Nema prijatelja

Imam dijete od skoro 15 godina i u zadnje vrijeme se slabo druzi. Vidim da zeli, ali ga nekako svi odbijaju. I to mi je bas tuzno. Inace nije neki veliki drustvenjak nikad bio, ali uvijek je imao bar jednog prijatelja za izaci. Od pocetka pandemije se nekako promijenilo. Prokleti lockdown.

Uglavnom, inace je i dijete koje je kasnije uslo u pubertet, njegovi vrsnjaci su odavno pa mozda je i to imalo utjecaja. Ne znam. Mozda im je sad djetinjast. Samo me strah da se zbog toga ne pocne osjecati lose, kaze da je dobro i da mu ne smeta. A mene uvijek nekako pojede crv sumnje.

On je doma super, za tinejdzera da bi rijec rekla. U skoli takodjer, rekao je da ima par prijatelja u razredu, ali s njima se druzi samo u skoli.

Trenira i vidim da voli trenirati, ono sve po peesu sto se kaze. Ali nema prijatelja. To mi je bas grozno, radije bi da bude i drzak i bezobrazan.. makar da se nekad druzi.. eto tako.

Najvise me pogadja ustvari sto oni njega otkantaju. Nije da on ne zeli. I skuzila sam da ocito ima problem sa socijalnim vjestinama, nema sto drugo biti. Samo ne znam kako mu pomoci.

1. r. srednje?

Je li on ove godine krenuo u srednju školu? Možda si pronađe nekoga, možda mu 3 mjeseca nije dovoljno.
Nakon moje velike selidbe, i sama sam ostala bez prijatelja. Osim na poslu (kod vas bi to bio razred), dio njih sam stekla na timskom sportu i dvije prijateljice na tečaju jezika.
Meni se čini da se prijatelje može okupiti ili ako si jako zabavan pa svi žele biti oko tebe, što je prilično rijetko, ili ako si pažljiv i požrtvovan prema drugim osobama, pri čemu povremeno moraš žrtvovati svoju komociju. Treba prepoznati situaciju u kojoj bi mogao steći prijatelja, a isto tako podmetnuti se da drugom pomogne. Naravno da je samopouzdanje također bitno, ali isključivo samopouzdanje ne može pomoći, treba kombinacija.
Može li mama pomoći 15godišnjaku...? Sumnjam. Možda da ga usmjeriš na timske aktivnosti, ako već u razredu nema sreće.

Moj stariji je bio takav u toj dobi i potrajalo je sve dok si u okviru filmskog saveza nije našao ekipu s kojom ima zajedničke interese. U srednjoj školi na kilometre nije bilo nikoga s kim bi se sprijateljio. Mislim, bio si je dobar s ekipom iz razreda (naročito curama), ali da bi on nekoga pozvao na kavu ili izlazak - nije bilo šanse. Inače, u osnovnoj školi je imao neformalnu ekipu dečki iz kvarta s kojom se nađe i danas, ali nikad na njegovu inicijativu. Ode na kavu/čaj kad ga pozovu, ali nije baš da mu fale. Baš sam ga pitala - kaže da im se tu i tamo pridruži. Zovu oni njega češće, a on ode 1x mjesečno.

Od ekipe iz srednje škole redovno kontaktira samo s onima koji su na njegovom faksu i to ne svima (dvije-tri osobe, od toga s jednim kolegom baš često jer im se interesi preklapaju). S druge strane, ova filmska ekipa mu je toliko važna da je nekoliko sezona žrtvovao odlazak na more samo da bi mogao s njima biti na ljetnim kampovima u Slavoniji ili u Sisku na filmskom festivalu. Mi se doma zezamo da naš L. ode van na 2 TJEDNA i tako nadoknadi izlaske za cijelu godinu, a naš E. koji ima kvartovsku ekipu izlazi češće i kraće, ali kad izađe dođe doma u 3 ujutro (s kartanja) pa nisam sigurna što je od toga bolje ili gore. Uglavnom, u periodu srednje škole obojica su si formirali svoje "klanove" u skladu s interesima i vlastitom osobnošću (mlađi sin je daleko društvenije biće od starijega). Ima nekih malih preklapanja, ali uglavnom svaki ima svaki svoje društvo. Zapravo, bilo bi točnije reći da stariji ima mali broj odabranih prijatelja, a mlađi ima cijeli čopor. Tako im paše. Nema ništa što bi roditelj mogao tu učiniti, srednja škola je dob kad si to sami organiziraju. Eventualno roditelj može predložiti neke aktivnosti u kojima se srednjoškolac može upoznati s drugim ljudima (škola stranih jezika, folklor, ne znam ni ja...). Moj L. je svoje društvo našao ovdje: http://www.hfs.hr/radkralj_detail.aspx#.Y42u8nbMLHg

Da, prvi srednje. Peterlin, hvala na linku, pokazat cu mu.
Sto se tice izlazenja, lakse bi mi bilo da ne zeli, nego da oni njega odbijaju.
Samo ne bih voljela da ga to obeshrabri ili da ne daj boze upadne u depresiju. To mi je nocna mora.

Citiraj:

---

Fafarikula prvotno napisa

Da, prvi srednje. Peterlin, hvala na linku, pokazat cu mu.
Sto se tice izlazenja, lakse bi mi bilo da ne zeli, nego da oni njega odbijaju.
Samo ne bih voljela da ga to obeshrabri ili da ne daj boze upadne u depresiju. To mi je nocna mora.

---

Pokaži mu link, ali možeš mu pokazati i ono čime se moj mlađi sin bavi, ako ima smisla za tehniku. Moj E. je radioamater. On je to odradio u TŠRB - ovdje će biti oglašeno kad bude tečaj: https://www.tsrb.hr/teme/radioamateri/ Imaju to i druge srednje škole, ali ne znam točno gdje... Zagrebački radioamaterski savez je mjesto gdje se to može doznati: https://www.zars.hr/index.php/zars-o...menu/zars-kako ili za cijelu Hrvatsku ovo https://www.hamradio.hr/kako-postati-radioamater/

Ako ima neke druge sklonosti, može se u svojoj školi uključiti u klub volontera (moji su obojica volontirali sa djecom s posebnim potrebama, stariji je išao u SB Gornja Bistra https://www.bolnica-bistra.hr/volontiranje/ (i ja skupa s njim), a mlađi je sa svojom školom volontirao s djecom s Goljaka. To je dobar način da u toj dobi shvate što su stvarni problemi i teškoće. Inače, nije to od početka išlo glatko. Moj stariji je u prvom razredu srednje zaboravio u školu odnijeti donaciju za bolnicu Gornja Bistra. Ja sam na to dobila napadaj bijesa (jer on nije razumio o čemu se tu radi), pa sam ga natjerala da ode volontirati, da vidi kome je zaboravio odnijeti donaciju. Završilo je tako da sam njega i njegovu klapu par sezona povremeno vozila onamo i sudjelovala u tome. Dobra psihoterapija i za odrasle...

Osim toga, uključivanje u bilo kakve izvannastavne aktivnosti je odlično. Moj stariji je godinama u miocu bio u dramskoj grupi, iako za glumu nema ni najmanje smisla, ali on im je bio glavni tehničar za predstave. Super je to izgledalo.

Malo razgledaj web stranicu škole i na razrednim informacijama raspitaj se što u školi sve postoji. Djecu/mlade ove dobi ponekad treba samo maaaalo gurnuti u pravom smjeru. Mnoge škole imaju astronomiju, robotiku... ovisno o tome što čovjeka zanima, nek se uključi u izvannastavne aktivnosti. Evo primjera što se nudi https://www.mioc.hr/wp/wp-content/up...-2019-20-1.pdf

Citiraj:

---

Fafarikula prvotno napisa

Sto se tice izlazenja, lakse bi mi bilo da ne zeli, nego da oni njega odbijaju.

---

Svaka čast slobodnim aktivnostima u školi i izvan nje, ali mene bi ovo više zabrinulo.
Kakve su to situacije u kojima ga vršnjaci odbijaju? On ih redom zove jednog po jednog pa se izvlače i kažu da ne mogu, ili se oni dogovaraju međusobno pa tvoj izvisi u stilu "idem i ja - ne, ti ne"?

Citiraj:

---

tanja_b prvotno napisa

Svaka čast slobodnim aktivnostima u školi i izvan nje, ali mene bi ovo više zabrinulo.
Kakve su to situacije u kojima ga vršnjaci odbijaju? On ih redom zove jednog po jednog pa se izvlače i kažu da ne mogu, ili se oni dogovaraju međusobno pa tvoj izvisi u stilu "idem i ja - ne, ti ne"?

---

Pa to me i brine ustvari. Zove jednog npr, ne javi se ili se javi pa ima neko opravdanje da ne moze van ili je vec vani. Onda zove drugog, koji nema veze s tim prvim pa taj isto ima neko opravdanje.
Nekad se nadje sa ekipom iz osnovne, rijetko, ali kad odu bude mu super.
Al kao oni rijetko izlaze jer puno uce jer idu u gimnazije.

Po opisu, meni to više zvuči kao inertno ponašanje u stilu "ne da mi se", a ne da ga namjerno odbijaju.
Možda bi mu lakši pristup društvu bio da se zadrži s nekima od njih nakon škole? To je često lakše spontano izvesti nego se ciljano dogovarati za izlaske. Pogotovo ako je tek 1. srednje.

Nije ni moj sin neki uzor društvenosti, iako sad, pred kraj srednje škole, ima društveni život bolji nego što sam ga ja ikad imala, ali nije tako bilo od početka srednje. Dapače, u 1. srednje ga je trebalo natjerati da više komunicira s drugima. I on je introvert, i vječito u strahu što će drugi o njemu misliti. I danas se rijetko odlučuje zvati nekog pojedinačno i dogovarati se ciljano za neki izlazak/druženje, a najveći broj spontanih dogovora pada u tramvaju, na putu iz škole (jedna od prednosti škole na drugom kraju grada - druženje s vršnjacima u javnom prijevozu :mrgreen:).
Svakako, ovaj moj je u nekom trenutku i shvatio što kod sebe mora mijenjati kako bi se lakše priključio nekom društvu, pa se tako natjerao voditi small talk u tramvaju i onda kad mu se ne priča, pokušava potaknuti teme za koje misli da bi onom drugom mogle biti interesantne, i sl. Ali tu mu ja kao mama više nisam imala što reći, sam je došao do toga. 15-godišnjaci i stariji više baš i ne vole slušati roditelje kad im dijele životne lekcije :mrgreen:

I ja mislim da je više inertnost koja je dosta tinejdžera ulovila ...
ja sam isto tako poticala, zvali su ili zovu i predlažu aktivnosti, no često su odgovori : ne stignem, moram učiti, ne da mi se ...
i onda u razgovoru s drugim roditeljima shvatim da puno mladih ima isti problem ...

stvarno si moraju kliknuti jedni s drugim da bi lako pristali na druženja; ostale kombinacije donose i ove izazove oko organizacija druženja/prijateljevanja

Citiraj:

---

Vrijeska prvotno napisa

I ja mislim da je više inertnost koja je dosta tinejdžera ulovila ...
ja sam isto tako poticala, zvali su ili zovu i predlažu aktivnosti, no često su odgovori : ne stignem, moram učiti, ne da mi se ...
i onda u razgovoru s drugim roditeljima shvatim da puno mladih ima isti problem ...

stvarno si moraju kliknuti jedni s drugim da bi lako pristali na druženja; ostale kombinacije donose i ove izazove oko organizacija druženja/prijateljevanja

---

Da. To mi je rekao, da se puno manje svi druze sad u srednjoj. A ja sam mislila da me samo zeli utjesiti.
Hvala vam na odgovorima, malo sam mirnija

Podižem temu jer je problem kao u prvom postu.Identičan.Znam da ne mogu učiniti mnogo,više me zanima netko sa sličnim iskustvima,kao oblik podrške.Da li je dečko iz prvog posta malo popravio društveni život npr?Moj ima Adhd pa su mu i socijalne vještine slabije.Odbija se upisati na neke aktivnosti.Dok je škola nije tako loše,alo ovo ljeto je baš usamljen.

Savjet mog sina je da upiše neku aktivnost ili sport, što se ovdje već pisalo, ali samo da potvrdim da se i dijete te dobi slaže s nama, mamama.
Moj je kao Peterlinin mlađi, vrlo društven s raznim čoporima, kojima je svima zajedničko to da su povezani oko istih interesa (ok, najvažnije društvo je iz razreda).
Istina je da ne možeš puno učiniti, možda samo povremeno blago gurati tu ideju s aktivnostima, možda se predomisli :unsure:

Citiraj:

---

Pahuljicamilka prvotno napisa

Podižem temu jer je problem kao u prvom postu.Identičan.Znam da ne mogu učiniti mnogo,više me zanima netko sa sličnim iskustvima,kao oblik podrške.Da li je dečko iz prvog posta malo popravio društveni život npr?Moj ima Adhd pa su mu i socijalne vještine slabije.Odbija se upisati na neke aktivnosti.Dok je škola nije tako loše,alo ovo ljeto je baš usamljen.

---

vjerojatno odbija zbog nekakvog straha i sl.

za sljedeće ljeto mu probajte pronaći neki poslić pa da ima ljetnu zanimaciju (pronađite negdje gdje rade srednjoškolci, pa će možda tako pronaći društvo za ljetna druženja)