Printable View
Ima li ovdje mama koje pate od anksioznosti. Kod mene to periodicno dolazi. Nasla sam sistem kako pobjediti to ali bih voljela zauvijek se toga rijesiti pa bih trebala i preporuku kongitivno bihevioralnog psihoterapeuta ali preko zdravstvenog.. naplacala sam se terapija i bankrotirat cu ako nastavim tako..
Hvala
Poslano sa mog SM-G950F koristeći Tapatalk
Pratim.I meni bi trebalo.Skroz sam se zapostavila.
Dok se netko ne javi ja cu staviti konkretno sto mi je pomoglo a to su dvije stvari. Ova knjiga mi je pomogla razumijeti sto stvarno osjecam i u njoj su jako dobro opisani simptomi napadaja panike i kako oni nastaju. Samo osvjescivanje o tome sto je to i zasto mi se to dogadja je pomoglo. Druga stvar je manje televizije navecer i vise sna. Zvuci banalno ali stvarno pomaze da se naspavate i ispraznite mozak. Lakse procesuirate i opcenito je organizam odmorniji kao i mozak. Reducirate stres. Neki bi cak mogli i mrsaviti zbog ovoga.http://cloud.tapatalk.com/s/5b7e36f8...Panic_Away.pdf
Poslano sa mog SM-G950F koristeći Tapatalk
http://socijalnafobija.blogspot.co.u...ansa-br-1.html
Evo.Neznam koliko si citala o ovakvoj vrsti terapije,na ovom blogu imas nesto za pocetak.
Sretno.
Ja sam se borila s anksioznoscu i panikom kad mi je dijete oboljelo od dijabetesa.
Isla sam privatno psihijatru,ali osim medikamenata nije mi pomogao puno.
Prestala sam ih piti s plusom na testu i sad ih ne pijem.pu ih 5 godina.
Pomazu mi joga,bachove kapi,klasicne i shiatsu masaze.
S panicnim napadima vise nemam problema,a anksioznost osjetim periodicno.Neusporedivo s onom nekad.
Uzrok znam ,rjesiti ga ne mogu.
Sto se tice terapeuta znam da su ok na Rebru.
Ellice što su Bachove kapi točno, gdje ih kupuješ? Nešto sam googlala, ali ne razumijem baš najbolje.
Jesu li stvarno tako djelotvorne, pa umanjuju mnoga nezgodna stanja?
Ja ih uzimam od jedne zene koja se tim bavi-holisticki terapeut.
To su cvjetne esencije.
Postoje univerzalne i one terapeutske koje slazu za vas ovisno sto vam je potrebno.
Meni pomazu.Ako je i placebo,pomazu.
Ok, hvala ti. Uspješan oporavak i sretno ti želim.
Mene muči u PMS-u. I to sam primjetila u zadnjih par mjeseci. Traje jedan dan i prođe. Pa se ne zamaram puno time, ali mi je strašno neugodno i sama sebe mučim.
Jesu li vam se usred svega ovog počeli javljati ljudi koje poznajete od prije, s kojima ste nekako utihnuli odnose, ili novi ljudi koji onako slučajno pokrenu interakciju i kako ste se postavili prema tome? Puštate li ljude nazad u život s obzirom na to da je svima teško ili ih držite i dalje na razmaku?
ne družim se i ne izlazim previše iz kuće zbog korone, ali preko whatsappa se dopisujem s raznim ljudima. javili su se i neki koje nisam dugo čula, a i ja sam se javila nekima drugima
jednostavno imam potrebu čuti jesu li ljudi dobro, sjetim se prijašnjih druženja, i nekako mi bude milo u duši barem pročitati koju poruku
a vani, ako prošećem brzim korakom po kvartu, uglavnom stariji ljudi nešto prokomentiraju oko potresa pa se zajedno nasmijemo kako ne možemo nigdje pobjeći... ali ja živim u naselju s kućama i puno ljudi sam tih već u nekom trenutku vidjela, srela..
imaš li neki strah od puštanja u svoj život novih ljudi?
oni stari ja vjerujem da se javljaju u dobroj namjeri. prihvati razgovor (naravno, samo one dobronamjerne), mislim da će ti biti drago i malo će te zabaviti u ovom teškom vremenu za sve, a posebno za tebe jer imaš i teške promjene u obiteljskom životu
Da, imam strah, posebno jer imam razloge zašto se nisam javljala određenim ljudima, ali nikad nisam jasno iskomunicirala i presjekla. Jedan dio onog što mi je smetalo je u međuvremenu iskupljen. Ne vjerujem da se karakter čovjeka iz dubine promijeni i ne želim načinjati neke rane, a opet, točno, zabavio bi me razgovor s nekim koga ću ionako jako rijetko vidjeti pretpostavljam.
Nije to isto za tebe (orijentirana si na djecu i vjerojatno čezneš za kontaktom s ravnopravnom odraslom osobom) i za nas koji idemo na posao i imamo cijelu mrežu odraslih...Citiraj:
zutaminuta prvotno napisa
Što se tiče odnosa koji su utihnuli - tja, tako to ide i inače, kad nije korona. Jednostavno te život odvuče na drugu stranu, imaš druge preokupacije i ne možeš održavati kontakte na način na koji se to moglo prije. Trudim se ljudima čestitati barem novu godinu i tako ostati u kontaktu, a ostalo - danas je to puno lakše nego prije, jer imamo tehnologiju koja nam pruža mogućnost za komunikaciju bez direktnog kontakta... Nekad smo pisali pisma, sad pišemo poruke. Provela sam mladost dopisujući se s prijateljicama, a onda je to sve nekako promijenilo oblik. Otišla je svaka za svojim poslom, svaka ima svoju obitelj... Nedavno sam ustanovila da je jedna od njih lani umrla nakon duge bolesti, pa mi je bilo :-(. I sad se grizem što joj se nisam javila dok sam još mogla.
S druge strane - postoje neke veze koje se održavaju već godinama "na daljinu" (i davno prije korone). Postoje trenuci kad se to obnovi... ali nema pravila. Ako ti druženje s nekim odgovara - prihvati. Ako ne - ne. Sretno!
S godinama sam shvatila da imam ne samo pravo nego i obvezu prema sebi i svojoj obitelji birati ljude s kojima se družim. Da imam pravo prekinuti ili ne nastaviti odnose koji me unesrećuju, crpe mi energiju, truju me ili mi jednostavno ne odgovaraju pa taman da se radilo o krvnoj vezi.
Nemam stotine prijatelja kao neki moji poznanici i savršeno sam se našla u Massimovoj pjesmi- Mali krug velikih ljudi. To je to. Imam te neke svoje ljude, divne ljude, prekrasne ljude. Nema im previše, ali ima ih i više nego dovoljno. Nisam osoba od stotine površnih odnosa. Imam sreću i da sam te neke ljude pronašla i u kolegama s kojima radim - odnosno mogu reći da radim s prijateljima.
Pažljivo biram ljude s kojima se družim. Odnose koji su bili prekinuti zbog nekih razloga smatram da su trebali biti prekinuti i ne diram ih. Nedavno sam dala šansu jednoj vrlo, vrlo bliskoj osobi (obiteljski) uz nadu da su se stvari promijenile i krenulo je dobro, a nastavilo se psihičkim maltretiranjem i odlučila sam da je to gotova priča. Imala sam dugo godina grižnju savjesti. Možda bih trebala, možda bih mogla, ali ne može samo jedna strana...treba i druga.
Mislim da konačno imam dovoljno godina da se ne moram nikome opravdavati zašto se s njim ne družim.
Ja sam godinama zapostavljala tjeskobu i kroz sve "prohodavala" . Prije 2 mj bez ikakvog upozorenja imala sam akutni napad anksioznosti koji je u startu proglasen kao pogorsana astma spletom okolnosti jer me nije poslusala moja doktorica.. Nakon 5 dana strasnih simptoma, odlaska na hitnu, dobivanja kortica od kojih mi nije bilo lakse agonija se nastavlja do javljanja moje doc koja me poznaje preko 20 god i sugerira da je stvar tjeskobe i moli me da odem u centar za krizna stanja na rebru, nevoljko ju poslusam, skroz odbacujuci pomisao da psiha moze raditi takve fizicke simptome. Kratak dah, gusenje pod maskom (iako mi nikada nije smetala?) puls 150 u mirovanju, tremor, jezivi osjecaj da cu umrijeti od zatajenja pluca ili srca,divljanje ibs - a. Nakon razgovora dobijem apaurin i za 20min sve nevolje nestaju. Doslovno sam bila u soku. Nakon 10 dana sam konacno osjetila olaksanje. Dobila sam malu dozu ad uz bromazepan po potrebi i planiram na psihoterapiju. Dg. Akutni napad anksioznosti. Plan je piti tu terapiju 6mj pa se postupno skinuti s toga kada se kemija unormali. Ja sebi konacno licim na staru sebe. Panika je najvise krenula kada sam ustanovila da uobicajene metode relaksacije nemaju apsolutno nikakve ucinke i to me ulovilo u film da nesto fizicki ne valja samnom. I tako u krug. Ne ustrucavajte se potraziti pomoc, ne minimalizirajte svoje stanje opravdavanjem da je drugima gore itd.. Ako vam nije dobro, potrazite pomoc. Ovo kaj sam ja dobila uopce ne utjece na ikakvo funkcioniranje niti je ikakav bauk.