Kraj braka

Nisam mogla naći mjesto gdje bi otvorila temu a očajnički trebam savjet;

u braku sam 8 godina, imamo sina 8 godina.

Brak je u krizi dugo, u smislu potpunog odsustva ikakvih nježnosti, poljubaca, zagraljaja i odnosa ( zadnji smo imali prije 2 godine, ne ljubimo se uopće ).

Sve smo prošli, i razgovore i pokušaje popravka i sve...sve bi rezultiralo kratkotrajnim poboljšanjem i onda odmah isto. Ali guramo tako već godinama, prije svega zato što je odličan otac i funkcioniramo kao prijatelji i financijski smo stabilni.

Da skratim, neki dan smo imali iskrenbi razgovor u kojem mi je doslovce rekao da je s menom samo zbog djeteta, da me ne voli, da ne vidi opciju da ostari s menom...

Nažalost, ne volim ni ja njega...ali se bojim, užasno se bojim otići i krenuti od početka, sama sa djetetom, u podstarastvu sa malom plaćom, radni odnos na određeno, doslovce sutra može bit kraj...To me drži u braku - strah.

Gotovo sam sigurna da nema treće osobe, jednostavno nema više ništa između nas i nema se što spašavat.

Treba krenut dalje, a meni nije zamislivo, pogotovo zbog male sredine u kojoj živimo i jednostavno nemam kamo.

Molim vas savjet!

mogu ti samo ispricati svoje iskustvo

bila sam u vrlo slicnoj situaciji prije tri godine, s dvoje djece, 11 i 8 godina
odlucili smo se na razvod
doduse, ja sam bila u povoljnijoj situaciji od tebe, s dobrim poslom i s praznim stanom roditelja gdje sam privremeno mogla zivjeti

sto ti mogu reci?

odnose smo zadrzali prijateljske, dogovaramo se oko svega bez vecih problema
djeca su tjedan dana sa mnom, tjedan s tatom
razvod su prihvatili odlicno, bili su malo tuzni na pocetku, a kasnije shvatili da se stvari i nece tako puno promijeniti osim sto ce zivjeti na dva mjesta
ni na to se nikad nisu pozalili, normalno im je
ja sad zivim vrlo blizu tate im
nije bilo promjena u ponasanju, popustanja u skoli, vesela su djeca
puno ih tjesi to sto mi kao roditelji i dalje normalno komuniciramo, vidimo se, nema svadja, prepiranja, posebno ne preko njih

iako mi je napocetku bilo prazno i neobicno biti sama, uzivam u tome
nema vise nekih glupih i dosadnih trzavica koje su proizlazile iz naseg nezadovoljstva takvim brakom
tjedan kad su sa mnom, posvetim se skroz djeci, sljedeci tjedan imam za sve svoje obaveze i hobije
uglavnom, nikad nisam pozalila, takav nesretan brak i odnos me je nagrizao iznutra

ne znam kakve su ti okolnosti, ciji je stan gdje trenutno zivite, kako cete napraviti podjelu imovine, gdje i kako ce djeca, alimentacija i slicno
ali ne vidim ni kakav drugi izbor imas ako muz zeli razvod
prema tome, udahni, razmisli, i probaj se posloziti
sretno!

Citiraj:

---

Nažalost, ne volim ni ja njega...

---

Ja ću ti samo reći da je ovo na sreću, jako na sreću, ne nažalost. Ne želim zamišljati taj užas da ti voliš svog muža i da želiš ostariti s njim a da se on osjeća ovako kako se osjeća.

Razvod u ovim okolnostima je logična opcija i zaista put u neki novi početak.
Ako ti je muž normalna osoba i ako se možeš osloniti na njega organizacijski, pa i financijski ako bude potrebe, ... nemaš razloga za strah.
Razvodom on neće nestati iz tvog života. Uvijek će ti biti bivši muž. :mrgreen: I uvijek će biti otac tvog djeteta.

Moje iskustvo je slično kao od summer osim što su djeca bila puno manja, imali su 3 i 7 godina. Iako smo se rastali sporazumno u prvim je godinama bilo i boljih i lošijih faza u našem odnosu. Sad je prošlo već više od 11 godina, ja sam već poodavno u drugom braku, on je već poodavno u dugoj vezi i mi smo u stabilnom ex-bračnom/ roditeljskom odnosu. Živimo relativno blizu, čujemo se u prosjeku jednom tjedno, djeci su oba stana dom i zapravo živimo prilično idiličan razvedeni život. :)

Sretno!

Ostala sama kad je vilenjak imao 3 godine. Također smo sada u idiličnom bivšem braku, čujemo se svaki dan, po meni i previše, a ja uživam kao prase u solo vodama. Želim ti to isto, strah je nepotreban.