sposobnost za vjersku toleranciju?

naš petogodišnjak ide u vrtiću na vjeronauk. Ja inače nisam vjernik, MM je "neopredijeljen", ali smo smatrali da nema štete ako se dijete sad upozna s nekim elementima vjere, i da je za sad bolje da se ne odvaja od ostalih iz grupe.
Međutim, posljedica je to da on sad vjeruje da bog postoji. Ja sam mu, u nekom razgovoru, napomenula da različiti ljudi imaju različita mišljenja: neki misle da bog postoji, neki misle da ne postoji. Onda me pitao da li ja mislim da bog ne postoji i ja sam potvrdila. Na tome je ostalo.
Poslije su me MM i sestra uvjeravali da samo zbunjujem dijete i da on nije jos sposoban shvatiti takve različitosti.
Ja pak mislim da je.
Meni ne smeta to što on vjeruje, nekako mi je i logično da djeci takav religijski pogled na svijet odgovara, ali ja se ne mogu prisiliti da lažem i pretvaram se da dijelim to njegovo gledište.

Kako vi to rješavate sa svojim klincima?

ja sam ivanino pitanje da li bog postoji probala da "izvrdam" odgovorom da neki ljudi veruju u to , a neki ne. naravno da je usledilo pitanje: "A sta ti verujes, mama?" odgovorila sam joj iskreno da mi postujemo tradiciju nase vere, da iz tog razloga drzimo do nekih obicaja, a da ja licno verujem u evoluciju i pricu "od kapljice u moru preko praistorijskih zivotinja i majmuna do ljudi" koju smo jos mnogo ranije ispricali. mislim da ona nema jos nikakav cvrst stav o tome, ali onog trenutka kada ga iskaze, neka veruje u sta hoce, podrzacu je u tome.

samo kratka crtica iz mog djetinjstva:

i i tata i mama vjeruju u nešto božansko, ali nisu se opredijelili niti za jednu religiju.
meni su dali pravo slobodnog izbora.
evo kako je otprilike tekao naš prvi razgovor o bogu:
- mama, rekla su mi djeca da ima neki bog.
- pa neki ljudi vjeruju da on postoji, a neki da on ne postoji.
- pa jel on postoji?
- a što to tebi znači?
-pa, ako se navečer molim bogu da mi stvori barbiku, hoće li mi ju stvoriti?
- neće. takav bog ne postoji.

meni je ovo bilo čisto dovoljno u toj dobi, dalje me nije zanimalo :lol:

ali, možda su vaša djeca duhovnija od mene...

Ja sam se sklona prikloniti razmišljanjima TM-a i tvoje sestre - mislim da je pitanje vjere presloženo za jednog petogodišnjaka, pa čak i stariju djecu i zato se bojim da, ako se dijete prerano izlaže takvim sadržajima, vrlo lako može prigrliti njihova načela po defaultu (jer nije u stanju kritički probaviti informacije).

Iz tog razloga nikad ne bih dijete dala na vjeronauk, osim, naravno, ako sam ne poželi ići iz nekog razloga.

Ne bi me smetalo da jednog dana bude vjernik, ali onda neka to bude njegov (zreli) izbor, a ne posljedica futranja dogmama od najranije dobi.

Nisam neki osobiti vjernik ili bolje rečeno nisam praktični vjernik. U Crkvu idem eventualno na Božić i Uskrs i iskreno nisam za vjeronauke u školi i vrtićima naročito ako je to jedini izborni predmet u školi, a znamo da se jedan izborni predmet mora pohađati. Iako se na vjeronauku neće ništa loše naučiti, štoviše religijska kultura je čak i zanimljiva, ali radije bi da mi djete uči neki strani jezik, a ako želi ići na vjeronauk mislim da ga može pohađati i izvan škole. Kad smo bili u Slavoniji preko Uskršnjih praznika Sonja je s djecom išla na dječje mise i čak i na križni put, nakon čega je usljedilo 1001 pitanje što je to Bog i gdje se nalazi. MM i ja smo joj pokušavali objasniti, ali mislim da je to ipak malo preteško objasniti djetetu od 5 godina. Uglavnom, mislimo da je shvatila Boga otprilike nešto kao dobru vilu :lol: kojeg ne možeš vidjeti a čuva te s neba i nalazi se u dobrim ljudima i svuda oko nas. No najsmješnije je bilo kad smo se vratili iz Slavonije i došli na trg, Sonja je umočila rukicu u Manduševac i prekrižila se, jer je Bog svuda oko nas. Mislim da nas je doslovno shvatila :lol:

Citiraj:

---

Luna Rocco prvotno napisa

Ja sam se sklona prikloniti razmišljanjima TM-a i tvoje sestre - mislim da je pitanje vjere presloženo za jednog petogodišnjaka, pa čak i stariju djecu i zato se bojim da, ako se dijete prerano izlaže takvim sadržajima, vrlo lako može prigrliti njihova načela po defaultu (jer nije u stanju kritički probaviti informacije).

Iz tog razloga nikad ne bih dijete dala na vjeronauk, osim, naravno, ako sam ne poželi ići iz nekog razloga.

Ne bi me smetalo da jednog dana bude vjernik, ali onda neka to bude njegov (zreli) izbor, a ne posljedica futranja dogmama od najranije dobi.

---

hm, luna, mislim da smo se krivo skužile. MM i sestra misle da bih se i ja trebala praviti da vjerujem, kako ga ne bih poljuljala u njegovim vjerskim nagnućima.
A ja baš mislim da bi bilo dobro da od početka ima dojam da je vjera nešto što možeš odabrati ako hoćeš, ali ne moraš. I da to nije pitanje od neke presudne važnosti. Kao kad mu njegovi frendovi tvrde da čudovišta postoje, a ja velim da ne postoje, pa sam na kraju odlučuje.
I da je meni ok ono što on misli, da ću ga ozbiljno saslušati i uvažiti, ali da je moje mišljenje ipak drukčije.
Inače, ja sam uvijek tvrdila da bi mi jedna od rijetkih stvari koje bi mi smetale kod mog djeteta kad odraste (osim da sluša cajke) bila da postane fanatično religiozan.
Samo što sam isto tako uvjerena da futranje dogmama od najranije dobi uopće ne mora rezultirati time (evo mene, živi primjer!). Dijete/čovjek uvijek ima priliku da preispita svoje stavove i promijeni ih.

Citiraj:

---

Luna Rocco prvotno napisa

Iz tog razloga nikad ne bih dijete dala na vjeronauk, osim, naravno, ako sam ne poželi ići iz nekog razloga.

Ne bi me smetalo da jednog dana bude vjernik, ali onda neka to bude njegov (zreli) izbor, a ne posljedica futranja dogmama od najranije dobi.

---

Ja sam danas skoro opala na pozadinu kad su nas pitali da li hocemo da E ide na vjeronauk. Nisam mogla vjerovati da ga imaju vec i u vrticu.

Uglavnom, iz istog razloga kao sto je i Luna navela, rekli smo da ju na njega ne zelimo upisati. Direktorica je bila vrlo ljubazna i nije komentirala nasu odluku.

Zanima me, sto rade djeca koja NE idu na vjeronauk u vrticu? U nasem gradu ima jako puno ljudi razlicitih vjeroispovijesti, i to mi je drago jer ce se odmalena navici na vjersku toleranciju.

No ne bih da ju vrticke tete po defaultu, zato sto ne ide na vjeronauk, svrstaju u neku drugu religiju. Kako to rijesiti?

Citiraj:

---

Poslije su me MM i sestra uvjeravali da samo zbunjujem dijete i da on nije jos sposoban shvatiti takve različitosti.
Ja pak mislim da je.

---

itekako su sposobni razumijeti! Tako mi odgajamo svoju djecu od najranije dobi. vec smo imali mnogo razgovora o tome, i decki znaju da postoje razne vjere, i znaju osnove glavnih religija svijeta. I decki razumiju da ukoliko je covjek dobar covjek, human, pun tolerancije i ljubavi, da je onda njegava vjera (ili nevjerovanje u visoj sili, ili Boga) sasvim istinita - njemu. Znaci vazno je kakav je covjek prema drugima, i kako tumaci svoju vjeru, nego sama vjera. Jos nismo naisli niti na nerazumijevanje niti su mi djeca zbunjena.

Mislim da ne trebas lagati svom dijetetu, svakako ces morati puno o tome raspravljati, no nece ti biti zbunjeno!

kako sam odrasla u sarolikom drustvu, imala sam prijatelje mijesanih brakova i druzila sam se s djecom svih religija i sekta svijeta - i nisam bila nimalo zbunjena.

Pristup je tu kljucan.

Vec sam na jednom topic pisala o tome kako je moje dijete islo na vjeronauk u vrticu bez mog znanja. Slucajno sam to doznala na roditeljskom sastanku.
Tetama se nije cinilo strasnim odvesti dijete na vjeronauk, bez da meni prvo daju dokument koji im je stajao u ladici i koji sam ja trebala potpisati da se slazem s tim da mi dijete ide na vjeronauk.
Kada sam pitala Fionu o tome rekla je da zeli ici jer bi inace ostala u prostoriji sa tetom i jednim agresivnim djecakom, sto nikako nije htjela.
Uglavnom, meni je bilo potpuno neprihvatljivo da mi dijete u toj dobi ide na vjeronauk.
Mi smo cijelu pricu rijesili tako da F ponedjeljkom (kada je spomenuti vjeronauk) ostaje doma sa bakom.
Na zalost, to rijesenje nije svima dostupno.

ja mislim da moje dijete nitko, ni u vrticu, ni u skoli ne moze NAUCITI da zivi u vjeri ili da u bilo kakvog boga vjeruje

ili obitelj zivi vjeru i u vjeri i tako odgaja svoju djecu
ili tako ne zivi

sve ostalo je licemjerno

da se ispravim:

sve ostalo je MENI licemjerno

nisi jedina, muki, ja ti se pridružujem

mi smo se s ovim pitanjima susreli kada je B krenuo u školu i na vjeronauk. U mojoj kući su svi vjernici osim mene, meni je to bio dovoljan razlog da mi dijete ide na vjeronauk.

Isto je krenulo s pitanjem:
"mama, postoji li bog?"
"neki ljudi vjeruju da postoji, a neki ne"
"no, dobro, postoji li on onda ili ne?"
"ako ti vjeruješ da on postoji, onda on za tebe stvarno i postoji"
"Je li ti vjeruješ da postoji?
"Ja osobno ne."
"Ja ti vjerujem, ja ti ionako vjerujem u sve dobre ljude, znaš" :)

Ja sam zadovoljna s ovakvim zaključkom, mislim da će imati dovoljno mogućnosti s vremenom sam naći svoj put.

MM i ja smo vjernici i isa je od rođenja navikao na takav način života ALI njegova involviranost ovisi samo od njega samog.
nikad ga nisam vodila u džamiju, ako dijete to neće ili da MORA da klanja ili ...

I sad, iako smo vjernici, ne vjerujem da bih ga dala na vjeronauk dok mi sam ne kaže da želi isto.

tako je bilo i u vrtiću, vjeronauk je ujutro od 8-8.30
isa nije htio i mi smo ga vodili kad bi se završilo.
sad, godinu dana poslije,jako želi ići sa drugarima( i to lijepo objasni da hoće s njima da dovi i uči iz kur ana i da sluša priče o Poslaniku,jer su mu to ispričali drugari) tako da sad ide i ići će dok to želi.

Citiraj:

---

ako se dijete prerano izlaže takvim sadržajima, vrlo lako može prigrliti njihova načela po defaultu (jer nije u stanju kritički probaviti informacije).

---

e ovo potpisujem od a do z.
prekrsno si ovo rekla Luna

prekrsno=prekrasno

Ja zivim tako kako zivim. U nasoj obitelji, kao i u svakoj drugoj, njeguju se neke univerzalne ljudske vrijednosti. Inace sam nekakav nedefinirani vjernik. I osim slavljenja Bozica i Uskrsa kao nekih tradicionalnih praznika, vjeru ne prakticiram putem rituala bilo koje vrste. Na sve djecje upite o vjeri u principu odgovaram sa: Neki ljudi......Moguce je da dijete ima nekakvu zbrku u glavi. Ali, ja sam stava da je vjera bilo koje vrste osobna stvar. I kako sam ja do svoje vjere dolazila nekih 28 godina, i moje dijete treba doci do svoje....Zato dajem samo opce smjernice pa neka svatko ide svojim putem.

mislim da djeca nemaju nikakvu zbrku u glavi.
oni su mali pametni ljudi, koji jako dobro razumiju puno toga.
i savrseno dobro razumiju da su ljudi razliciti i da razlicito razmisljaju, osjecaju, zive i jesu.
osim toga ono sto se djeci nudi preko vjeronauka u vrticu i skoli je institucija vjere, ritual, drustvena konvencija, ne vjera sama.
i djeca to istinski kuze.

Citiraj:

---

Mukica prvotno napisa

ja mislim da moje dijete nitko, ni u vrticu, ni u skoli ne moze NAUCITI da zivi u vjeri ili da u bilo kakvog boga vjeruje

ili obitelj zivi vjeru i u vjeri i tako odgaja svoju djecu
ili tako ne zivi

sve ostalo je licemjerno

---

U svemu se slažem s tobom. Zato i imamo četiri sata vjeronauka tjedno (dva u crkvi i dva u školi) i mnoštvo mladih koji psuju.
Možda je jedino "licemjerno" malo preteška riječ. Ljudi krivo postupaju jer su ponekad zbunjeni i neodlučni. Rekla bih umjesto toga da je sve ostalo pogrešno.

meni je stvarno čudno da se već u vrtiću kreće s vjeronaukom. Ja sam mislila da je to rezervirano samo za vjerske vrtiće :? a u vjerske vrtiće valjda idu samo osobe koje izričito vjeruju i djeca su od početka u takvom vjerskom okružju.
Mi slavimo Božić i Iskrs, ali Petra to doživljava preko kićenja bora i bojanja jaja - nikakva daljnja pitanja od nje nismo dobili, niti ih u ovom trenutku zapravo želimo poticati.

Citiraj:

---

ljiljan@ prvotno napisa

Zato i imamo četiri sata vjeronauka tjedno (dva u crkvi i dva u školi) i mnoštvo mladih koji psuju.

---

što ovo znači?
ne razumijem...

pa valjda kao dijete se odgaja doma a ne u školi/vrtiću/crkvi...

al svejedno - to što je netko istinski vjernik (u smislu odgajan u obiteljski vjerskom ozračju, a ne samo upoznat s vjerom samo putem škole) itd ne čini ga niti boljom niti pristojnijom osobom.

Citiraj:

---

apricot prvotno napisa

Citiraj:

---

ljiljan@ prvotno napisa

Zato i imamo četiri sata vjeronauka tjedno (dva u crkvi i dva u školi) i mnoštvo mladih koji psuju.

---

što ovo znači?
ne razumijem...

---

kaj ne razumijes?

u skoli imas nastavu vjeronauka 2 sata tjedno
nakon toga moras jos na zupni vjeronauk, ne znam tocno kolko sati, al recimo isto dva
to su ukupno 4
i jos moras jednom tjedno na misu, recimo da traje 1 sat
to je ukupno minimalno 5 sati na tjedan vjerskog "odgoja", bez da racunas voznju/hodanje sim tam

a netko je negdje iznad napisao da je cuo djecu koja izlaze sa sata vjeronauka i psuju vjreouciteljicu i sve ostalo po spisku

Da, prošle godine dok su mi klinci bili u osmom razredu skrenula sam im pažnju da se ne druže previše s onima koji psuju. Psovka ti "uđe u uho" i lako ju je pokupiti poput zaraze. Onda mi je moj stariji sin rekao: "Pa onda se ne smijemo družiti ni s kime iz razreda jer svi psuju, neki čak i pred nastavnicima!!! Vidiš da mi ipak ne psujemo." Danas u novoj sredini nema takvih slučajeva, hvala dragom Bogu!

luna
mislim da ti teza ne stoji
što se djete prije upozna s nečim prije će apsolvirati prožvakati i eventualno odbaciti (bar ja igram na to :lol: )

Moji su klinci u vrtiću pri crkvi, nije katolički, nemaju vjeronauk ali su tete obučene učiteljice u vjeri

mislim da im je bolje da im neko ko zna objasni neke stvari nego kao u prošlom vrtiću gdje se neki vjerski aspekti trebaju obrađivati ( glede i unatoč vatikanskom sporazumu) pa Gregor došao kući s pričom da je sveta luce sebi iskopala oči jer je bila ljuta

naučili su molitive, što meni može proć i kao stvar opće kulture, ispočetka su me maltretirali da se pomolimo prije obroka, sad su se primirili, čak su u fazi da se sa nekim stvarima i sprdaju
a i meni je bilo super kad bi htjeli izvesti cijeli "obred" koji završava sa
... hvala dragom suncu koje nas sve obasjava i hvala dragom bogu koji nas sve sjedinjuje ..

i onda se svi skupa uhvatimo za ruke

Iskustvo naših prijatelja: Bili smo svi zajedno u Krapini, gledali krapinskog pračovjeka i moj frendica objašnjava maloj od pet godina da su od ovih praljudi nastali ljudi. A mala joj odgovara: "Mama, lažeš! Teta u vrtiću je rekla da je ljude stvorio Bog!"
Kako djetetu objasniti? :?

U konkretnoj situaciji bi dijete upoznala sa postojanjem raznih svjetskih religija, pojmom religija, tj. sto se podrazumijeva pod tim. Onda bih u to ubacila i pricu o tome kako pripadnici razlicitih religija vjeruju u razlicite stvari, dogadjaje itd. Pa bi u skladu s tim i rekla da teta vjeruje da je nesto bilo tako i tako, mama i tata vjeruju u .....(prikaz onoga sto ti ili muz vjerujete) I onda na kraju bi naglasila da su svi ljudi ili stavovi jednako vrijedni, a da dijete samo, tijekom vremena, mora odluciti kojem vjerovanju ce se prikloniti.
Ja uvijek nastojim djetetu ne prikazati tudje stavove manje vrijednima od mojih. I jako mi je vazno ostaviti na kraju price tu mogucnost izbora. Znaci da dijete ne dobije osjecaj duznosti moranja prihvacanja moje verzije.

vidjela sam naslov topica, i pomislila - kako zanimljivo! a onda sam primijetila i da sam ga sama otvorila :)

jos uvijek razmisljam isto na tu temu, slicno kao zorana, seni, bubica...

i ne vidim nikakvo licemjerje u tome da pojedinac ima drukcije stavove i uvjerenja od svoje obitelji. Istina je da vecina vjernika svoju vjeru 'nauci' i 'naslijedi' u obitelji. Ali, ja znam nekoliko primjera, iskrenih vjernika, koji su to postali u svojim kasnijim godinama, unatoc svojim obiteljima, a najcesce zahvaljujuci susretu s osobama koje su bile duhovno inspirativne i poticajne.

moj sin sad ima 6 godina i cesto razgovaramo o vjeri. iako imam sve crkvene sakramente, svoje dijete nisam krstila, cinilo mi se licemjernim jer sam od crkve odavno 'odustala', da banalno kazem. smatram da je krstiti dijete 'tek tako' neodgovorno i omalovazava sam cin.

svoje sam vjerovanje 'definirala' negdje tijekom ili nakon srednje skole. kasnije sam kroz studij doznala da ga tako 'definira' i buda. iako nisam budist i smatram da su razne budisticke skole malo zastranile od budina nauka, spominjem to da biste otprilike shvatili u kakve stvari vjerujem - mi smo svi jedno, karma, ponovno rodenje itd.

moj sin vjeruje u boga. i nikad mu nisam nametala svoja stajalista. on zna u sto vjerujem ja. i znamo da 'neki ljudi vjeruju ovako, a neki onako'... ne cini mi se pretjerano zbunjen, no dosta mu je bitno da se nakon moje i njegove smrti jednog dana ponovno susretnemo. pa mu nije bilo jasno kako to sad - on ce otici u raj, a mama ce se ponovno roditi, gdje je onda taj ponovni susret? onda sam mu objasnila da nitko zapravo ne zna sto ce se dogoditi i da nije ni bitno jer duse koje su tako cvrsto povezane kao nase dvije ce sigurno naci nacina da se ponovno susretnu - on misli da ce to biti u raju, ja mislim u sljedecem zivotu - i ponovno cemo se voljeti, zar je ista drugo bitno? bio je zadovoljan s takvim objasnjenjem.

isto tako, kad je imao nocne more, pokusali smo ih rjesiti na dva nacina od kojih je svaki pomalo pomogao, no potpuno se smirio tek kad sam ga pitala vjeruje li u boga 'da'. 'a u andele' 'da'. i onda sam ga podsjetila na pricu o pjer tilji i kako svaki covjek ima svog andela cuvara i kako se ljudi koji u to vjeruju mole 'andele cuvaru mili' prije spavanja i onda mirnije spavaju nakon sto podsjete andele da ih cuva. skinula sam molitvu, znao ju je napamet vec sljedece veceri i sad ju molimo svaku vecer. i mirno spava.

uglavnom, mozda sam bezveze oduzila - ali smatram da se razlicita vjerovanja mogu pomiriti i da djeca nece biti zbunjena jer mozda u dubini sebe na jednom podsvjesnoj razini shvacaju da je to isto i da smo svi povezani na ovaj ili onaj nacin. bitno je isto tako naci pravu mjeru, odgajati djete u duhovnosti no ne mu nametati vlastita uvjerenja, biti spreman pomoci mu da se snade u svojoj vjeri, i religijskoj zajednici, ako joj zeli pristupiti.

tenshi, slažem se s tobom i teoretski imaš apsolutno pravo.
ali osobno, ja se pitam je li izvedivo djetetu predškolske dobi dati takvu širinu. Imam osjećaj da, htjeli to ili ne, samim odgojem, roditelji prenose svoja uvjerenja, bilo vjerska ili etička ili bilo koja druga na djecu, jer im, što god govorili, u načelu odgovara da su im djeca vlastiti istomišljenici i da dijele njihov svjetonazor.
Imala bih nekako osjećaj, da je u ovoj ranoj fazi, moj odgoj nekako neuspio kad bi se Petra okrenula protiv mene. naravno ne doslovno.
:/

ne mora uopce biti, ali doista je subjektivno pa je pomalo tesko pricati o tome, svako dijete je prica za sebe. mozda je zaista za neko dijete ovakav pristup posve kriv i samo stvara pomutnju. istinu cu saznati tek valjda kad moj sin bude odrastao covjek, a mozda ni onda. :mrgreen:

ja sam recimo posve sama otkrivala boga, odnosno, crkvena vjerovanja, nakon smrti moje prabake ostale su razni molitvenici, biblija i tako to i ja to pocela proucavati... vjerojatno zato sto su neka djeca iz moje skole isla na vjeronauk pa me to zaintrigiralo... i onda sam zamolila roditelje da me upisu na vjeronauk (dakle, to je bio negdje 1./2. raz. osnovne)i tako je krenula moja prica s crkvom, bila sam posve opcarana, redovito citala na misama, molila se prije jela, spavanja, svasta... a to nitko od mojih doma nije radio. onda kad sam dosla u pubertet negdje em su me poceli pucati hormoni pa su se mise prorijedile, a nekako s vremenom se u meni pocelo razvijati i kriticko misljenje te sam se sve vise udaljavala od crkve.

moji roditelji su svo vrijeme ostali na istom - sakramenti eto, 'tek tako' da se mozemo ozeniti u crkvi, mene iz istog razloga krstili, i to bi bilo to od njih sto se crkve tice.

sto se tice uvjerenja koja smatras da prenosimo djeci, naravno da je to uvelike tako, no da dam jos jedan primjer. moji roditelji su, recimo to tako banalno, latentni 'mrzitelji' srba i homoseksualaca. (mrzitelji je prejaka rijec, ali ostanimo na tome jer se ne mogu sjetiti bolje.) nece dakle ici tako daleko da meni brane s kim cu se vidati i slicno jer im je moja sreca puno vaznija, no uvijek ce za nekog prokomentirati s gnusanjem da je srbin ili slicno. blagi oblik, dakle. i to je oduvijek tako bilo i ostalo. dakle, ako mogu birati, izbjegavat ce druzenje s 'takvim' ljudima.

s druge strane, mene je bas vjeronauk naucio da nikoga ne trebamo mrziti. to je bila duhovna hrana koju mi roditelji nisu pruzili i crkvi sam na tome zahvalna. bilo je doba rata i ja sam uspjela ostati posve nepristrana kad je rijec konkretno o srbima. naucila sam gledati na njih kao na pojedince od kojih velika vecina nije nista kriva.

smatram da je moj brat po uvjerenjima puno blizi mojim roditeljima nego ja, makar su nas jednako odgajali. meni njihova uvjerenja nisu pasala i prigrabila sam ona koja su mi se cinila prihvatljivijima.

znam da sam sad malo odlutala, sori, ovo bi moglo u totalno drugu raspravu otici. nema veze, prestajem :)