U svom svijetu - karakterna crta ili razlog za brigu?

Moji blizanci su prije par dana navršili 6 mjeseci. Fizički i motorički se lijepo razvijaju i kad ih uspoređujem rekla bi da su tu negdje. Ono što me povremeno zabrine je sklonost curice da bude u nekom svom svijetu. Nju mogu po pola sata, nekad čak i duže, spustiti na puzzle među igračke i ona će se igrati s njima ili sama sa sobom (letjeti na trbuhu, raditi "sklekove", igrati se ručicama) dok je dečko puno usmjereniji na ljude, češće nas traži pogledom, zove, traži pomoć, brblja.
Ona kad se koncentrira na nešto svoje ponekad uopće ne reagira na naše dozivanje, čak ni kad joj se unesemo u facu. Ne odaziva se na ime još (on da). S druge strane, ponekad baš gušta u našem društvu, brblja, vrišti, smije se, skida mi naočale, vuče me za kosu... A brata obožava, stalno mu se smješka, prati pogledom i guguće.
Ona je provela mjesec dana na neonatologiji dok je on odmah išao kući i to sigurno ima utjecaj na moj stav i brigu za nju.
Kakve su vaše bebice? Je li to povremeno isključivanje normalna razvojna pojava? Idemo u svibnju neurologu na kontrolu pa ću svakako to spomenuti ali zanimaju me i vaša iskustva.

Moj sin je bio sam sebi dovoljan. Ukoliko nije bio gladan i mokar, mogli smo ga ostaviti samog u kreveticu i on bi mirno lezao, igrao se prikladnim igrackama (grickalice i zvecke), ucio da se prevrce na stranu i sl. Nismo mu bili neophodni. Za razliku od njega, kcerka je trazila paznju i drustvo, nikako nije htjela biti sama. Takvi su i danas, karakter valjda. Doduse, nisu bili neurorizicni ni jedno ni drugo, a recimo da se od nekih ranih socijalnih vjestina sjecam samo da su se oboje relativno kasno poceli osmjehivati, oko 4. mjeseca, te da me to brinulo. Oboje su zdrava i tipicna djeca.