Moj mali plavi dečko

Moja priča s poroda je vrlo pozitivna. Rodila sam ove godine u veljači. Trudnoća je doista bila blažena. Radila sam doslovno do zadnjeg dana, išla na pilates za trudnice, iako su mi u trudnoći dijagnosticirani dijabetis i hepertiroza. U 37 tt krenula sam na preglede na sv. Duh. Sve je bilo u najboljem redu osim tlaka, koji bi na pregledima bio visok, a kod kuće normalan. Zbog toga sam i ostala jedan dan na promatranju u bolnici u 38 tt, te isto popodne puštena kući kad su shvatili da se radi samo o strahu od doktora i bolnica. Sve do termina svi pregledi su prošli u najboljem redu. Na posljednji pregled naručena sam na dan termina u 8 sati. Tlak je opet bio previsok, a ctg graničan. Naime, ctg je očitavao trudove koje ja nisam osjetila, a kad sam imala te trudove, bebici su otkucaji srca padali. Kada je ctg bio gotov, sestra je zvala doktora koji taj dan nije imao ambulantu pa je trebao doći s odjela. Kada je primio rezultate ctg-a i vidio tlak, odmah nas je poslao ravno u rađaonu. Možete misliti kakav vrtlog emocija je tada bio u mojoj glavi!
Pozvonili smo na vrata rađaone, sestra me odvela na stol, izvadila krv i priključila na ctg. Muž je ostao pred vratima. Obavila sam klistiranje i tuširanje, te u predrađaoni ostala čekati doktora. U pola 12 dolazi doktor, pregleda me, otvorena sam 4 cm, kaže da je porod sam već počeo, ali pošto nemam trudove predlaže bušenje vodenjaka i drip kako bi ubrzao porod. Pristajem, a on govori da ne brinem da će sve bit brzo gotovo.
Sljedećih sat i pol ležim u predrađaoni, trudovi su počeli ali su slabi i rijetki. U 13 sati opet dozati doktor, bez pregleda pojačava drip i šalje me u boks. U boksu me čeka babica, opet priključuju ctg. Trudovi su sve jači i češći ali još uvijek podnošljivi sve do 13.30 sati. Tada počinje ludilo. Epiduralnu ne dobivam jer je anesteziolog navodno zauzet, a muž ne smije k meni dok ju ne dobijem. Nikoga nema da me pogleda a bolovi su nepodnošljivi.
U 14 sati napokon dolazi mlada doktorica, pita kako sam i gleda ctg, a ja jedva prozborim da sam dobro ali da me neizdrživo boli. Doktorica nakon što ponovno baci pogled na ctg kaže da vidi da me boli ali da je anesteziolog još uvijek zauzet. Dok ga čekamo odluči me pregledati. Utvrđuje da nemamo vremena za epiduralnu jer sam skroz otvorena i krećemo s izgonom! Ja nemogu više trpjeti bolove i pitam ju koliko će to još trajati, ona odgovara još cca 2 sata. Ja joj kažem da neću izdržati, ona mi nudi neku masku koju trebam udisati kada imam trud da mi smanji bolove. Naravno ja udišem taj plin cijelo vrijeme pa me omamilo i doktorica mi uzima masku. U tom trenu u boks ulaze još jedan doktor, još dvije sestre, i na kraju suprug. Kreće izgon, nakon tri truda i neuspješnog tiskanja, babica me zareže i u četvrtom trudu moj mali plavi dečko izlazi van. Sav plavi, krvav i smežuran, ali ipak najljepši. 3460 grama i 52 cm. Apgar 10/10. Doktorica me šiva, mi se mazimo s našim savršenim malim princom. Nakon dva sata u hodniku prebacuju me na odjel, a nakon 4 dana odlazimo doma.
Za kompletno osoblje rađaone imam samo riječi pohvale, na odjelu je bilo ok, ovisno o sestri koja je radila. Ukupno sve mi je ostalo u lijepom sjećanju, a najveće blago-svoga malog princa upravo držim čvrsto u naručju!