenje kao vreme namenski posvećeno STARIJEM detetu.
(njoj je omiljena aktivnost bila i "praviti mami frizuru" dok dojim mlađeg, ili smo se igrale piknika pa smo svi sedeli na podu i ređali posuđe i igračke i glumili da jedemo svi, ponekad sam zaista i hranila nju u isto vreme kad i njega...Mislim da mi je to bio najkreativniji period života sa najviše multitaskinga...

Ako je dan išao jako naopako i situacija izmicala kontroli, palila sam bilo koji ekran i stavljala stariju ćerku pred njega.
Mlađi je bio dete koje jako efikasno sisa i za deset minuta on bi bio sit, starija bi pogledala dve tri pesmice ili crtać, i nije bilo neke trajne štete. Ali to je samo jednokratno rešenje za hitne beznadežne situacije, dugoročno je pravo rešenje u tome da starije dete prihvati bebu kao još jednog člana porodice koji isto zaslužuje svoje vreme za hranjenje.

prvo ti šaljem zagrljaj :love2:
imam istu dobnu razliku i prošla sam slicne situacije...
s time da sam ja od pocetka bila sama s njih dva i to mi je u biti pomoglo i skratilo to vrijeme prilagodbe, to tek sad vidim.. jer i dan danas kad smo sami sve je ok, a kad stariji ode kod bake ili tete po povratku je par sati jako težak...
meni je pomagalo ovo što su cure napisale.. znaci starijeg sam imala stalno pored sebe, dok sam hranila mlađega starijem sam čitala slikovnice ili smo gledali televiziju... stalno sam ga grlila, nosala, ukljucivala u baš sve...
i puno sam mantrala - proci ce, proci ce i to :mrgreen:

Tonica, misli da jednostavno trebaš prestati najavljivati, objašnjavati, angažirat susjede .... Zapravo, tako čovjek stvori problem jer diže to hranjenje bebe na pijedestal u očima djeteta. A zapravo, neš ti akcije. Beba šuti i nateže mami sise. Iz perspektive dvogodišnjaka to je idealno za ugnjavit mamu jer je na jednom mjestu i može te slušati do besvijesti...
Ja imam razlike od 8 godina, 13 mjeseci pa opet 5 ipo godina. Dojila svo četvero, i tog četvrtog još dojim. Nikad nismo nijedno dijete odvodili za vrijeme dojenja niti sam ja odlazila u sobu.

Ali stariji jest super prihvatio bebu, on ga obozava. Problem mu je nedostatak mene. A mene nema, ne jer mi beba sisa 45 min svakih sat vremena, vec ima fizickih poteskoca sa hranjenjem. I zato cijela stvar traaaje, i zato ja ne mogu pricati sa starijim dok ovaj sisa jer jedan pogresan pokret i skliznut ce sa dojke, progutat ce previse zraka, zagrcnut ce se... Poceti plakati, ostati gladan, poceti histerizirati od jada... I tek onda se vise ne moze iskoordinirati u dojenju i mali zaglavi u placu i histeriji... I veliki je bio jos super na pocetku, ali imam feeling da je njegov unutarnji kapacitet za bivanje bez mame vec neko vrijeme istrosen. A ja, ako zelim podojiti malog, moram biti u miru i tisini. Ponekad mi se cini da bi zivot bio laksi da se izdajam i hranim ga na bocicu.

Zaista nemam iskustva sa takvom vrstom priblema koji vi imate . I ne znam kako bi u tom tebi bilo lakse hraniti mladeg na bocicu obzirom da je u pitanju problem sa hranjenjem , pa pretpostavljam da problem postoji i kod drugih vrsta hranjenja, ne samo dojenja. Pretpostavljam da i druge vrste hranjenja traju dulje . Isto tako nije jasno zasto je frekvencija hranjenja tako česta. Ne znam da li prestanak dojenja ( kao nacina hranjenja) utjece negativno na sam problem koji ima mladi.
U svakom slucaju, bilo kako bilo, dojenje nije samo po sebi smisao i svrha u svakoj situaciji. Potpuno je razumno razmisli i o drugim alternativama ( izdojeno mlijeko na bocicu )ako ce to olaksati zdravstveno stanje mladeg i poboljsati dinamiku obitelji.

Zar ga ništa ne okupira dovoljno da se smiri? Igračka, crtić, knjiga?

pa gdje dojiš? Ono baš se izdvojiš s bebom kad ga hraniš? Ako da, prvo bih dobro razmislila je li to uistinu potrebno mlađemu... ono uspijevam li ga tako nahranit ili samo imam dobar pokušaj hranjenja...
Ako bih zaključila da je potrebno i opravdano izdvajanje radi zdravstvene dobrobiti najmlađeg, polako bih mlađeg uvodila u taj ritual... rastegla bih špagu po boravku te bi mu zadatak bio da se provlači bez da ju dotakne dok dojim... dakle, uopće ne bih išla na ove mirne aktivnosti jer mi se čini da dvoipogodišnjak sam ne može čitati pričicu niti gledati crtić skoncentrirano...
Ako bih pak zaključila da izdvojeno dojenje ne donosi nahranjeno mlađe dijete, izdojila bih i davala na bočicu...
Ono što bih odmah sama sa sobom riješila je to da stariji sigurno nije suuuper prihvatio bebu, i da sigurno nije problem samo u fizičkoj izdvojenosti mame za vrije dojenja. Dijete je ljubomorno, jer više nije centra svijeta, beba mu vjerojatno ide na živce i činjenica da se mama njome toliko bavi. To je normalno, prirodno i očekivano. I tako bih o tome s djetetom i razgovarala... Ono idem sad nahranit ovog malog dosadnjakovića a ti se provlači kroz špagu... Jednako kao što bih razgovarala i o onom dijelu da je beba jako slatka i malena...

Meni je reakcija starijeg tipicna reakcija " suradljivog djeteta". Ono osjeca majcinu napetost kad je u pitanju hranjenje mladeg djeteta i potpuno primjereno reagira. Vjerojatno bi i majka reagirala tako, ali nije trogodisnjak , pa to nije primjereno. :)
Znam da ta cinjenica ne pomaze puno, ali i majcini osjecaji oko nacina hranjenja su vazni pa ih treba osvjestiti.

Dvogodišnjake crtići oduzmu, hipnotiziraju. Nije da je to inače dobro, ali u ovoj situaciji.
A beba ako je osjetljiva na zvuk onda će se trznuti svaki put kada dijete napravi pokret glasnije.

Citiraj:

---

zutaminuta prvotno napisa

Dvogodišnjake crtići oduzmu, hipnotiziraju. Nije da je to inače dobro, ali u ovoj situaciji.
A beba ako je osjetljiva na zvuk onda će se trznuti svaki put kada dijete napravi pokret glasnije.

---

Da, točno. Tako smo i mi radili, tv SAMO u slučaju da je trebalo par minuta mira. Moj mlađi je u početku trebao često dojenje ali srećom, nije tada bio preosjetljiv na zvukove. A starijega se moglo zabaviti tehnikalijama tipa stari radio, stari fen i slično, ne samo crtić. 100 puta su mi glavu spasile prazne kartonske kutije dimenzija raznih. I plastično suđe. I ladica s čarapama. I deka preko stolića, tj.kućica u koju se stariji zavlačio. A i crtić tu i tamo, Teletubbies i pokemoni.