Odnos posvojitelja i udomitelja

Bog,

zanima me mišljenje posvojitelja čije je dijete/ca bila kod udomitelja prije posvojenja.

Da li ste ostali u kontaktu sa udomiteljima i koliko vremena?
Mislim na vas i na djecu.
Mi smo ostali u kontaktu, u početku smo održavali komunikaciju skype-om cca jednom mjesečno,jednom godišnje uživo (udomitelji bi navratili tijekom ljetovanja) pa se to prorijedilo i svelo na čestitanje rođendana.
Međutim, treća je godina da smo obitelj i polako nam je to počelo smetati.
Udomitelji jesu krasni ljudi ali mislimo da je vrijeme prekinuti te veze. Nakon tih poziva djeca nam budu "uneređena".
Ta sjećanja na njihov period kod udomitelja nitko neće ukrasti niti ih želimo zatomiti na silu.

Kako ste vi riješili svoje situacije?

LP

Sada se radi o pozivu 1x godišnje za rođendan?

Da, i izraženu želju o posjetu na ljeto. Zaboravio sam napomenuti da je kći udomitelja koja je nešto starija od naše djece bila dosta vezana za njih.

Nisam u tvojim cipelama, ali meni bi bilo drago da mi dijete ima što više ljudi koji ga vole, brinu o njemu i na koje se može osloniti u ne daj Bože situaciji.:)

Napravit ćeš naravno ono što je u najboljem interesu tvoje djece. Ocijeni samo jesu li vaše dvojbe uzrokovane osobnim strahom da vam je emocionalna veza još labava ili postoji realan problem u dječjem razumijevanju situacije ili njihovom ponašanju.

Citiraj:

---

Cathy prvotno napisa

Nisam u tvojim cipelama, ali meni bi bilo drago da mi dijete ima što više ljudi koji ga vole, brinu o njemu i na koje se može osloniti u ne daj Bože situaciji.:)

---

Pa imaju dovoljno ljudi koji ih vole, s moje i suprugine strane!
Cathy, jesu li tvoja djeca posvojena?

Citiraj:

---

Truljo prvotno napisa

Pa imaju dovoljno ljudi koji ih vole, s moje i suprugine strane!
Cathy, jesu li tvoja djeca posvojena?

---

Nisu, rekla sam da je moja situacija drukčija ali ako netko poklanja pažnju mojoj djeci to ne odbijam.
Znam da si pitao posvojitelje. :)

Truljo, nemam takvo iskustvo, ali znam da je na posvojiteljskim radionicama bilo rijeci i o tome i da je vasa potreba da ugasite polako taj kontakt normalna i uobicajena. Al nema tu nekog tocnog odgovora. Mislim da svatko mora individualno to rijesiti. Ovisi i o djetetu i o udomitelju. Zato stvarno procijenite sto je najbolje za djecu, kako se postavljaju udomitelji u komunikaciji i na koji nacin to djeluje na djecu.

Ja sam svojedobno razmisljala o udomiteljstvu. Ni da sam udomitelj ne znam kako bih se s tim nosila. Cini mi se da bih bila sklonija otkinut flaster, nego rovat po duši. Svaki ponovni rastanak bi me vjerojatno slomio. Nije udomiteljstvo samo jos jedna osoba koja voli dijete.

Naša djeca su bila kod udomitelja prije posvojenja. Kod istih. Stariji sin je bio jako vezan za udomiteljicu pa nismo s njima prekinuli veze, a osim toga žive pola sata udaljeni od nas. Oni su nam bili velika podrška u prvim danima posvojenja jer je udomiteljica bila ta koja je najbolje poznavala dijete. Dijete je radije išlo na vikend k njoj nego baki i djedu jer tamo ima ljude s kojima je odrastao. Tamo je uvijek veselo i puno djece. Istina je da nekad pokupi i nešto loše, ali to se događa i kod nas (ni mi nismo savršeni kao roditelji). Ta emocionalna veza koju on ima s njima je za njega bitnija. Mi nemamo oko toga nikakve dvojbe. Omogućili smo mu da ima sve veze koje je imao u djetinjstvu koje su za njega bitne, a da smo to mogli.
Osim toga naši udomitelji su predivni ljudi. Stvarno topla obitelj. S vremenom su nam postali kao druga obitelj jer nema tog rođendana, vjerskog slavlja vezanog uz dijete da oni nisu prisustvovali. Ako tko nešto treba tu smo jedni za druge.
U Centru ( gdje smo posvojili) im se to jako svidjelo i čak nas znaju i oni koji nas nisu upoznali (djelatnici Centra). Socijalna radnica cijelo je vrijeme na neki način pratila to dijete zahvaljujući vezi s udomiteljima. Zato nije bio problem posvojiti drugo. Samo smo otišli u Centar i izabrali dijete. Čak smo mogli i birati. Jer su znali kakvi smo roditelji. Prvo dijete koje smo posvojili smatralo se teže posvojivim dijetetom zbog nekih svojih zdravstvenih problema. Međutim, on je sve to prevladao i danas je zdravo dijete, na pragu puberteta. Prelijepi dečko, omiljen u razredu.

Pozdrav svima!
Naša djeca su bila stara 5, 7 i 8 godina kad smo ih posvojili. Kod udomitelja su proveli 3 i pol godine. S ljudima smo u kontaktu čitavo ovo vrijeme, u početku češće, sada vrlo, vrlo rijetko... Kako su klinci sad već veći (sad su 13, 15 i 16 godina), sami kažu da ne znaju što bi razgovarali s njima. Rođendani se sada čestitaju Viberom ili mailom, vidimo se povremeno (zovemo ih na pričesti i krizme), pošaljemo im razglednicu s ljetovanja i poneku fotku (mailom). Kako živimo dosta daleko jedni od drugih, nemamo puno prilika za viđanje. Klinci bi rado išli njima u posjetu (ionako vole putovati), ali nismo išli već dosta dugo.
Mi smo se u tim kontaktima rukovodili dječjim željama (osim ovih posjeta jer nam je to logistički jako komplicirano). Nimalo me ne smeta što su i dalje vezani emocionalno za njih (dapače!), ne smeta me ni kada razgovaraju o tome što su radili tamo, kada prepričavaju neke dogodovštine.
Ne mislim da bi bilo dobro prisilno prekinuti njihov kontakt - to će se dogoditi samo od sebe kako djeca rastu i razvijaju se. Sjećam se da je u početku bilo ovako kako je i Truljo napisao - djeca su bila izvan sebe neko vrijeme. Meni se čini da je to skroz normalna reakcija. Vremenom se smanjilo, a na kraju i potpuno prestalo. Evo, baš su bili kod nas pred Uskrs i bilo nam je baš lijepo. Bilo nam je isto kao i kad nam netko drugi dođe u posjetu - dok traje je lijepo, nakon toga svatko u svom filmu (moji su već tinejdžeri pa su tu u pitanju neke druge drame, ne udomitelji...).
Truljo, ne znam koliko dugo su vaša djeca bila kod udomitelja. Moji su bili 3 i pol godine i dugo im je vremena trebalo da stvarno dožive/shvate/osjete razliku između udomiteljstva i da sada imaju obitelj. Sin nam je pred koju godinu rekao da on nas nije slušao (učenje je u pitanju) jer je mislio da ionako neće ostati kod nas... Dugo im treba da OSJETE sigurnost. Možemo mi njima to ponavljati, ali da se osjećaju sigurnima stvarno treba dosta vremena.
Sretno

Draga Jelena, baš sam prije posjeta razgovarala s njihovom tetom (tak zovu udomiteljicu). Kaže da joj je bilo strašno kad su otišli i da joj je jako dugo trebalo da bude dobro vezanim uz to. Naime, naši klinci su već bili relativno veliki (i 3 komada u paketu) pa su se nekako svi skupa pomirili da ni neće biti posvojeni. Drago mi je da su smogli snage za daljnje kontakte bez obzira što im je bilo tako teško kad su otišli od njih.