Ekspresni mali zeko u kući za porode u Grazu
Kad sam ostala trudna, znala sam da su mi u vezi poroda tri stvari najvažnije:
-prirodan porod bez nepotrebnih intervencija uz toplo osoblje puno podrške
-potpuno neodvajanje bebe, mene i mog muža za vrijeme poroda i nakon njega
-intimna atmosfera što sličnija porodu kod kuće.
Naravno, nijedan od tih zahtjeva nije moguć u rodilištima u našoj zemlji (zapravo, u bilo kojem rodilištu u obliku bolnice) te sam odmah počela pretraživati moguće opcije u susjednim zemljama. Preko jednog austrijskog roditeljskog foruma sam saznala za kuću za porode koju vodi primalja Monika Felber u Grazu. Budući da nema podatke na internetu (osim adrese i telefona), uskoro smo otišli kod nje na razgovor. Da ne duljim (ipak je ovo priča s poroda), shvatila sam da je to TO što želim, da ispunjava sve moje uvjete, i da ako trudnoća bude uredna, nema toga što će me odvratiti od poroda kod nje. Ona je onaj idealan tip primalje koja zna za što joj služe ruke – da sjedi na njima dok god porod teče u redu. Uz to, homeopatija, akupunktura, aromaterapija, 40 godina iskustva…Radi se o kući u kojoj ona i živi, a ima samo 90 poroda godišnje. Cijena – nama sasvim prihvatljiva (1160 eur za porod i 5 dana babinja). Detaljnije o samoj kući za porode ću napisati u podforumu Rodilišta, a sad nastavljam sa svojom pričom…
Trudnoća je tekla savršeno sve do sedmog mjeseca, kad su počele nesanice, jake kontrakcije i, što je najgore, beba se okrenula na zadak. To smo saznali upravo na pregledu kod nje, negdje u 32. tjednu. Cijeli mi se svijet srušio, jer kao i većina izvanbolničkih porodnih centara, primaju se samo nerizične trudnoće. Užas!!! Prošvrljala sam internetom i shvatila (kao što nam je i rekla) da se bebe često okreću na zadak kao reakcija na mamino loše psihičko stanje, preopterećenost, strah od poroda (u mom slučaju strah da nećemo moći roditi kod nje) i sl. te da bi poručile nešto mami: mama, ja sam tu, pusti sve ostalo, ne trči za obavezama, sad smo najvažniji nas dvoje! Poslušala sam sina i dva mjeseca se bavila samo sobom i njim. Otkrila sam homeopatiju, za koju sam sigurna da je pomogla pri okretanju bebice u položaj glavom nekoliko tjedana poslije. Koristila sam razne homeopatske lijekove i za nesanicu, koja je bila sve gora što se više približavao termin (očito me mučilo što nisam mogla prihvatiti realnu mogućnost da ne mora biti sve po mom, ako sudbina tako odredi – srećom pa je sve bilo po mom ;-) ).
Zanimljiva koincidencija je da kod babice Felber još nije rađao nitko iz Hrvatske, a desilo se da je još jedna trudnica iz Samobora došla u Graz čekati porod i roditi kod nje. Bile smo u kontaktu i nadala sam se da će mi ispričati kako joj je bilo, obzirom da je imala termin dosta prije mene. Ali dogodilo se da je ona prekoračila termin za 9 dana (po z.m. čak 18 dana) a ja sam uranila 9 dana – i rodile smo s razmakom od samo 3 sata (ali ne u istom danu)!
Došla je subota, 13.05. Evo kako su išli događaji:
05 h. Budim se s laganim menstrualnim bolovima, razmak 5 minuta, trajanje 45 sek. Šetam stanom ne budeći muža i razmišljam što učiniti. Je li to to? Da odem u neko rodilište da me pogledaju? Uh, ne želim to. Bolje da pričekam i vidim razvoj situacije.
06:30 h. Trudovi i dalje traju, ali neispavana sam i umorna i zaključujem: ako je to to, znat ću. Idem sad spavati, pa ako prestanu, bili su lažni. Čim sam legla, prestali su.
12 h. Budim se, svježa i naspavana, usprkos dojučerašnjoj nesanici (kako tijelo zna što mu treba!). Trudova nema. Odlazim na wc – malo sukrvice. Hm, odlazi čep? Znam da čep može otići tjednima prije poroda. Ali često odlazi i pred sam porod. U svakom slučaju, ako i ne danas, vjerojatno ću roditi ovih dana. Dogovaram se s mužem da nema smisla ići na plac i kuhati ručak. Naručujemo pizzu, on napokon slaže kinderbet a ja pakiram torbe za Graz. Neka sve bude spremno.
13:30 h. Kao da ponovno počinju lagane kontrakcije. Ali nisam sigurna, tako su slabe…
14 h. Da, vraćaju se trudovi. Opet na 5 min, duljina 45 sek do 1 min 15 sek. Jedemo pizzu, ali baš nemam teka. Nisam toliko uzbuđena zbog samog poroda, nego bih samo htjela znati – jel to to??? Muž veli: ma kakvi, pa da su trudovi to bi bolilo! Nema smisla da sad odemo u Graz i ona nam veli: pa što ste zaboga došli? Zovemo babicu u Graz, neka ona odluči. Ne javlja se. Zovem A. (Samoborka koja čeka porod u Grazu), ni ona se ne javlja. Muž ide igrati Need for speed.
15 h. Stavljam prati veš, šetam po stanu ko profesor Baltazar, trudovi i dalje isti. Zovem prijateljice iz Rode. Jedna kaže: to je to, 100%, vozite u Graz! Druga: ma kakvi, ja sam takve lažnjake imala tjedan dana prije poroda… I što da sad čovjek misli?
16 h. Razmak se povećava na 15 min. Ma kakvi, to su lažnjaci. Nema više ni sukrvice. Muž i dalje igra Need for speed.
17 h. Idem pod tuš, legnem odspavati – i trudovi se pojačavaju i skraćuju na 5 min!!! Mislim da sam tad shvatila da više nema natrag. Ovo boli. Nije neka strašna bol, ali tu je. I dalje sam smirena i opuštena. Znam da će sve biti u redu. Zovemo primalju i A. – ne javljaju se. Srećom, dogovaram sa prijateljicom primaljom u Zagrebu da odemo kod nje da me pogleda.
18 h. Jedemo kremšnite kod prijateljice (trebala mi je ta energija! :love: ) dok ona procjenjuje moje trudove. Beba se dosta spustila u zdjelicu. Kaže mi – porod je počeo, nema sumnje. Bebini otkucaji u redu, pođite za Graz. Pregledala me (pritom je otišao cijeli čep): cerviks potpuno skraćen, otvorena 1-2 cm. Super! Njena prognoza: rodit ću oko 5 ujutro.
19 h. Polazimo za Graz. Sjedim na stražnjem sjedalu, slušamo Pepperse (pripremila sam CD-e za porod ali naravno ostali su doma), vani suton. Osjećam se super, kao da se sve to nekom drugom događa. Čovječe, ja ću uskoro roditi!!! Upoznat ću ovo malo nogato stvorenje koje me lupalo svih ovih mjeseci… Trudovi se skraćuju na 2-4 minute, traju po minutu ili više, ali to ne govorim mužu jer vidim da je pod stresom. Zovemo primalju i A. – ne javljaju se.
20 h. Trudovi sad već postaju tako bolni da ne mogu govoriti. Ali i dalje se osjećam fenomenalno. Očito me puca endorfin – euforična sam, vesela, smijem se između trudova, nema ni malo negativnih misli u meni. Osim što se babica i A. i dalje ne javljaju. Ali ne želim razmišljati o tome. Ako nešto ne bude po planu, razmišljat ćemo kad se to desi, a ne unaprijed.
21 h. Ulaz u Graz. Primalja i A. se i dalje ne javljaju. Vani je pala noć, pada lagana kiša, u stranoj smo zemlji, nemamo ni plan grada, trudovi mi traju već 7 sati, počinje nas hvatati panika. Možda je A. imala komplikacije u porodu pa je babica s njom otišla u rodilište na carski rez? Možda je babica imala infarkt? Ili naprosto otišla u kino? Svakakve opcije nam strujaju glavom. Ali dogovaramo se da ćemo odlučiti što dalje tek kad poljubimo zatvorena vrata. Zovem ih svakih par minuta. Ništa.
21:15 h. Skrećemo u njenu ulicu – i zvoni mobitel!!! Babica Felber: zvali ste? Da, jesam, imam trudove na 2 min i upravo smo pred vašom kućom!!! Koja stjenčuga nam je pala sa srca!
Smiješna scena: usred Graza, od 4 auta na njenom parkingu, 3 imaju zagrebačke registracije.
21:30 h. Ulazimo unutra, skidamo cipele i oblačimo papuče. Muž je odmah imao vatreno krštenje: otvorivši vrata, izlazi b. Felber sa svježom placentom na pladnju i maltene ju mu zabije pod nos. :lol: A. je rodila prije sat vremena! Ulazimo oboje u rađaonu (na čijem ulazu piše Primaća soba za bebe :heart: ) i divimo se netom rođenoj bebici i čestitamo presretnim roditeljima. A. sa širokim osmjehom na licu kaže da je rađala od pola 2 ujutro i da je bilo jako teško, ali uspjela je prirodno roditi zdravu bebu (da je rađala u rodilištu, sigurno bi završilo na vakuum ili carski). Tamo su i njena sestra i prijateljica, koje su također prisustvovale porodu.
Babica nas vodi u našu sobu da se presvučem u majicu, trenirku i šlafrok. Budući da rijetko kada ima istovremeno dvije rodilje, od dvije sobe za roditelje jedna je velika sa bračnim krevetom, a druga puno manja, sa običnim krevetom za mamu i bebu i foteljom na razvlačenje za tatu. Šteta, nećemo svo troje odmah spavati zajedno, ali nije bitno. Važno da smo zajedno.
Pregledava me i kaže da se nisam puno više otvorila u odnosu na onih 1-2 cm u Zagrebu. Zanimljivo, iako mi je držala prste u grliću maternice za vrijeme truda, nisam ih ni osjetila. Kaže da mi je grlić maternice opušten između trudova, ali zgrčen dok traje trud, i da bi mi dala nešto homeopatsko za opuštanje grlića, ako se slažem. Prihvaćam.
Postaje mi užasno hladno, praktički cvokoćem zubima, pa mi daje termofor.
22 h. Do sada sam podnosila trudove tako da bih se samo sagnula naprijed i naslonila na krevet. Jačina truda – jača menga, ono kad ipak uzmem tabletu protiv bolova. Ništa strašno. Odjednom – ovo postaje ooooozbiljno! Pa to boli!! Ne mogu ležati ni pod razno, za vrijeme truda stojim, hodam, vješam se po mužu, a doslovno osjećam kako se dolje širim i kako se beba spušta. Pokušavam disati kako smo učili na tečaju ali ne mogu se koncentrirati na to. Dišem kako mi paše, lagani udisaji i izdisaji.
Iznenadila me ta neočekivana jačina trudova. Imam dva objašnjenja: homeopatija koju mi je dala, ili naprosto činjenica da sam se opustila jer sam na sigurnom i sad smijem roditi. ;) Ne mogu si ni zamisliti da bih sad trebala biti vezana za ctg i strpljivo ležati na boku. No way! Ali i dalje sam između trudova vesela, nasmijana i opuštena. Sve ide super!
22:45 h. Do tada je primalja uz pomoć A. sestre i prijateljice očistila i dezinficirala rađaonu pa dolazi po nas. Koje uzbuđenje! Napokon ulazimo u mjesto gdje ćemo dočekati svog malog zeku! Osjećam se opet kao da sam ušla u neki drugi, nestvarni svijet. Soba je topla, tu su krevet, kada, lopta, stolčić, svega se sjećam od prije, a upaljena je samo jedna lampa usmjerena prema zidu, tako da vlada polumrak. Primalja mi kaže da će me nakratko spojiti na ctg. Ne moram ležati, mogu stajati i hodati. Skačem na lopti ali uopće mi ne odgovara pa i dalje stojim i vješam se po mužu. Na ctg-u sam bila desetak minuta i trudovi traju duže od pauza. Hoću li u kadu? Naravno! Primalja me odmjerava kako se ponašam u trudu i kaže: idemo onda odmah, jer inače nećete ni stići do kade. Plop! U jednom od trudova puca vodenjak.
23 h. Uranjam u kadu i uživam. Kako je prekrasna i opuštajuća topla voda! Pregledava me u kadi i kaže da će beba uskoro stići (opet nije rekla egzaktnu brojku ;) ). Kako nailaze sve jači i jači trudovi pokazuje mi kako da dišem i stvarno pomaže. Puno jednostavnije i prirodnije od tehnika disanja koje smo učili na tečaju.
Sjedim u kadi, njih dvoje sjede pokraj kade, tišina je i mir, ništa se ne čuje osim mog disanja. Vani je noć, mrak, kao da je cijeli svijet stao da bi dočekao malog zeku, i postojimo samo nas troje u primaćoj sobi za bebe. Osjećam se još nestvarnije nego prije.
23:20. Počinje tiskanje!!! To je definitivno to, ne mogu obuzdati silu koja tjera bebu van. Osjećam se kao da će mi cijela utroba izletiti, kao da me ulovila bujica rijeke i prevrće me i baca naokolo, sve brže i jače, a ja ne mogu ništa učiniti, jer sam toliko mala i nemoćna pred tom silinom.
Ova kada ima jedan nedostatak: dosta je plitka. To znači da ne mogu klečati ili čučati i tako roditi, što mi je bila namjera. Pokušavam leći na leđa (odnosno plutati) ali nikako mi ne odgovara. Bol je sve jača, pauze kraće i počinje me loviti panika i strah (ali i dalje uopće ne razmišljam o sredstvima protiv bolova). Kako ću ja roditi? Jesam li za to sposobna? Što ako beba ne bude mogla van?
Tranzicija? Tek sad, pri kraju? Nisam razmišljala o tome. Nijedan položaj mi ne odgovara, pokušavam tiskati, više ne čujem što mi govore babica i muž, izgubljena sam i očajna. Više ne koristim pauze za opuštanje nego sam i dalje napeta.
Cca. 23:45h. Babica mi predlaže da se okrenem na bok. To je puno bolje i odrađujem nekoliko trudova malo lakše, ali i dalje sam uplašena. Osjećam kako glavica maltene izlazi van i pred kraj truda se vraća. Muž mi uzbuđeno govori kako ima crnu kosicu. Pitaju me želim li van kade (u vodi nemam pomoć gravitacije) ali odlučno odbijam. Čudno, bila sam uvjerena kako ću htjeti roditi na stolčiću, ali sad nema šanse da me izvuku iz kade.
Gledam na sat. Hoću li roditi prije ili poslije ponoći?
00 h. Tiskanje i dalje traje, malo po malo beba se spušta. Bol je užasna, sigurna sam da ću popucati sve do Balija (sjetila sam se Lunine priče s poroda ;-) ) Muž me pokušava ohrabriti: još samo dva-tri truda i beba je vani! Aaaa, došlo mi je da ga odalamim. :lol: Koja dva-tri truda? Ne mogu više izdržati ni jedan! Ali odrađujem još dva, i tri, i četiri…
00:05 h. Sva očajna, zaključujem da ja to više ne mogu izdržati i počinjem tiskati iz sve snage. Osjećam kako glava prolazi van i iako je trud prošao, tiskam i dalje i vuuuš – i tijelo je izašlo van! Rodila sam!!! Priznajem, prva misao koja mi je prošla kroz glavu je – fala ti bože, napokon je gotovo!!! :P A onda sam sjela, otvorila oči i vidjela malog zeku kako pluta između mojih nogu (babica mu je pridržavala glavu tako da je samo lice virilo van), još spojen sa mnom pupčanom vrpcom, i dere se punim plućima :heart: . Primila sam ga u ruke i privukla k sebi tako da bude u vodi, na nivou maternice. Vrlo brzo se smirio. Ne mogu opisati kako svilenu, toplu i nježnu kožu ima novorođenče, još sklisku od verniksa. Mazila sam ga i u deliriju ponavljala kao mantru: ja sam tvoja mama, ja sam tvoja mama… Muž nas je u transu gledao i plakao.
00:15 h. Nakon 5-10 min babica je opipala pupčanu vrpcu i rekla da je prestala pulsirati. Nakon što ju je podvezala, dodala je škare mom mužu (koji je tijekom trudnoće nekoliko puta ponovio da nema šanse da on presječe pupčanu vrpcu), koji ih je totalno cool 8) dohvatio i prerezao ju. Dobila sam napokon malog zeku u naručje! Posteljicu smo riješili vrlo brzo: babica je lagano povukla pupčanu vrpcu, ja sam lagano tisnula i isklizila je van. Dok ju je ona pregledavala, opijeni emocijama mazili smo naše čudo prirode ne shvaćajući kako smo uspjeli stvoriti tako lijepo i savršeno biće. :angel:
00:30 h. Beba je, umotana u ručnik, došla napokon i tati u naručje, dok mi je primalja pomogla da ustanem iz kade, obrišem se i translatiram na krevet. Tu sam opet dobila sinčića u naručje na prvo dojenje dok me ona šivala. Naravno, nije me rezala. Popucala sam na par mjesta, ali samo malo kože i tkiva. Sad kad gledam, mislim da bih manje pukla da se nisam prepustila očaju u zadnjim trenucima (lako je biti general poslije bitke!) i da nisam tiskala izvan truda. Jer, strah stvara grč a tkivo koje je u grču teže se rasteže… No, nije ni bitno, sutradan za doručkom sam već sjedila, a u idući porod ću ući s više samopouzdanja…
01:30 h. Nakon vaganja (3650 g), odokativnog mjerenja dužine (52 cm) i mjerenja opsega glave (36,5 cm) babica je obukla bebu i pomogla mi da odem u našu sobu. Nije mu isisavala sluz iz pluća; disao je očito sasvim normalno. Nije dobio niti vitamin K niti mu je stavljala mast u oči. Budući da je radila 24 sata u komadu, pitala je može li ići spavati jer je stvarno umorna… na što sam ja odgovorila da umirem od gladi. :mrgreen: Jadna žena! Ali obuzela me stvarno vučja glad i žalila sam za ostacima pizze koje smo ostavili u Zagrebu (na put smo ponijeli samo vodu, u trudovima sam zaboravila na hranu).
Nakon što sam pojela svoj najukusniji obrok u životu, dvije šnite kruha s medom i toplo mlijeko ;) , legla sam pored svog zekonje i gledala ga cijelu noć. Muž je, iscrpljen, uskoro zahrkao, a ja sam dočekala zoru gledajući svoje usnulo dijete…
(Felix editirala par sitnih detalja)
Re: Ekspresni mali zeko u kući za porode u Grazu
Citiraj:
Felix prvotno napisa
Mazila sam ga i u deliriju ponavljala kao mantru: ja sam tvoja mama, ja sam tvoja mama… …
ovo me rasplakalo ... predivna prica
Prekrasno prekrasno prekrasno :heart:
Re: Ekspresni mali zeko u kući za porode u Grazu
Citiraj:
srecica prvotno napisa
Citiraj:
Felix prvotno napisa
Mazila sam ga i u deliriju ponavljala kao mantru: ja sam tvoja mama, ja sam tvoja mama… …
ovo me rasplakalo ... predivna prica
Prekrasno prekrasno prekrasno :heart:
Tulim opet ko prasica....prekrasna priča! :heart:
Re: Ekspresni mali zeko u kući za porode u Grazu
Citiraj:
Felix prvotno napisa
Ulazimo oboje u rađaonu (na čijem ulazu piše Primaća soba za bebe :heart: )
Mazila sam ga i u deliriju ponavljala kao mantru: ja sam tvoja mama, ja sam tvoja mama…
Koja preeedivna priča! A, na ovo citirano plačem kao kiša...
Čestitke sretnoj obitelji!
