Može li se postaviti granice bez grubosti/urlanja/prijetnji... nastavi niz

Kažu za mene da imam strpljenja... grozim se na udarce po guzi... imala sam prve susjede koji su na dijete staro 18 mj. vikali “jesi ti nooormaaaaaaalaaan??!!!”, a petogodišnjaku “majmune jedan glupi”, a ja se zgražavam s druge strane zida...
Jurana bi vjerojatno i začas iskopala moje postove od prije 5 godina gdje objašnjavam kako se ne smije tući i vikati nego lijepo s “ja porukom” sve mirno i dosljedno objasniti :roll:.

A danas mislim da bi i meni socijalna služba mogla doći na vrata 8-).

Znam biti živčana i na rubu... ali nije to. Nego, ne razumijem kako oni ne mogu stati i moraju doći do katarze da prekinu neko neprihvatljivo ponašanje.

Sve ono “dječje” - pliz još 5 minuta, a još samo malo, evo sad ću, ne da mi se, nisam gladan, ne spava mi se... sve mi je to normalno i u normalnim i svakodnevnim uvjetima se lakše ili teže izborimo s tim.

Ali kad ih lupi npr. ona danas (5,5 god.), idemo baki na ručak i prolazimo kraj pekare, ja bi pecivo... vidim da želiš pecivo, ali za 5 minuta je ručak, sad ćeš jesti... “hoću pecivo, hoću pecivo, hoćuuu pecivooo”... čučnem, vidim da hoćeš pecivo, ali “Aggrahgharraaaa” - vristeće životinjsko glasanje... “dođi, ajmo se smiriti...”. Životinjsko ponašanje se nastavlja, usput baca kapu i šal na pod na sred staze, pokušava skinuti jaknu (znamo kako je danas bilo hladno)... uzdisem... “smiri se, dođi, nosit ću te, Ajde zakasnit ćemo, znaš da ima i fini ručak i tortu poslije...” ... udara me, odguruje “neću, hoću pecivo!”

Gledala sam poslije na mobitel između poruke “evo nas za 5 minuta, tu smo” i poruke “gdje ste?” prošlo je skoro 15 minuta natezanja s njom na cesti. Dakle, nisam odmah planula. Ali onda sam planula:

Čučnula, zgrabila ju za ramena, i kroz zube odvratnim glasom cijedila: “sad ćeš se smjesta smiriti! Nećeš dobiti pecivo! Ako se ne smiriš, stavis kapu i nastaviš hodati, uzet ću ti triko za nastup i izrezati ga škarama na sitne komadiće.”

Tek tada popusti bijes i prkos kod nje, rasplače se i baci mi se u zagrljaj i place “nemoj molim te”. Neću, ali izvoli se smiriti i idemo lijepo u goste, nećeš sad doći tamo vrišteći inače ću to učiniti.

I smiri se. I normalno dođe do bake. I još joj nonšalantno kaže, kasnimo jer smo se svađali jer sam ja htjela pecivo.

A mene u želudcu stišće jer to sto sam napravila doživljavam istim nasiljem kao da sam ju šamarala ili joj vikala “majmune”. A ne mogu i ne znam ju drugačije resetirati. Kad to radi na cesti...doma kad nešto ne može dobiti počne bacati stvari, udara bebu nogama i slično...

Ali, o njoj sam već dosta pisala i na drugim temama... a slično je i s njim. 8,5 godina, doduše kod njega puno, puno rjeđe, ali kad ga uhvati nešto “neću”, ista stvar... Ljut je zbog nečega i onda šizi, ništa neće, ništa se ne možemo dogovoriti i svaki moj pokušaj ičega ne rezultira ni sa čim. Npr. ljut je jer nešto ne može dobiti, a treba doći jesti i trebamo nekud krenuti. Natežemo se, on neće, dok mi ne procjedi kroz zube “E bas neću”... onda ja odbacujem sve ja poruke, objašnjavanja i slično i pretvaram se u “mamu čudovište”, hvatam za ramena, unosim se u facu i kroz zube cijedim neku prijetnju tipa “ako se smjesta ne pomaknes i dođeš jesti isti tren ti bacam neku stvar kroz prozor/poklanjam sve tvoje igračke siromašnoj djeci jer si nezahvalan i bezobrazan...” i još naravno obavezno dodam urlajući “jedan!!!!!!!” I to bude dosta gadno pa se on na kraju i rasplače i dođe jesti plačući.

Ne kužim, zašto moraju doći do te zadnje granice, da se oni rasplaču, a da ja moram postati odvratna da prekinu neko nepoželjno ponašanje?

Lastane?

Moraju. Jer to ponašanje je nepoželjno tebi, ali ne i njima.
Oni žele ostvariti ono što smatraju da je njihovo pravo. A tvoje je pravo još uvijek jače. I još ih možeš pobijediti. No, ne želiš takvu pobjedu, jer takve se pobjede neće moći izvojiti kad oni budu imali bolje argumente :)
Tako da...pokušaj pobijediti lukavstvom, tako da oni misle da su pobijedili, bar u nekim, nevažnim stvarima, kao što su ove koje spominješ.
Prave pobjede roditeljskog autoriteta čuvaj za važne stvari.
Neka osjete svoju samostalnost i važnost u obitelji. Pecivo 5 min prije ručka je nebitno, ja bih pustila. Jer, vrlo brzo će tražiti puno više slobode u odlučivanju o sebi, a to će ti biti, možda, previše bitaka, ako i ove sutne teško prihvaćaš.
Nadam se da sam razumljivo pisala. Nije lako svaki put sebe suzdržati ili ići na diplomaciju u dogovoru (ma i ne mora svaki put), ali stvarno djeluje.

Meni je najgore kad su u nekom turbo zaigranom modu gdje im nije nikakav problem hoće li pasti i ozlijediti se i onda sam pod stresom da prekinem takvu igru jer ne želim da se polome, a tu ne pomaže vikanje, ne pomažu prijetnje, pa mi je kratko vrijeme bila taktika da im skinem šlape. Sad su razvili fiksaciju na šlape i svako jutro se otimaju tko će što obuti. Isuse. Kratko vrijeme mi je bila taktika da vodom prođem pored uha ili vrata, jer to mrze, taj osjećaj. Prijetila sam da ću ih umiti hladnom vodom. U tri navrata jesam, ali je izgubilo efekt jer bi mali i sam išao do umivaonika da se umije. Zadnji put je upalilo ponuditi im nešto zabavnije od tog divljanja. To je rasporediti stol i zdravoljupce i sve tako da oni imaju kao nekakvo malo kazalište. Trebao je i pas spasiti situaciju, ali ga ne zanima. Ponestalo mi je ideja.

Vidim da je za starije, ali me muče ista pitanja.

Djeca trebaju ponekad osjetiti da ih se presječe, to je emocionalna potreba neka, za 'nepravdom', da se isplaču. Tad ne trebaju konstruktivna rješenja ni prijedloge niti surađuju s nama. I njih ta drama ne sažvače i ispljune kao nas, njima je to...kao neka predstava, nema ničeg traumatičnog za njih u tome. Što ih se prije reže kad počinje nerazumno, inatljivo ponašanje, zahvalniji su.



Sent from my ZTE BLADE A910 using Tapatalk

Lako to kada oni hoće ovo, ili ono, pa im ne dam. Ali kako prerezati kada jedan trči po stanu onako šlampavo i samo čekam trenutak da padne na glavu, dok se drugi penje na krevet i hoće raditi piruete.

Citiraj:

---

zutaminuta prvotno napisa

Lako to kada oni hoće ovo, ili ono, pa im ne dam. Ali kako prerezati kada jedan trči po stanu onako šlampavo i samo čekam trenutak da padne na glavu, dok se drugi penje na krevet i hoće raditi piruete.

---

Nikako, osim ih voditi puni van da se izmore.
Ali i tada ce skakutati ko vjeverice na kofeinu.
Djeca imaju potrebu za kretanje. Tocka.
Moja je naucila rolati u dnevnoj sobi kad je imala 4 godine,
oboje su visili sa štokova ili napavili poligon u stanu .
Koliko god to nama islo na zivce to je normalno ponasanje, a ne isprobavanje granica.

Ja rezem puno prije... I sestogodisnjaku ne objasnjavam zasto ne moze dobiti pecivo kad ide na rucak. I rezem nakon 1 minute prednapadaja, ono kad vidim da ce ga ulovit. Ako smo kuci, saljem u sobu da lupa jastuk, ako smo vani primim za ruku i ubrzam hod. Trudim se pronaci fizicki nacin izbacivanja te energije. I sto kasnije rezes, to je njihov napadaj jaci i trauma za cijelu obitelj veca. Ostala djeca se cesto u javnosti osjecaju posramljeno i hladne glave gledaju kako se mama gubi. Kad imas troje, cetvero djece, osim osjecaja svojih i djeteta u napadu, treba i ovo ubrojit. Ako nece hodat, ja dignem i nosim a s ostalom djecom otvaram neku temu, ono svjesno se trudim da napadajko vidi da zivot ide dalje iako on nema pecivo.
Nas obiteljski napadajko je trenutno u nekoj mirnijoj fazi. Zato nam je najmladi u terrible two Neeecu fazi. Al s tako malima mi puno lakse. Ono, mogu ga nosit lakse.

Ja ko casa..rezanje što prije, odmah na početku što se više razvlači, to je sve gore.
Kakvih 15min objašnjavanja zašto ne pecivo,cijenim i svoj eživce a ne podnosim kad se pretvorim u aždaju i krenem urlat.a glasna jesam falatiBože :lool:

Dakle što prije rezat, ja to jasno, glasno, oštro. Tetsiranje granica mi je više priuštio sin nego kćerka.

Najgore bude ako sam umorna a testira me se,tad režem u roku keks.

Al ja sam inače tip red-rad-disciplina, pa nemam previše živaca za duga objašnjavanja, pbjasnim jednom max. dvaput i prekidam. Znala sam probat i slušat cviljenje al obično puknem jer ne podnosim.organski cmizdranje.

Ovu srednju mi je teško fizički svladati, ona se baš počne fizički bacati i otimati, grebe me po licu, imam naočale pa mi baci naočale na pod. Nju baš moram nekako “psihički resetirati”, fizički ju ne mogu svladati. Nema tu hvatam za ruku i ubrzam hod jer ona već leži na podu :lol:.

Uh, shvatila sam te Beti... ali gdje je onda to postavljanje granica ako je to pecivo 5 minuta prije rucka već 5. ili 7. stvar od buđenja. Jer je već npr. htjela i čokoladu prije doručka. I tako redom... ako trebaš biti dosljedan ne daš ništa od toga, ako pola daš, pola ne daš, nedosljedan si.

Bb ja bi je ostavila na ulici i produžila, ako nije baš prometnica.
Znala sam.svom sinčiću otići i sakrit se i promatrat ga šta će.

Da nisam.bila takva s njim,uh šta bi imala cirkusarije. Al bila sam.dsoljedna i držala granice.

Ali nisam ja ni sve to vrijeme blaga... ozbiljna sam i odrijesita. To ne znaci ništa. Kod mene bi to rezanje “odmah” značilo da ja odmah iste sekunde moram postati azdaja, niti jedna razina ozbiljnosti prije toga ne pali. Samo najgore. Meni “ne znači” ništa 1 ili 15 minuta. Ok, znaci mi zbog ostatka obitelji.

Problem mi je sto to u svakom slučaju mora biti “vještica” način. Zapravo mi je gore kad primjenim vještica način odmah nakon minutu jer se tek onda žderem jesam li mogla drugačije.

Lili, vjeruj mi ostavila sam je puno puta da lezi na ulici i ostane sama u parku, nikad, ali bas nikad nije krenula za mnom.

Ne daj joj da te grebe da ti baca naočale, stvari i sl. To se NE radi..
Kad je moj krenuo s bacanjem stvari u ljutnji, znaš šta nisam.odustala dok ih nije sve pokupio i vratio na mjesto i tako svaki put.A ja sam uporna ko mazga,pa je shvatio da će svaki put morat vraćat ...

A i ne dozvoljavam uništavanje imovine, stvari..to se ne radi i gotovo. Ima 5.5 god i to može jako dobro shvatit.

Sad će se ovo pretvoriti opet u temu o zahtjevnoj djeci i mojoj srednjoj ;).

A zanimaju me stvarno granice i ta fina razlika između “ozbiljan sam” i “odvratan sam”.

Mogu proširiti i temu na ovu sad aktualnu u društvu, “tko tebe kredom, ti njega radionicom”.

Neki dan nam na roditeljskom, učiteljica (2. razred OŠ), kaže da je djetetu koje radi neku glupost rekla “sad ću ti to zapisati u imenom da to roditelji vide”, a ono joj je odgovorilo “samo vi upišite!”. Drugi razred.

Citiraj:

---

Bubilo Bubich prvotno napisa

Lili, vjeruj mi ostavila sam je puno puta da lezi na ulici i ostane sama u parku, nikad, ali bas nikad nije krenula za mnom.

---

I dokad si je tako ostavila u parku? Vraćala se po nju?pna.zna da ćeš doći po nju zato ni ne miče.Mala je tvrd orah.

Ja bi na tvom mjestu ako je takva situacija i utječe na cijelu obitelji bila onda ta vještica odmah u 1.minuto.ako fakat drugačije ne ide. Ionako završiš ko vještica a pritom izgubiš tonu živaca i vremena. I nemoj se zbog being a witch žderat.

Ok Lili, a jesi li pri tom ozbiljna ili “odrvatna vještica koja urla da ju boli grlo”? Koja je razina tvog ponašanja u tom trenutku?

Jednom je ostala 17 minuta sama u parku dok smo se drugih dvoje i ja skrivali iza coska. Nije ni trepnula. Onda mi je dolazio bus pa sam morala po nju natrag. Na bus sam stavila samo najstarijeg, a s njih dvije krenula doma. Trebalo nam je 45 minuta umjesto 15 i pri tome je cijelo vrijeme urlala kao da joj deru kožu, a zaustavilo nas je barem 5 prolaznika pitajući nas sto se događa.

Ovi za učiteljicu i to dijete vjerujem da ne želiš d ati dijete tako postupa jednog dana.

Možda da porazgovaraš s nekim stručnim kako se postavit da ne postaneš odvratna a rješiš.problen.

Mi tu pišemo iz svoje kože, ja ti mogu reći da mi je razumljivo da s etako osjećaš. I ja bi.

Jedino sam.ja kraćeg fitilja.

Jučer sam mrtva hladna u kazalištu rekla jednoj mami da malo sredi dijete jer smo i mi ostali platili kartu. Ona me gledala u čudu tko, što,o čemu ja, ko da ne vidi i ne čuje šta joj dijete radi kraj nje cijelu predstavu. Vjerujem da joj po glavi skače. Nije mu nijednom rekla ME ili prestani. Ja bi dvoje već 100put izvela van.

Ovo nem.aveze s tobom nego prenosim da dočaram svoj fitilj :mrgreen:

Ajde da skrenem temu sa svoje srednje... jer mi i stariji kad bas nešto jako hoće ili neće isto treba to vještica resetiranje, ne pomaze ništa drugo.

Jesu li i vaša druga djeca takva, ne samo ova zahtjevna... je l morate biti vještice ili ne?

Citiraj:

---

Bubilo Bubich prvotno napisa

Ok Lili, a jesi li pri tom ozbiljna ili “odrvatna vještica koja urla da ju boli grlo”? Koja je razina tvog ponašanja u tom trenutku?

---

Krenem uvijek s ozbiljnim ako ne ide pretvaram.se u vješticu. Al kad sam.ozbiljna ja sam ko špricer.

A tvrd ti je orah šta reći...
Drž se i porazgovaraj s nekim stručnim!

Zaboravila si da sam bila već x puta i da imamo 15 stranica foruma o njoj ;).

Neka malo drugi pišu :-)

Bez obzira na karaktere ( što naravno nije svejedno) meni se čini da još odavno si ti razapeta između finog objašnjavanja (koje trajeee) i rezanja u nekom trenutku. Tako mi zvuči po tvojim postovima.

A bome.s 3 djece vjerujem.da je puno više takvih situacija i ja bi rezala što prije.

Citiraj:

---

Bubilo Bubich prvotno napisa

Zaboravila si da sam bila već x puta i da imamo 15 stranica foruma o njoj ;).

---

Ups znam da je zahtjevna odmalena, al se ne sjećam stručne pomoći. Jesi išla kod Sever.ili Vlahinsky? Ili po vrtiću?

Kod V.
I u vrticu i još negdje.
I da riješimo ovo s objašnjavanjima... i ja sam ozbiljna kad sam ozbiljna. I hladna kao spricer.
Ali ne želim djetetu koje kaže “ja bi pecivo” odgovoriti kroz zube “ako ne prestaneš tražiti pecivo izrezat ću ti triko” kao prvu rečenicu.

Pa to ne bi trebala reći niti kao zadnju

Na prvu ne mislim isti tren nego kažeš i objasnš smireno i ozbiljno zašto ne ako ne ide ne objašnjavaš 15min nego puno prije prerežeš.

Ja nisam.prijetila rezanjem.trikoa i sl.al te mogu shavtit da ti bude dosta svega s njih troje a ona i dalje tupi po svome i maltra cijelu obitelj.

Super da si otišla za pomoć sve navedene.jesu ti dali neke upute na pismeno? Čovjek pozaboravlja s vremenom, barem ja.;-)

Citiraj:

---

Mima prvotno napisa

Pa to ne bi trebala reći niti kao zadnju

---

Točno Mima al kako bi ti postupila da si na mjestu BB? Žena traži pomoć i savjete.

Lili, jesu tebi tvoja djeca vjerovala da ćeš ih ostaviti na cesti?

Bojala sam se ovog... Ajde nećemo o mojoj srednjoj...

Evo najstariji, radi to jednom u sto godina, ali ipak se dogodi... da nema razgovora i dogovora nego situacija mora završiti gadnom prijetnjom koju cijedim kroz zube, a on se rasplače.

Jesam jedina koja to mora raditi? Ili sam jedina koja se zbog toga ždere.

Ako projiciramo... može li se dijete koje gađa učitelja kredom odgojiti radionicom? Nasilje nikad nije rješenje, ali... sto je iza te tri točkice? Jer na svom vlastitom primjeru starijeg vidim da ponekad moram posegnuti za nasiljem što meni vještica ponašanje i “bacit ću ti sve igračke” je.

Ima ti grupa Moderno roditeljstvo na fejsu. Oni se zalažu za primjenu razgovora, i ako razgovor ne pali onda prihvaćanje tih njihovih nama neugodnih emocija. Osim što kada se žuriš negdje, doktoru ili gdje već, to ne pali, ali nema ni tada smisla pridružiti se djetetu u njegovom tantrumu. Imaju dosta dobrih tekstova za iščitavanje.

Krivi link: https://www.facebook.com/groups/1673950422821897/

Već sam u toj grupi, gledam ih svaki dan i mislim si “i ja sam bila takva prije 5 godina” :lol:.

Bubilo, ali ti njemu nećeš baciti sve igračke, a niti njoj izrezati triko. To su prazne prijetnje, i onda je stvarno bezveze govoriti djeci takve stvari. A i očito je da takve prijetnje ostave najviše posljedica na tebi.

A s čim da ih (ajmo bolje reci njega, da ne kompliciramo s njom) onda resetiram? Kad mi prkosno i bijesno zalupi vrata i neće napraviti sto taj tren treba? Npr. krenuti iz kuce.

Pa ja mislim da ti njih u tim trenucima resetiraš tonom i odlučnošću, a ne tim ružnim prijetnjama.

A inače ti ne znam odgovoriti niti savjetovati, nemam takva iskustva, moja kći je dijete s kojim se oduvijek bilo lako dogovoriti. Ali, vidim da se ja puno lakše dogovaram s njom nego tata, a on baš često upotrebljava prijetnje: ako nećeš to onda nećemo ići .. što se nikad ne ostvari. Tako da ga ona ne doživljava ozbiljno.

Što se tiče incidenta s kiflom, ja bih u takvoj situaciji dijete odmah fizički udaljila i nosila (osim što bih ja vjerojatno kupila kiflu, ali ako je to nekome neprihvatljivo ok) i nastojala bih ostati mirna.
Mislim, jasno ti je da je to što oni izvode - teatar, a ti si im publika.

Kod mojih je često bio najefikasniji ozbiljan razgovor PRIJE moguće situacije. Npr. prije izlaska van, u grad, u dućan, park...znači - očekujem da ćeš/nećeš to i to, a ako budeš poštovala dogovor onda ćemo to i to. Ako ne budeš poštovala dogovor, idemo odmah kući/prekidamo aktivnost itd. I onda zaista budi spremna provesti rečeno makar i na svoju štetu.
To pali, rekla bih, od cca 2. i pol godine.

I još - djeca te ozbiljno shvate ukoliko im dokažeš da ozbiljno misliš. Dakle, ako baš zaprijetiš bacanjem omiljene igračke kroz prozor, onda je i baci (i ne nabavljaj kasnije novu), a deračinu kao posljedicu hladno ignoriraj.

Meni je 1-2-3 metoda izvrsno palila kod obje. Jedino što moraš znati što ćeš ako dođeš do 3, a oni moraju već prethodno iskusiti tvoju ozbiljnost.

Ja imam situacije u roditeljstvu u kojima se osjecam nemocno i tada znam skrenuti u agresiju. Bas ovog tvog tipa- cijedim kroz zube neke nesuvisle prijetnje ili urlam. I isto kao ti osjecam krivnju i iako nepozeljna ponasanja prestanu mislim da nisam dobro uradila. Moj muz koji tome svjedoci uopce nema isti dojam kao ja, on misli da se ja predramaticno dozivljavam i moj eksces smatra suvislim odgojnim postupkom, kao jbga mala luduje, nekad covjek digne glas, nesh ti.
Moja je kcer zahtjevnije naravi i voli testirati granice vise nego cokoladu. Uz to je od malena razdrazljiva ako je gladna/zedna/nije kakala/piskila/vruce joj je/hladno joj je....nastavi niz. Ta kombinacija dovodi povremeno do njenih histerija. Koje se po mom iskustvu uvijek razrijese. Mislim prestanu. Nece spavat, svadja se, sjedi u krevetu, sta ja znam. To traje. U jednoj situaciji ja poludim, cijedim kroz zube, prijetim da cu joj otet prvorodjeno jednog dana, i onda se ona u jednom trenu smiri i zaspi. U drugom slucaju ja sam zen majstorica, ignoriram histeriju, smireno ponavljam da je vrijeme za spavanje i onda se ona u jednomm trenutku smiri i zaspe. Jedino sto ja ne uspijevam uvijek bit zen majstorica. Nego ventiliram i ludujem i ja. Ne znam jel ti ovo moje ista pomaze. Meni osobno u roditeljstvu veliki problem stvara osjecaj krivnje kada kritiziram/ludujem/kaznjavam/, dakle cinim bilo sto agresivno svojoj djeci. I vidim jasno da je moj osjecaj krivnje iracionalan, u usporedbi s drugim roditeljima cije roditeljstvo smtram kvalitetnim prevelik, i znam zasto imam taj osjecaj, tj razumijem gdje mu je korijen no ipak ga se ne uspijevam rijesiti.

Pomaze, hvala! ;)

Nego, te druge roditelje čije roditeljstvo smatraš kvalitetnim poznaješ toliko dobro da znaš kako postupaju 24/7?