Printable View
U zadnje vrijeme cesto cujem frazu “konacno smo poceli uzivati u svoj djetetu/djeci”. Osobno smatram da svaki period odrastanja nosi svoje lijepe i ruzne strane, ali zanima me kako dise forumska populacija. Jeste li u nekoj dobi djeteta osjetili olaksanje, poceli vise uzivati? Ako da, u kojoj?
Da, kad sam shvatila da nikad ništa “neće prestati i proći”, da jednu “fazu” zamjenjuje druga “faza”, da nikad neće početi spavati i jesti, a kad počnu, prestat će raditi nešto drugo, da borba i natezanje oko svega neće nikad prestat... kad sam skužila da je to - to. To oko čega se stalno patiš, brineš, natežeš s njima... da bi rasli, da bi bili zdravi, siti, čisti, pametni, odgojeni, da je to - to. Da nekad ide lako, a nekad bi prije lokomotivu rukama gurala, i kad sam se pomirila da je to tako.
Kod mene nije imalo veze s njima i njihovom dobi, nego sa mnom i mojim doživljavanjem djece. Kad sam se pomirila da se neće promijeniti sve ono što me živcira, što mi je teško, što me brine i muči, i da sam počela uživati... u svemu lijepome i dobrome i pametnome što naprave. Ko iz FB citata, počela sam uživati u svim onim trenucima koji su lijepi, i u tim trenucima nisam puštala onu ljutnju i sukob od prije 5 minuta, niti sam puštala misli o tome da će za 5 minuta opet biti kaos.
Onda kad sam u potpunosti prihvatila da su oni druge osobe, kao u ovom citatu s jedne druge teme.
Što ga nadrobi... heštegšimlešahešteganabučevićheštegsamopozi tivno :mrgreen:Citiraj:
sirius prvotno napisa
Kada nauče na tutu. :coffee:
Već vidim da ću imati živčane slomove kad budu tinejdžeri.Citiraj:
Za nekog tko ima problem sa prepustanjem stvari izvan kontrole
imati dijete je vrlo zahtjevan sport.
To ovisi o karakteru djece i roditelja, netko prije netko kasnije. Netko zna uzivat u sadasnjem trenutku, netko stalno ceka buducnost.
Meni osobno je bitno da se mogu naspavat jer kad ne spavam, poluluda sam.
Iako ja nisam neko mjerilo za djecu jer moji su fakat ok djecica, nije tu bilo nekih vecih natezanja i navlacenja. To je zato sto su karakterno "moji" , a mozda i taj dio promatram svojim pinky pogledom :mrgreen:
Najteze mi je bilo kad su bili mali a a mala razlika, poslije sve lakse kako rastu (meni).
Kad roditelj sazori u glavi pa shvati da su ta njegova realna djeca njegova. Meni se osobno dogodilo kad sam ostala trudna s drugim. A ovo kad je lakše, meni je fizički najlakse od 7-10 godine... Samo nisam uspjela rodit četvero u 3 godine pa je nemoguće na taj način reći da je lakše jer nisu sva djeca u toj dobi.
Slazem se potpuno.Citiraj:
casa prvotno napisa
Samo se meni dogodilo kad sam ostala trudna treci put.
Mene je zapravo pocelo muciti pitanje -dokad. :pubertetlijetkoihnebivolio:
:psiholog:
Pa eto ja sam djelom odgajala brata i mogu reći da je pubertet ilitiga kaos postao podnošljiv kad je napunio 19. Danas ima 25 i skroz je drag momak. Sin mi ima 16 pa kao očekujem poboljšanje za tri godine. I onda to isto ponovit još tri puta...
Samo da znate jer od tog puberteta stalno neki bauk, evo i jedne koja voli pubertet :mrgreen: u principu, sad kad gledam unazad, najteze mi je razdoblje kad su bebe, nit znas sta bi, zasto place, sta hoce, sta im smeta, zasto ne spavaju ko sav posten svijet, pa stalno ta cica..srecom, slatkoca i to razdoblje nekako izvuce :mrgreen:
Da. Kad su prestali cicati, poceli spavati (ovo dvoje se,kod mojih nije nazalost pokazalo povezano) i poceli jasno komunicirati. Meni ovaj "bebeci" period nije neka uzivancija.Citiraj:
bubekica prvotno napisa
Najteže mi je bilo kad su okolnosti bile teške, zdravstvene, financijske, obiteljske...kad mi fokus nije mogao biti ni na primijećivanju njihovih potreba, niti na razumijevanju svega i svačega što se očekuje da u datom trenu razumiješ.
Pubertet (barem ovaj rani) donosi živčane dane :), ali donosi i divne mogućnosti zajedničkih događaja i razgovora, koji su svakako zanimljiviji od dječjih priča i predstava :D
Sad cete misliti da izmisljam i pretjerujem, ali ja zaista uzivam u svojoj djeci od prvog dana, jos otkad su u trbuhu bili. Zapravo s nostalgijom uzidisem na sjecanja kad su bili mali, prebrzo mi je proslo vrijeme kad su mirisali na bebe, kad smo slagali kockice na podu, kad smo citali price u krevetu prije spavanja....
Doduse, sirius ima point s pitanjem dokad :lol:ali kad se ne poklopi moj pms s pubertetskim hormonima zapravo se super slazemo.
I mi se super slazemo sa svojom djecom.
Sve do trenutka kad nesto ima veze sa skolom.
To je agonija kojoj se jos ne nazire kraj.
Ali to je izgleda do karaktera, nema veze s dobi. Sa nadom gledam na dane kada djeca vise nece ici u skolu, a mozda ce imati kakve zanimljive poslove koji ce ih veseliti ( po mogucnosti legalne , drustveno korisne i bez veze s kriminalom :mrgreen:) .
Citiraj:
sirius prvotno napisa
A tek 2 x Pubertetlije + pms :drama:
Ma i meni je pubertet super jer vidiš kompletnu osobnost. Isto mi je tako i naporno gledati kako griješe... A ne ljubim ni ona sumljicenja silna sto mi se javljaju u kasne sate kad nije još došao kući. U svoju obranu mogu reći da mi s bratom bilo baš teško, ja mlada i nevjesta odgoju, on u chegevara fazi pada razred... Pa valjda imam ptsp koji se javlja sad s mojim najstarijim.
Sa starijim sam uživala sve do polaska u školu. Sad se pokušavam nositi s njegovim oduševljenjem za nogomet tj. nogometašima o kojima nemam baš dobro mišljenje. A puna mi ih je kuća, iz svakog me kuta presreće Ronaldo:škartoc:! Neki dan je donio kući knjigu o Ronaldu:-o! A od lektire bježi ko vrag od tamjana.
S mlađim još uvijek uživam.
Dok su bili mali, bilo je naporno (dvoje djece u dvije godine) ali smo se snašli...
(Napomena-imali smo hodočašće oko doktora i logopeda zbog ranih smetnji, pa je to dodatno otežavalo situaciju, jer je trebalo vježbati s njima, voditi ih kojekuda itd, ali smo nekako sve to odradili kroz igru...) Prvo stvarno olakšanje stiglo je kad je mlađi napunio 3 godine i kad su se počeli zajedno igrati.
Dalje, krenuli u vrtić - bilo je naporno dok su znali biti bolesni... Olakšanje je krenulo kad su stekli imunitet.
Još dalje - krenuli u školu - mlađi je imao smetnje čitanja, pa jopet sve jovo nanovo (logoped, psiholog, uffff) ali sredilo se do viših razreda.
Kako su stjecali koju vještinu, tako je nama bilo lakše... Mislim, kad nauči sam jesti - sjajno, pa onda čekaš da se nauči oblačiti, brisat guzu, vezat cipele...
Pravo fizičko olakšanje uslijedilo je negdje u njihovim pubertetskim godinama, kad su preuzeli usisavanje, spremanje svoje sobe, pranje prozora... Istina, mi smo ih uključivali od malena, ne zato što smo mislili da tako treba, nego više zato jer nismo imali izbora - ja perem, a oni su sa mnom pa peru i oni... A kad sam prije par godina zaglavila u bolnici na dulje vrijeme, SAV uloženi trud se isplatio. Oni sve znaju sami, a često to i naprave bez podsjećanja. Istina, u srednjoj školi imaju dosta obveza pa dijelimo posao kako u određenom trenutku stignemo i kako nam paše, ali ide...
Uživam oduvijek u obojici, pogotovo jer su obojica bili dobri spavači... ali ja i tako ne spavam, pa i da nisu ne bi mi to bio problem :lol:
U pubertetskoj neshvaćenosti starijeg ne uživam, ali je razumijem, no zato su u toj dobi drugi guštevi došli na red; premda, taman kada starijeg puste, ulovit će manjeg, pa se psihički pripremam već sad na novu krug :uteg:
I, da, iako ovo nema veze s uživanjem u njima, bio mi je gušt kada su se dovoljno osamostalili da ne moram jurcati za njima po parkiću, a još više kad sam mogla i izaći normalno navečer van curama ili s mm :pivo:
Ja bih zapravo vještinu čitanja izdvojila jer tad su me prestali smarati neprestanim govorom. Iako sve se to vrati, pa sad kad mi najmlađi govori jako slabo, sve bih dala za taj osjećaj neprestanog govora i ispitivanja...
Odkad? Od kad sam pocinjala sumnjati na trudnoće. Najljepse mi je dok su maleni. Prve sam godine najvise uzivala u djeci. Taj napredak od bespomocnog novorođenceta do djeteta koje hoda i sporazumijeva se, je meni toliko cudo, da mi nikada ne bi dosadilo.
Tako su kratko bebe.
Ovo nakon 10,11 godina je već malo manji uzitak :) , ali može se naci dovoljno trenutaka za cistu srecu