Granica između dječja posla i maltretiranja
Svakih nekoliko dana klinac ( 5,5 g) mi ispriča dogodovštinu vezano uz jednog dječaka iz grupe, npr. ovaj ga počupa za kosu, udari ga, uzme mu igračku iz ruke, oštetio mu je plišanca za spavanje jer mu ga je htio uzeti a ovaj moj mu ga nije dao, jučer mu je poderao džep...Ako ovaj nešto naumi s mojim, npr. želi određeni tip igre, mome dosađuje i nagurava ga dok ovaj ne popusti, jer kaže moj D. da ga se boji jer je on jak pa će ga istući itd. Po građi su tu negdje, najsitniji u grupi i baš zato mislim da mu je moj omiljenija meta od ostalih...Moj nikada ne kaže teti, one ne vide same..Jednom sam im suptilno uputila na to prije par mjeseci, rekle su kao da ovaj voli šefovati, da bude po njegovom i sl. ali nema nekih većih problema...Sad kad sam ponovno spomenula teti novije događaje, kaže da znaju da ima problematično ponašanje, ali ono... slijeganje ramenima, pa razgovaramo s njim...Meni D. nekad sam spomene neki događaj, a nekad kad ga pitam, ono pokušavam razgovarati s njim , podučiti ga kako da se postavi prema njemu, da kaže tetama, no njemu onda kao da bude neugodno i prebacuje na drugu temu, kao tetama neće reći,a malome se neće suprotstaviti jer će ga ovaj istući, eto to su njegove riječi. Pitala sam jednu mamu iz grupe da li njena njena djevojčica što govori, kaže ona , ne i smije se, kaže pusti, to su klasična dječja posla...
Što vi kažete, trebam li malo zakočiti i smiriti se ili ponovno razgovarati s tetama kroz neko vrijeme ili nešto treće ?