Treci put –ništa lakše??? Kako ne!!!!
Kao i cijelu trudnocu i porod sam jedva cekala. Svi su se cudili kad bih rekla da bas jedva cekam, da mi je to bilo oba puta (unatoc svemu) prekrasno iskustvo i da je taj trenutak nezaboravan, te da se zbilja radujem sta cu to ponovo dozivjeti.
Pretpostavila da ce i Lana kao i Toma i Ela doci malo ranije nego sta se pretpostavlja. Svi smo bili spremni i cekali smo kad ce se nasa cura odluciti izaci. Muzic je naravno odlucio biti na porodu kad vec na prosla dva nije bilo moguce. Prosli smo tecaj, raspravili sve, znao je da zelim sto prirodniji porod; biti kuci sta duze, ne zelim epiziotomiju, epiduralnu, da zelim sudjelovati. Zezao se da sam unaprijed odlucila pretuci svih jer sam se pripremila da ce me htjeti rezati, da mi nece dati bebu na sisu odmah, da mi je posli nece htjet donosit na podoj kad bude plakala, a ja sam smislila odmah kako nema sanse, ja cu po svom jos od radaone :) bojala sam se jedino da necemo stici na vrijeme iako je prva dva puta islo otvaranje dosta sporo, da muz nece stici doci samnom u box, da nece stic slikati :) i onda je 15.11. ujutro krenilo, trudovi lagani, nista alarmantno, razmaci ok ali ja znam da to nisu ozbiljni trudovi da ce bit puno puno jaci. Djeca su otisla u vrtic, muz na posao, ja rekla javiti ako krene. Cijeli dan takvi trudovi, ne prejaki, skroz izdrzivi, ali stalni. Dosla noc, ja isla spavati, ujutro u 5 probudila me divljacka bol. To je to!!!! Stize Lana!!! Zazvala sam moje da dodu po djecu, muz javio da ne dolazi raditi, sve je spremno, trudovi na 10 minuta jaki za poludit, dahcem cijelo vrijeme. Ali cekam da se ubrzaju. Prosla dva puta dosla sam nakon sat vremena trudova na 2 minute a otvorena svega 2 prsta, pa nisam htjela uraniti jer onda cu biti sama dok ne udem u box. A oni na 10 minuta i na 10 minuta satima...Srecom skakala sam na lopti (koje otkrice, toliko je ugodnije i manje bolno) , i mejlala se sa mojim prijama koje su kao i ja iscekivale kada ce „nas„ porod kreniti konacno ozbiljnije... Kada mi vise ni lopta nije previse pomagala a trudovi ostali na istom razmaku, probala sam kupati se u kadi, isto je smanjivalo intenzitet boli, ali cim sam izasla bol jeziva, prestrasno, ali i dalje na 10 minuta.Cijelo vrijeme sam se mislila dal da odem ili da jos stojim kuci ali kako sam planirala sta duze biti doma u svom domacem okruzenju, sa muzikom koju ja zelim i na lopti a ne lezeci, ostala sam jos.. U 15 sati sam vec bila na rubu, nesto ne ide kako treba, boli me prestrasno, znam da su to TI trudovi ali ne smanjuje se razmak!!!! Kad od jednog truda nisam mogla nego plakati, rekla sam muzu, ajmo mi, pa cemo vidit sta ce bit..Dosla sam u rodiliste, otvorena 3 cm- nakon 28 sati trudova!!!!!! Koma... Dali mi klistir i nakon ciscenja dosli trudovi na 2 minute razmaka, smjestili me u box za tate, dali drip i kako sam ja rekla da kad mi pukne vodenjak da ide brze, dr ga probila... Ja sam vec bila totalno icrpljena svim tim trudovima da kad me pitala da bi mi dala neku inekciju koja ce mi olaksat ja sam pristala, racunam, nek imam snage za tiskanje...Koja greska!! Ta inekcija me samo satrala, trudovi su bili jednako bolni, samo sam u kratkim pauzama medu njima padala u nesvjest. Moj dragi koji je dosao cim su me smjestili u box, me je hladio, brisao mi znoj i disao samnom, zasmijavao me, davao mi piti....Srecom bili smo sami, doktorica me pogledala samo tri puta tijekom cijelog poroda, znam da mi je to bila jedna od gorih uspomena na prethodna dva puta. Kad je rekla oko 19:30 otvoreni ste 6 prstiju, ja sam rekla, to je to, sad ce to u sekund, ne idite nigdje, znam ja kako dalje ide..Ona se nasmijala u nevjerici, ali srecom me poslusala i ostala blizu. Zbilja je krenilo brzo, za 5,6 minuta sam rekla evo sad mogu tiskat. Mucili su se rastaviti krevet da ga pripreme za porod, muz mi je skoro rekao-maknite se ja cu to sredit, uvatila ga panika da nece stic :) Ja sam se trudila da ne tiskam prije nego sve pripreme i uz disanje pokusavala reci babici da ne reze ako ne mora. Ona rekla- pokusat cu. – i uspila je :) Unatoc punom mjehuru Lana je izasla u tri tiska u 20 sati- prekrasna i plavo-ljubicasta, nasa Strumfeta..Dali su MM da prereze pupcanu vrpcu, meni da je poljubim i da nas muz slika i hitno je odnjeli na neonatologiju jer da je namucena, da ima zamucen pogled, da nije prilagodena izlasku :( Nismo se uopce snasli, dobila je apgar 9 ali su je odveli..bili smo totalno zbunjeni... Njega su poslali kuci, rekli da nema problema da je zapravo dobro ali za svaki slucaj su je odveli..
Mislim da je slijedecih dva dana bilo najgore u mom zivotu- mucila sam se 33 sata sa trudovima, toliko sam se veselila porodu, a moju bebicu su odveli na neonatologiju, zasto nisam ranije isla u rodiliste, sta sam bila zapela za prirodno da sam bar otisla na prve trudove i trazila epiduralnu ili drip ili bilo sta da se Lana ne muci...
Stavili su je u neki krevetic sa kisikom i rekli ne mozete je vidit iz bliza a posebno ne drzati...Na odjelu svi sa svojim bebama krevetic ispred mog kreveta prazan, a ja ni neznam kako moja cura izgleda i mislim kako sam sama kriva sta je ona gore..Uzasan osjecaj.. Gledala sam je sa vrata jer u tu sobu sa toplim kreveticima se ne ulazi...Treci dan su rekli, sad je mozete doci dojiti!!! Kad su mi je dali, rasplakala sam se, prvi put sam zapravo uzela svoju curu u ruke, nisam bila niti sigurna da je to ona, najtezi mi je bilo sta sam morala pogledati broj na ruci da budem sigurna da je to zbilja ona :( a daju vam samo pola sata i za upoznavanje i za dojenje dva puta dnevno, prestrasno...
Nakon izdajanja kuci,donosenja njoj i dojenja dva puta dnevno, izasla je i moja Lana nakon zapravo samo 6 dana neonatologije, koji su se meni cinili kao vjecnost...
Tako je moj treci porod bio daleko najgori, i da sam sve ovo morala proci bez moj muza tamo mislim da ne bi to izdrzala... Cak i danas se pitam sta bi bilo da sam otisla ranije, bi li onda porod slicio na moj zamisljeni...
Ali sve u svemu, sam porod i dalje smaram najvelicansvenijim dogadajem i osjecajem koji jedna osoba moze dozivjeti... I svaki put kad citam o porodu, vidim porod ili pricam o njemu, preplavi me tako opijajuci osjecaj ponosa i srece. A ono sta me cini sretnom je i da je moj dragi mogao barem jednom prisustvovati i doziviti bar djelic toga savrsenog trenutka u kojem postajemo roditelji :D
